Smiraj duše – Istinita priča

2

Taj dan je trebao biti kao i svaki drugi . Ništa nije naslućivalo da će taj dan ostaviti tako dubok trag u mom srcu, u mojoj savjesti.

Tog dana vraćajući se s posla susrećem jednog prijatelja, mog mještanina, koji upravo stiže iz dijaspore. Isti se nalazi već duži niz godina na radu u inozemstvu sa svojom obitelji.

Stajem, prilazim istom te se srdačno pozdravljamo.

Kada me je ugledao nasmija se te prozbori ,,pa gdje si Jole prijatelju “.
Zdrav osmijeh, krasni zubi, uglađenog izgleda što bi naš narod kazao ,,pravi gospodin“.

I prije rata isti je bio obrazovan čovjek, lijepo i  kulturno odgajan u duhu vjere te ga krasili maniri ,,dobrog momka “.

Dok smo se pozdravljali iz automobila izlazi njegova stara majka koja je preko zime boravila kod njega kako ne bi morala onako stara i iznemogla brinuti o kući, ogrevu, čišćenju snijega..
Lagano se izvlačila iz luksuzne limuzine s crnom maramom na glavi kakvu nose naše majke.

Lica blijedog, očiju udubljenih, pogleda uprtog u rođenu kuću .

Pomislih u sebi ,,Bože ,kako je ubila tuđina “.

Prilično narušenog zdravlja baka zastade, uzdahnu duboko te se koraka teškog, sporog uputi ka kućnom pragu.

Reče ,,Hvaljen Isus kućo moja i prekriži se ” te nastavi ,,sada mogu umrijeti “.

Ja i prijatelj se pogledašmo i zašutišmo.

Baka opet uzdahnu duboko.

Na starom napaćenom licu pokazaše se suze te rukama pokušava iste zaustaviti ali ne uspijeva .

Pogledam u prijatelja a u njegovim očima suze te mi kroz stisnute zube reče ,,e moj Jole ona je stalno pominjala kuću i sanjala kada će doći “.

U meni vulkan emocija, žalosti, tuge ni sam ne znam čega sve.
U grudima me steglo, riječi ne mogu reći, pokušavam sakriti emocije te samo dubuko uzdahnem.

Baka dolazi do kućnog praga te izusti ,, Majko Božija, neka sam samo kući došla “.
U drhtavoj ruci drži ključ na staroj šarenoj špagi, otvara vrata koja se uz škripu otvoriše, valjda od radosti da pozdrave domaćina .

Baka stade pred vratima, poljubi ista, te se opet triput prekriži kako to sveto Trojstvo nalaže.
Okrenu se prema nama a u očima neka druga svjetlost, valjda novog života te se pokaza i osmijeh na starom licu .

Promatram u nevjerici, rekao bih da se život vratio u to staro izmoreno tijelo.

Čuje se sada veseo glas domaćice do maloprije oronule tužne starice, ,,Josipe “ajde kod nas na kavu “.

Još uvijek pod dojmom događaja ja zahvali na pozivu te i u meni radost zaigra.
Pozdravih se s prijateljem koji crvenih očiju od suza u nevjerici gleda kako mu majka odjednom ozdravi i dobi volje za životom.

Sjedam u auto a u meni i radost i tuga, tisuća misli mi prolazi kroz glavu i postavljam pitanje sebi ,, zar se novcem može kupiti ovakva radost, zar se novcem može kupiti život“ ?

Doći ćemo i mi u starost te biti poput ove bake gdje nam svi zarađeni novci i bogastva svijeta neće nadomjestiti našu ,,avliju“ .

Možemo mi sebe ubjeđivati u suprotno ali kada dođemo do kraja ,,životne ceste“
tražit ćemo našu ,,avliju“ , našu staru kuću, našu rodnu grudu koja nas odhranila i u koju želimo otići na vječni počinak .

Baka je svoj san doživjela a hoćemo li mi?

Tekst napisao: Josip Lelić / Kamenjar.com

facebook komentari

  • rođeni

    zašto uopće ljudi moraju sa svojega?
    ovu priču bi morao pročitati s razumijevanjem svaki političar iz domovine i zamisliti se
    koliko ovakvih priča su svojim nedjelima proizveli?

  • zokić

    Do bola istinito. Zamislite samo naše majke koje su nas ispračale u tuđinu. Ta unutrašnja tuga koju nise naše voljene majke za svojom djecom kojoj tuđina iz ruku istrgne dio sebe.