Sodomizacija i gomorizacija

0

david_mixner_1Sodomizacija i gomorizacija

Lezbijski, homoseksualni, biseksualni i transseksualni (‘LGBT’) glas vrlo je važan: teži dva puta više i od židovskoga’, izjavio je trijumfalno ovih dana 67-godišnji David Mixner, u tekstu najutjecajnijega talijanskog dnevnika Corriere della sera od 30. svibnja. Najavljujući ga u naslovu kao ‘najmoćnijega homoseksualca u Americi’, list dodaje njegove izjave: ‘Naš je glas sada već odlučujući’ i ‘Hillary Clinton je naša kandidatkinja’ na predstojećim američkim predsjedničkim izborima 2016. godine (pod uvjetom da se ona odluči natjecati).

U spomenutome tekstu novinarka Corrierea Elena Tebano tvrdi dalje da je u SAD-u ‘put homoseksualnome pokretu širom otvoren’. To potvrđuju i riječi samouvjerenoga Davida Mixnera, koji već više od pola stoljeća ratuje s nekad kršćanskom Amerikom, za se i za svoju homoseksualnu bratiju, a najveće uspjehe postigao je usponom na vlast obitelji Clinton prije dva desetljeća: ‘Homoseksualni brakovi bit će ozakonjeni i u SAD-u i pitanje više nije ‘hoće li’, nego ‘koliko brzo’. Mnogi vjeruju da bi se Vrhovni sud mogao izjasniti sljedeće godine. Oni, kao što je poznato, traže ‘bračnu jednakost’ (‘marriage equality’).

Prema onome što se može zaključiti iz uglavnom neopredijeljenoga i na činjenice usredotočenoga teksta milanskoga dnevnika, strategija i taktika homoseksualnoga pokreta u ‘sodomizaciji i gomorizaciji’ Amerike i svijeta počiva na kupovanju lijevo-liberalnih političara, pritisku na niže, više i najviše suce te na medijskome ispiranju mozgova, posebno mladih naraštaja.

Primarnu ulogu odigrali su tako, po logici stvari, ‘pederski dolari’: sam Mixner tvrdi da je ‘u svojoj karijeri uspio prikupiti 40 milijuna dolara kao potporu kandidatima sklonima homoseksualcima’. Čini se da je u svemu tomu, barem među političarima, bitnu ulogu odigrala obitelj Clinton – predsjednik Bill i državna tajnica (i možda buduća predsjednica) Hillary – koji su i sami, kao što je poznato, bili protagonisti ‘nekonvencionalnoga spolnog ponašanja’ (slučaj Lewinsky) pa njegove čari očito ne žele uskratiti ni drugima.

Oni su na samom početku 1992. godine Mixnera prihvatili kao ‘prvoga homoseksualca koji je postao javnom osobom u predsjedničkoj kampanji’ (usput, u hrvatskoj javnosti gotovo je neprimjetno svih proteklih godina prolazila činjenica da je pred svake izbore SDP, prije diskretno, a potom na sav glas, reklamirao sebe kao ‘pedersku stranku’, slijedeći tako ‘najnaprednije’ svjetske uzore).

Clintonovi, i ona i on, u početku nisu slijedili baš sav homoseksualni avangardizam: Bill je, recimo, potpisao zakon s poznatim načelom ‘Ne pitaj – ne odgovaraj’, po kojem su homoseksualci u američkoj vojsci mogli služiti samo ako bi zatajili svoj identitet, a ona koju godinu potom nije htjela povući Zakon o obrani braka. Ali onda je prije godinu dana u igru uletio američki Vrhovni sud, koji je taj zakon proglasio neustavnim. Po logici američkoga pravnog sustava to bi moglo postati presudno. Ili, kao što je utvrdila talijanska novinarka Tebano, ‘vrlo je vjerojatno da će se predstojeće promjene dogodili sudskim, a ne izbornim putem’.

Vrlo zastrašujuća tvrdnja: ne će, dakle, odlučivati narod, nego umrežena oligarhija. Već sada možete vidjeti u kakve sudske nevolje može uletjeti svaki Amerikanac koji se usudi nešto ‘loše’, a to znači nešto kršćanski, reći o homoseksualnoj praksi – recimo, ako na Wikipediji otvorite stranice Američke obiteljske udruge ili American Family Association, AFA. Dio toga ugradio je i ‘agent spavač’ Ivo Sanader u hrvatski ‘antidiskriminacijski zakon’, ali vidjet ćete kakvog će sve biti tragigrotesknoga cirkusa kad se on počne doista primjenjivati!

Homoseksualne jurišne postrojbe, za koje radi američki Vrhovni sud i cijelo tamošnje sudstvo, upravo su u postupku ‘čišćenja terena’ od posljednjih džepova otpora (Mixner posebno spominje Sjevernu Dakotu, u kojoj su još zabranjeni pederski brakovi). ‘Uskoro će svih pedeset (američkih) država imati ‘bračnu jednakost”, autoritativno proriče on. ‘Prošlogodišnja odluka Vrhovnoga suda dala je putokaz sucima ostalih sudova’.

Poluga zvana UN

Posljednjih godina Clintonovi su, posebno aktivna gospođa Hillary, u punome iznosu utjerani u stado sa svima ostalima, a glavna poluga, kao i u nizu drugih slučajeva, bili su – Ujedinjeni narodi. Za jedan potez u toj organizaciji i sam ‘najmoćniji peder’ Mixner potapšao ju je po kosici: ‘Njezin govor u Ujedinjenim narodima u Ženevi 2011. godine koji je po prvi put povezao američku vanjsku politiku s pravima LGBT-osoba smatra se povijesnim trenutkom ove (homoseksualne) zajednice’. Drugim riječima, svi oni koji ne budu poštivali ta ‘prava’ naći će se na meti moćne Amerike! Valjda je sad jasnije i zašto hrvatska država za zaštitu pederskih parada angažira cijele do zuba naoružane bataljune interventne policije.

Homoseksualni lobi je, dakle, ‘smotao poda se’ vrh američke politike i sudstva, ali budućnost je osigurana samo ako se osvoje i mladi naraštaji, a to se radi medijskom hegemonijom. Time se očito presudno osiguralo da se dvotrećinsko protivljenje američkih glasača pederskim brakovima tijekom proteklog desetljeća pretvorilo u samo trećinsko (pod pretpostavkom da tamošnje agencije za ispitivanje javnoga mišljenja ne lažu onoliko koliko ove u Hrvatskoj).

‘Glasačka dob se smanjuje, a mladi su većinu skloni ‘bračnoj jednakosti”, kaže Mixner – čak 60 posto mladih od 18 do 29 godina iz Republikanske stranke su im, navodno, skloni. Zapravo, jedino područje na kojem homoseksualni lobi ima problema je u svijetu rada: kako kaže Mixner, ‘u čak 37 (američkih) država još je zakonito dati nekome otkaz samo zbog toga što je homoseksualac’.

Naravno, postoji i četvrti čimbenik, koji Mixner spominje kao sam pojam moći u američkom društvu – tamošnju židovsku zajednicu – od koje su homoseksualci, po njemu, ‘dvostruko’ moćniji (to je, naime, stvarno značenje one formulacije ‘naš glas vrijedi dvostruko više i od židovskoga’: naravno, ne vrijedi on dvostruko na samim izborima, nego u cijelom ‘demokratskom’ postupku, čega su izbori tek konačni ishod).

Prema poznatome i utjecajnome evangelističkom pastoru i javnome djelatniku Davidu Pikeu, vođi brojnoga Američkog molitvenog saveza, upravo su se dužnosnici židovske Antidifamacijske lige hvalili da su oni glavna poluga koja je u američkome društvu, od 1964. godine naovamo, iznijela ‘antidiskriminacijsko zakonodavstvo’ ili zakonodavstvo protiv (kršćanskoga) ‘govora mržnje’. O odgovarajućoj medijskoj moći ne treba ni trošiti riječi.

Najizravnije objašnjenje planetarne moći homoseksualnog lobija našao sam pak na stranicama 246. i 247. knjige ‘Vladari iz senke’ (Beograd, 1999.) srpskoga autora Dejana Lučića, među ostalim i izrazito protuhrvatske knjige dokumentarno-fikcijske naravi. Ona se tamo, preko Drine, prodavala i čitala u desetinama tisuća primjeraka, a očito je dijelom izišla i iz radionice tamošnje Službe državne bezbednosti (među savjetnicima se, recimo, spominje i zloglasni pukovnik Dušan Vilić, dobro znan i iz vremena jugokomunizma).

U njoj jedan fikcijski visoki časnik njemačke vojske i homoseksualac ovako objašnjava planetarnu moć svoga lobija: ‘Zbog svoje sklonosti u mnogim sredinama homoseksualci su proganjani, izbacivani iz službe, izolirani ili ponižavani. Oni to doživljavaju kao nezasluženu diskriminaciju i normalno je što imaju želju da se brane. Prije svega, pomažu jedni druge… Ima nas u svim strukturama – u kulturi, medijima, politici, obavještajnim službama, diplomaciji, NATO-savezu, a nekolicina su čak i šefovi država. Povezani – mi smo sila po sebi, svojevrstan svjetski lobi… Možemo učiniti više nego BND ili CIA… Faktički mi smo jedan od centara internacionalne moći s kojim je korisno biti u dobrim odnosima’.

Naravno, ishod tolike količine dobro organiziranih i zakonski posebno štićenih manjina je da na razvijenom i ‘civiliziranom’ Zapadu narodne većine zapravo postaju manjinama, koje će uskoro trebati posebnu zakonsku zaštitu, ako im to stvarne manjine dopuste (i u Hrvatskoj, kad većinski katolik dobije batine, onda su to obične batine, a kad ih dobije pripadnik homoseksualne ili koje druge manjine onda je to ‘zločin iz mržnje’ – kao da postoji ‘zločin iz ljubavi’ – koji se, taj ‘iz mržnje’, višestruko strože kažnjava).

„Najbolji liberali”

Hrvatska javnost razmjerno kasno, možda tek posljednje desetljeće, snažno proživljava ovakve (‘LGBT’) strane ‘kulturnog rata’, koje su u jugokomunizmu bile gotovo nepostojeće – naravno, ne stoga što ta stvarnost nije postojala, već zato što nije bila pripuštana u javni prostor. Nekadašnji ljuti komunisti, na vlasti i onda, a uvelike i danas, koji su svojedobno ovim pojavama pristupali i vrlo drastično, u međuvremenu su se preobratili u ‘najbolje liberale’ (‘moji najbolji demokrati’, rekao je već na samom početku devedesetih George Soros). Tako je sada, osobito posljednjih godina, Hrvatska prisiljena ubrzano učiti lekcije i prolaziti poglavlja, koja su ‘napredne europske zemlje’ – Corriere ističe ‘Nizozemsku i Dansku’ – a potom i SAD već odavno ostavile za sobom.

U Hrvatskoj pak (većinski katolički) narod još razmjerno uspješno izlazi na kraj s otuđenom, ali moćnom oligarhijom, koja je shvatila golemu planetarnu moć rečenoga ‘lobija’, a koja se vidi i iz Mixnerovih izjava. O hrvatskim prilikama pak najrječitije govori ishod referenduma o ustavnome određenju braka kao veze muškarca i žene, održan lani 1. prosinca – golema dvotrećinska pobjeda kršćanskoga svjetonazora – ali i ono što joj je uslijedilo: Zakon o životnom partnerstvu, kojim su rečeni planetarni i domaći lobiji te vladajući ‘najbolji demokrati’ gotovo u potpunosti i, naravno, protuustavno poništili narodni pravorijek. Bit će zanimljivo vidjeti kako će ta stvar završiti, ali i kako će se demokršćanski i narodnjački HDZ, kada dođe na vlast, nositi s ovim zakonom, kao i s cijelim zakonodavstvom ‘protiv mržnje’, koje mu je u ‘dotu’ ostavila vladavina njegova otpadnika, zloglasnoga Dragoga Ive’ (Sanadera).

Zbog svega ovoga treba vrlo pozorno promatrati što se događa u SAD-u, jer pitanje je samo vremena kada će se ono što se ozakoni u središtu Imperija silom stvari prenijeti i na njegov rub.

Joško Čelan
Hrvatski tjednik

facebook komentari