Pratite nas

Kronika

Odgođeno suđenje petorici za ratni zločin u Lori

Objavljeno

na

Vinko Burazer, branitelj Emilija Bungura, istaknuo je kako je osnovni problem u ovom procesu taj da su dokazani ratni zločinci u ovom procesu oslobođeni po Zakonu o oprostu, a sudi se hrvatskim braniteljima.

sudjenje loraPripremno ročište u kojem je na Županijskom sudu u Splitu trebalo početi suđenje petorici vojnih policajaca optuženim za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima u Lori odgođeno je za 17. listopada zbog bolesti Vinka Gulišije, branitelja Anđelka Botića, jednog od optuženih.

Za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima optuženi su Tonči Vrkić, Anđelko Botić, Ante Gudić te Emilijo Bungur i Tomo Dujić

Pred splitskim Županijskim sudom u utorak su se okupili branitelji, a Jagodi Bungur, supruzi Emilija Bungura potporu je došla dati i Udruga žena u Domovinskom ratu – Zadar. Jagoda Bungur poručila je kako se njezinom suprugu, (koji je u bijegu), sudi po fantomskom zakonu.

– Očekujemo da sudovi počnu poštivati Ustav i da sude po zakonu. Ne tražim ništa drugo – kazala je Jagoda Bungur.Vinko Burazer, branitelj Emilija Bungura, istaknuo je kako je osnovni problem u ovom procesu taj da su dokazani ratni zločinci u ovom procesu oslobođeni po Zakonu o oprostu, a sudi se hrvatskim braniteljima.

– Radi se o dogovorenom suđenju, gdje jedan sud pokriva drugi. Događa se diskriminacija kojojm se vrijeđaju hrvatski branitelji – kazao je Burazer.

Nediljko Ivančević, branitelj Tonča Vrkića, istaknuo je kako je previše vremena prošlo od događaja do početka suđenja.- Postoji floskula da ratni zločin ne zastarijeva. Prošlo je 22 godine i pitanje je postoje li još živi svjedoci i kako će sud osigurati njihovu nazočnost. Optužnica je neodređena, ali kod ovakvih djela, optuženice budu često neodređene, jer kad bi bile preciznije, postojala bi mogućnost da se radi o nekom drugom kaznenom djelu, kao što je nanošenje teških tjelesnih ozljeda ili ubojstvo – obrazložio je Ivančević.

Povjesničar Josip Jurčević ponovio je kako je u nizu feljtona koje je pisao o sluičaju Lora utvrdio koruptivnu vertikalu u hrvatskom pravosuđu, te kako je središnja osoba cijele priče Mladen Bajić.

Slučaj Lora je paradigma hrvatskog pravosuđa

Dan uoči pripremnog ročišta na suđenju petorici vojnih policajaca u slučaju Lora 2 na Županijskome sudu u Splitu, Koordinacija ratnih postrojba i stradalničkih udruga Splitsko-dalmatinske županije održala je konferenciju za novinare na kojoj je povjesničar Josip Jurčević ustvrdio kako njegova istraživanja pokazuju da je slučaj Lora paradigma cijeloga hrvatskog pravosuđa i njegove korupcijske vertikale.

jurcevic

Na Županijskome sudu pod predsjedanjem sutkinje Katje Blaće sutra počinje suđenje u procesu Lora 2. Za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima 1992. optužnica tereti upravitelja Vojno-istražnog centra Lore Tomu Duića, njegova zamjenika Tončija Vrkića te čuvare Anđelka Botića, Emilija Bungura i Antu Gudića. Duić i Bungur već su deset godina u bijegu.

Svi optuženici već su pravomoćno osuđeni u postupku Lora 1 za zločine nad civilima. Optužnica ih tereti da su od ožujka do kraja ljeta 1992. psihički i fizički zlostavljali zarobljene pripadnike JNA i srpskih paravojnih postrojba. Osim optuženika, navodi se kako su u mučenjima sudjelovale druge civilne i vojne osobe kojima nije utvrđen identitet, a zlostavljanja su u tri

Na Županijskome sudu pod predsjedanjem sutkinje Katje Blaće sutra počinje suđenje u procesu Lora 2.slučaja završila sa smrtnom posljedicom.

Jurčević je rekao kako slučaj Lora ima povijesne, političke, obavještajne i posebno pravosudne dimenzije.

“Slučaj Lora ima nacionalnu dimenziju za hrvatsku budućnost. Kako je išao pravosudni proces, na temelju toga uspijeva se rekonstruirati imenom i prezimenom i institucijski cjelokupna glavna boljka, a to je korupcija unutar pravosudnog sustava koja se veže u upravljačke strukture i politiku. Na temelju toga se može imenom i prezimenom utvrditi tko je u tome sudjelovao”,

rekao je Jurčević. Središnja osoba za njega je Mladen Bajić, donedavno glavni državni odvjetnik, koji je 1992. u doba Lore 1 i Lore 2 bio zamjenik vojnog tužitelja. Jurčević je rekao kako je pozorno pratio slučaj Lora, a o svemu što je napisao u feljtonima nitko nikada nije reagirao.

Predstavnici Koordinacija ocijenili su danas da su hrvatski vojnici osuđeni na temelju nepostojećeg zakona, koji nije bio na snazi 1992., a na njih se i u postupku Lora 2 primjenjuje “fantomski zakon iz 1993. godine koji je nastao na saborskom Odboru za pravosuđe istoga dana kada je osnovan Haaški sud”.

Supruga optuženog Emilija Bungura Jagoda ocijenila je da je riječ o lažnom i montiranom procesu.

“Taj 14. lipnja 1992. meni i mojoj obitelji obilježio je čitav život. Moj je suprug toga dana došao doma u 22,30. Ispričao mi je što se dogodilo u Vojno-istražnom centru Lori te je o svemu napisao izvješće svojem nadređenom. Osuđen je za smrt Gojka Bulovića, a ostavio ga je živog i zdravog, a tako je potvrdila i iduća smjena”, rekla je.

“Deset godina poslije po službenom izvješću doznajem da je tadašnji vojni tužitelj Mladen Bajić bio s Gojkom Bulovićem tu noć. Što je radio, to se nije utvrdilo. Sva moja 13 godina duga patnja proizlazi iz toga da se nekoga tko je visoko u institucijama RH štiti od njegove prošlosti. I to traje sve ove godine”, rekla je Jagoda Bungur.

Dodala je kako sada država od njezine obitelji traži dva milijuna kuna naknade štete koju su trebali isplatiti obitelji ubijenog Bulovića.

Vinko Burazer, odvjetnik Emilija Bungura, rekao je da je optužnica za Loru 2 utemeljena protivno ženevskim konvencijama te da i u nastavku postupka ne može očekivati ništa dobroga. I dalje ćemo zastupati svoje stavove, rekao je.

Splitski povjesničar Stjepan Lozo rekao je da su u “isfabriciranom” procesu Lori žrtve optuženi i njihove obitelji, ali i grad Split. Ocijenio je kako je grad Split na najgrublji način oklevetan za potrebe velikosrpske mitomanije, tako da se slučaj Lora otrgnuo od stvarnosti i nema nikakve veze s realnim događajima u Vojno-istražnom centru Lori.

PolitikaPlus/Hina/dalmacijanews

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati