“Slučaj Hodgkinson” i “Slučaj Komšić”

2

Što li je to nagnalo 66-godišnjeg Jamesa Hodgkinsona da u dobi kad se ljudi obično posvećuju unucima, voćkama, maslinama, vrtu, vinovoj lozi, …, pokuša usmrtiti kongresnika Scalisea i njegovo društvo na treningu bejzbola u okolici Washingtona? Što to može ući čovjeku u glavu da se odvaži na takav teško shvatljiv čin? Da ga nije netko radikalizirao? Ili je možda u pitanju tek morbidni pokušaj obilježavanja 50. godišnjice hipijevskog “Ljeta ljubavi”, budući da Hodgkinson kao tinejdžer zacijelo nije ostao hladan na mladom uhu ugodne ideje o miru među ljudima, neograničenim slobodama i ništa manje ograničenoj ljubavi?

U međuvremenu su “djeca cvijeća” narasla, ne i odrasla, pa su takva nedorasla promarširala američkim institucijama, preuzela nadzor nad medijima, a još i prije toga nad utvrdama zabave i popularne kulture, ponajprije onom najutjecajnijom -“svetom šumom” kojoj više ništa nije sveto. Poharavši “svetu šumu”, veliku Ameriku skrenuše s druma uvjeravajući Amerikance kako se trebaju sramiti onoga čime su njihovi predci ponosili, ali i obrnuto – ponositi se onim čega su se oni stidjeli. Amerikom je tako zavladao novočovjek kojeg je upečatljivo opisao legendarni predsjednik Reagan – izgleda k’o Tarzan, hoda k’o Jane, a smrdi k’o  Cheetah (Čita)! S vremenom je vonj tog samozvanog progresivca očekivano poprimio i prepoznatljivu sumporastu notu. I kad se već mislilo da povratka više nema, usnuli američki div, “Veli Joe”, je odlučio skinuti se s terapije izabravši Trumpa za predsjednika. Hodgkinson je, bit će, to doživio kao kraj svijeta i sve što mu je sustavno upumpavano u glavu desetljećima erumpiralo je u zastrašujućem obliku. Iz njega je buknuo sav gnjev bijelog čovjeka prema njemu samom, povijesti mu, domovini i tradiciji!

Nevolja kongresnika Scalisea je, naime, bila upravo u tome što je trumpovac! Ili da prevedemo na jezik ovdašnjeg podneblja – neka vrsta američkog ustaše! Dakle, netko koga i nije tako loše ubiti! Štoviše, u određenim okolnostima to je čak i poželjno, jer u svijetu bezgraničnih sloboda sve je dopušteno. A kud ćeš veće slobode, nego uzeti tuđi život u svoje ruke. Himnu takvom tumačenju slobode odsvirao je Hodgkinson ispalivši preko stotinu metaka na ljude koje nije ni poznavao, pri čemu je trojicu trumpovaca nastrijelio nanijevši im teške rane, kritične po život. Tako se od djeteta cvijeća prometnuo u, pukim slučajem tek neuspjelog, ubojicu. Za to vrijeme u jednoj malenoj zemlji s ove strane Velike bare, gdje društvena izopačenja uzimaju maha i dulje nego u Americi, tekao je sasvim obrnut proces. Tamo se, više nego uspjeli ubojica, odgovoran za smrt ne troje, nego stotina tisuća ljudi, preobrazio u cvijeće – i to, ni manje ni više, nego u ljubičicu bijelu. A štovatelja cvjetova zla nikad dosta pa ni naše vrijeme njima ne oskudijeva!

Hodgkinsonov umalo vršnjak, Ilija Komšić plod je subvencioniranog uzgoja takvog cvijeća. On, doduše, zasad ostaje tek na riječima na kojima se, uostalom, dugo zadržavao i Hodgkinson prije nego što se odlučio na krvavi pir, a američke službe sigurnosti to zanemarivale. No nije to jedina razlika među njima. Sukladno navadama sredina koje su ih iznjedrile, Hodgkinson je ljubitelj vatrenog oružja, dok je Komšiću milije ono hladno. Hodgkinsonov politički favorit Bernie Sanders zgrožen je njegovim činom, dok šefa Komšićeve partije Bernardića ljuti reakcija policije i pravosuđa na nestašluk njegova mezimca.

U naslovu prilično neupadljivog teksta o Hodgkinsonovu suludom pothvatu tiskano izdanje ovdašnjeg jutarnjeg glasila pažljivo skriva lijevu političku orijentaciju počinitelja. Naglašava tek da je počinitelj bijelac navodeći čitateljstvo na zaključak kako su žrtve druge boje kože – primjerice, crnci – u nadi da će to odbiti čitatelje od čitanja teksta u cjelini! S druge strane, Iliju Komšića srednjostrujaški mediji u Hrvatskoj, neovisni kakvi već jesu, predstavljaju isključivo kao hrvatskog branitelja. A što ima veze s njegovim nedjelom koliko i s Hodgkinsonovim to što je ovaj bijelac. Uz to, udruženi ansambl medijskih svirača unisono skriva sadržaj Komšićeve prijetnje biskupu Košiću, iako je isti javno dostupan i obznanjen, kao i činjenicu da je počinitelj član SDP-a.

Ali zato pomirljivo, s vidljivim olakšanjem, skoro svečano objavljuju kako se Komšić ispričao i pokajao da bi to popratili njegovom posve proturječnom izjavom. Sram ga je, kaže, ali mu nije žao (?!!!) pa još jednom poučava biskupa, valjda za slučaj da nije dobro čuo, o čemu smije govoriti – kako kao privatna osoba, tako i na misi. U televizijskom se nastupu ipak donekle sabrao, prijetnju uvio u celofan, pa samo ponovio ono što je iz novina i s televizije naučio! Razumljivo je i iščuđavanje njegove supruge. Ona se snebiva kako joj je suprug završio u zatvoru samo zbog jednog biskupa kojega ionako svi vrijeđaju. Suhoparnim pravničkim rječnikom rečeno, onako kako je svojedobno Ivo Josipović opravdavao nekorištenje službenog nacionalnog znakovlja u zakonom za to predviđenim prilikama – ušutkavati biskupe se jednostavno izobičajilo. A gdje li su samo ona “divna vremena” kad je sve bilo na svom mjestu i kad biskupima nije ni trebalo prijetiti, jer bi ionako završavali u zatvoru čim bi pisnuli. Nadbiskupe da ne spominjemo!

U aleji junaka iz antifašističkog sanatorija Ilija Komšić pokazao se tako surovijom i sirovijom inačicom Ilije Čvorovića, središnjeg lika kultnog srpskog filma “Balkanski špijun”. I dok je Čvorović opsjednut uhođenjem jednog “buržoaskog hohštaplera” od kojeg spašava društvo, jer to smatra svojom dužnošću, Komšić se brine za društvenu higijenu prijeteći “klerofašistima” kako će ih, ne ušute li sami, trajno ušutkati.

Takav će, nesumnjivo bolesni Komšić, za razliku od široj javnosti nešto poznatijeg, u obrani Hrvatske vrlo istaknutog branitelja Đure Brodarca – kojem, iako teško bolesnom, nije dopušteno da se brani sa slobode pa je u zatvoru Republike Hrvatske praktično umoren – biti ekspresno otpušten iz pritvora. Ostaje tek nepoznato je li pušten na slobodu pod sloganom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, te je li sisačka gradonačelnica svog partijskog druga pobjedonosno ispratila iz grada pozdravom istovjetnim navedenom pokliču.

A što s onim medijskim pedagozima koji su naučili Komšića kako se treba vladati prema biskupu koji se, eto, usuđuje govoriti što misli? Rečeno je već kako Komšić u nastupu pred tv kamerama, istina nešto manje vješto, zbori upravo kao oni. No, vrijedi li i obrat – misli li intimno medijski vučji čopor isto što i on iza škura svoga doma, za tipkovnicom računala?

Da misle isto, vidljivo je po tome kako blagonaklono, nerijetko i ne krijući simpatije, prenose mudrovanja antifašističkih umnika o poratnom divljanju antifašističkog barbarogenija – masovnim ubojstvima hrvatskih svećenika, intelektualaca, zarobljenih vojnika, čak i ranjenika, …, nalazeći pritom i najmanju priliku za opravdanje i prešućivanje. Te, da nisu bili krivi, ne bi bježali, te greška je samo proceduralna jer im nije suđeno, te se radi o suradnicima okupatora (hm… kakav je to okupator koji je Hrvatima dopustio da imaju vlastitu državu, a kakav “oslobodilac” koji ju im je oduzeo?). Tako je, primjerice, žrtvama komunističkog antifašizma nedavno odao “pijetet “ortodoksni jugo-kvisling koji nije propustio šprajcovati Hrvate ni krivotvorinom u obradi KOS-a na 20. godišnjicu vukovarskog pokolja.

Doista, kako se po načelu “ja tebi serdare, ti meni vojvodo” ti ideološki aktivisti stacionirani na medijskim čekama časte nagradama i priznanjima, uvjeravajući sami sebe kako ih ljudi vole, možda je sad došlo vrijeme i za korak dalje – da promisle o nagrađivanju čitatelja i gledatelja koji su najtemeljitije upili njihove edukativne sadržaje. U tom smislu Ilija Komšić nameće se kao glavni favorit za dobitnika neke ruže, ili prikladnije karanfila, a u krajnjem slučaju mogla bi ga dopasti i uloga šarafa u kakvoj sekciji Lekovićevog HND-a, te udarne pesti antifašističkih pera i kamera.

Kao što reče predsjednik Tuđman objašnjavajući nužnost potrebe za proglašenjem suverenosti i samostalnosti dana 25.lipnja 1991. – Hrvatska više ne može ostati u okruženju patološke mržnje i zloće prema svemu hrvatskom. Hrvati su se mržnji i zloći izvana nekako uspjeli othrvati, ali na onu podliju koja buja u njedrima njihove, s mukom izborene države kao da im je oslabio imunitet.

Ne suzbiju li Hrvati tu pošast dok je još vrijeme, sve je moguće, pa i da povijest opet pođe sasvim naopako. U tom slučaju nije tako teško zamisliti neku buduću Hrvatsku u kojoj će Ilija Komšić u spomen na svoj beskompromisni performans dobiti neki prilaz, perivoj, ili barem bistu u parku. Uostalom, nemaju li ih i danas diljem Lijepe naše brojni sljedbenici “ljubičice bijele” koji su prešli s riječi na djela, pa i sam “Maršal”, glavom i bradom?

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

  • Dusko Besenic

    Neki dan sam, g.Grgure, za jedan tekst kritizirao, ali danas, za ovaj, mogu samo oduševljeno reći BRAVO! Bolje i na bolji način jednostavno ne može! Čestitam!

  • cassia cass

    Odličan tekst.