Smrdljivi martin

0

Neka mojih Amerikanaca. Da nije njih, nikada ne bih našao odgovore koje tražim još od djetinjstva. Pa oni su izmislili taj internet, ta nisu Rusi. Fino ukucam ono što me zanima i za sekundu sve nađem.

Mene je baš zanimalo zašto je jednoj smrdljivoj bubi dano ime martin. Zanimalo mi i podrijetlo sv. Martina, meni najdražeg blagdana (11. studenoga), kada se mošt pretvara u vino.

Treba ući u samu etimologiju riječi kako bismo vidjeli što ona zapravo znači, ali o tome ću malo kasnije. Prije toga želim reći sljedeće.

Razlika između Amerikanaca i Rusa

Ja sam se ovdje devedesetih godina prošlog stoljeća vratio iz Amerike. Primijetio sam da većina ljudi koji čitaju moje kolumne budu oduševljeni kad pohvalim svoje Amerikance. Osim komunista. Oni kao da su ljubomorni, kao da su Amerikanci samo njihovi. Prije desetak godina sam bio u američkom Veleposlanstvu – službeno, i mislim da sam jedan od rijetkih koji prije rata nisu bili u partiji, da je bio u tom objektu. Kao da se komunisti boje da ljudi koji su uvijek voljeli Ameriku i vjerovali u njezinu demokraciju, ne bi bili ti koji će pričati s njihovim veleposlanicima.

Da nije interneta i društvene mreže, pod kakvom su okupacijom javni i privatni mediji u BiH, čovjek ne bi ništa mogao spoznati, niti doći do bilo kakve istine. Tu je razlika između Rusa i Amerikanaca. Jer, dok prvi koriste ono što im je Bog dao – plin, kako bi mijenjali društveno-političko uređenje u drugim zemljama te definirali tvoj stupanj slobode, iz Amerike dolazi sloboda.

Čak, što više vrijeme odmiče, sve mi se više čini da je Hillary Clinton bila u pravu kad je u povodu aneksije Krima kazala da je to u Europi već viđeno s Hitlerovim anschlussom i drugim idejama iz proteklog stoljeća.  Na znanje ovim komunistima: i kad treba i kad ne treba, hvalit ću svoje Amerikance!

No, da se vratim na ono što je mene zanimalo. Vidim da i sada djeca uče o prirodi i društvu, kao jednom predmetu u kojem se zakoni iz prirode prenose u društvo. Kad je to tako, i društvo i priroda žive u harmoniji, jer zakoni prirode su Božji. No, užasan je belaj, a to je pogotovo zastupljeno u komunističkim zemljama, kad se zakoni iz društva prebacuju u prirodu. Onda se dobiva diktatura, gube se ljudske slobode, dolazi do ekološke katastrofe, itd.

Već sam jednom pričao zgodu iz srednje škole kad je naš, kako smo ga mi zvali, dragi sin Senad Džaferović ukrao pečat iz Doma zdravlja pa pisao pravdanja za nas koji smo bježali iz škole. Pošto je to bila stručna škola, nismo znali latinski jezik, ali nisu ga poznavali ni profesori koji su nam predavali. U tu vrijeme su na kutijama šibica izlazile slike životinja i insekata uz koje su stajali njihovi latinski nazivi. Onda smo se dosjetili da te nazive samo prepišemo, i to je bila dijagnoza.  Kad pročitate ime nekog kukca na latinskom, to puno ozbiljnije zvuči, pa je to bio autoritet za naše profesore.  Sjećam se dobro našeg profesora Grebe koji je imao pun dnevnik takvih pravdanja i koji je, držeći jedno takvo pravdanje, rekao: ”Ne trebaju vam više roditelji dolaziti, samo ovo važi!”

Što je bilo prije – jaje ili kokoš?

Čovjek se boji neznanja. Zašto su mene zanimale informacije o smrdljivom martinu, to ćete vidjeti u tekstovima koje ću priložiti ispod ove kolumne. Pa ćete sami vidjeti u čemu je etimologija te riječi.

Osnovni problem je razlučiti što je došlo prije – jaje ili kokoš?  Zato bih vam preporučio da pročitate kolumnu prof. dr. Jure Zovke koji je pisao o tome kako se iz hrvatskih škola treba izbaciti neodarvinistički pristup istraživanju podrijetla kozmosa. Treba pročitati i knjigu Thomasa Nagela ”Duh i kozmos”. On je, inače, Židov rođen 1939. u Beogradu, i ateist. Čovjek znanstveno i stručno pobija sve Darwinove teze po kojemu bi od smrdljivog martina došlo do čovjeka, ili od majmuna do čovjeka. Razlika je jedina u tome što majmun ima malo više dlaka, i kad bi se depilirali, bili bi isti kao ljudi.

Čovjek je na prekrasan način pobio Darwinovo učenje, te zastupa tezu kreativnog Božjeg dizajna. Vidim tu akciju i u Americi, jer je to ipak vjerska država. U mnogim je saveznim državama i izbačeno to darvinističko učenje.

Ničeg nema… Ima, Boga!

Što znači dječja duša! Koliko je ona inteligentnija i jednostavnija. Sjetim se moje male Marije, taman oko četvrte godine. To smo nazivali razdobljem teških pitanja. Upita ona mene tko je sve ovo stvorio? Ja joj kažem, moja Mare, Bog! Tko će drugi?! Aha, ali tko je Boga stvorio? E ne znam, moja Mare, to didu pitaj, on je stalno u crkvi. On joj je nešto odgovorio, i bila je prezadovoljna. Ne znam što je rekao, valjda da je Bog apsolut i da prije njega nije bilo ništa. No to je vječno pitanje.

Ono što je vječno – to je duša! Čak su i znanstvenici utvrdili da kada čovjek umre, izgubi težinu duše. Tijelo je prolazno, samo je duša vječna, ona je početak i kraj, alfa i omega. To je ona Božja čestica što u Švicarskoj traže vrteći se u krug, pokušavajući biti bogovi.

Moja je Mara to odmah shvatila. Imala je jedno pet godina kad sam imao jednu izložbu u Sarajevu. U nas je u autu uvijek Arsen Dedić svirao i jednom je svirala ona pjesma ”Ničeg nema, ničeg nema…”, da bi se Mara javila sa stražnjeg sjedala: ”Ima, Boga !” Ja kažem, moj Arsene, jedva čekam da dođeš u Mostar, pa da ti moja Mara postavi nekoliko pitanja.

Ovo sve pišem kako bih poslao poruku mladima i djeci. Vidim da malo drže do biologije. Najviše drže do matematike, hrvatskog i engleskog jezika. Treba to sve znati, nema govora. Ali, biologija je čista Božja znanost. Iz nje možete puno toga naučiti o onome što se događa u pojavnom svijetu. Tako je još od Ezopovih basni. Pa čak su i Platon i Plotin govorili kako kozmos ima dušu, kao i čovjek koji bi bez nje bio obični zbroj kostiju i mesa.

Iz biologije možeš prokužiti sve pojave i osobe u društvu. Proučavajte ju, spoznajte Božju kreativnost u njoj. Moj idol u arhitekturi Antoni Gaudi, čovjek koji je u Barceloni napravio najljepšu katedralu, zastupao je prirodni pristup arhitekturi. Nema pravih linija, jer prava linija nije Božja, nego ljudska kreacija. Tako, kad ostarite, draga dico, da biste neke osobe i pojave u društvu bolje shvatili, proučavajte prirodu i društvo.  Onda vam neće biti potrebno ni povećalo, ni mikroskop. Sve će vam biti jasno.

Začepi nos, stiže veliki prasak

A u nastavku pročitajte tekst o smrdljivom martinu, koji sam skinuo s interneta, pa ćete uočiti sličnosti s mnogim stvarima koje se događaju oko nas.

Bio mi je zanimljiv i narodni izraz ”De zapleši, Martine”. To je simbol za medu koji pleše kako mu čovjek svira, ili pak za čovjeka koji pleše kako mu drugi čovjek svira. Onda ima i naziv za magarca – magarac martin. Pročitajte. Neće vam biti dosadno. Ima tu dosta toga, ali ćete se sigurno zabaviti i nasmijati.

Prije toga ću se samo još jednom osvrnuti na Darwinovu teoriju velikog praska. Čak i profesor Stephen Hawking govori da više ne vjeruje u to, tako da ona samo još postoji u genijalnoj hollywoodskoj seriji i kod moga Sheldona.

Ja se te teorije samo sjetim dan nakon što supruga napravi grah. Svako malo se događaju veliki praskovi, samo treba začepiti nos, kao kad dodirneš smrdljivog martina.

Piše: Marin Topić

[divide]

Kako smrdljivi martin ulazi u grad

Smrdljivi martin se rađa u Rakovom Potoku. Usred zime. I onda pomoću krila vrlo nevješto postavljenih od majke prirode uspijeva izbalansirati do obližnjih crveno-bijelih zgrada. Zatim se penje uz prozore ne bi li ušao u prostor za rolete. Kad jednom dospije do roleti, aterira u unutrašnjost sobe. Prvo se čuje zujanje zvrrrr, a zatim tup zvuk pada na pod. Ostatak života smrdljivi martin provodi pokušavajući bezbroj puta popeti se uz prozor jer je to jedino čime se zna baviti. Kako se ova vrlo autistična buba razmnožava, čime se hrani, nije mi poznato. Daljnji tok životnog ciklusa je jedna od dvije mogućnosti. Prva je da biva izbačen napolje od nekog stranog faktora, pri čemu se prethodni algoritam ponavlja (ulazak u roletu, pad na pod uz tup zvuk, puzanje po prozoru). Druga mogućnost je pad na leđa i ostanak na leđima do potpunog samouništenja izbacivanjem smrdljivog mlaza, i paralize čitavog organizma.

Kakvo besmisleno postojanje.

Kad smrdljivi martin ispusti prdac

Ne zove se martin bezveze smrdljivi. Ako su u opasnosti, štrcnu to nešto i baš bljak smrdi. A najjači je bio izraz lica moje mačke koja se nadobudno išla igrati (kao i sa svime drugime što leteći dođe u kuću). Mačka približila njušku, a martin ‘prdnuo’. Koji je to bio rikverc i izraz gađenja na licu sa stisnutim očima. Neko vrijeme je i mačka smrdjela :), ali prošlo je.

Psihotjelesne sposobnosti smrdljivog martina

Smrdljivi martin ima predobro ime, kukac je glup k’o letva, nema pojma gdje leti, udara u isti zid konstantno, često padne na leđa pa ne zna kako se prebaciti, spor je, jako glasan dok nezgrapno leti, a i fakat kratko živi, uvijek ih nalazim po kući, drugim riječima – to je najbolji kućni kukac na svijetu, zašto bi ga se željeli riješiti.

Smrdljivi martin voli toplije prostore i prostorije

Najezda smrdljivog martina (Raphigaster nebulosa Poda) počinje u proljeće, ali je najveća u kasnu jesen (sve do Martinja), kada se pred hladnoćom ponovno sklanjaju u toplija zatvorena skladišta s voćem i povrćem, a nerijetko zalutaju i u stanove. S obzirom da poput drugih stjenica ispuštaju (štrcaju u obrani) neugodan vonj i da se u doba Martinja sklanjaju u zatvorene toplije prostorije, narod im je prema tim značajkama odredio ime.

Neke od osobina Martina kao čovjeka

Naziv martin za nespretna čovjeka, a najčešće se javlja na otoku Cresu. Na njega bi se mogao nadovezati i isti naziv iz narodne poslovice Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, koji bi asocirao na nepouzdanost, nesnalažljivost i beskorisno gubljenje vremena, odnosno na nedovoljnu informiranost koja je uzrok neučinkovitosti i uzaludnoga truda.

Kada danas govorimo o blagdanu sv. Martina, redovito mislimo na slavlje, vino, pijanke i zabavu. Otkad je i u kojoj mjeri vino povezano sa sv. Martinom u sjeverozapadnim hrvatskim prostorima, i jesu li se ljudi oduvijek veselili blagdanu Martinja, pitanja su na koja je gotovo nemoguće odgovoriti. Hrvatski sjeverozapad zemljopisno obuhvaća Hrvatsko zagorje
i Međimurje, tradicijski vinorodne krajeve čija je glavna i najatraktivnija godišnja svetkovina od davnina pa do u današnje doba bila i ostala posvećena sv. Martinu. Proširujući našu znalačku i znanstvenu vizuru, valja istaknuti da se slavljenje sv. Martina podudara s nekoliko pojmova kojima je bitna odrednica graničnost. Svi se oni na neki način oslanjaju na
blagdan sv. Martina, koji je civilizacijski utkan u čovjekovu svijest o vremenu, te je kao takav sasvim slučajno postao svetac — “graničar” s izrazitom trostrukom graničarskom moći. Sv. Martin je “graničar” porezne vremenske odrednice i stoji na razmeđu prispjelih uroda i obveznih davanja.

Ova posljednja uloga sv. Martina, o kojoj nemamo izrazitijih znanstvenih studija, od davnina je poznata upravo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a tijekom vremena je zasigurno utjecala na evolucijske modifikacije samoga kulta.

Sv. Martin dolazi kada prestaju svi težački radovi, kada prve hladnoće najavljuju skori dolazak zime, kada se 1. studenoga oda štovanje svim svetima i umrlima te nastupa doba uživanja plodova i truda cjelogodišnjega rada. Danas nam se čini kao da je Martinje oduvijek dočekivano s veseljem, apstrahirajući vjersku i običajnu ulogu sveca, jer ono uistinu najavljuje nadolazeći niz blagdana kraja, odnosno početka nove godine. Međutim, teško je vjerovati da se Hrvatsko zagorje oduvijek ponosilo Martinjem kao nositeljem veselja i slavlja.

Martinje u kraju gdje se navodno Tito rodio

ANTONIJA ZARADIJAKI©
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
MARTINŠĆAK, MARTINŠĆINA, MARTINJE:
RAZVOJ KULTA SV. MARTINA
U SJEVEROZAPADNOJ HRVATSKOJ

Istražujući raznolika obilježja svetačkih kultova, glavna su polazišta ponajprije liturgijska štovanja koja određenoga dana
čitanjima opširnije evociraju značajne dijelove svečeva života, uz isticanje njegovih moralnih, edukativnih i vjerskih vrednota.

Čašćenje sveca je a p o t e o za njegove ličnosti, koja se duboko emocionalno izražava u svetištu čiji je on titular. Toponimi pak koji nose ime sveca u širim razmjerima odišu njegovim od davnina ukorijenjenim kultom, čije je početke katkada teško dosegnuti, a koji se određenoga dana iskazuju raznolikim običajima i događanjima, koji katkad potpuno gube apologetske značajke tradicijskoga slavlja.

Razloge ovakvih kontradiktornosti istraživali smo na tradiciji sv. Martina na području sjeverozapadne Hrvatske. Nakon
predočenoga “martinskoga vokabulara”, koji je sastavni dio svakodnevice, podrobnije smo se usredotočili na tri pojma nastala generacijskim taloženjem pučkih spoznaja i životnih iskustava, a koja izravno dotiču vremensku granicu — 11. studenoga. To su: martinšćak, martinšćina i Martinje. Ključne riječi: Martin, Martinje, blagoslov, ritual, martinšćina,
graničar, martinšćak, studeni, Hrvatsko zagorje

Polazišta

Tradicija sv. Martina po mnogočemu je posebna. Tijekom dužega istraživanja nametnulo se mišljenje da je blagdanu sv. Martina moguće pristupiti s dvaju polazišnih aspekata. Liturgijsko polazište istraživanja martinskoga kulta organski je
vezano za manji prostor, a to je svetište, odnosno crkva koja je posvećena sv. Martinu. Pritom se svetkovina ne širi na lokalitete izvan kruga svetišta, a obilježavanje kulta je isključivo duhovne i religijske naravi, izraženo
liturgijskim slavljem. Na ovaj se način u Hrvatskoj obilježava blagdan sv.

Martina u najvećem dijelu zemlje, diljem koje se martinska tradicija javlja od najstarijih vremena.

Pučko pak polazište istraživanja martinskoga kulta suštinski je povezano s liturgijskim. Njegova posebnost je naglašena širokim “martinskim” pojmovnikom, tj. cijelim nizom pučkoga nazivlja raznorodnoga tipa, koje je na prvi pogled izgubilo gotovo svaku vezu sa svecem uz čije je ime vezano, ističući pritom samo tradicijsku svečevu nazočnost, ali ne i njegov karizmatski značaj. Tako se npr. opća imenica  martin dodavala pripitomljenom medvjedu kojega se naučilo plesati. Naziv
je najčešće potvrđen u poslovičnom izražaju Ded’ poigraj, moj martine (SANU 1984:138), a ishodište joj treba tražiti u jednoj od legendi koja pripada skupini misionarskih i hodočasničkih legendi o sv. Martinu.

Postoji i cijeli niz pučkoga martinskoga nazivlja koje se odnosi na floru i faunu. Iz svijeta kopnene i morske faune to su:

• martin — vrsta galeba, klaukavac ili kaukavac (lat. larus cachinnans).
Naziv se često daje osamljenom galebu, koji na poziv martin dolijeće
pred kućna vrata (Hirtz II, 1928:272). Za galeba je zabilježen i naziv
martinka (lat. larus argenteur) (RJAZU VI, 1904/1910:489).
• popišani martin — žaba travnjača (lat. rana temporia),
• smrdljivi martin — vrsta bube (lat. pentatoma baccarum),
• šareni martin — buba štetočina, šoštar (lat. strachia ornata),
• martinac — insekt tvrdokrilac (lat. attelabus),
• martinac, martinec — štetočina na vinovoj lozi (lat. Conch
• martinac, martinec — štetočina na vinovoj lozi (lat. conchylis
ambiguella), to je “črv od gusenice menši ki se u listje zavija i mlado
grozdje grize” (RJAZU VI, 1904/1910:489).
• martinak, martinec, martinčić, martinčec, martinček — gušter kamenjar
(lat. lacerta muralis). Naziv martinčec i martinček najviše se čuje u
Hrvatskom zagorju. Prema starim vjerovanjima “Zagrepčani drže
martinčeka svetim, to jest misle, da ga nije smjeti pod grijeh ubiti” (Hirtz
I, 1928:87).
• martinka — vrsta ribe (lat. crenilabrus ocellatus).
Iz svijeta flore je popis nazivlja nešto skromniji, a čine ga biljke:
• martinčica — vrsta jestive gljive (lat. clitocybe geotropa),
• martinka — vrsta kruške (Lovretić 1897:280),
Današnji teritorij Republike Hrvatske ima oko sto pedeset martinskih svetišta, od čega je pedesetak župnih crkava, dok broj martinskih toponima premašuje i nekoliko stotina lokaliteta.

Legenda prepričava događaj koji se zbio tijekom hodočašća u Rim na koje su krenuli Martin i njegov prijatelj biskup Maksimin iz Triera. Magarca, koji je nosio stvari dvojice hodočasnika, na planinskom je putu iznenada napao i pojeo medvjed. No,
ukroćen Martinovim pogledom, medvjed je u trenutku promijenio zlu narav, te dva hodočasnika natovariše sada na njega stvari koje je ukroćeni medvjed poslušno nosio do Rima i nazad (Monceau 1927:55). Ista legenda leži u osnovi pučkoga francuskoga izraza “magarac Martin”, odnoseći se na natovarena magarca.

pogled.ba

facebook komentari