Smail-aga i oko njega

0

Što je Hrvatima Smail-aga? Mislim, Čengić ili Čengijić. Ne faktični, nego fiktivni Smail-aga. Točnije: Što je današnjim Hrvatima ep Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića?

smail agaPitanje nije samo neugodno, ono je i zahtjevno.  S jedne strane stavlja na kušnju naš kućni odgoj i našu školsku izobrazbu, a s druge – da neugodnost bude veća – ono zahtijeva ozbiljan osvrt na gotovo cijelo dvjestogodišnje (1789.–1989.) razdoblje europske političke moderne. Hrvatska je u to doba živjela uglavnom virtualno, bilo kao naslovna Trojedna Kraljevina ili kao naslovna Socijalistička Republika, što će reći: oba puta u stanju stvarnoga bezdržavlja. Drugim riječima, bila je obespravljena pokrajina tuđih carstava. No nikad se nije mirila s tim stanjem. Dapače, triput je iz njega izlazila silom oružja – prvi put pod vodstvom bana Josipa Jelačića u Hrvatsko-madžarskomu ratu (1848./49.), drugi put pod vodstvom poglavnika Ante Pavelića u Drugomu svjetskom ratu (1941.–1945.), treći put pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana u Domovinskomu ratu (1991.–1995.). Prva su dva izlaska propala, treći je – na opće iznenađenje svjetskih središta moći – uspio. Ali uspjeh se vrlo brzo urušio. Nakon dvaju desetljeća slobode, samostalnosti i suverenosti nedostojni su baštinici tih političkih vrjednota svoju Republiku Hrvatsku na besprimjerno nečastan način vratili u stanje stvarnoga bezdržavlja vrlo slično onomu u kojemu je Trojednica skončala.

Dodamo li tomu strašnu, dan-danas živu ranu što su je Hrvati prije pet stoljeća zadobili u Herceg-Bosni kada su se sukobili (cinici vele: civilizacijski susreli) s Osmanskim Carstvom, skicirali smo vidikovac s kojega bi trebalo odgovoriti na pitanje: Što je danas Hrvatima Mažuranićev Smail-aga?

9789531404945Hrvati danas žive na dnu Europske unije. Iz žablje perspektive svoga svakodnevlja nerado se javno upuštaju u takvo mudrovanje, pa nije čudno što pred našim pitanjem samo neodređeno sliježu ramenima. Kao i pred novom zgradom Glazbene akademije na Trgu maršala Tita u Zagrebu. Razumljivo je to. Oni su novopečeni Europljani, stoga tobože zbunjeni. Drag im je Mažuranićev Smail-aga, ali nisu oni veslo sisali. Znaju oni da ta ljepota izvire iz boja „za krst časni i slobodu zlatnu“. A znaju i da je taj izvor ljepote u Europskoj uniji temeljito presušio davno prije Unijina osnutka. Stoga im se čini da je diviti se ljepoti Mažuranićeva epa isto što i priznati svoju zaostalost u duhovnom razvoju. A što je s novom zgradom Glazbene akademije? Ništa. Hrvati bi najradije vrisnuli: – Ta rugoba prostačka je šaka u oko arhitektonskoj secesiji! Ona pristaje samo zločinačkom imenu toga trga! – Ali ne će oni ni pisnuti, a kamoli vrisnuti. Zašto? Viđali su ne tako davno Nursultana Nazarbaeva kod Stjepana Mesića na Pantovčaku, a još nisu dokučili kakve otajstvene veze vezuju Zagreb i Astanu, Hrvatsku i Kazahstan.

S našega vidikovca pogled je na Smail-agu puno određeniji. No nije jedinstven. Nitko epu ne poriče književnu ljepotu. Dapače, tko god o njemu sudi, divi se pjesnikovu daru i umijeću. Tako je Mažuranićev junački ep Smrt Smail-age Čengića vrlo rano zadobio status klasičnoga djela hrvatske književnosti.

Naravno, poetičke vrijednosti nisu mogle odbiti žestoke, često neosnovane, etičke prigovore pjesnikovih političkih protivnika. Tako se, primjera radi, utemeljitelj Stranke prava Ante Starčević grubo narugao junaštvu Mažuranićeve čete Crnogoraca koja ubija jednoga čovjeka – silnika Smail-agu. Starčević veli da bi takvo što možda i Cigani učinili, ali se jamačno time hvalili ne bi. Starčevićev sljedbenik Ante Kovačić u parodiji Smrt babe Čengićkinje izvrgava ruglu cjelokupnu ilirsku i narodnjačko-jugoslavensku ideologiju. Stotinjak godina poslije Antun se Šoljan sprda s modernom književnom tradicijom, pa u Buđenju Smail-age, fiktivnomu glavnom djelu fiktivnoga pisca Šimuna Freudenreicha, ispreda proročku priču da će Hrvati stvoriti svoju državu kada se Smail-aga probudi, na što turisti zamjećuju da im je Smile krasan, no da se oni među sobom hrvu (they are croating among themselves). Istinitost te turističke opaske ovih je dana bolno potvrdio zahtjev jedne eurohrvatske profesorice da se iz školske lektire izbaci Smail-aga, a umjesto njega uvrsti Harry Potter.

Zar tako, velim ja, kćeri razmetna?! Ludo je misliti da nam je pred naletom Islamske Države korisniji britanski čarobnjak od našega kršćanskog identiteta. Stoga, draga, neka nama našeg Smail-age.

Benjamin Tolić/hrsvijet

facebook komentari