Snowdenov azil je udarac kakav Washington još nikada nije doživio

    0

    Otac Edwarda Snowdena, Lon Snowden, rekao je u razgovoru za američki list The Washington Post kako bi volio da njegov sin ostane u Rusiji jer se užasava pomisli što bi mu se dogodilo ako se ikada vrati u SAD. Želja Snowdena seniora danas je ispunjena – Edward je dobio azil i napokon napustio moskovsku međunarodnu zračnu luku.

    No, Lon je spomenuo još jednu zanimljivu opservaciju – istaknuo je kako se aktualno američko vodstvo bavi propagandom te kako djeluju “amaterski”. Zaista, poprilično je u pravu. Obamina administracija toliko je nespretno odigrala poteze oko slučaja Snowdena da su sami sebi pripremili teren za jedan od najvećih diplomatskih i vanjskopolitičkih udaraca u novijoj povijesti.

    Mogli su “odigrati” ovo daleko mudrije, stišati tenzije i svu diplomaciju svesti samo na direktne razgovore, primjerice na relaciji FBI – FSB ili uz posezanjem za kultnim “crvenim telefonom”, tj. direktnom linijom Washingtin – Moskva. Da su postupili tako iz cijele ove priče mogli su izaći s daleko manjim posljedicama. No, kada se Snowden pojavio u fokusu, u SAD-u je na površinu isplivao tipični “kaubojski” mentalitet lišen svakog kompromisa, gonjen isključivo prijetnjama i silom. Činjenica da se na poziciji predsjednika nalazi “smireni” liberalni demokrat Barack Obama također nije pomogla.

    Američki politički vrh jednostavno se nije znao suzdržati. Tako se Snowdena odmah prozvalo “izdajnikom”, da bi ga se u idućoj izjavi pokušalo “namamiti” da se ipak vrati u SAD kako bi dobio svoje obećano “pošteno suđenje”. Pošteno suđenje? U SAD-u? Mladog Manninga su tretirali kao kakvu divlju životinju, još i gore. “Američka vlada držala je Bradleya Manninga u kavezu, držali su ga golog i u potpunoj izolaciji s ciljem da ga slome. Ovaj čin formalno je osudilo UN vijeće protiv torture” – ovako je njegov tretman opisao Julian Assange koji se zbog američkog progona i dalje nalazi u ekvadorskoj ambasadi u Londonu.

    To je pravo lice američkog progona. Čista kontradikcija s iluzijama koje se smisleno i sistematski proizvode u jednoj od najvećih tvornica propagande – Hollywoodu (ista je ove godine pokrenuta da oblati Juliana Assange i organizaciju WikiLeaks). Od zviždača-heroja, Bradley Manning prošao je najgore te će u konačnici najvjerojatnije dobiti doživotni zatvor – doživotnu torturu zbog izricanja istine, zbog prokazivanja nepravednosti, ali i ubojstva od strane američke vlade.

    Kako uz jednog Manninga Sjedinjene Američke Države ikad više mogu globalnoj javnosti predstavljati sebe kao ideal demokracije i slobode govora? Ta era – ako je ikada i postojala – završila je tu. Julian Assange prošao je nešto bolje od Manninga zahvaljujući požrtvovnosti Ekvadora, no njegova sudbina također je neizvjesna.

    Sve ove godine bili smo prisiljeni pratiti mučne sudbine ljudi koji bi se trebali slaviti kao borci za slobodu, kao heroji transparentnosti. Bili smo prisiljeni pratiti najgori progon onih najboljih koji bi trebali biti uzor. No, taj relativno sumoran i negativan period stigao je kraju dolaskom Edwarda Snowdena.

    Baš kao i Manning, Snowden je također djelovao na temelju vlastitih principijelnih, i nadasve ljudskih, ideala. No, učio je iz priloženih primjera. Znao je da mora izbjeći sudbinu Manninga pod svaku cijenu. Nikome se nije povjerio. Od svih ljudi na svijetu on je najbolje znao da se tajna ovakve magnitude može održati tajnom samo u vlastitim mislima. Pred sobom je imao pristup još neviđenim dokumentima – dokazima koji brišu liniju između stvarnosti i maštovite teorije zavjere.

    Logičkim promišljanjem nije teško bilo pretpostaviti da jedna ekonomska i vojna imperija poput SAD-a zasigurno koristi tehnologiju maksimalno u svoje svrhe. Mnogi su nagađali kako američke vlasti nadziru, špijuniraju i prate gotovo svaki potez gotovo svih ljudi na svijetu. Logika tako nalaže, kao i nepogrešiva imperijalistička filozofija koja uvijek stremi podređivanju sveg slobodnog i autonomnog svojoj dominaciji. No, bez dokaza to su samo teorije. Kao i u znanosti, brojne teorije mogu biti zanimljive, no tek neosporiv dokaz potaknuti će maštu svih ostalih.

    Za te dokaze pobrinuo se Edward Snowden. Imao ih je na dohvat ruke možda i godinama. Potpuno svjestan da se ove prakse moraju prokazati. No, srećom po njega, nije djelovao impulzivno, već je radio polako, korak po korak, ne govorivši nikome na svijetu o tome. To je bio jedini način da uspije i da ga se pritom ne ulovi.

    Nije poznato kako je stupio u kontakt s američkim novinarom Glennom Greenwaldom, koji radi za britanski The Guardian, no možemo pretpostaviti kako je Snowden duže vrijeme “tragao” za idealnim izvorom koji ga neće predati u ruke FBI-a i sličnih američkih agencija. Greenwald je bio idealan izbor te ga je Snowden zasigurno zamijetio zbog njegovog prethodnog rada. Greenwald je u svojoj karijeri pokazao kako je “rođen bez osjećaja za strah”, potpuno predan iskrenom istraživačkom novinarstvu. Među prvima je, u emisiji Democracy Now, otvoreno govorio o velikim problemima špijunaže i kontrole na internetu, još prije nekoliko godina. Stoga ne iznenađuje kako je Snowden upravo njega odabrao za svoj kontakt.

    Treba imati u vidu kako je Snowden pritom već poznavao “sistem iznutra” te je, pošto je i informatički stručnjak, pronašao adekvatan način kako da anonimno i bez traga stupi u kontakt s Greenwaldom. U to vrijeme Snowden je radio na Havajima. Nakon što se odlučio da kreće s objavom dokumenata, otputovao je u Hong Kong. Zašto baš u Hong Kong? Nije poznato, no možda ponešto o tome otkrije i sam Snowden kada stupi u kontakt s ruskim medijima. Očito je kako je postupio dobro, jer vlasti u Hong Kongu nisu ga izručile SAD-u, štoviše Snowdenu je “dopušteno” da nekoliko dana kasnije napusti Hong Kong na putničkom zrakoplovu ruske aviokompanije Aeroflot.

    Kada je Washington počeo s žešćom retorikom, Snowden je već bio u Moskvi. Tamo je proveo više od mjesec dana na tzv. tranzit prostoru, jer nije mogao istupiti na teritorij Rusije zbog činjenice da su mu iz SAD-a ukinuli putovnicu. Ono što je uslijedilo nakon, zaista podsjeća na kakav špijunski roman iz vremena Hladnog rata. Pratio se svaki zrakoplov koji napušta Moskvu. U nekoliko slučajeva kroz medije je prostrujala lažna vijest da je Snowden “otputovao” za Kubu, Venezuelu, Boliviju itd.

    U SAD-u tada već postaju jako nervozni. Shvaćaju kako ih Rusija ovime ponižava kao nikada do sad, pa i onda kada ih ruski predsjednik Putin mudro oslovljava s “naši partneri iz SAD-a”. Tim istim “partnerima” spremao se udarac kakvog još nikada nisu pretrpjeli, no to je način kako se treba ophoditi sa SAD-om koji je već duboko zašao u nervoznu fazu – ljubazno, pomirljivo i prijateljski, kako se ne bi previše “razmahali” prije no što sve bude spremno za šah-mat.

    Vrijeme je odmicalo, Snowden je već predao i službeni zahtjev za privremeni azil u Rusiji (jedina razlika između “normalnog” i “privremenog” azila je da se ovaj drugi treba obnavljati svake godine, no brže ga se dobiva). Dodijeljen mu je ruski odvjetnik, Anatolij Kučerena. Nervoza u SAD-u dodatno raste, a njihov zviždač u moskovskoj zračnoj luci već čita Dostojevskog i odzdravlja s “Do svidanja”. Obama šuti jer zna da nije u poziciji napraviti ništa, no zato njegovi kolege kreću u veliku kampanju pritiska na Kremlj. Ratoborni senator Lindsey Graham – koji jest Republikanac, ali očito u prisnim odnosima s Obamom pošto ga ovaj ovih dana šalje u Kairu na razgovore – poručuje kako “Putinu treba poslati čvrstu poruku” te čak predlaže bojkot Olimpijskih igara u Rusiji 2014. To je taj anti-diplomatski mentalitet zbog kojeg je Snowdenov otac sasvim u pravu kada kaže da njegovom zemljom upravljaju “amateri”.

    Velike prijetnje izrečene su u javnosti. Predsjedniku jedne sile – možda ne najveće sile na svijetu, ali itekako sile – želi se poslati “čvrsta poruka” kao kakvom mafijaškom donu.

    Dok je pak tretman prema predsjednicima drugih zemalja još i gori. Sjetimo se nevjerojatnog incidenta s Evom Moralesom za vrijeme njegovog povratka iz Rusije u Boliviju. U jeku Snowden afere Evo Morales nalazio se u Moskvi na summitu zemalja proizvođača prirodnog plina. Kada se idući dan vraćao predsjedničkim zrakoplovom natrag u Boliviju, kada je već bio u zraku, javljeno mu je kako Francuska, Italija, Portugal i Španjolska zatvaraju svoj zračni prostor za njega pod “sumnjom” da u zrakoplovu prevozi Edwarda Snowdena. Zbog toga je morao prisilno sletjeti u Beču gdje su mu čak željeli pretražiti zrakoplov. Kasnije se doznalo kako su ove EU članice djelovale direktno prema naputku SAD-a.

    Još jedan čimbenik američke agresivne kampanje, ne samo protiv Snowdena, već i protiv svih onih zemalja koje bi mu na bilo koji način pomogle. Da ni ne govorimo kolika je ovo sramota za Europu – istu onu Europu koja je žestoko špijunirana od strane SAD-a, a to je objelodanio upravo, zamislimo samo tu ironiju, Edward Snowden. Europa je ovdje pala na svoje najniže grane i pokazala se kao običan beskičmeni satelit SAD-a. Kada je riječ o retorici, Europa zna što reći. Očekivano, “osudili” su špijuniranje američkih tajnih službi, ali to je samo retorika i ništa drugo.

    Nakon ove europske sramote s Moralesom, probudila se Latinska Amerike te je u svega nekoliko dana Edward Snowden dobio čak tri ponude za azil – od Venezuele, Bolivije i Nikaragve. No, postoji problem – kako Snowdena iz Rusije prebaciti sve do Latinske Amerike bez da ga na putu ne “ščepa” duga ruka ‘Ujaka Sama’? Nadalje, koliko bi Snowden zapravo bio siguran u tim zemljama? Zapravo, pitanje bi trebalo ovako glasiti – koliko bi te zemlje bile sigurne sa Snowdenom? Svaka od SAD-u “nepodobnih” latinskoameričkih vlada na listi je za organizirani prevrat, invaziju ili izbijanje “narančaste revolucije”. Biti u koliziji s interesima SAD-a najteža je moguća egzistencija bilo koje države. Ovisno o stupnju kolizije egzistencija je ugroženija, a država biva opreznija, zatvorenija i obrambeno militantnija. Pogledajmo Sjevernu Koreju, svakako najizoliraniju zemlju današnjice, zar je tako teško dijagnosticirati od kuda proizlazi ovaj sasvim neprirodan sistem izolacije DNRK-a? Zemlje s tržišnom ekonomijom, ali u koliziji sa SAD-om, također su izolirane, ali u manjoj mjeri, to su Iran, Venezuela, Bjelorusija, Bolivija itd.

    Snowdenov odvjetnik Kučerena konstatirao je kako je Snowden “najtraženija osoba na svijetu” te je logično da kao takav mora dobiti i najsnažniju moguću zaštitu. Svijet je veliko mjesto ss brojnim državama, no ako itko Snowdenu može ponuditi adekvatan azil, onda je to u ovom trenutku Rusija.

    Sve do danas nije se moglo s apsolutnom sigurnošću reći hoće li Rusija u konačnici dati Snowdenu azil ili ne. Možda će se to ponekima učiniti kao poprilično jednostavna, čak protokolarna, stvar, no istina je sasvim nešto drugačija. Ovo je bio potez za kojeg je zaista rusko vodstvo moralo itekako skupiti hrabrost. Davanje azila Snowdenu svojevrstan je “prelazak Rubikona” u međunarodnim odnosima. Za javnost sav posao oko azila su obavile ruske migracijske službe, no mnogima je jasno da je ovo zapravo odluka koju je morao donijeti sam državni vrh, ili ako ćemo i još konkretnije – ovo je odluka koju je morao donijeti predsjednik Vladimir Putin.

    Bez sumnje jedna od težih odluka u njegovom mandatu. Odluka koja bi mogla izazvati nesagledive posljedice. Naravno, neće zbog ovoga SAD krenuti u konflikt s Rusijom, bar ne direktan. No, u današnje vrijeme konflikti se mogu voditi na velik broj načina. Nažalost, jedan od “najpogodnijih” je situacija u Siriji. Uopće ne bi iznenadilo da SAD u konačnici zaista i napadne Siriju – što spominju već mjesecima – možda djelomično i zbog “osvete” za Snowdena. Teško je zamisliti da bi SAD dopustio da ih Rusija dva puta “porazi” u jednoj godini – u aferi Snowden i u sirijskoj krizi. Dvije velike noćne more muče američki vrh: prva je ostajanje Snowdena u Rusiji, a druga ostajanje Assada u Damasku. Prva je prije nekoliko sati postala stvarnost, druga se naizgled ostvaruje te će zaista morati pokrenuti silu ako ne žele ostvarenje obje u relativno kratkom roku.

    Javni pritisak na Rusiju bio je velik. Naročito s Republikanske strane. “Republikanska partija prešla je na konzervativne pozicije i zahtijeva da se s Moskvom ne razgovara, nego da se na nju vrši pritisak. Republikanci pokušavaju iznuditi vraćanje na smjer obuzdavanja Rusije”, rekao je Sergej Rogov iz ruskog Instituta za proučavanje SAD-a i Kanade. No, razlike između Republikanaca i Demokrata – kada je riječ o vanjskoj politici – nikada nije bilo u SAD-u. Jednostavno jedna strana je pogodnija za izbacivanje prijetećih izjava od druge te se tako adekvatno nadopunjavaju po potrebi.

    Naime, dok Republikanci napadaju žestinom, Demokrati prilaze istom problemu suptilnije,s identičnim ciljem, također prijeteći, no uz fleksibilniji izbor riječi. Tako je američki državni odvjetnik Eric Holder prije nekoliko dana poslao pismo ruskim vlastima u kojem “pojašnjava” kako oni neće “mučiti ni ubiti” Snowdena ukoliko im ga izruče natrag.

    Izručenja neće biti – to je danas potvrdio Snowdenov odvjetnik poručivši medijima kako je Edward Snowden upravo primio ruski azil. Također je potvrdio kako je Snowden već napustio zračnu luku te kako se sada nalazi na tajnoj lokaciji “zbog sigurnosti”. Činjenica da se Snowden mora skrivati i u Moskvi zapravo mnogo govori o prirodi američkog progona. Možda su Rusi samo “posebno oprezni”, no svakako je bolje stvari ne prepuštati slučaju.

    Zaista šteta što su većina svjetskih medija u rukama jednih te istih vlasnika, nekolicine zapadnih korporacija. Šteta jer današnji dan je od osobitog povijesnog značaja te neće u medijima biti prikazan kao takav. Preko 20 godina prošlo je od pada Berlinskog zida, trijumfa Zapada nad Istokom. Preko 20 godina od euforije koja nam je kazivala kako je “sloboda” nadjačala “represiju”. O tome koliko je ta euforija bila snažna dovoljno govore neposredni događaji nakon nje kao što je kolaps Istočnog Bloka. Danas je povijesni dan jer smo u svega 20-ak godina stigli pred gotovo potpunu inverziju. Borci za pravdu moraju bježati iz “bastiona slobode i demokracije” upravo prema Istoku koji postaje njihovo jedino utočište.

    Ova činjenica samo je vrh ledenjaka jedne znatno šire pojave i procesa. Mogli bismo uspoređivati SAD i Rusiju danas s SAD-om i Rusijom od jučer, no možda u ovom trenutku to čak i nema smisla. Situacija u svijetu je takva da je sadašnjost teoretski i analitički podjednako važna, ako ne i važnija od prošlosti. SAD više nije bastion slobode i demokracije jer se ne ponašaju u skladu s tim načelima, no postoji i puno veći problem – imperijalističke tendencije. Bujanje američkog vojno-industrijskog kompleksa došlo je do te granice da je on sada taj koji “stoji iza zavjese” američke politike. Američki direktni i indirektni ratovi nikada ne prestaju, strašne tragedije naroda nikada ne spavaju.

    Da bi se uistinu po tom pitanju stvari okrenule na bolje, moguća su samo dva scenarija: unutarnje promjene u SAD-u ili jačanje multi-polarnog svijeta kao kočnice ovim tendencijama. Promjene unutar SAD-a još uvijek nisu na horizontu, mada je i po tom pitanju danas situacija daleko drugačija no prije kojih 5 ili 10 godina. S druge strane, multi-polarni svijet postaje opipljiva stvarnost. Njega pronalazimo u papirima koje je jutros dobio Edward Snowden ili pak u činjenici da Sirija nije postala nova Libija.

    Snage multi-polarnog svijeta nisu suštinski anti-američke jer dijele istu ekonomsku doktrinu. Njima treba snažan SAD kako bi putem njega ostvarivali profit. Tržišne ekonomije u SAD-u traže partnere koji im neće nametati svoj diktat. U tu skupinu spada Kina, Rusija, ali i Iran. Te zemlje mogu biti faktori stabilnosti i što je najvažnije – mira. One nisu ekonomsko-oslobodilački revolucionarne, bar ne za sada. Ali ekonomska revolucija se ni ne može provoditi u eri imperijalizma, naročito ne ovakvog tehnološki sofisticiranog imperijalizma koji može u svega nekoliko sekundi “detektirati” disidentizam, kuhanje socijalne pobune, da ni ne govorimo o revolucionarnom djelovanju.

    Zato je dolazak multi-polarnog svijeta toliko bitan. Ne zato što on predstavlja ideal, već zato što on mora poslužiti kao kontriranje imperijalizmu kako bi se mogao osloboditi prostor za postizanje ideala.

    Kada govorimo o Snowdenu, osvrnimo se i na njegova otkrića. Njegovi dokumenti otkrivaju gotovo nezamislivu razinu kontrole. Svaki poziv, SMS poruka, E-mail, pa čak i pretraga na internetu, može se pratiti za svakog pojedinca. Koja je svrha ovakvog detaljnog nadzora? Uočimo kako ovo prelazi gabarite “klasične” ekonomske i vojne špijunaže (što rade gotovo sve države svijeta). Čemu svi ti mikro-detalji o svakome? Za “borbu protiv terorizma”? U takvu konstataciju danas može povjerovati samo vrlo vjeran konzument mass medija. Svakako nije “borba protiv terorizma” jer terorizam se događa u Siriji, a SAD se svakako ne bori protiv njega.

    Cilj ove gigantske špijunaže i “Orwelianskog” nadzora je poprilično prozaičan – naravno da se radi o brojnim ambicijama, no iza svega stoji i grčeviti opstanak kapitalističkog sistema. U današnje doba spekulativnog neoliberalnog kapitalizma nastoje se izgraditi maksimalno sigurni uvjeti za investitore. Mogućnost “predviđanja” bilo kakve vrste socijalnog bunta stoga postaje imperativ. Sistem kao takav ne boji se ničega, ni promjena, ni konkurencije – jedino čega se kapitalizam “boji”, to je anti-kapitalizam. U tu svrhu, gotovo po inerciji, izgrađen je sustav masovne špijunaže svakog pojedinca, kako bi svi oni koji su nezadovoljni vladajućim sistemom bili “pod budnim okom”.

    Što se tiče tehničke izvedivost, sustav pogonjen super-računalima ima odlične mogućnosti detekcije i filtriranja pojedinaca. Većina koja se uklapa u “mainstream” norme nije niti sumnjiva, no oni koji “odskaču” od istih odmah postaju adekvatan materijal za dublje praćenje. Prema brojnim informacijama, od kojih su najvažnije ove Snowdenove, sustavi nadziru što korisnik traži na internetu – da li se interesira za plitke teme i zabavu ili istražuje dublje političke, vojne i ekonomske teme?

    Kolika je stvarna učinkovitost ovog sustava, teško je reći, no nadzor donosi još jednu komponentu koja nije tehnička – paranoju. Mnoge osobe će umisliti da su “pomno praćene”. Često će ih takvo stanje pak odvesti u jednu sasvim drugu u ekstremu, u zagrljaj raznim teoretičarima zavjere koji pak ljudsku paranoju, naivnost i radoznalost koriste za vlastite svrhe. Da, Snowden je pokazao kako neke “teorije” zapravo nisu teorije nego činjenice, no to ne znači da se isto može reći i za sve druge “teorije zavjere”, naročito pošto su mnoge od njih kontradiktorne jedna s drugom (jedan teoretičar natječe se s drugim za pažnju publike). Nažalost, zbog toga Snowdenova otkrića nekima nisu “ništa novo”, mada se radi o neizrecivo važnim otkrićima (koja još stižu).

    Snowden je otkrio ogromnu špijunsku konstrukciju, no kako se ista može zaustaviti – odgovore na ta pitanja morali bi donijeti “špijunirani”.

    Što se tiče vanjske politike, ovo je veliki ruski trenutak. Dajući azil Snowdenu pokazali su SAD-u kako je era u kojoj će sve biti po njihovom završila. Trajala je poprilično, čak dva desetljeća. Možemo se pitati gdje je bio prijelomni trenutak? Svatko će imati svoju teoriju, no mišljenje je ovog autora da je prijelomni trenutak ipak bio rat u Libiji. To je, nažalost, bila zadnja instanca kada su SAD dobili da “sve bude po njihovom”. Masakriranje Libije i njeno trajno uništavanje također je pokazalo kakve su aktualne američke želje – poprilično brutalne.

    SAD možda je u određenim problemima, političkim, moralnim i ekonomskim, ali ambicije im nikada u povijesti nisu bile veće – žele eliminirati zadnje autonomne države Bliskog istoka, Iran i Siriju, vojno okružuju ogromnu Kinu, a pred Rusiju dovode raketni “obrambeni” štit. Cilj imperije nikada nije bila mirna koegzistencija, dovoljno je prisjetiti se povijesnih imperija. Prije gotovo 100 godina Vladimir Lenjin rekao je kako je imperijalizam najviši stadij kapitalizma – današnjica nam pokazuje da je bio poprilično u pravu.

    Što se tiče budućnosti, nju možemo promatrati iz više pravaca i zato joj se uvijek vraćamo s optimizmom. Jačanje multi-polarnog globalnog sustava sasvim je dovoljan razlog za optimizam u ovom trenutku, jer njemu su prethodile duge godine bez previše optimističnih naznaka. Optimizam sam po sebi nije ništa, on da bi trajao mora egzistirati zajedno s akcijom, djelovanjem koje bi dovelo prema nečem boljem. Toga je svjestan i Edward Snowden kada je rekao: “Ovo nije svijet u kojem želim živjeti”. Svjestan svijeta u kojem živi imao je samo dva izbora – pomiriti se s njime ili ga pokušati mijenjati. Odabrao je ovo drugo i uvrstio se među one koje će povijest zbog toga pamtiti, mora, jer ju je odlučio svojim postupcima krojiti.

    Zahvaljujući ruskom vodstvu Edward Snowden od danas je na sigurnom, a to nije mala stvar, to je nešto što će povijest također morati zapamtiti.

    advance

    facebook komentari