Smrt krojača Hrvatske: Josip Boljkovac

0

U 94. godini života umro je Josip Boljkovac, član HNS-a, istaknuti antifašist, optuženik za brojne ratne i poratne zločine, jedan od šefova UDBE i prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske nakon neovisnosti. Bio je jedna od najmračnijih ličnosti moderne hrvatske povijesti.

Iza njega je ostao sin Jugoslav (devedesete promijenio ime u Matija) i kćer. Rođen je 12. studenoga 1920. u Vukovoj Gorici, u Karlovcu je izučio krojački zanat. Pridružuje se NOB-u, iz kojeg izlazi kao 25-godišnji šef lokalne OZNE, komunističke tajne policije. Po Karlovcu i okolici i danas ga pamte kao surovog gospodara cijelog kraja, oličenje revolucionarnog terora od kojeg su strahovali svi.

boljko

Iz tog perioda, nakon rata, datiraju brojne, teške, i dobro dokumentirane optužbe protiv Boljkovca za zločine protiv čovječnosti, silovanja, neljudska mučenja, ubojstva, palež. Neka ubojstva je izvršio sam, ostala su rađena po njegovom naređenju. Optužnica za te zločine protiv njega je podignuta 2011., kad je ministar policije bio Tomislav Karamarko. Teretilo ga se po zapovjednoj odgovornosti za ubojstva 21 civila u svibnju 1945. na lokaciji Vidanka-Curak.

Na te optužbe Boljkovac je reagirao kao pravi stari šef komunističke tajne policije, zaprijetivši onima koji ga optužuju da se “klone mračnih ulica”: “Naša država je zasnovana na antifašizmu. To neće promijeniti nikakvi pjevači, ni glasnogovornici mračne prošlosti tu u Karlovcu, njih dvojica, trojica. Ali morat će paziti jednog dana kad će ići mračnom ulicom tko će ih čuvati. To im ja poručujem. Naša organizacija treba tražiti da se takav korov i otrov makne iz ove sredine – zaprijetio je tada Boljkovac.

Prema optužnici, on je kršeći pravila međunarodnog prava u svibnju 1945. godine na području Duge Rese naredio ubijanje civilnog stanovništva. Kao šef OZNA-e za kotar Karlovac, zapovjedio je, prema optužnici, da se bez stvarnog razloga uhiti i pod optužbama da su surađivali s ustaškim vlastima, u zatvor u Dugoj Resi dovede veći broj civila s područja Duge Rese i okolnih mjesta. Po njegovoj zapovjedi pripadnici podređene mu 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a su na lokaciji Vidanka-Curak hicima iz vatrenog oružja usmrtili sedam osoba čiji identitet je utvrđen i još 14 drugih za sada nepoznatih osoba, bez suđenja.

Marica Spudić i Viktor Ferić, tada djeca, teško su teretili Boljkovca za ubojstva svojih roditelja: njihova imena nalazila su se na popisu 35 svjedoka koji su svoja saznanja o likvidacijama ispričali istražiteljima koji su 1998. započeli s prvim iskapanjima masovne grobnice. Većina pobijenih su radili na željeznici, bili su poštari, postolari, i nikakve veze s ratom nisu imali niti su ikad bili u ustašama.

Ferić je tada rekao za medije: “Bio sam fakin od svojih 13 godina, ali sjećam se svega. Bilo je to par dana poslije oslobođenja. Tata je radio noćnu smjenu, on i njegovih dvojica kolega, Petar Katić i Ivan Starešinić. Ujutro se nije vratio kući. Nismo znali gdje je, tek kasnije smo doznali da su ih zatvorili u podrume ‘Vile’, one zgrade kod ‘Inzla’ u Dugoj Resi. Išao sam s mamom Maricom tamo, da vidimo što se dogodilo, zašto su ga odveli. Rekli su da više nije tu, da je prebačen u Karlovac. Moja teta, mamina sestra Antonija Viđan, u to je vrijeme bila istaknuta partizanka i obećala je mami da će se raspitati gdje je otac završio. Došla je jedne večeri i sjela s mamom u kuhinju, nas djecu su potjerale, ali ja sam ostao iza zida i prisluškivao razgovor. Rekla joj je: ‘Anton je strijeljan i zakopan u Vidanki’. Ne sjećam se jesu li plakale i ne znam o čemu su dalje pričale. Samo znam da narednih dana nitko nije ni o čemu pričao.”

Kasnije je s djecom ostalih ubijenih radnika išao potražiti oca: U jednoj udolini zapazili su svježe kopanu zemlju posipanu vapnom. Na hrpici nedaleko od humka bila je municija, čahure. “Znali smo da je to to. Počeli smo kopati. Na oko 75 centimetra od površine uočio sam ruku. Uzeo sam je i povukao, očistio od zemlje. Bila je obučena u košulju. Prijatelji su se uplašili i razbježali, pa pozvali odrasle, a ja sam ostao. Za oko pola sata gore su počele dolaziti žene, majke i rodbina tih ljudi. Došla je i majka dugoreškog poštara Josipa Ritza, koji je također bio odveden. Na ruci koja je virila iz zemlje prepoznala je košulju. Počela je jaukati. Ljudi su i dalje dolazili i krenuli otkopavati svoje najmilije”- prepričao je sjećanja Viktor.  Glas o nalazištu stratišta brzo je došao i do komunističkih vlasti koje su, očito, stajale iz smaknuća, te su tamo postavili straže i više tom mjestu idućih godina nitko nije smio prići niti pričati o tome, da i sam ne bi bio strijeljan. Kasnije, kod ekshumacije žrtava nakon oslobođenja od oslobođenja, ustanovljeno je da su žrtve bile ruku vezanih žicom na leđima.

Boljkovac je sudjelovao u brojnim zločinima nakon rata, ali DORH za njih nije podigao optužnicu “zbog zastare”, jer za razliku od ratnih zločina oni počinjeni 1947. su, po njima – otišli u zastaru 1987., iako se radilo o teškim ubojstvima i zločinima protiv čovječnosti, koji u pravilu nigdje ne zastarijevaju! Prema iskazivanju svjedoka, Boljkovac je te godine osobno izrešetao “šmajserom” Valenta Banovca. Slična je situacija i s Ivanom Martinkom kojeg je 1947. uhitila i likvidirala postrojba UDBA-e kojoj je Boljkovac bio na čelu. No, vjerojatno je najgori zločin koji mu se stavlja na teret silovanje, mučenje i ubojstvo dvije sestre, Ane Crnić i Milice Miljavac koje su odvedene u zatvor u Karlovcu, mučene strujom, zlostavljane i silovane, pa je potom jedna puštena, a druga ubijena. To se isto našlo u optužnici koju je svojevremeno objavio, pa kasnije sa svojih stranica povukao “Večernjak” (ali je ostalo zabilježeno u tiskanom izdanju).

Na tom procesu branitelj mu je bio Anto Nobilo, koji ga je branio time da je zločine naredio i počinio fantomski “Drug Mićo”, a tisak je uspio okrenuti raspoloženje javnosti – protiv Karamarka, koji ga je uhitio! Boljkovac je pušten zbog navodne (i nepostojeće) “proceduralne greške prilikom uhićenja”, dokazavši time da je pravosuđe u velikom dijelu udbaška ekspozitura, kao i mediji. Nobilo je tada rekao i da je uhićenje “predizborna predstava za javnost HDZ-ovog ministra policije Tomislava Karamarka koji ima političkih ambicija”. Javnost je to uglavnom prihvatila i simpatije su bile na strani Boljkovca. Mediji su se, umjesto da se bave konkretnim zločinima i zaštitom prava žrtava, uglavnom zgražali nad time što se “jedino u hrvatskoj hapse antifašisti”. Taj spin s “antifašizmom” je također bio prilično uspješan.

Nakon što je godinama bio strah i trepet i terorizirao kraj, Boljkovac je postao jedan od najpovjerljivijih Titovih ljudi. Naime preko Steve Krajačića je dojavio Titu da ga njegov konkurent u Srbiji, Ranković, prisluškuje. Uskoro postaje gradonačelnik Karlovca. U velikom se stilu vraća na scenu devedesete, kao prvi ministar unutarnjih poslova RH, gdje zajedno s Manolićem, Mesićem i brojnima drugima predstavlja “udbašku” stranu nove vlade, naspram “iseljeničke”.

No nije se održao naročito dugo. Nakon što je 1. srpnja policajac Ivan Gudelj ubio načelnika policije u Osijeku Reihl-Kira, kojem su prethodno pobunjeni Srbi masakrirali jedinicu pobivši 12 njegovih policajaca u Borovu selu, Boljkovac iduće jutro odlazi Tuđmanu, i, prema vlastitom priznanju, govori mu da “zna tko je iza ubojstva” te optužuje Šeksa, Glavaša, Vicu Vukojevića i Gojka Šuška. Prema njegovim riječima, Reihl Kir je bio kod njega i rekao da mu oni prijete, a prema njegovom tumačenju, “ubijen je jer je bio za mirno rješenje i htio spriječiti rat” i “jer su Srbi imali povjerenja u njega”. Njegova priča je prihvaćena i dan danas u javnosti, iako je vrlo nelogična: on je znao tko su nalogodavci ali ne i tko je počinitelj (koji je u međuvremenu pobjegao), tvrdio je da je su Reihl Kiru “Srbi na okupiranom području vjerovali” iako su mu nešto ranije masakrirali cijelu patrolu, a ciljano je optužio kao “nalogodavce” doslovce sve ljude iz Tuđmanovog okruženja koji nisu spadali u udbaški krug oko njega, Manolića i Mesića. Povijest inače ne pamti slučajeve da bi nalogodavaca nekog ubojstva bilo pet ili šest, međusobno nepovezanih.

Tuđman mu, očito, nije povjerovao pa je umjesto njih smijenio njega. Njegova karijera ponovo dobija zamah nakon 2000., kad predsjednik postaje Stipe Mesić, koji je u međuvremenu prešao u HNS, kojem se pridružuje i Boljkovac. HNS je manje-više od početka funkcionirao kao udbaška ekspozitura, iako se devedesetih većina udbaša zajedno s Boljkovcem povukla na rezervni položaj u HDZ-u. Kasnije je nastavio optuživati Tuđmanovu vlast kao “nedemokratsku” a sebe prikazivati do kraja devedesetih kao hrvatskog domoljuba, a kasnije kao “antifašista”.

Zadnji čin farse odigrao se početkom ove godine, kad je Milanovićeva vlast uhitila Boljkovca neposredno nakon što su propali svi pokušaji da se spriječi izručenje Perkovića. Ovaj put niti jedan od medija koji je tri godine ranije pisao kako je “nedopustivo da se uhićuju antifašisti” nije napisao niti jedan negativan komentar o tom uhićenju, niti se na Ostojića srušilo drvlje i kamenje kao što se srušilo na Karamarka kad je uradio to isto. Uhićenje je, naravno, bilo farsa: trebalo je poslužiti tek tome da se Nijemcima dokaže da hrvatski sudovi nisu politički i da su u stanju suditi bilo kome za zločine, no zapravo je dokazano upravo suprotno, da je pravosuđe teledirigirano od politike. Bio je to posljednji, očajnički i besmislen pokušaj da se “privoli” Nijemce da odustanu od izručenja i da se Perkoviću sudi u zemlji, odnosno prikrije pravu pozadinu ubojstva.

Neposredno nakon izručenja Perkovića pušten je i Boljkovac, jer više nije bilo stvarnog razloga za njegovo zadržavanje. Presuda je bila “salomonska”: za ubojstva je kriv “sistem”, iako svjedoci nisu vidjeli “sistem” kako ide okolo po selima i ubija ljude nego Boljkovca.

Smrt Boljkovca predstavlja odlazak jednog od rodonačelnika komunističke tajne policije u Hrvatskoj, koja je u zadnjih petnaestak godina ponovo preuzela gotovo potpunu kontrolu nad medijima, politikom, i pravosuđem. Mediji su ovog sadističkog ubojicu do samog kraja prezentirali kao simpatičnog i veselog starčića koji je “antifašista”, “za ljubav i protiv mržnje”, a sve koji su ga se usudili optužiti kao ustašoide, politikante, snage mraka. Boljkovac je otišao, no strukture koje je uspostavio, formalne i neformalne, ostaju na braniku “antifašizma”.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari