Pratite nas

Kolumne

Smrt Tita: Sedam dana općenarodne žalosti u Novom listu

Objavljeno

na

Izvanredno stanje zbog prestanka kucanja velikoga srca

Beogradu je 4. svibnja 1980. u javnost pušten proglas Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva Socijalističke federativne republike Jugoslavije. U zajedničkom proglasu vodeća partijska i državna tijela priznala su sljedeće: „Dana 4. svibnja 1980. godine u 15.05 sati u Ljubljani prestalo je kucati veliko srce Predsjednika naše Socijalističke federativne Republike Jugoslavije i predsjednika Predsjedništva SFRJ, predsjednika Saveza komunista Jugoslavije, maršala Jugoslavije i Vrhovnog komandanta oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije JOSIPA BROZA TITA“. Život je u Jugoslaviji toga trenutka stao, a u Splitu igrači Hajduka i Crvene zvijezde nastavili su utakmicu u ronjenju suza…

Šest „historijskih“ brojeva Novoga lista

Josip Broz Tito nije preminuo. Samo mu je „prestalo kucati veliko srce“. Proglas je na znanje upućen: „radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke federativne republike Jugoslavije“. Savezno izvršno vijeće proglasilo je „sedmodnevnu općenarodnu žalost“. Ovdje ćemo kroz nekoliko nastavaka pratiti kako je tijekom „općenarodne žalost“ riječki Novi list informirao svoje čitatelje u izvanrednim dnevnim izdanjima od 5. do 10. svibnja 1980. Uz faktografiju zanimljivi su i drugi detalji, među njima i način jednoumnoga uređivanja u jugokomunističkome totalitarnome režimu.

Ukupno je izišlo šest izvanrednih brojeva posvećenih prestanku kucanja velikoga srca. Novi list je u to doba – „Glasilo SSRNH (Socijalističkog saveza radnoga naroda Hrvatske, nap. a.) Zajednice općina Rijeka“. Direktor: Stanislav Škrbec. Glavni i odgovorni urednik: Milorad Kovačević. List je uređivao urednički kolegij u sastavu: „Mario Barak, Milan Devčić, Just Ivetac, Ivo Kirigin, Milorad Kovačević, Miloš Oluić, Tihomir Staničić, Radoslav Škalamera, Stanislav Škrbec, Branko Štrasberger, Mirko Vujatović i Željko Žmak. U impresumu još piše: „Izdaje i štampa NIRO ‘NOVI LIST’, Rijeka, Bulevar Marxa i Engelsa 20“.

Prvi od šest brojeva izvanrednih izdanja Novoga lista izišao je na osam stranica. U njemu je propisano sve što se zauvijek ima misliti o „najdražem drugu“ i što se sve treba dogoditi tijekom „sedmodnevne općenarodne žalosti“. Prolistat ćemo, mirno i staloženo, trideset i sedam godina kasnije svih šest „historijskih“ brojeva, kako bismo mogli bolje shvatiti suvremenu obranu i zaštitu „druga Tita“ od ugriza „ustaških zmija“, „aveti prošlosti“ i drugih nametnika na tijelu neumrloga djela maršala Jugoslavije. Nijedan tekst objavljen u šest izvanrednih brojeva nije potpisan, stoga se može reći da su svi redakcijski. U zaglavlju svake stranice otisnut je portret J. B. Tita. Preko cijele širine naslovne stranice izvanrednoga izdanja od 5. svibnja piše samo T I T O.

Tito je naš najdraži drug

1 foto 1

Središnje mjesto prvoga izvanrednoga izdanja Novoga lista posvećeno je zajedničkom Proglasu CK SKJ i Predsjedništva SFRJ (str. 2 i 4). Proglas je zapravo izvrstan prilog izgradnje kulta ličnosti i precizna uputa o tomu što se o Titu smije misliti. „Teška bol i duboka tuga potresa radničku klasu, narode i narodnosti naše zemlje, svakog našeg čovjeka, radnika, vojnika i ratnog druga, seljaka intelektualca svakog stvaraoca, pionira i omladinca, djevojku i majku“. Jao onome tko nije u teškoj boli i dubokoj tuzi.

Tito, čiji se nadimak u Proglasu na više mjesta piše velikim slovima – „TITO“, bio je „čitav ljudski vijek… borac za interese i historijske ciljeve radničke klase i svih radnih ljudi, za najplemenitije ideale i težnje naših naroda i narodnosti. Tito je naš najdraži drug. Sedam decenija gorio je u revolucionarnom radničkom pokretu…“.

„TITO“ je „smjelo i dostojno nosio proletersku zastavu naše revolucije“. On „nije bio samo vizionar, kritičar i tumač svijeta. On je sagledavao objektivne uvjete i zakonitosti društvenih kretanja, pretvorio velike ideale i misli u akciju milijunskih narodnih masa koje su, s njim na čelu, ostvarile epohalne progresivne društvene preobražaje“.

Fabrike radnicima, zemlja seljacima

U Proglasu je Titov „revolucionarni i stvaralački genij“ uzdignut do iracionalnih dimenzija. Pasus po pasus Proglas gradi sliku „TITA“ bojama partijskoga jednoumlja i jugoslavenskoga bratstva i jedinstva. Proglas se poprilično dugo bavi razdobljem „narodnooslobodilačke borbe“ s Titom na čelu. Zatim prelazi na „strateške“ i „taktičke“ osobine „svih njegovih bitaka i pobjeda“. „Iz takvog revolucionarnog iskustva ostvarena je Marksova zamisao o naoružanom narodu…“.

1 foto 2

Međutim, nije to sve: „Tito je tragao za dubljom i svestranijom suštinom i istinom o socijalističkom društvu“. U toj nesagledivoj („historijskoj“) potrazi došao je do izuzetno važne spoznaje: „… da socijalizam treba da bude u interesu radnog čovjeka, da bude njegovo djelo, da u državi radničke klase odlujuću ulogu treba da ima sama klasa, a ne neko u njeno ime“. U tom pogledu: „Pamtimo riječi druga Tita da ‘fabrike radnicima, zemlja seljacima’ nije neka apstraktna propagandistička parola, već čitav program socijalističkih odnosa“.

„Socijalističko samoupravljanje istovremeno traži i veliku odgovornost, solidarnost, duboki smisao za zajedništvo, njegovanje i razvijanje kolektivnog rada i odgovornosti. To je jedna od posljednjih poruka koju je ostavio drug Tito“ – stoji u Proglasu CK i Predsjedništva SFRJ.

Titov revolucionarni i stvaralački genij

Potom na red dolazi Titova „vanjska politika“. I tu je ostvario „historijske“ uspjehe. Naime, „On je bio neumorni graditelj ravnopravnih političkih i ekonomskih odnosa među narodima i državama“. Zbog svega toga „Tito je postao simbol našeg doba, doba nacionalnog i ljudskog oslobođenja, kada na svjetsku scenu sve više stupaju novooslobođene i nezavisne zemlje i narodi“, stoga – „Jugoslavija će i dalje odlučno slijediti ovaj Titov put“.

1 foto 3

Ukratko: „U svemu što je Jugoslavija danas, sa čime se ponosimo, što razvijamo i što smo odlučni svim silama braniti – nalazi se Titovo djelo: socijalistička federativna zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti, bratstvo i jedinstvo, socijalističko samoupravljanje, nesvrstanost, naša nezavisnost, napredak i izgradnja naše zemlje, čvrstina naše Armije, općenarodna obrana i društvena samozaštita. U svemu se nalazi revolucionarni i stvaralački genij Titov“. Unatoč Titovoj genijalnosti, sve što je „stvorio“ – ubrzo se raspalo u „paramparčad“. Osim titoista.

Obraćanje komunistima i građanima Jugoslavije

Proglas je donio i poruku „komunistima Jugoslavije“. On je i danas operativan nalog za postupanje: „Obavezni smo prema Titu, našem i njegovom djelu, prema narodima i narodnostima, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima Jugoslavije, prema progresivnim ljudima i prijateljima širom svijeta, prema historiji! Samo jedinstvom, pojačanim kolektivnim radom, odgovornošću i punom mobilnošću Saveza komunista možemo ispuniti golemu prazninu koja je smrću druga Tita ostala u našim redovima!“.

I građani su dobili obvezujuće upute: „Građani Jugoslavije, Josip Broz Tito, radnički borac, vojnik revolucije, sin naroda, građanin svijeta, u svojoj punoj revolucionarnoj i ljudskoj mjeri nosio je u srcu radničku klasu, narod i čovjeka. U našoj domovini, u ovom trenutku svečane tišine kucaju srca koja je volio i koja ga vole, trepere njegovim zanosom i njegovom općeljudskom plemenitošću. Čast je pripadati revoluciji i vremenu u kome je djelovao drug Tito, pripadati zajednici koju smo s njim stvarali na bojnom polju i gradili u miru. Čast je pripadati zemlji koju je on tako sjajno predstavljao. Čast je i ponos imati u svojoj historiji Tita. Bilo je časno boriti se i živjeti s Titom. Današnje i buduće generacije, duboko zahvalne drugu Titu, nastavit će njegovo neumrlo djelo“ – završava proglas CK SKJ i Predsjedništva SFRJ.

1 foto 4

Korijen postitovske, pa i današnje bolesne titomanije upravo je u ovom Proglasu koji prvi puta uvodi dvije zdravom razumu izopačene formule, prvu da je bilo časno živjeti s Titom, i drugu da je njegovo djelo „neumrlo“.

Zapovijed o postupanju s posmrtnim ostatcima

Na str. 3 prvoga izvanrednog broja Novoga lista donosi se „Saopćenje Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ“ od 4. svibnja. U njemu se propisuje putovanje posmrtnih ostataka J. B. Tita, tko će od drugova biti u pratnji posmrtnih ostataka, gdje će radni ljudi i građani Ljubljane, Zagreba i Beograda ispratiti posmrtne ostatke i odati počast preminulom „drugu TITU“. Tko će držati „počasne straže“. „Radni ljudi i građani mogu odati počast preminulom drugu TITU, mimohodom pored odra s posmrtnim ostacima od 20 sati 5. svibnja do 8 sati 8. svibnja 1980. godine“.

1 foto 5

Propisuje se tko će sve „pred odar s posmrtnim ostacima“ položiti vijence. Potom i kad i gdje će se održati „centralna komemorativna sjednica najviših organa i organizacija Federacije“, a onda se daje na znanje da će „komemorativni skupovi“ biti održani „i u republikama, autonomnim pokrajinama i u užim društveno-političkim zajednicama, kao i u samoupravnim organizacijama i zajednicama i drugim ustanovama i institucijama“.

„Svečana pogrebna povorka s posmrtnim ostacima krenut će od zgrade Skupštine SFRJ u 12 sati“ tim i tim ulicama „do mjesta sahrane na Dedinju, u krugu Užičke ulice broj 15.“ Posmrtnim ostatcima „druga Tita“ nije mjesto na groblju, tako su odlučila predsjedništva SFRJ i CK SKJ.

Propisano je mjesto i vrijeme predviđeno za izražavanje sućuti, a „knjiga žalosti za upis inozemnih delegacija nalazit će se u palači Federacije i palači društveno-političkih organizacija. Knjige žalosti za upis radnih ljudi i građana nalazit će se u svim općinama“ – stoji na kraju zajedničkoga „saopćenja“ državnoga i partijskoga vrha.

Totalna žalost u totalitarnom režimu

SIV je donio „Odluku o sedmodnevnoj općenarodnoj žalosti od 4. svibnja do 10. svibnja ove godine. 2. Za vrijeme općenarodne žalosti na svim državnim i javnim zgradama istaći će se zastave na pola koplja. 3. U danima općenarodne žalosti otkazuju se sve javne manifestacije, kulturne, zabavne, sportske i druge priredbe u zemlji“ (str. 3). Totalna žalost.

Novi list donosi i „Saopćenje konzilija liječnika“ (str. 5). Iz njegova sadržaja može se opravdano posumnjati u nadnevak prestanka kucanja velikoga srca. Na str. 5 – 6 objavljen je naslov „Posljednja novogodišnja poruka predsjednika Tita“. Urednički uvod u poruku glasi: „Uoči svake nove godine, od 1945., drug Tito se obraćao građanima Jugoslavije, porukama koje su uvijek rado očekivane kao programski dokumenti i putokazi za akciju“. Cjelovita poruka, programski dokument i putokaz objavljeni su s međunaslovima: „Kolektivni rad – jedinstvo misli i akcije“, „Živu riječ ne može ništa zamijeniti“, „Stabilizacija: usklađivanje dohotka i potrošnje“, „Najšira mobilizacija naših radnih ljudi“, „Nesvrstanost – brana blokovskim nadmetanjima“, „Godina najveće discipline i odgovornosti“.

„Jugoslavija u dubokom bolu“ (str. 7 – 8) naslov je preglednoga članka o tomu kako glavni gradovi republika i pokrajina SFRJ proživljavaju „tešku bol i duboku tugu“ zbog prestanka kucanja velikoga srca. Ljubljani je pripao međunaslov „Tito ostaje u nama i s nama“. Titograd – „Neizmjerna tuga“. Priština – „Besmrtno djelo ostaje da trajno živi“. Sarajevo – „Nijemo i s grčem na licu“. Novi Sad – „Magične riječi: bratstvo-jedinstvo“. Skopje – „Vjernost viziji o zajedništvu“. Beograd – „Tito je stvorio slobodnu zemlju“.

1 foto 6

Novi list zaboravio je na Zagreb, pa je ispalo da Zagreb nije bio u „teškoj boli i dubokoj tuzi“, što je moguće bila i podvala uredništva službenome Zagrebu.

Predsjednik Predsjedništva SFRJ, drug Lazar Koliševski, donio je svoju prvu naredbu o počasnim plotunima na dan sahrane druga Tita, i to kako slijedi: u Beogradu plotun iz „48 artiljerijskih oruđa sa 42 plotuna, i u glavnim gradovima republika iz 12 artiljerijskih oruđa sa 20 plotuna“. Glavni gradovi autonomnih pokrajina pošteđeni su počasnih plotuna. Lazar Koliševski postao je predsjednik Predsjedništva SFRJ, a Cvijetin Mijatović potpredsjednik – informiralo je čitatelje prvo izvanredno izdanje Novoga lista od 5. svibnja 1980. Nijedna vijest koja se nije odnosila na prestanak kucanja velikoga srca, bilo iz države ili inozemstva nije objavljena.

Nenad Piskač/HKV

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati