Pratite nas

Komentar

Smjena Dejana Jovića ili udruženi žabljepotkivački pothvat

Objavljeno

na

Ivo Josipović smijenio je svojega glavnog analitičara Dejana Jovića.

U HDZ-u tvrde da je to zbog toga što mu šteti u kampanji, što nije daleko od istine (ali nije ni jedino točno, primjerice, Milan Kujundžić daleko je izravniji i “fokusiraniji”, rekao bi Zoran Milanović, koji najbolje zna što znači biti “fokusiran”): Jovića se već duže vrijeme ocjenjuje kao “mozak” Josipovićeve – uglavnom vanjske i regionalne, jer unutarnja se i ne vidi najbistrije – politike.

Smjenu je Jović dočekao u Beogradu, gdje je u tijeku Beogradski sigurnosni forum (sic!), kako je napisao na svojemu FB-zidu: “rasprava o tome treba li Balkanu novi pristup, danas (op. 2. rujna) na Beogradskom bezbednosnom forumu – sudjelujem u panelu s Hedvig Morvai, Giulianom Amatom, Goranom Svilanovićem, Istvanom Gyarmatijem, Jacquesom Rupnikom i Vedranom Džihićem”.

Povod smjeni je Dejanov uistinu nevjerojatni tekst (s površnim analizama, s pogrešnim i pogrešno postavljenim tezama, i nakraju, naravno, s istim takvim zaključcima, jer drugačiji niti ne mogu biti) “SAMO U MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE”, objavljen 29. rujna u marginalnom časopisu Politička misao (čiji je ujedno i glavni urednik). Pročitavši taj tekst čim ga je on – moj kolega i prijatelj iz Poleta prije točno 30 godina – najavio na svojemu FB-zidu, pitao sam se zaprepašteno: – “Pa, što Dejanu bi, barem se u njegovu barometru samokontrole živa uvijek kretala oko diplomatske pozitivne nule, koliko znam, a vidi sad?!”

No, bez obzira na sve ono što u tekstu stoji, najveća je Jovićava pogreška, čini se, to što u napomeni na kraju teksta, stoji da je autor ujedno i glavni predsjednikov analitičar. Takav je disclaimer, doduše, uobičajen ispod njegovih tekstova (i inače je to uobičajeno makar, Bože moj, nije baš svatko Kissinger!), zajedno s “osiguračem” u kojemu se kaže da su “stavovi iznijeti u ovom članku samo autorovi i ne izražavaju službeni stav nijedne institucije”.

Dejan Jović na Bezbedonosnom forumu u Beogradu

Sebi svojstveno, napuhano uskogrudno gledajući, ja ću neskromno zaključiti da su se i Dejan Jović i Ivo Josipović namjerno potrudili stvoriti skandal – zašto? Hehehe, pa zato da bi demantirali umišljenoga mene! Zašto bi inače Josipović čekao četiri-pet godina da se riješi Dejana Jovića, koji ionako svoje stavove ne mijenja i ne savija se baš kako vitar puuuuše, vitar puše…

Na Maxportalu pod naslovom “SAVJETNICI PREDSJEDNIKA JOSIPOVIĆA: Skandal je počeo s Pileslom, a završit će s Kovačićem” (i na svojemu zidu pod naslovom COUNSELLING ME SOFTLY ILI NOVI STAV ZA USTAV) još 18. rujna zapisao sam: “Mandat Ive Josipovića bit će zapamćen po tome što je sa savjetničkim skandalom započeo (slučaj Pilsel), sa savjetničkim skandalima traje (slučaj Perković…), a sa savjetničkim skandalom mogao bi se i okončati (slučaj Kovačić).

Znači, ja nisam bio u pravu!
Odnosno, nisam bio potpuno u pravu, kao što – rekosmo – ni HDZ nije potpuno u pravu.
Žao mi je!
Svijet se, međutim, ipak ne vrti oko mene!
Nego se vrti oko Ive Josipovića: za Vinka Kovačića ćemo još vidjeti (ako budemo vidjeli, naravno). Jer, predsjednik Josipović može, ako ga bude politička volja, svaki dan sve do predsjedničkih izbora smjenjivati po jednoga svojega savjetnika, analitičara, povjerenika, službenika Ureda, i neće se stići ispucati do kraja s obzirom koliko ima njih, a koliko dana do izbora!

Ipak, predsjednik Josipović u predizbornu kampanju ulazi bez svojega glavnoga analitičara, dakle, bez glavnoga stupa svoje politike u cjelokupnom svojemu proteklom madatu.

Prvoga glavnoga analitičara aktivista-teologa Dragu Pilsela (koji mu ipak potporu pruža i podršku osigurava sve do danas, ali iz sjene, et vice versa, i Josipović njemu), predsjednik je smijenio na samomu početku mandata;
Sašu Perkovića – nezamjenjivoga stručnjaka za nacionalnu sigurnost, kojega je naslijedio još od Mesića – predsjednik tvrdoglavo ne da od sebe, skandalu s ocem Josipom (a moglo bi ih se nabrojiti još – skandala, ne očeva!) unatoč, držeći ga se kao “pijan plota”, kao “Mara kamena studenca”, ili – bolja je usporedba – kao “hrvatski predsjednici Titova poprsja”;
a sada je, htio ne htio, morao smijeniti zadnjega glavnoga analitičara, svoju najpouzdaniju uzdanicu, ujedno najobrazovanijega člana svojega Ureda, dr. Dejana Jovića.

Izgleda prilično očajnički, gotovo je to na rubu samoubilačkog hazarda: smijeniti čovjeka kojemu si gotovo pet godina bespogovorno vjerovao, slušao ga, pa čak na temelju njegovih, ocjena, procjena, savjeta i sugestija obrađivao svoj predsjednički mandat, te konačno, tvrdio da je on (mandat) bio uspješan, toliko da pruža jamstva da bi mogao osvojiti i slijedeći, jer su Ustavom uopće dopuštena samo dva. Poglavito što Dejan Jović u ovom tekstu u “Političkoj misli” doista nije rekao nešto novo, nešto što prije nije govorio, i nešto što, uopće, dva posttuđmanovska predsjednika – Mesić i Josipović, nipošto usamljeni u tom udruženom žabljepotkivačkom pothvatu (UŽP) – i sami nisu na različite načine i u različitim prigodama također govorili, vrlo glasno, i opetovano, čak i kad je riječ o tumačenju hrvatskoga (i ostalih) referenduma o državnoj neovisnosti.

Licemjerje, eto što je posrijedi!
Tim više što je smjena – kao i u Pilselovu slučaju, ako se s Pilselovim postupcima uopće išta dade uspoređivati! – samo formalne naravi: ako se dobro sjećam, Dejan mi je davno kazao kako svoj posao u Uredu predsjednika obavlja volonterski, dakle neplaćeno, a nekih izvršnih ovlasti ionako nema, niti ih po zakonu može imati, samo neka ga puste da govori što hoće, tako je nekako to opisao.

Zato kažem, sve je to sad zmiksano samo zato da bih sebeljubivi ja sad morao modificirati svoj zaključak otprije dva tjedna, nema što drugo biti.

Pa, dobro, kad već nema druge, evo te koncilijantne šake pepela:
“Mandat Ive Josipovića bit će zapamćen po tome što je sa savjetničkim skandalom započeo (slučaj Pilsel), sa savjetničkim skandalima traje (slučaj Perković…), a sa savjetničkim skandalom mogao bi se i okončati (slučaj Jović), ako u međuvremenu koji skandal još ne iskrsne.”
Je li sad dobro?

 

izvor :max.portal Ilustracija: Mate Bašić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Milijan Brkić: Zakon je jasan – Otvaranjem istrage, saborsko povjerenstvo za Agrokor prestaje s radom!

Objavljeno

na

Objavio

Zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Milijan Brkić osvrnuo se jučer za Novu TV i HTV na temu saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor.

U Članku 4. Zakona o istražnim povjerenstvima stoji da će – ako je pokrenut sudbeni postupak o nekom pitanju o kojem je prethodno osnovano istražno povjerenstvo – ono odmah prestati s radom.

Brkić je istaknuo da SDP i Most ovom problemu pristupaju neodgovorno, populistički i demagoški.

– Jako su dobro znali koja je sastavnica zakona, jednako kao što znaju da se istrage koje provode istražna tijela, DORH i policija, ne smiju kontaminirati bilo kojim drugim aktivnostima, a pogotovo ne aktivnostima zakonodavne vlasti. Zakon je tu jasan – otvaranjem sudske istrage, koja će evidentno uslijediti, rad povjerenstva prestaje.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marko Jurič: Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Osim stila visokog letenja i niskog padanja, istog odvjetničkog ureda koji ih brani, radi li se tu o onom surovom hrvatskom primitivizmu, onoj umivenoj i loše prikrivenoj seljačiji?

Ima li tu nekih poremećaja ili dijagnoza koje počinju s riječju narcisoidnost? Sva su trojica vrlo inteligentni ljudi, a doveli se u jednako glupu situaciju.

Sanader se uspeo na vrhove hedonističkog cinizma pa se strmoglavio Čedi Prodanoviću u naručje. Vidošević se spustio u mračne odaje svojega doma, sladostrasno konzumirao sve što je doteklo, a kad je preteklo i on se otkotrljao u naručje Prodanovića, odnosno Jadranke Sloković.

Ivica Todorić se najdulje penjao i najviše uspeo čak do feudalnih Kulmerovih dvora s kojih puca pogled na kmetstvo, ali i njemu je započelo desetogodišnje razdoblje kada će jutra počinjati s Čedom Prodanovićem.

Zašto u Hrvatskoj ljudi ne čitaju malo više, primjerice Ivana Gundulića i njegovog Osmana, gdje kaže: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’. Jer kandidata za ovaj klub Čedinih mušterija ima još, samo oni toga, na njihovu žalost, za sada nisu svjesni.

Navodno su rimski cezari nakon vojnih pohoda kada su Rimom prolazili ispod slavoluka pobjede, praćeni ovacijama svjetine u dnu kola imali šaptača koji im je govorio ‘ne zaboravi ti si samo običan čovjek’.

Možda to nije istina, ali je istina da ovi naši hrvatski cezari imaju gomilu šaptača koji ih uvjeravaju da su postali nadljudi, mesije, božanstva, superstari. A kad hrvatski cezari padnu onda hrvatski šaptači postaju USKOK-ovi pokajnici.

Možda je ovo faza prvobitne akumulacije kapitala, možda ono divlje doba pretpovijesti kada se stvaraju plemići. Čini se da to baš ne uspijeva jer do sada se još ni jedan nije stvorio.

Možda zato što tituli plemić prethodi titula vitez, a ona se stječe plemenitim djelima požrtvovnosti i junaštva. Hrvatski nadri plemići preskaču tu fazu. Draža im je metoda glembajevštine koja žrtvenike prepušta junacima.

Marko Jurič: Izgleda da je Agrokorov neboder bio azil za one koji su trebali završiti u Remetincu

facebook komentari

Nastavi čitati