Pratite nas

U potrazi za Istinom

“Smrt hrvatskim emigrantima – neprijateljima hrvatske države”

Objavljeno

na

Svjedočanstvo Antuna Babića o tome kako ga je nadzirala i još uvijek nadzire Udba

“Smrt hrvatskim emigrantima – neprijateljima hrvatske države”

Inspiraciju za ovaj komentar dobio sam nakon nedavnog gledanja, u Histrionskom domu, izuzetno vrijedne kazališne predstave Hrvatski emigranti”, koju je režirao poznati hrvatski kazališni i filmski redatelj, književnik, publicist i diplomat Miroslav Međimorec. Potrebno je pojasniti da je Međimorec već godinama u službenim kulturnim i kazališnim krugovima u Zagrebu persona non grata pa tu predstavu nije mogao, sve do nedavno, izvesti u glavnom gradu Republike Hrvatske, nego je bio prisiljen najprije, poput likova u predstavi, otići u «emigraciju», u Vinkovce. Predstava “Hrvatski emigranti” je priča koja opisuje životne sudbine dva hrvatska gasarbajtera, jednog koji je otišao na rad u Njemačku, a drugi u Francusku a koje je jugoslavenska tajna služba Udba pratila i nadzirala dok su živjeli u iseljeništvu. Nakon povratka u slobodnu Hrvatsku dvojica povratnika iz iseljeništva odlaze u Hrvatski državni arhiv u namjeri da vide svoje tajne dosijee i doznaju što u njima piše, da bi u konačnici shvatili kako ih Udba i dalje prati, sada u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Tu predstavu trebali bi vidjeti svi građani u Hrvatskoj, ali i hrvatski iseljenici, ne samo u Europi već i u prekomorskim zemljama kao što su Australija i Kanada. Zbog malog broja glumaca preporučam hrvatskim iseljeničkim organizacijama da pozovu na gostovanje ovu, životima Hrvata u dijaspori posebno blisku kazališnu predstavu, koja je istovremeno tragična i komična.

Moj politički put nije bila ni desna niti lijeva ideologija nego samostalna i demokratska hrvatska država

U Australiji sam došao 1969. godine, a politički aktivan postao sam 1973. godine nakon što sam u Sydneyu bio izbaran za tajnika Matice Hrvatske u Australiji. Prije toga sam igrao nogomet za NK Croatia u Wollongongu, NK Zagreb u Sydneyu i NK Croatia u Melbourneu. Kao vrlo mlad čovjek politikom sam se počeo baviti inspiriran životom hrvatskog vođe i učitelja Stjepana Radića te zbog progona stotina tisuća Hrvatica i Hrvata u Domovini nakon sloma Hrvatskog proljeća koncem 1971. godine. Za svoj politički put nisam izabrao niti jednu ideologiju već samo ideju o stvaranju slobodne, ali istovremeno i demokratske hrvatske države, koja je u meni zaživjela nakon što sam u Australiji spoznao što znači biti potpuno slobodan čovjek u demokratskoj državi. Toj sam ideji ostao i danas privržen i bit ću sve dok ne zaklopim oči.

ab1

U to vrijeme nisam ni sanjao da ću već od samog početka moje aktivnosti biti pod nadzorom Udbe u jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima u Australiji tj. njezinih agenata u toj zemlji. Udbi sam postao zanimljiv najviše zbog toga što sam u početku djelovao isključivo individualno i što sam nastojao širiti istinu o Hrvatskoj i hrvatskom narodu u australskim državnim inistitucijama i mainstream medijima, a ne isključivo unutar hrvatske iseljeničke zajednice. Za Udbu je to bio puno veći problem nego djelovanje unutar hrvatskih iseljeničkih organizacija, u koje je često ubacivala svoje doušnike preko kojih je nadzirala djelovanje hrvatskih organizacija u toj zemlji. Hrvatska zajednica u Australiji bila je jedna od najaktivnijih u svijetu. Udba je doušnike uglavnom vrbovala ucjenjivanjem osoba koje su u jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima tražile vizu za posjet rodbini u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Bilo je dovoljno da te osobe idu samo na utakmice hrvatskih nogometnih klubova ili u društvene domove da im jugoslavenski diplomati zaprijete kako neće dobiti vizu ukoliko ne budu surađivali.

Televizijska kritika australskog ministra pravosuđa

Ogorčen zbog progona hrvatskih aktivista u Australiji nakon dolaska Laburističke stranke na vlast 1972. godine, koja je imala jako bliske odnose s komunističkom Jugoslavijom, kada je Beograd sačinio i uručio Vladi Australije popis od oko dvije tisuće Hrvata koje je, kao navodne neprijatelje Titove Jugoslavije, trebalo izručiti komunističkoj i velikosrpskoj Jugoslaviji, 1974. godine prihvatio sam poziv Liberalne (konzervativne tj. antikomunističke) stranke u Australiji da nastupim u njezinim glavnim predizbornim televizijskim spotovima. Dodatan razlog za takvu odluku bio je i u rane jutarnje sate nasilni upad australske policije u kuće politički aktivnih iseljenika u Sydney-u, Canberri i Melbourneu. U tom televizijskom spotu optužio sam ministra pravosuđa Australije, senatora Lionela Murphya (koji je ujedno imao nadzor i nad svim australskim tajnim službama) za progon hrvatskih iseljenika i ugrožavanje demokracije u Australiji). O tim tv spotovima izdan je i jedan cijeli broj uglednog političkog mjesečnika Quadrant 1975. godine. Kopiju tog broja može se nabaviti preko mjesečnika Quadrant.

Prvo de facto priznanje hrvatskog jezika od jedne državne institucije u svijetu i reakcija jugoslavenske ambasade u Canberri

ab2

Tijekom 1975. godine prijavio sam se za radno mjesto savjetnika (ethnic liaison officer) za “jugoslavensku” etničku zajednicu u Ministarstvu zdravstva Australije u Sydneyu. Pod tim imenom australske državne institucije vodile su sve doseljenike iz bivše Jugoslavije. Kad sam taj posao dobio, prema ranije skovanom planu, pokrenuo sam opširnu internu kampanju u tom ministarstvu da se, zbog činjenice da su Hrvati u Australiji posebna i tada četvrta najbrojnija etnička zajednica, naziv tog radnog mjesta promijeni u savjetnika za hrvatsku etničku zajednicu, a da savjetnik u Melbourneu (jedna Mađarica iz Vojvodine) bude savjetnik za srpsku i ostale zajednice iz Jugoslavije, te da službene brošure koje su bile namijenjene za tzv. “jugoslavensku” zajednicu budu tiskane posebno na hrvatskom, srpskom i makedonskom jeziku i da na prvoj stranici brošure stoji – Croatian language – hrvatski jezik”), što je i bilo prihvaćeno. Osim mene zaposleni su i savjetnici za talijansku, grčku i tursku zajednicu, te savjetnici za zajednice koje su govorile arapski i španjolski jezik. Članak sa slikom nas savjetnika objavio je i ugledni australski dnevnik The Sydney Morning Herald od 16. svibnja 1975, strana 10. U članku piše da sam savjetnik za hrvatsku zajednicu. U sklopu promocije novog državnog zdravstvenog osiguranja, na australskim televizijskim kanalima prikazivane su i reklame o imenovanju savjetnika za etničke zajednice (kopije u mojem arhivu). Posebno je istaknuto imenovanje savjetnika za hrvatsku zajednicu. Vidi priloženu kopiju pisma direktora za državu New South Wales. U to vrijeme tako nešto bilo nezamislivo.

Ovdje prvi puta iznosim da sam nakon odluke Ministarstva Australije o odvajanju hrvatskog jezika od srpskog jezika, bio podvrgnut, na intervenciju veleposlanstva Jugoslavije u Canberri i nekih australskih ljevičarskih političara koji su bili simpatizeri Titove Jugoslavije, oštrom ispitivanju u Ministarstvu zadravstva o mojim navodnim «ustaškim» političkim aktivnostima, pa se čak sugeriralo kako sam u Ministarstvo zdravstva bio ubačen kao agent Liberalne stranke, za koju sam godinu dana ranije nastupao u predizbornim televizijskim spotovima. Jedan od najpoznatijih australskih PR stručnjaka i moj dobar prijatelj Joseph Assaf, bio je tada savjetnik za arapsku zajednicu, i svjedok optužbi protiv mene da sam ustaša. Kad se Joseph i ja vidimo uvijek se dotaknemo tog događaja, zato što on do tada nikada nije čuo za ustaše. No, o tome više u mojoj knjizi.

Duboko svjestan djelatnosti Udbe u Australiji, 1982. godine kao glavni urednik mjesečnika Hrvatska istina 3. veljače 1982. godine poslao sam pismo tadašnjem predsjedniku australske Vlade, Malcolmu Fraseru, u kojem sam, između ostaloga, izrazio bojzan da je Udba infitrirala hrvatske organzacije u Australiji. Kako se vidi iz priložene kopije njegovog pisma, predsjednik Vlade Australije na moje je pismo odgovorio 11. ožujka 1982. godine. Tu službenu korespondenciju s predsjednikom Vlade Australije nisam do sada nigdje objavio, zbog opreza od moguće udbine odmazde.

Kako sam od hrvatskog domoljuba postao neprijatelj hrvatske države?

Na poziv predsjednika HDZ-a dr. Franje Tuđmana u Hrvatsku sam došao u travnju 1990. lobirati, na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, za Hrvatski blok, u kojem su, uz još nekoliko manjih drugih stranka, bile Hrvatska demokratska zajednica i Hrvatska seljačka stranka, koju je tada vodio Ivan Zvonimir Čičak. Hrvatska demokratska zajednica na tim je izborima nadmoćno pobijedila, a HSS je, zbog njezinih nesposobnih i projugoslavenski vođa, ostala stranka prošlosti, a ne sadašnjosti i budućnosti. U prosincu 1990. godine ponovno sam se, na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, za stalno vratio u Hrvatsku. U Australiji sam ostavio sigurnu materijalnu egzistenciju, ali Hrvatska mi je bila važnija od svega. No, tada nisam znao da ću i dalje, nakon povratka u Hrvatsku, biti pod nadzorom Udbe te da ću, u tajnim arhivima hrvatskih obaviještajnih službi, s kojima je upravljala Udba, od visokog državnog dužnosnika i hrvatskog domoljuba u samostalnoj hrvatskoj državi ponovno postati hrvatski emigrant koji je neprijatelj hrvatske države”.

ab3Kad sam postao savjetnik predsjednika Tuđmana u kolovozu 1991. Udba je pokrenula kampanju u Australiji, i ovdje u Hrvatskoj, da me se makne s te dužnosti. U to sam vrijeme, kao glasnogovornik Ureda Predsjednika, počeo davati, prema porukama iz svijeta, vrlo korisne izjave za najveće televizijske kuće u svijetu. Predsjednik mi je osobno rekao kako su iz Australije prijetili da Hrvatska neće dobiti niti jednog dolara od Hrvata u toj zemlji ako mene ne makne iz Ureda. Poznato mi je tko je bio iza tih zahtjeva. Pisana svjedočanstva deponirao sam u Australiji. U dogovoru s predsjednikom Tuđmanom otišao sam na dužnost prvog glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova, gdje sam, između ostalog, s ministrom dr. Zvonimirom Šeparovićem posjetio mnoge europske prijestolnice u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske, pokrenuo Bilten na engleskom jeziku i osnovao Odjel za informiranje, otvorio hrvatsku novinsku agenciju HABEN-a u Međugorju itd.

U prve dvije godine u Ministarstvu vanjskih poslova nisam imao većih problema. Nakon dolaska dr. Mate Granića za ministra vanjskih poslova bio sam ponovno izvrgnut pritiscima. Granić, koji je bio okružen projugoslavenski nastrojenim diplomatima, žestoko se protivio mojem izraženo domoljubnom političkom radu, pa je pokrenuta akcija da me se makne iz MVP-a. U jesen 1994. godine dr. Granić je od mene otvoreno tražio, jer je to navodno od njega tražila tadašnja saborska oporba (brat mu je bio u HSLS-u), da dadem ostavku, jer sam postao predsjednik Hrvatske demokratske seljačke stranke. Da bi me privolio na davanje otkaza, obećao je da će mi uplatiti i godinu dana radnog staža, što nikada nije učinio, pa sam imao prekid radnog odnosa od godinu dana. U pismu ostavke naglasio sam kako to činim izrazito zbog mojeg neslaganja s Granićevim vođenjem MVP-a.

Neprijatelj hrvatske države

Kad sam se našao na ulici i bez posla, u prvoj polovici 1995. počeo sam raditi kao direktor dvotjednika Zora, koju je izdavala Merčepova udruga dragovoljaca. Glavni urednik novina bio je prof. dr. sc. Josip Jurčević. Na tom radnom mjestu ostao sam samo nekoliko tjedana. Na moje veliko iznenađenje u tjedniku Nacional od 3. veljače ove godine objavljen je navodni vrlo tajni spis Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske u kojem piše da sam, zajedno s Vicom Vukojevićem, Nikolom Štedulom i Božom Vukušićem bio urednik u sjeni tog dvotjednika. Ne treba posebno naglašavati da gospodu Vukojevića, Štedula i Vukušića nikada nisam vidio u prostorijama «Zore» niti sam se tada, a niti kasnije, s njima družio. Objavu tog tajnog spisa iz 1995. u Nacionalu, koji je sastavio tadašnji pomoćnik ministra Smiljan Reljić, mogu dovesti u vezu samo sa sadašnjim suđenjem Perkoviću i Mustaču u Munchenu tj. pokušaju prikazivanja gg. Vukojevića i Vukušića kao opasne osobe i kršitelje zakona. Ipak ne isključujem ni dodatnu namjeru tj. želju da se i mene u javnosti kompromitira zbog mojih političkih komentara na raznim portalima u zadnjih nekoliko mjeseci.

ab4Zahvaljujući jednoj osobi s kojom sam radio u Uredu u predsjednika Tuđmana 1991., tijekom 1975. godine imao sam priliku vidjeti još jedan tajni spis koji je bio upućen predsjedniku dr. Tuđmanu u kojem smo Tomislav Merčep, Nikola Štedul i ja bili opisani kao neprijatelji hrvatske države. I taj je spis potpisao Smiljan Reljić. Poznavajući me dobro, predsjednik Tuđman je tijekom čitanja tog spisa pokraj mojeg imena stavio tri velika upitnika. Razumljivo, zbog tog spisa bio sam teško povrijeđen i duboko razočaran. Prije povratka u Hrvatsku 1990. godine tako nešto nisam mogao očekivati niti u najstrašnijem snu. No, bio je to jasan znak da sam i dalje bio predmet obrade udbaša, koji su ostali u hrvatskim tajnim službama. Šteta što tada nisam znao i za dokument koji je prije mjesec dana objavljen u Nacionalnu, jer bi mi neke stvari, koje su se kasnije događale, bile još jasnije. Ostale primjere praćenja i nakon što sam otišao u mirovinu opisat ću, ako budem živ, u vremenu koje je pred nama.

Obračun Udbe i neokomunista u Hrvatskoj sa mnom nastavljen je tijekom pokušaja da me ministar povratka i useljeništva Marijan Petrović u rujnu 1995. zaposli u njegovom uredu. No, iako sam uživao povjerenje Predsjednika Tuđmana, iz Vlade su mu rekli da to nije moguće. Kad sam 1997. godine postao pomoćnik ministra povratka i useljeništva zbog mojeg zagovaranja djelotvorne i pozitivne politike prema iseljeništvu, premijer Zlatko Mateša me je smijenio s te dužnosti. Da nisam imao naklonost predsjednika Tuđmana, s kojim sam se prvi puta upoznao u kanadskom gradu Hamiltonu 25. studenoga 1989. godine u kući predsjednika HSS-a za Kanadu Ivana Korena, po drugi puta bi ostao na ulici bez posla i prihoda i vjerojatno bi bio prisiljen vratiti se natrag u Australiju, a to nisam nikako želio. Međutim, pokojni predsjednik Tuđman zapovijedio je dr. Mati Graniću da me pošalje u diplomaciju i tako sam 1998. godine otišao na mjesto opunomoćenog ministra u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu.

Iako je to trebalo biti micanje iz Hrvatske, odlazak u diplomaciju u Kinu na kraju se pokazao kao posebno velika nagrada za nadogradnju mojeg diplomatskog iskustva, a još više u vrlo studioznom proučavanju Kine kao buduće svjetske sile.

Udba naša vječna sudba

Poput likova u “Hrvatskim emigrantima» Miroslava Međimorca, Ivanu Lažeti i Rudiju Cmrečnjaku, očigledano je da sam i ja, kao i mnogi drugi povratnici iz iseljeništva, ovdje u Hrvatskoj ostao stalna meta udbaša koji i dalje žive od navika iz vremena kad su izmišljali i lažno optuživali hrvatske iseljenike da su ustaše, kriminalci, teroristi, državni neprijatelji itd.

Predstava “Hrvatski emigranti” završava gromoglasnim uzvikom – smrt emigrantima”. Gledateljima koji nisu nikada živjeli u emigraciji ili u iseljeništvu taj uzvik nije značio ništa osim možda efektnog završetka kazališne predstave. Međutim, nama koji smo živjeli u emigraciji i bili politički aktivni ledila se krv u žilama. Kroz glavu nam je prolazilo samo jedno pitanje – koliko smo mi osobno bili daleko da udbaške ubojice taj uzvik pretvore u stvarnost i u našem slučaju, kao što je to bio slučaj s Brunom Bušićem i Stjepanom Đurekovićem te sedamdesetak drugih Hrvata koje je Udba hladnokrvno i mučki likvidirala diljem svijeta?

Možda to jednoga dana i doznamo kroz suđenja jugoslavenskim i hrvatskim udbašima u Njemačkoj, kad već to nije moguće doznati u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi! Bila bi to, na neki način, jedna mala utjeha za činjenicu da su udbaško-komunističke elite u Hrvatskoj planski iskoristile hrvatsko iseljeništvo da im pomogne u spašavanju njihovih života od Miloševićevih planova da se obračuna sa svim zagovarateljima Titove Jugoslavije u SR Hrvatskoj. Kad su to postigle i ponovno osvojile vlast, sada u samostalnoj hrvatskoj državi, te su elite Hrvate izvan Domovine jednostavno prekrižile kao organski i sastavni dio cjelokupnog hrvatskog bića, bez čijeg udjela neće biti moguće izvući Hrvatsku iz sadašnje krize koja nas je dovela na sam rub ponora.

To su samo neki od razloga zašto beskompromisno tražim zakonsku osudu zločinca Tita i zločinačkog komunističkog režima u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine.

[ad id=”40551″]

Antun Babić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pomoćnik ministra uprave-promicatelj velikosrpske ideologije! Je li Dejan Drakulić prošao sigurnosnu provjeru?

Objavljeno

na

Objavio

Na zatvorenom dijelu sjednice hrvatske Vlade 14. rujna 2017., na mjesto pomoćnika ministra uprave imenovan je Dejan Drakulić.

U demokratskom i uljuđenom svijetu, kada je riječ o demokratskim strankama, koje se ne vode totalitarnim ideologijama, samo po sebi se podrazumijeva da nije problem nečija ni narodna, ni stranačka pripadnost.

Kod Dejana Drakulića problematično je njegovo otvoreno zagovaranje i veličanje totalitarne, velikosrpske ideje i prenošenje iste na malodobnu djecu.

U srpnju 2012. Dejan Drakulić je kao dogradonačelnik Vukovara nazočio svečanom otvorenju “Međunarodnog omladinskog kampa Sabor 2012”.,u Vojvodini. U kmapu su boravila djeca i mladi od 10 do 19 godina, iz Hrvatske, Republike Srbije, Bosne i Hercegovine, itd. Sva djeca su isključivo srpske ili ruske narodnosti.

Organizator je ekstremistička i militaristička Udruga ratnih veterana srpskih zemalja 1990. – 1999., i savez sličnih udruga,tzv. Patriotska fronta. Naglašavam da oni Hrvatsku javno nazivaju „srpskom zemljom“.

U kampu su djecu od 10 do 19 godina obučavali rukovanju oružjem, bacanju bombi, rukovanju hladnim oružjem.

Patriotska fronta je u srpskoj javnosti postala poznata nakon što je nekoliko godina prije u jednom sibirskom kampu, organizirano obučavala grupu srpske djece rukovanju automatskim oružjem. Nakon oštrih kritika unutar Srbije navukli su masku ekologije i snalaženja u prirodi.

Ove organizacije su blisko, članstvom i institucionalnom suradnjom povezane s djelovanjem tzv. vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu. Predstavnici te velikosrpske tvorevine postoje, održavaju sjednice i uporno pišu diljem svijeta, dok im Republika Srbija daje legitimnost.

Aktualno izvješće SOA-e, iz 2017., naglašava: Nastavljena je pojava velikosrpskog ekstremizma, a uz to, zamjetni su pokušaji kojima se Hrvatsku želi prikazati u negativnom svjetlu u međunarodnoj zajednici uz negiranje i pogrešno prikazivanje činjenica vezanih uz Domovinski rat i njegov obrambeni i oslobodilački karakter.

Pojava velikosrpskog i četničkog ekstremizma naglašena je i u izvješću za 2016.

Ključno pitanje se nameće – kako je netko poput Dejana Drakulića, 2017. g. mogao postati visoki dužnosnik u hrvatskoj Vladi? Je li prošao sigurnosnu provjeru? Ako nije, kako je postao pomoćnik ministra? Ako je prošao sigurnosnu provjeru, kako ju je prošao s obzirom na sve navedene činjenice?

Od odgovornosti u cijelom slučaju ne može biti izuzet ni Milorad Pupovac. Njega je još 2013., Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i javno i pisanim putem zatražio odgovor na pitanja:
1. Objasnite hrvatskoj javnosti zašto vaša organizacija i stranka u tajnosti odvodi hrvatsku djecu srpske narodnosti u ovakove militarističke kampove koje čak i u Srbiji nazivaju fašističkim?
2. Zašto politički predstavnici srpske narodne mnajine u Hrvatskoj sudjeluju na proslavama unutar ovakovih kampova u Srbiji?
3. Koji je cilj neprimjerene militarističke obuke djece u pucanju iz automatskog naoružanja, bacanju ručnih bombi, uporabi noža i ostalog hladnog oružja i drugim vojnim vještinama a izvan institucija Hrvatske vojske?

Do dan danas Milorad Pupovac nije odgovorio na postavljena pitanja, izgovarajući se da nije informiran, da nije pri računalu….

Predsjednik hrvatske Vlade, predsjednik hrvatskog Sabora, predsjednica države, saborski odbor za nacionalnu sigurnost i predstavnici HDZ-a dužni su odgovoriti na tri jednostavnih pitanja:

Je li Dejan Drakulić prošao sigurnosnu provjeru? Kojega ranga? Jesu li uvaženi opće poznati neoborivi argumenti o njegovu radikalnom velikosrpskom djelovanju?

Ž.M.-Zenga

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Franjo Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Istaknuti znanstvenik dr. sc. Davor Marijan obogatio je našu historiografiju svojom novom knjigom “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”. U briljantnom istraživačkom radu ruši brojne tendenciozne tvrdnje o zbivanjima 1990-ih koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”

Hrvatska historiografija od ovog je ljeta bogatija za novu knjigu dr. sc. Davora Marijana “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”.

Taj istaknuti znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest, iza kojeg je desetak knjiga i velik broj znanstvenih radova, već nas je naviknuo na dobra istraživačka djela, no ova mu je knjiga jednostavno – briljantna. Moglo bi se reći da je napisao pravi udžbenik o slomu komunizma i Jugoslavije i stvaranju neovisne hrvatske države. Knjigu je pisao više od deset godina, a utemeljio ju je na arhivskom gradivu koje se nalazi u Središnjem vojnom arhivu, u Uredu predsjednika Republike Hrvatske te na službenim internetskim stranicama Haaškog suda.

Posebnu pozornost posvetio je JNA

Iako je obradio događaje koji su se zbili nedavno, autor je imao težak posao jer, kako kaže, “gradivu hrvatskih institucija sve je teže prići premda je kontroverzna suradnja države s Haaškim tribunalom morala olakšati taj posao zbog goleme količine dokumenata izručenih tome sudu, od kojih je većina navodno deklasificirana”, a posao mu je otežavalo i to što SDP kao pravni sljednik nije dopuštao pristup gradivu iz socijalističkog razdoblja. Unatoč svemu uspio je prikupiti i obraditi golemu količinu dokumenata te zaljubljenicima u povijest podastrijeti više od 600 stranica izrazito kvalitetne analize rastakanja Jugoslavije, raspada Saveza komunista, višestranačkih izbora, stvaranja hrvatske države…

Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja je pola stoljeća bila oružano krilo Partije, Marijan je posvetio posebnu pozornost. JNA se popunjavala po kriteriju moralno-političke podobnosti, što znači da su većinu profesionalnog sastava činili članovi SKJ. Sredinom 1981. u partijskoj organizaciji JNA bilo je 99 posto oficira, 95 posto mlađih oficira, 48 posto civila i 17 posto vojnika. Ukupno je u JNA tada bilo 110 tisuća komunista ili 5,2 posto ukupnog broja u Jugoslaviji. U cjelini je svaki treći pripadnik mirnodopske JNA i svaki četvrti pripadnik ratne JNA bio član SKJ.

Posebna je vrijednost ove knjige to što je Marijan argumentirano srušio niz tendencioznih tvrdnji o razdoblju 1989.–1992. koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”. To se ponajprije odnosi na djelovanje HDZ-a i njegova prvog predsjednika Franju Tuđmana. “Mnogo toga što im se pripisivalo da su učinili nakon preuzimanja vlasti”, piše Marijan, “učinjeno je mjesecima poslije, kad je srpska pobuna potpuno zakočila mogućnosti da se neki problemi riješe na miran način.” Povijesnim gradivom dokazao je da je hrvatska politika pokazala mnogo više takta nego što joj se priznaje i da su problemi eskalirali u rat voljom srpske strane.

Jedna od lažnih tvrdnji tiče se Saveza komunista Hrvatske, kojemu se pogrešno pripisuje demokratizacija društva u drugoj polovici 1980-ih. To je bila anarhija i kaos, a ne programski izbor čelništva Partije, smatra Marijan. U optjecaju je i čuvena tvrdnja o masovnom otpuštanju srpskih policajaca neposredno nakon izbora, no do ljeta 1991., dok je Josip Boljkovac bio ministar unutarnjih poslova, za to nema nikakvih dokaza. Iz policije se odlazilo samovoljno zbog neprihvaćanja promjena, počevši od imena i zamjene zvijezde petokrake hrvatskim grbom. I brojni Hrvati napustili su MUP ne želeći prihvatiti novu, nekomunističku vlast.

Srpsko pitanje u Hrvatskoj

Tzv. srpskom pitanju Marijan je posvetio cijelo poglavlje. Zašto su se Srbi u Hrvatskoj pobunili? Je li ih potaknuo “strah od ustaške države i od ponavljanja genocida” ili je riječ o nesklonosti bilo kakvoj hrvatskoj državi? U prvoj polovini 1990. beogradski i drugi mediji sustavno su strašili hrvatske Srbe tvrdnjama tipa “dolaze fašisti”, što je bio samo nastavak rabote započete mjesecima prije izbora, u kasnim 1980-ima. Pobjeda HDZ-a prikazana je kao pobjeda ustaštva, a poistovjećivanje Republike Hrvatske s ustaškom NDH bilo je osnovno opravdanje za pobunu. Kampanja je počela Tuđmanovom izjavom potkraj veljače 1990. da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Izjava je odmah dobila neodrživu konotaciju i sustavno se izvlačila iz konteksta i navodila kao primjer sklonosti ustaškim zločinima. Ustaše su bili alibi za sve izgrede i znakove nezadovoljstva Srba.

Sljedeći argument za pobunu bila je promjena ustavnog položaja Srba iako je ona provedena nakon početka pobune i – što se često prešućuje – nakon što je Srbija srušila savezni Ustav iz 1974., čemu se Srbi iz Hrvatske nisu protivili. Time je Hrvatska imala opravdanje za redefiniranje njihova položaja u Hrvatskoj.

Česta je i tvrdnja da je srpsku pobunu izazvala politička diskriminacija i represija, no ona je samo djelomice održiva. S izbornom pobjedom HDZ-a počeo je mukotrpan proces demokratizacije Hrvatske te je kadrovska politika odmah stavljena pod povećalo. Promjene su proglašene revanšizmom, što su dijelom zasigurno i bile. Od lipnja 1990. tvrdilo se da se smjenjuje članove SKH-SDP i Srbe. Takva tumačenja, piše Marijan, zanemaruju kontekst događanja i izborni rezultat. Stranka pobjednica imala je pravo mijenjati sustav koji nije imao legitimitet i koji je bio civilizacijski anakronizam. U razgovorima koje je u ljeto 1990. Predsjedništvo SFRJ obavilo s čelnicima republika zabilježeno je stajalište hrvatskoga vrhovništva da je u međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj rukovodstvu “bilo teško održavati mir i razboritost u situaciji kada je u Izvršnom veću Sabora 40 posto zaposlenih bilo srpske nacionalnosti, više od 50 posto u miliciji, u upravi sindikata Republike 61 posto, a slično je stanje na Televiziji Zagreb, u elektroprivredi, Narodnoj banci Hrvatske (a u strukturi stanovništva Srba je 11 posto)”.

Treba napomenuti da se i tvrdnja o otkazima u zagrebačkom SUP-u pojavila u beogradskoj Politici potkraj svibnja 1990., znači prije nego što je HDZ preuzeo vlast. To samo svjedoči o djelovanju prema unaprijed određenom obrascu po kojem su Srbi u Hrvatskoj diskriminirani već time što u njoj žive. Spomenimo i izvješće ministra Josipa Boljkovca koje je početkom kolovoza 1990. poslao saveznom sekretaru Petru Gračaninu. Prema njemu, 1. kolovoza 1990. u Ministarstvu unutarnjih poslova bilo je 4696 ili 29,2 posto Srba, od kojih 3575 ili 31,9 posto ovlaštenih osoba, a 2662 ili 34,7 posto bili su milicionari. U stanicama javne sigurnosti Benkovac, Obrovac, Knin, Donji Lapac, Gračac, Vojnić, Vrginmost, Dvor i Petrinja postotak Srba kretao se od 66 posto (Obrovac) do 87 posto (Gračac). Izuzetak je bila Petrinja sa 56 posto Srba.

Posljedice pobune

Naznake diskriminacije Srba vidljive su tek potkraj 1990., što koincidira s razvojem srpske pobune, čije posljedice osjećaju svi građani, pa i Srbi koji u njoj nisu sudjelovali. Stvoren je osjećaj straha, koji je vodio prema homogenizaciji stanovništva i podvajanju po nacionalnoj pripadnosti. Pobuna je stvorila dvije grupacije: Hrvate i lojalne manjine na jednoj i Srbe na drugoj strani. I HDZ je pridonio homogenizaciji Srba, no taj poticaj nije bio dominantan, već je bio popratna pojava. U ratu koji je slijedio na vidjelo je izbila činjenica da je pobuna zahvatila sva područja s većinskim srpskim stanovništvom. Upadljivo je da su pobunjena područja bila oslonjena na dijelove Bosne i Hercegovine s većinskim ili dominantnim srpskim stanovništvom.

Predrasude i iskrivljene tvrdnje najviše se vežu uz lik i djelo Franje Tuđmana. Prema Davoru Marijanu, Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba hrvatske povijesti. Optužuju ga za sve što je učinio i što je propustio učiniti, a dokumenti pokazuju da je u promatranom razdoblju pokazao vrlo visoku razinu razumijevanja stvarnosti i tolerancije prema drukčijim mišljenjima. On nipošto nije žestoki nacionalist čija je životna misija podijeliti BiH s Miloševićem, kako ga se redovito prikazuje, jer dokumenti, posebice transkripti, pokazuju da je bio otvoren saslušati različita mišljenja, a potom odlučiti. Također je očito da se jako trudio izbjeći rat i da je ratnu opciju prihvatio tek kada je JNA za račun Srbije počela otvorenu agresiju i otimačinu dijela hrvatskog teritorija, odnosno kad izbora više nije bilo: ili se boriti ili predati.

U razdoblju 1989.–1992. Tuđman je bio na svom državničkom vrhuncu premda je imao i loših procjena. Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele duge gotovo pola stoljeća, no poslije se pokazalo da pomirba nije moguća. Koliko je vjerovao u nju, vidi se iz personalne politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva. Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore. Ipak, zaključuje Marijan, bio je državnik, jedini te razine kojeg su Hrvati imali u XX. stoljeću. Povjesničar Davor Marijan svojom je knjigom potvrdio vrlo čest slučaj u historiografiji – da se znanstvena istraživanja i percepcije suvremenika uglavnom ne poklapaju.

Autor: Žarko Ivković/Vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati