SOFIZAM I KVADRATURA KRUGA – o knjizi „Bosna i Hercegovina budućnost nezavršenog rata“

0

Ovaj osvrt nastao je na tragu čitanja knjige Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, autora Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića. Nakana je ovoga osvrta da potaknuta ovom knjigom u obliku istraživačkoga eseja uđe u promišljanja i ponudi tumačenja o „nezavršenom“ ratu, naravno izravno polemizirajući sa onima iznesenima u ovoj knjizi. Sama knjiga izašla je krajem 2010. u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Novi Liber, u sklopu njezine posebne edicije pod nazivomBiblioteka sa zrnom soli. Koncipirana je od uvodnoga Jergovićeva eseja, intervjua koje je Jergović vodio sa Lovrenovićem i niza Lovrenovićevih eseja o Bosni Hercegovini, Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću. Jergovićev uvodni dio knjige kao priprema intervjua u tekstu pod naslovom „Sam u Bosni“1 predstavio je Ivana Lovrenovića. Metaforički i doslovno, predstavljen je kao martir ideje cjelovite i jedinstvene Bosne i Hercegovine koji stoji nasuprot etno-nacionalnim paradigmama koje su ovladale političkim prostorom poslije prvih demokratskih izbora 1990. godine. Odnosno, kao zadnja linija intelektualne obrane bosansko-hercegovačkog identiteta od tada pa do danas, kakvog su slična, primjerice u moderna vremena bezuspješno pokušali stvoriti vladajući establishment avnojevske Jugoslavije (1945-1990) i Austro-Ugarske Monarhije (1878-1918).2 

Stipe Kljaić l STATUS – magazin za društvena pitanja

 

U otvaranju teksta srpski nacionalizam se tretira kao „trojanski konj“  na kojem jaše Slobodan Milošević i koji u isto vrijeme ruši Jugoslaviju i BiH te predstavlja neodoljivi zov za mobilizaciju srpske populacije u BiH. Da bi na kraju istu tu ulogu, koja je po tonu teksta izgleda bila i veća i presudnija od one Miloševićeve, dodijelio Tuđmanu i njegovoj politici čiji je supstancijalni elemenat bio „antibosanski“, pa se po Jergoviću na početku rata u Hrvatskoj kao takva „apologetski držala spram srpske vizije Bosne i Hercegovine.“3 U istom smislu su konstatacije da je Tuđman sredinom 1990. imao u glavi već zamišljeni famozni konsenzus iz Karađorđeva tako da je već tada „formulirao razloge i modalitete podjele Bosne i Hercegovine, te povijesni dogovor sa Slobodanom Miloševićem oko podjele bosanskoga plijena“.4 Takve tvrdnje argumentira da je Tuđman nakon prosinca 1991. zaoštrio svoju antibosansku retoriku koja je svoj finale imala u Grazu 6. svibnja 1992. u pregovorima Boban-Karadžić. Stoga je Pismu petorice od 6. siječnja 1992. koje su sastavili hrvatski intelektualci iz Sarajeva pridao proročanski karakter koji je tobože razotkrio Tuđmanovu „rolu“ s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine.5

Jergovićova temeljna teza u ovom dijelu knjige odnosi se na izravnavanje krivnje između Miloševićeve i Tuđmanove politike za rat 1990-ih što je u ravni s vrhovnom „istinom“ Regiona o tzv. „konglomeratu loših politika 90-ih“, koja postaje na neki način središnja odrednica političkog diskursa nakon 2000. i političkih promjena u Hrvatskoj i Srbiji.6 S njim se slaže i Lovrenović, pa je po njegovom mišljenju sve napravljeno u duhu „povijesnog dogovora“ – i jesenski rat 1991. u Hrvatskoj7, pa tako i rat te podjela teritorija u Bosni i Hercegovini – što potkrjepljuje „Tuđmanovim govorom na Silvestrovo 1991. i njegovim sastankom s vođom bosanskih Srba Nikolom Koljevićem početkom siječnja 1992. godine u Zagrebu“.8 Ukratko rečeno, sve bi to bio dokazni materijal za naširoko razglabanu tezu o Tuđmanovoj „podjeli Bosne“, pri čemu nije posve jasno što bi ta toliko često spominjana teza uopće značila. Teza koja u vremenski izrazito dugom razdoblju od skoro dva desetljeća ne prestaje biti pretresana u dnevnopolitičkim raspravama i raznoraznim pokušajima interpretacije posljednjega rata. Mogla je početkom 1992. sugerirati na dvije glavne pretpostavke, prva se odnosi na unutarnju podjelu, u smislu stvaranja entitetskih jedinica po nacionalnom ključu, različito nazivanih unijama, kantonima ili federacijama. I ona druga koja znači nestanak BiH, a odnosi se na vanjsku podjelu od strane susjednih država što bi impliciralo „kidanje“ teritorija između Miloševićeve Jugoslavije (čitaj: Srbije) i Tuđmanove Hrvatske, dok bi ostatak teritorijalne mase pripao državi bosanskohercegovačkih Muslimana. Ova zadnja opcija podjele premda je razmatrana u međunarodnim diplomatskim krugovima o „bosanskoj krizi“ u razdoblju 1992.-1995. nikada nije operacionalizirana kroz nijedan mirovni prijedlog, pa stoga možemo govoriti isključivo o očuvanju Bosne i Hercegovine kroz njezinu unutarnju podjelu. Prije nego uđemo u detaljnu analizu teze o Tuđmanovoj podjeli Bosne, valjalo bi se osvrnuti na događaje i povijesne procese u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji prije početka 1992. i postaviti pregršt pitanja kako bi smo stigli do obrisa prijeko potrebnoga povijesnoga konteksta.

Nije li podjela postojala i prije samo što je „bratstvo i jedinstvo“ prikrivalo nacionalne-religijske podjele, držeći ih neupitno stvarima prošlosti i povijesnim  anakronizmima koje je „pregazio trijumfalni nalet jugoslavenske revolucije“? Ili je to gaženje nositelja podjela privid, ne radi li se zapravo o kompromisu „jugoslavenske revolucije“ s obzirom da je utemeljiteljski dokument ZAVNOBiH ma koliko bio deklarativne naravi, priznao nacionalnu-religijsku diferencijaciju po formuli da je ona „i srpska, i muslimanska i hrvatska“?9 Zar se nisu komunisti 1968. otvoreno upleli u rješavanje identitetskih podjela u BiH kada su pokušali dati nacionalni status bosanskohercegovačkim muslimanima dotad smatranim pripadnicima vjerske zajednice?10 Nije li zapravo kompromisni eksperiment Titove Jugoslavije bio napregnut između Revolucije i Nacije i nisu li uslijed urušavanja marksističko-lenjinističke zgrade, Jugoslavija, a onda i BiH kao „mala Jugoslavija“ ostale osuđene na Naciju, iliti u prijevodu na nacionalne podjele kao posljednju fazu (post)titoizma?11 Je li bilo onda moguće održati BiH, nakon raspada SFRJ i sunovrata „jugoslavenske revolucije“ i transformirati je u građansku državu bez unutarentitetskih podjela po trostrukoj nacionalnoj definiciji? Nije li podjela BiH nastala već na smjeni komunističkog vodstva i pobjedi nacionalnih stranaka (SDA, HDZ, SDS) na prvim demokratskim izborima koncem 1990. godine?12 Nisu li njihovi programi bili oštro suprostavljeni i podijeljeni u pogledu budućnosti BiH i njezinom položaju u odnosu na Jugoslaviju? Je li bilo moguće izbjeći podjelu BiH nakon što je srpski političko-ideološki program osporio Kardeljevu federaciju, zahtjevajući reorganiziranje Jugoslavije prema etničkom principu, u smislu stvaranja srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?13 Nije li raspad i podjela Bosne i Hercegovine uvjetovana jesenskim ratom u Hrvatskoj koji srpski i hrvatski nacionalni korpus u BiH doživljavaju kao vlastiti rat, etnički rat Srba i Hrvata neovisno o republičkim granicama? Je li zapravo rat u Hrvatskoj zbog tog označio de facto kraj socijalističke republike Bosne i Hercegovine kada se njezini teritoriji i stanovništvo uključuju u rat u Republici Hrvatskoj i ne znači li to da je BiH zajedno sa Srbijom sudjelovala u ratu protiv Hrvatske? Jesu li bosansko-hercegovački Srbi 21.listopada 1991. proglasili srpske autonomne oblasti u BiH i time prvi započeli etničku teritorijalizaciju? Je li slučajno nakon toga kao reakcija osnovana 18. studenoga 1991. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna kao politički oblik organiziranja hrvatskoga naroda u BiH nastala u opasnosti od prenošenja srpskih napada na hrvatska etnička područja u BiH i potpunoj nemoći centralne vlasti u Sarajevu da zaustavi daljnju eskalaciju sukoba? Nije li političko vodstvo bosansko-hercegovačkih Muslimana tada zauzelo neutralnu poziciju spram hrvatsko-srpskog rata u Hrvatskoj i njihovim sukobima u Bosni i Hercegovini? Nisu li dijelovi Bosanske Posavine nastanjeni Hrvatima imali golemu važnost za osiguranje srpskoga koridora od zapada prema Srbiji? Nisu li dijelovi nastanjeni Hrvatima u jugozapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini imali golemu vojno-stratešku važnost na prijelazu u ratnu 1992. za obranu Dalmacije? Nije li se potom tamo ubrzo dogodio posljednji pokušaj Miloševića i JNA da vojnom silom uspostave „srpsku“ Jugoslaviju slamanjem južnog bojišta u trokutu „Kupres-Split-Mostar“? Je li hrvatski narod u BiH priželjkivao pripojenje matičnoj državi i izbjegavanje ostajanja u krnjoj Jugoslaviji na čelu sa Srbijom nakon što se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije?

Tek kad se u razmatranje uzmu svi ovi povijesno-politički gabariti, može se reći da je BiH doživjela svoju političku disoluciju kombinacijom različitih vanjskih  i unutarnjih događanja i procesa. Međutim, unutarnja podijeljenost i nedostatak konsenzusa između njezinih naroda nastale posljedicom dezintegracije SFRJ i odnosa prema novim političkim okolnostima u kojima se našla ta republika doimaju se presudnim za raspad i političku fragmentaciju 1991./1992. Sve u svemu, teško bi bilo dokazati da je Tuđman svojom političkom inicijativom izvršio „famoznu podjelu Bosne“ kao što sugeriraju Jergović i Lovrenović. Prije bi to bila sudbina njezine vlastite podjele i propast njezinih pokrovitelja i projektanata – zajedničke jugoslavenske države i Saveza komunista Jugoslavije. Bosna i Hercegovina iz komunističkoga razdoblja, rođena u vrijeme Drugoga svjetskoga rata u Mrkonjić Gradu, više takva nakon raspada Jugoslavije i SKJ teško da je bila održiva i moguća. Čak i ako uzmemo u obzir i to da je Tuđman rušio Jugoslaviju, a znamo da nije rušio svaku potencijalnu Jugoslaviju 1990./1991., nego samo onaj model Jugoslavije koju mu je nudio Milošević. Koliko to god bio dio Tuđmanova političkoga manevra da pridobije veoma snažne unutarnje političke snage „staroga“ sustava u Hrvatskoj i međunarodnu politiku koja nije bila nikako sklona raspadu jugoslavenske države kako bi osvojio vlast i imao dobru pregovaračku poziciju u jugoslavenskoj krizi, zaboravlja se da politički program HDZ iz 1990. nije izlazio iz okvira Jugoslavije, nego je sve do rata u ljeto i jesen 1991. stajao na načelu „transformacije Jugoslavije“, odnosno njezine „konfederalizacije“.14 U vezi s tim kada se već toliko rado uspoređuju Milošević i Tuđman „za sve zlo koje nam se dogodilo“ bagatelizira se činjenica da je Milošević došao skoro četiri godine prije na vlast što u političkim utakmicama ima itekakvu težinu. I da je kroz te četiri godine prednosti svojim „antibirokratskim revolucijama“ i „mitinzima istine“ koje su probijale puteve raspadu zemlje uzurpirao takvu moć u saveznom aparatu i vojsci, te do te mjere konsolidirao svoju vlast u Srbiji, Crnoj Gori i autonomnim pokrajinama, da se činilo kako je na trenutke u liku „srpskoga vožda“ Jugoslavija ugledala „novog Tita“.15Odgovor na Tuđmanovu odgovornost i krivnju za raspad Jugoslavije i posljedično tome, podjelu i raspad BiH treba proporcionalno tražiti u omjerima političke i vojne moći 1991. Ona je u usporedbi s Miloševićevom, ako se tome još pridoda i vanjskopolitička potpora SAD-a i EEZ-a te godine da pošto-poto „očuva jedinstvenu i cjelovitu Jugoslaviju“ makar i na silu, rekli bi smo gotovo pa minorna.16 Točnije, kriv je utoliko što se našao na udaru kulta zločina i nasilja, zajednički demonstriranih od strane Miloševića, vrha JNA i velikosrpskog nacionalizma, koga su ovi mu poklonici makjavelistički opravdavali vojevanjem za sveti cilj, „spasenja Jugoslavije“. Uzgred je za spomenuti i ono što se prečesto ignorira u prevladavajućim mišljenjima o procesima dezintegracije Jugoslavije promatrane jedino i isključivo kroz „hrvatsko-srpski“ obračun, a to je slovenska uloga. Slovenska je politika do Tuđmanovog uspona na vlast u svibnju 1990., jedina ozbiljno parirala Miloševićevom konceptu „centralizirane“ Jugoslavije, zahtijevajući prva napuštanje jugoslavenske državne zajednice.17

Nakon što je utvrđeno da podjela Bosne i Hercegovine nije njegova planirana i razrađena politička inicijativa, važno je vraćanje na „mjesto nesreće“ kako bi se ustanovilo kako je Tuđman gledao na podijeljenu Bosnu i Hercegovinu nešto prije i u toku samog rata. Kod ove analize bi trebalo provesti distinkciju između „intelektualnog“ i „političkog“ Tuđmana jer su to dvije sfere koje se istodobno preklapaju i razilaze, a razilaze se upravo ondje gdje „politički“ Tuđman nije mogao realizirati ono što je „intelektualni“ zamišljao. Kod „intelektualnog“ Tuđmana je neupitno da je predviđao i očekivao da će poslije raspada Jugoslavije doći na red BiH. U takvom je scenariju „intelektualni“ Tuđman vidio mogućnost stvaranja hrvatske države na teritorijima bivših jugoslavenskih republika SRH i SR BiH nadahnut onim da je on „predsjednik svih Hrvata“.18 I time bi bilo riješeno hrvatsko nacionalno pitanje na razvalinama Jugoslavije prema povijesnom uzoru Banovine Hrvatske iz 1939. čije bi istočne granice avnojske BiH obuhvaćale zapadnu Hercegovinu, jugozapadnu i srednju Bosnu te Bosansku Posavinu. Prema onoj već otrcanoj da je „politika uvijek umijeće mogućeg“ prelazimo na „političkog Tuđmana“ koji se dakako bitno razlikovao od pozicija „intelektualnog“ Tuđmana. „Politički“ Tuđman je političkim rječnikom rečeno prihvatio „realitet“ dezintegracije BiH na prijelazu iz 1991. u 1992., i bio zagovornikom unutarnje podjele putem nacionalne kantonalizacije nasuprot dotadašnjem unitarnom uređenju republike.19 Bilo mu je itekako jasno da potpuno cijepanje BiH nije ostvarivo i da takvo što nema podrške u međunarodnoj politici, tako da su ideje „intelektualnog“ Tuđmana imale male izglede za praktičnu realizaciju.20 Osim toga, ono što je još za Tuđmana važnije je to, da bi izmjena granica bivših jugoslavenskih republika po istom principu mogla dovesti u pitanje teritorijalni integritet Republike Hrvatske s obzirom na goruće srpsko pitanje u Hrvatskoj. Stoga se koncentrirao na podržavanje hrvatske autonomije koja bi uz druge dvije političke autonomije Srba i Muslimana činile „federaliziranu“ BiH poslije završetka rata, jer bi „unitarna država ugrožavala opstanak hrvatskoga naroda, ali i strateške interese hrvatske države“.21 Međutim, ono što je iznimno važno za čitavu ovu analizu jest to da hrvatsko pitanje u BiH i uopće BiH, nisu kod Tuđmana imalo onakav prioritet kao rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj i uspostava vlasti nad čitavim teritorijem unutar avnojevskih granica. Bio je svjestan da je jedino moguće vratiti trećinu okupiranih područja jer je zato postojao pravno-politički legalitet, a da hrvatski teritoriji u BiH ne mogu biti ni na koji način izravno inkorporirani Hrvatskoj. Lebdjela je i opasnost da ako bi se teritoriji Herceg-Bosne priključili Republici Hrvatskoj u ratu, da bi po istom principu i po reciprocitetu to isto mogli učiniti i hrvatski Srbi u Krajini, stoga bi ga takvi potezi mogli uvući u vrlo nezavidnu političku avanturu u ionako složenoj situaciji kada Milošević preko Srba u Hrvatskoj i BiH sve do Washingtonskoga sporazuma u ožujku 1994. ima vodeću inicijativu na vojnom i političkom terenu. Da je tomu tako pokazuje prilično lagano Tuđmanovo pristajanje na ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne u ožujku 1994. i njezino utapanje u Federaciju BiH.

Kada je riječ o preustroju k unutarnjoj podjeli BiH koji su osim Tuđmana podržavali i drugi relevantni politički faktori, najprije „međunarodna zajednica“, a kasnije i Izetbegović, Karadžić, Boban i Milošević činjenica je da se ovakav pristup „Bosanskoj krizi“ održao kao konstanta tijekom cijelog rata i mirovnih pregovora u krugovima međunarodne politike. Milošević i Karadžić nakon što su ratom osvojili 70% posto teritorija do kraja 1992., teškom mukom su prihvaćali bilo kakav razgovor o ikakvoj BiH i unutarnjoj podjeli, za njih je to bio teritorij nove srpske države nastale raspadom BiH, ali su ipak pristali na takvo rješenje pod pritiskom međunarodne zajednice i hrvatsko-muslimanskih ratnih operacija 1995. Carrington-Cutileirov plan u veljači 1992. neposredno prije izbijanja rata, Vance-Owenov plan u siječnju 1993., Vance-Stoltenbergov u kolovozu 1993., Kontaktna skupina 1994., dio su istih nastojanja oko unutarnje podjele zemlje na nacionalne entitete i zaključivanja rata, koji su svoju kulminaciju doživjeli u Daytonskom sporazumu iz studenoga 1995. Zdravorazumski vidljivo iz svega prethodno naznačenog, unutarnja podjela i centifugalne sile oko Bosne i Hercegovine bile su i jest realpolitik, neprestani politički kontinuum zadnjih 20 godina. Bilo bi krajnje tendenciozno teret apsolutne „krivnje“ natovariti na Tuđmana kad su BiH javno dijelile ikone međunarodne politike 90-ih godina iz EU-a i SAD-a kao što su Peter Carrington, Jorge Cutiller, David Owen, Cyrus Vance, Thorwald Stoltenberg, Richard Hollbrooke i Warren Christopher, u što su naravno bile involvirane i „domaće“ snage, Milošević i Izetbegović. Kad se Tuđmana pozicionira u ovaj zeitgeist postavljajući ga u političko-povijesni kontekst u kojem je djelovao, teze tipa „Tuđman je dijelio Bosnu“ pokazuju svu svoju apsurdnost.

Njegove zasluge za očuvanje i održanje kakve-takve BiH nisu nipošto malene, ako se pogleda na početak i završetak rata, one su čak i ključne, za obranu i oslobođenje Bosne i Hercegovine te pacifikaciju srpskoga faktora u BiH. Godine 1992. podržao je referendum o nezavisnosti 29. veljače i 1. ožujka pa su hrvatski glasovi bili presudni u situaciji srpskoga bojkota referenduma i među prvima početkom travnja iste godine priznao BiH.22 Logističkom potporom iz Hrvatske obranjena je BiH od potpunog srpskoga osvajanja obranom vitalnih komunikacija u dolini Neretve i jugozapadnoj Bosni, koje su preko Dalmacije i Hercegovine bila jedina veza sa svijetom za sjeverni neosvojeni dio Bosne (Tuzlanska regija, Srednja Bosna). U završnoj fazi rata u jesen 1995. godine, hrvatska vojska na čelu s Tuđmanom i HVO-om izvršila je u suradnji s Muslimanima-Bošnjacima ključne vojne operacije u zapadnoj Bosni koje su pripremile mogućnost da Dayton uopće diplomatski bude moguć. Veliko je pitanje je da li bi vodstvo bosanskih Srba na čelu s Karadžićem i Mladićem pristalo na Daytonski sporazum, da se nisu našli pred teškim vojnim porazom i stvarnošću nestanka Republike Srpske. Nakon ovih činjenica, teza o Tuđmanovoj „podjeli Bosne“ kao kvalifikacija cjelokupnoga povijesnoga suda o njegovom odnosu prema Bosni i Hercegovini nedvojbeno zvuči još apsurdnije. Pogotovo nema mjesta za ocjene da je Tuđmanov stav prema pitanju Bosne i Hercegovine bio fiksiran i pravocrtan tokom cijeloga rata kako impliciraju ovakve kategoričke teze. Varirao je ovisno o različitim okolnostima u političkim konstelacijama, diplomatskim pregovorima i stanjima na ratištima u Hrvatskoj i BiH.

Prva bi se faza toga odnosa omeđila od pobjede na izborima u Hrvatskoj 1990. do referenduma i priznanja Bosne i Hercegovine u travnju 1992. godine. Druga faza je od travnja 1992. do početka hrvatsko-muslimanskoga rata u srednjoj Bosni na prijelazu iz 1992. u 1993. Treću fazu u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata do ožujka 1994. i potpisivanja Washingtonskoga sporazuma. I četvra faza od Washingtonskoga sporazuma do Daytonskoga mira i zaključenja rata u studenom 1995. godine. U svim ovim fazama, dominiralo je Tuđmanovo nominalno zagovaranje održanja i očuvanje Bosne i Hercegovine kroz savez s Muslimanima, ali se takva politika suprotstavljala interesima Hrvata u BiH. Tuđmanova nastojanja da se uspostavi politička suradnja RH i RBiH (21.7. 1992 „sporazum o savezu i prijateljstvu“ s Izetbegovićem u Zagrebu) i preko HVO-a uspostavi i zajedničko vojno zapovjedništvo s Armijom BiH u studenom 1992. (Jaganjac-Praljak) doživjela je potpuni fijasko.23 Početak hrvatsko-muslimanskoga rata za jedne i druge u „fatalnoj“ Srednjoj Bosni početkom 1993., raznio je sve iluzije da je moguće podržavati oprečne političke vizije. Muslimanska ratna politika njegovala je unitarističke vizije, simbolički utjelovljene u onoj aspiraciji da Alija Izetbegović nije bio predsjednik Predsjedništva BiH, nego predsjednik BiH. Ovo se protivilo stvaranju emanicipiranog i autonomnoga položaja Hrvata u BiH i njihovom eventualnom pripojenju Hrvatskoj, ako bi međunarodne političke prilike takvo nešto omogućile.

Navedeno ruši stereotip da su Muslimani i Hrvati u BiH trebali biti bezuvjetni saveznici s obzirom na to da su imali zajedničkoga neprijatelja. Riječ je o potpuno drugačijim političkim ciljevima muslimanskoga i hrvatskoga vodstva što je osobito došlo do izražaja od smjene Stjepana Kljuića u veljači 1992 i dolaska Mate Bobana na čelo HDZ-a. Tako da se Tuđman našao u raskoraku između političkih interesa hrvatskoga naroda u BiH i interesa Republike Hrvatske koji je u savezu s Muslimanima tražio ravnotežu od pritiska „dviju srpskih država“ i Miloševićeve SRJ u BiH i Hrvatskoj. Prevagu je Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. o stvaranju Federacije BiH odnio interes Republike Hrvatske čime se trebala stvoriti vojno-politička ravnoteža i kao što se u konačnici i dogodilo razbiti srpski pritisak na ratnom polju Hrvatske i BiH. Ovdje se urušava i drugi stereotip, a to je da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila „produžena ruka“ Tuđmanovoj politici. Tuđman je htio savez s Muslimanima i u isto vrijeme, težio je osigurati autonoman položaj Hrvatske Republike Herceg-Bosne, oslonjene na Republiku Hrvatsku.24 Stoga se može zaključiti da politički ciljevi Hrvatske republike Herceg-Bosne nisu bili istovjetni Tuđmanovoj politici kako se obično misli, niti je ova premda je dobila njegovo „zeleno svjetlo“, njegov autentični politički projekt. Bila je rezultat snažne tendencije kod velikoga dijela bosanskohercegovačkih Hrvata pripojenju Republici Hrvatskoj, čiji je „realitet“ također Tuđman morao uzimati u obzir.  Posljedica je to povijesnoga sjećanja jer je stvaranje avnojske republike Bosne i Hercegovine za njih značio presjecanje povijesnog procesa integriranja u hrvatski nacionalni korpus koji se već ranije profilirao kroz seljački pokret Radića i Mačeka, Banovinu Hrvatsku i NDH. Međutim, Herceg-Bosna u vrijeme rata s Muslimanima-Bošnjacima kroz 1993. sve više postaje „breme“ Tuđmanovoj politici s jedne strane navlači pritisak međunarodne politike prijetnjom sankcijama na RH, dok s druge strane onemogućava željeni savez s Muslimanima-Bošnjacima. Washingtonski sporazum25 je konačno prelomio Tuđmanovu politiku obostrane podrške Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i savezu s Muslimanima, stvaranjem Federacije BiH. Izgleda da je na kraju rata smatrao održanje Bosne i Hercegovine kroz suradnju s Muslimanima, dugoročnim hrvatskim geopolitičkim interesom zbog mogućeg ponovnog zabijanja „srpskog klina“ u „meki hrvatski trbuh“. Suradnja s Muslimanima-Bošnjacima bila je uvjetovana činjenicom da hrvatski udio brojčano najinferiornijeg subjekta nije mogao sam održati balans prema značajnoj srpskoj komponenti u BiH.

Poslije analize Tuđmanovih intelektualnih pogleda, njegovih i inih političkih akcija oko BiH, prelazimo na iznimno važno područje utemeljenja ratnih politika triju bosanskohercegovačkih naroda u izrazito turbulentnim okolnostima raspada Jugoslavije i početka rata u BiH. Ovaj proces donosi rađanje novih političkih paradigmi u kojem je došlo do radikalnih i često paradoksalnih izmjena političkog identiteta triju naroda, zbog čega Lovrenović s pravom uočava da su se identiteti triju naroda prije 1990. iza rata promjenili do neprepoznatljivosti. Ovo je najznačajnija komponenta, uz događanja u međunarodnoj politici oko „Bosanske krize“ koja zajedno rasvjetljavaju temeljne strukture Tuđmanova povijesnoga konteksta.

Nitko se nije tako žestoko opirao ideji nezavisne BiH u predigri ratnoga vihora od izbora 1990. do izbijanja rata u republici kao što su to bili bosansko-hercegovački Srbi. Što je s obzirom na njihovu neospornu političku i vojnu premoć i znatan udio u stanovništvu republike, sadržavalo jedan od važnih momenata raspada zemlje i rata. Bio je to svojevrstan povijesni paradoks, ako se zna da su Srbi imali „vodeću ulogu u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji u BiH“, dok je ideja stvaranja BiH u Drugom svjetskom ratu kao protureakcija na Nezavisnu Državu Hrvatsku, bila izraz politike komunističkog pokreta. U vrijeme toga rata ideja BiH nošena je pragmatizmom Titova pokreta ususret autonomističkim težnjama bosanskohercegovačkih muslimana. Po završetku rata, srpski komunisti zagovaraju da BiH postane autonomna pokrajina unutar srpske federalne jedinice, ali kako su se poslijeratni komunisti zaputili u izgradnju nove Jugoslavije izbjegavajući ponavljanje predratnoga scenarija hrvatsko-srpskih aspiracija na njezin teritorij, pribjegli su stvaranju BiH kao posebne federalne jedinice.26

Premda nije moguće pod zajednički nazivnik svesti jugo-komunizam i srpsku nacionalnu ideju u BiH, za naglasiti je podudarnost nacionalnoga interesa Srba „Prečana“ i ciljeva jugoslavenskih komunista u vrijeme rata u pogledu obnove i stvaranja poslijeratne Jugoslavije. Pa i usprkos tome da su se u poslijeraću njihovi interesi razilazili, tako što su jugoslavenski komunisti na čelu sa Titom i Kardeljem forsirali federaciju BiH protivno interesima srpskih komunista, do Rankovićeve ekskomunikacije iz vrhova Partije 1966., BiH je još jedna srpska „pokrajina“ na mapi jugoslavenske revolucije. Identitetski joj je žig iscrtan prvenstveno pedigreom jugoslavenskog komunizma, iza kojeg je odmah stajala srpska nacionalna tradicija. Sukladno ideji Titova kruga o „jačanju političke periferije“ jugoslavenske federacije, BiH se pod partijskom direktivom politički, ekonomski, kulturno i identitski udaljuje od srpske dominacije od kraja 60-ih i početka 70-ih godina.

„Događanja naroda“ krajem 1980-ih, sinonim za srpsku nacionalnu mobilizaciju na jugoslavenskoj razini, imala su dakako utjecaja i na bosansko-hercegovačke Srbe. Pojava i širenje Ćosić-Karadžićeva ideološkog imaginarija konkretiziranog u programu Srpske demokratske stranke (SDS), označio je redefiniranje političkoga identiteta kod bosanskohercegovačkih Srba. Ovdje je prekinuto relativno poduže osciliranje između ko-egzistentnih identiteta, „projugoslavenskog srpstva“ i srpskog ekskluzivizma, između titoističkih tekovina revolucije i narodnooslobodilačkoga rata, te izvornoga srpskoga nacionalizma 19. i prve polovine 20. st. U tom preslagivanju srpski nacionalni ekskluzivizam izašao je kao trijumfalni pobjednik, pa je praćen oživljavanjem „uspavane“ tradicije srpskoga nacionalizma, skoro pa dokrajčio titoističko naslijeđe kod bosanskohercegovačkih Srba. Karadžićeva pobjeda na izborima u studenom 1990. i srpska homogenizacija u BiH ostvarena godinu dana kasnije putem podizanja srpskih autonomnih oblasti konačni su saldo spomenute redefinicije srpskoga identiteta.27 Politika etničkog distanciranja za kojim je ova posegnula zadala je tako smrtonosni udarac republici kojoj je bila namijenjena sudbina i uloga da bude „najjugoslavenskija Jugoslavija u malom“. Srpskim su etničkim i teritorijalnim zaokruživanjem nepovratno rasparani već ionako olabavljeni šavovi „bratstva i jedinstva“.

Pandorina kutija tada je širom otvorena, jedinstvena i cjelovita, BiH kao monolitni entitet, postaje „nemoguća misija“ tim više što takav primjer po logici domino-efekta nezaustavljivo slijede hrvatski i muslimanski etnikum. Odlaskom Hrvatske i Slovenije, srpski politički putokaz u drugoj polovini 1991. i početku 1992. bezuvjetno je usmjeren ostanku BiH u „krnjoj“ Jugoslaviji. Neuspjeli pregovori Karadžić-Zulfikarpašić u kolovozu 1991. u vrijeme rata u Hrvatskoj, oko „historijskoga srpsko-muslimanskoga dogovora“ i vezivanja BiH uz „krnju“ Jugoslaviju, bacile su republiku u potpuno neizvjesnu budućnost.28 Nakon što je izrađen „Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine“ 15. listopada 1991., Srbi odgovaraju stvaranjem srpskih autonomnih oblasti 21. listopada 1991., koje će 21. prosinca iste godine prerasti u jedinstvenu Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu i ovime naznačiti srpsku etničku teritorijalizaciju u BiH. Na referendum koji je protivno ustavu SRBiH nije imao dvotrećinsku većinu (od potrebnih 66 posto dobio je jedva 64 posto glasova) i koji je zaobišao konstitutivnost srpskoga naroda, 29. veljače i 1.ožujka 1992. godine, Srbi nisu ni izašli, nego su plebiscitom od gotovo 100 posto glasova glasovali za „ostanak u federalnoj državi Jugoslaviji“. Provlačenje ovoga u svakom slučaju, spornoga referenduma treba sagledati u svjetlu otvorenih prijetnji ratom i nestankom muslimanskoga naroda od strane Radovana Karadžića upućenih sa skupštine parlamenta BiH 15. listopada 1991. nakon rasprave o mogućem izlasku BiH iz Jugoslavije. Osim toga, tu su i maksimalistički zahtjevi na 64 posto „srpske zemlje“, zatim prikrivena vojna okupacija JNA, te financijskoga rata koje su savezne institucije Beogradu vodile protiv republike. Srbi tako uz pomoć snaga JNA koje su se sarajevskim primirjem između Šuška i Rašete povukle u BiH iz Hrvatske, nakon što su bojkotirali referendum o nezavisnosti u početkom travnja 1992. ustaju protiv novoproglašene države i započinju otvoreni rat protiv Hrvata i Muslimana.

Takav postupak u srpskoj ratnoj ideologiji opravdan je time da je „ponovnim vaskrsenjem NDH“ majoriziran srpski narod i prekršena njegova politička volja, te je zbog toga prisiljen na „oslobodilački rat“. Nije kod ovoga nevažna ni reaktualizacija prošlosti dodatno potencirana time da se naglašena uronjenost srpske kulture mišljenja u povijesnom, iskazivala u pokliku „da je došlo vrijeme da se Srbi svete“ za 1389. i 1941. Drugi važan moment rata je pohranjen u nacionalnom mitu da je „Bosna vekovna srpska zemlja“, tako da ratna teritorijalna osvajanja „Bosne“ i provođenje etničkoga čišćenja nad nesrpskim stanovništvom imaju za cilj pretvoriti „Bosnu“ u etnički čisto srpsku zemlju.29 Na taj je način, srpski nacionalni ekskluzivizam prešao u ratnom vihoru ekstremnu točku, brišući svaku identitesku vezu s idejom Bosne i Hercegovine, što je najbolje istaknuto preimenovanjem dotadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Republiku Srpsku 12. kolovoza 1992.30

Naznačivši time okončanje procesa radikalne transformacije identiteta bosanskohercegovačkih Srba koji je otpočeo krajem 80-ih, o čemu  najbolje svjedoči doživljaj političke baštine ZAVNOBiH-a, koja se u novonastaloj Republici Srpskoj nastoji prešutiti, unatoč činjenici da su u njoj Srbi odigrali odlučujuću ulogu. Priznati takvu političku baštinu, pretpostavljalo bi opredjeljenje za unitarnu državu, što Srbi nakon Daytona u nikojem slučaju nisu spremni prihvatiti, tako da prisilno spriječeni od totalnoga samoodređenja te potpunoga odvajanja od BiH, u novim postdaytonskim prilikama nastoje svim silama obraniti dvoentitetski ustroj države.

Za razliku od Srba na suprotnoj poziciji stajali su Muslimani koji su najstrastvenije zagovarali ideju Bosne i Hercegovine. U odnosu na Srbe koji odbacuju titoizam i „projugoslavensko srpstvo“, Muslimani zadržavaju simpatije prema titoizmu i jugoslavenskoj ideji, uvjetovane sjećanjima na osobitu blagonaklonost koji im je iskazivao propali režim. Titu su Muslimani otvarali vanjskopolitičke putove u povezivanje s nesvrstanim islamskim zemljama, a u unutarnjoj politici iza 1966. generacijom novih muslimanskih komunističkih političara (braća Pozderac, Dizdarević, Bijedić) važan su mu oslonac u federalizaciji zemlje i s njom povezanog neovisnijeg položaja BiH republike.

Uoči ratne kataklizme, iza muslimansko-bošnjačkog agitiranja za ideju BiH zataškavale su se skrivene ideološke namjere političkoga unitarizma. One su ilustrirane u idejnim projekcijama SDA o „temeljnom i većinskom narodu“ sa uporištima u islamskom vrijednosnom sustavom. Oživljavanje sekularizacijom „umrtvljenog“ islama bila je nužna u identitetskoj krizi Muslimana-Bošnjaka izazvanoga rastakanja jugoslavenske federacije i sloma komunizma. „Islamizacija“ je postala identitetski surogat za potisnuti titoizam i jugoslavenstvo, te je trebala u novonastalim okolnostima popuniti „ispražnjene“ identitete Muslimana-Bošnjaka.31Priča o „temeljnom narodu“ polazila je od shvaćanja da BiH mora biti muslimansko-bošnjačka nacionalna država, iz razloga što Hrvati i Srbi već imaju svoje matične nacionalne države. Pozivanje na titoizam obećavalo je u novoj situaciji, obranu ideje cjelovite i jedinstvene BiH, koja se sada sasvim drugačije reinterpretira, protivna logici partijskoga egalitarizma.

Pragmatično prekrajanje te logike ocrtava se u ratnoj promjeni nacionalnoga imena u Bošnjake, koju su 60-ih partijski čelnici oštro odbacivali kao suviše „unitarističko“ ime.32 Naklonjenost muslimanskog političkoga i kulturnoga identiteta u 20. st. „neutralnim“ identitetma jugoslavenstva odraz je pokušaja emanicipacije od identificiranja s pripadnošću hrvatskoj i srpskoj naciji. Problem s takvim „neutralnim“ identitetima pojavio se onda kada se Partija obračunavala s „unitarističkim i integralističkim“ naslijeđem monarhističke Jugoslavije te se odlučila na presedan da vjerski muslimani postanu nacionalni „Muslimani“. Ni do samoga kraja druge Jugoslavije, „nacionalizirani“ bosansko-hercegovački Muslimani nisu odustajali od identifikacije sa idejom Jugoslavije. Zbog jugoslavenstva su čak bili 1991./92. okrenuti prihvaćanju Miloševićeve Jugoslavije, koja je nijekala sve ono što je titoizam nosio u sebi.33 Kako Milošević nije uspio zaustaviti Hrvatsku u napuštanju Jugoslavije, Izetbegović je vidio šansu za muslimansku emanicipaciju, kretanjem na samostalni politički put bez oslanjanja na Beograd i Zagreb. Nacionalno ime „Musliman“ više nije odgovaralo promjenama koje su uslijedile poslije raspada Jugoslavije i BiH, stoga je oktroiranje bošnjačkog imena ratnim političkim dekretom poslužilo za hranjenje unitarističkih apetita nove političke ideologije bosansko-hercegovačkih Muslimana-Bošnjaka. Mahanje idejom u ratu propale države, trebalo je prikriti političku stvarnost i potaknuti ambiciozne planove muslimanske političke elite, koja je u svoj ideološkoj viziji zadržavala ideju avnojevske slike Bosne i Hercegovine, pa je pod utjecajem toga u političkoj stvarnosti „muslimansko-bošnjačkom ratnom republikom“ nastojala uzurpirati legitimitet propale države. Najočitiji dokaz takvih tendencija primjetan je u (post)ratnoj muslimansko-bošnjačkoj propagandi koja rat Muslimana-Bošnjaka sa Srbima i Hrvatima interpretira tezom o „dvostrukoj agresiji na BiH“.

Kako Lovrenovićev i Jergovićev „sarajevski“ pogled nateže  čitavo objašnjenje rata u BiH na hrvatsko-srpski obračun za njezine teritorije i dogovore Milošević-Tuđman, takvim pogledom izmiču iz vida muslimansku poziciju i političko djelovanje Alije Izetbegovića, nedvojbeno oca moderne bošnjačke nacije. Takvo promatranje zastire i prave izvore bosanskohercegovačke političke krize uoči rata, kada se otvoreno sukobljuju srpska i muslimanska vizija oko budućega političkoga uređenja i položaja prema raspadajućoj Jugoslaviji. Htjelo se to priznati ili ne od strane Lovrenovića i Jergovića, hrvatska politika u BiH tada s obzirom na svoju političku snagu nije imala onakav utjecaj kakav su imali Karadžić i Izetbegović, pa je njezina pozicija stajala na distanci spram obje vizije, ne zagovarajući tako oštro i dosljedno Karadžićev koncept parcelizacije niti pristajući uz Izetbegovićev unitaristički status quo. Koliko god da je Tuđman instrumentalizirao hrvatsku politiku u BiH, njezin gotovo bi se moglo reći marginalan položaj u sučeljavanju dviju glavnih vizija teško da mu je ostavljao puno prostora da značajnije utječe na glavni politički smjer, kako predmnijevaju ovakve intepretacije.

Bespoštedni politički rat od listopada 1991. do travnja 1992. vodio se u najvećoj mjeri između Karadžića i Izetbegovića od parlamentarne rasprave o referendumu, do crtanja etničkih mapa i pregovora od Lisabona, Bruxellesa do Sarajeva početkom 1992. Izetbegović se neprestano lomio između suverenosti BiH i Jugoslavije, između političkoga suvereniteta muslimanskoga naroda i teritorijalne cjelovitosti BiH, između islamske renesanse i koncepta građanske države, između pomalo megalomanske ambicije da bude vođa jugoslavenskih Muslimana i one realnije da bude vođom bosansko-hercegovačkih Muslimana, između političkoga unitarizma i prihvaćanja složenoga tipa države, što je sve skupa makar i nesvjesno, utjecalo na njegov dvosmisleni i „pitijski“ politički diskurs.34 Izetbegovićevo odbacivanje dogovora sa srpskom stranom u kolovozu 1991. u pregovorima Karadžić-Zulfikarpašić, povlačenje potpisa iz Lisabona, to jest neprihvaćanje koncepta „podjele Bosne“ od srpske strane i čvrsto zagovaranje unitarizma bez namjere popuštanja, Izetbegović je isprovocirao i navukao ionako radikalnu i agresivnu srpsku politiku spremnu na rat. Važno mjesto u svemu ima i Izetbegovićev politički fatalizam35 da je rat neizbježan i da BiH mora biti unitaristička država na muslimanskoj-bošnjačkoj bazi gurnuo ga je u rat najprije sa Srbima, a kasnije i sa Hrvatima. Ishod je bio katastrofalan, muslimanski narod pretrpio je golema ljudska stradanja kao nijedan u postjugoslavenskim ratovima, a BiH poslije rata postaje još podijeljenija i još više „nemoguća“ država nego do tada, sa još više rigidnoga nacionalizma i nacionalističkog naboja među njezinim narodima.

Preostaje nam za slobodno razmišljanje mogućnost jedne alternativne povijesti, da li bi se prihvaćanjem Lisabonskog sporazuma, čiji je potpis stavio pa kasnije povukao Izetbegović, dok su ga druge dvije strane prihvatile, u drugoj polovini veljače 1992. pod pokroviteljstvom EU-a i njegovom implementacijom, odnosno etničkom kantonalizacijom izbjegla ratna apokalipsa? Ne znači li da bi toliko spominjana „podjela Bosne“ ipak mogla zaustaviti rat ili makar mogla smanjiti njegovu potpunu eskalaciju na ograničene sukobe manjega intenziteta? Činjenica je i to da je čak Karadžić u ožujku 1992. poslije Izetbegovićeva odbijanja Lisabona i referenduma o neovisnosti na pregovorima u Sarajevu i Bruxellesu, bio spreman prihvatiti suverenu BiH i time on kao jedan od „bogova rata“ dati posljednju šansu Izetbegoviću za mirno rješenje, s tim da budući srpski entitet bude konfederalan govoreći da ako već „srpski narod izlazi iz Jugoslavije, on mora dobiti svoju državu u BiH“.36

Političke tradicije avnojske BiH daleko su najslabiji odaziv nalazile među Hrvatima, koji su nakon Drugoga svjetskoga rata i propasti NDH nosili hipoteku krivnje ratnih gubitnika. S napomenom da se 70-ih i 80-ih u život republike uključuju i pojedini etnički Hrvati poput primjera samog Ivana Lovrenovića i Branka Mikulića.37 Uvlačenjem Hrvata u republičku elitu, trebalo je opravdati „novi kurs“ režima poslije 1966. koji je pokušavao implementirati dotada samo formalnu ravnopravnost triju naroda. Forsiranjem hrvatskog i muslimanskoga elementa u BiH, nastojala se uspostaviti ravnoteža prema srpskom prvenstvu i izgraditi prema partijskom naputku na svim područjima života novokomponirani bosanskohercegovački identitet republike. Simboličan primjer o drugačijoj recepciji avnojske tradicije BiH u odnosu na Srbe i Muslimane pokazuje, primjer Sarajeva, glavnog republičkog grada i najjačeg identitetskog toposa republike. Muslimani i Srbi imali su približan udio stanovništva republičkoj razini, dok je udio Hrvata u tom gradu bio trostruko manji u odnosu na republički.

Obnova poslijeratne Jugoslavije u kojoj je jedna od federativnih republika i BiH, poništio je povijesne težnje bosansko-hercegovačkih Hrvata da žive u zajedničkoj hrvatskoj državi. Međutim, u jesen avnojske Jugoslavije dešava se još jedan paradoks, da upravo Hrvati postaju najjači zagovornici suverene i samostalne BiH, iako je ona nastala suprotno njihovoj političkoj volji i bez njihova znatnijeg sudjelovanja, izbjegavajući pošto-poto ostanak u „krnjoj“ Jugoslaviji. Naravno, takvo raspoloženje uvjetovano je događajima u matičnoj republici gdje Tuđmanova nacionalna homogenizacija privlači emocije bosansko-hercegovačkih Hrvata.Najmalobrojniji konstitutivni narod raštrkan po čitavom republičkom području iznjedrio je dvije temeljne političke koncepcije u pogledu prema budućem položaju Hrvata.

Prva, integralna hrvatska politika s uporištem u etnički kompaktnijim dijelovima, u Zapadnoj Hercegovini, Srednjoj Bosni i Posavini, kratkoročno je razmišljala u okvirima autonomnog položaj hrvatskoga naroda spram Sarajeva i „federalizacije“ BiH, te dugoročno mogućem pripojenju Republici Hrvatskoj. Druga, zvana „bosansko hrvatstvo“ intelektualno je formulirana među dijelom bosanskih franjevaca i hrvatskih intelektualaca sarajevskoga kruga (Pismo petorice)38, koji su do travnja 1992. zagovarali očuvanje Jugoslavije i s njom održanje BiH po dotadašnjem ustroju. Poslije osamostaljenja BiH koji je koindicirao s izbijanjem rata i raspadom zemlje, kritiziraju hrvatsku nacionalnu emanicipaciju od Sarajeva i približavanje Tuđmanovoj Hrvatskoj. Dok se inzistiranjem na spašavanju „ideje Bosne“ od srpskog negacionizma putem hrvatsko-muslimanske sinteze izjašnjavaju za političko bosanstvo, koje je po svojim idejnim zamislima sličilo kasnijem muslimanskom bošnjaštvu. Smjena Stjepana Kljuića i dolazak Mate Bobana na čelo HDZ-a početkom 1992. prijelomna je točka u kojoj integralna verzija hrvatska politike izlazi definitivnim pobjednikom. U tom obratu Tuđman je imao zasigurno svoju važnu ulogu jer se nije slagao s Kljuićevom podrškom Izetbegovićovom unitarizmu, tako da se odtada Tuđman s Bobanom sve više približava srpskoj politici diobe prema etničkim kriterijima u smislu unutarnje kantonalizacije zemlje. Nakon što je 25. siječnja 1992. referendum prošao zakonsku proceduru, Kljuić je smijenjen, a u Livnu 10. veljače 1992. HDZ s četiri glasa protiv od 130 poslanika odlučuju se za preinaku referendumskoga pitanja prema kantonalizaciji kao uvjetu za glasovanje o neovisnosti (tzv. livanjsko pitanje)39, od kojeg se odustalo pod pritiskom političkog Zagreba.Izlazak na referendum za Hrvate je naizgled značio ispunjenje svih njihovih političkih ciljeva, bijeg od opasnosti aveti „krnje“ Jugoslavije te put k njihovoj političkoj autonomiji u novoj državi. U usporedbi sa Srbima i Muslimanima koji su oko ideje Bosne Hercegovine stajali na kontra stranama, Hrvati su se našli između ove dvije krajnje točke, iako su se nastojali distancirati od ideje Bosne i Hercegovine po unitarnoj formuli, nisu poput Srba izgubili svaku identitetsku vezu s njom o čemu je bjelodano svjedočio i naziv Hrvatska republika Herceg-Bosna.

U završnici, izdiže se na horizontu pitanje, što je uopće bila BiH u političkom i ratnom vakuumu između kraja 1991. i 1995., od propasti avnojevske BiH do rađanja suvremene daytonske BiH? Iako je de iure u ratu nosila državnopravni kontinuitet od osamostaljenja u ožujku 1992., država se de facto iznutra raspala na tri ratne republike: Republiku Srpsku, Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu i muslimansko-bošnjačku Republiku BiH. Završetak rata također će dočekati podijeljena između dvaju entiteta, hrvatsku-muslimansku Federacije BiH i Republiku Srpsku od kojih je krajem 1995. formirana, nova država, prozvana kolokvijalno daytonskom Bosnom i Hercegovinom.

Zaključno, Bosna i Hercegovina ostaje duboko podijeljena zemlja, daleko prije i poslije Tuđmana, tako da je toliko famozna „podjela“  supstanca njezine povijesne egzistencije koja daleko nadilazi povijesne aktere poput Tuđmana. Riječ je o kontinuitetu dugoga povijesnoga trajanja kojeg presudno određuju snažne kulturne „podjele“ i „razlike“, pa bi kulturnohistorijski pristup povijesti Bosne i Hercegovine kakvoga uostalom primjenjuje u svojim analizama i Lovrenović dao puno bolje razumijevanje povijesnih događaja 90-ih godina. Za istaknuti je i to, da u skladu sa svojim vlastitim ideološkim predispozicijama Lovrenovićov pristup (pre)naglašava kulturno „jedinstvo“ triju etničko-religijskih zajednica. No usprkos tome, Lovrenović pobija samog sebe kada kaže da je to „jedinstvo“ umnogočemu podržavano iz eksteritorijalnih uporišta političkoga odlučivanja i ozračja etnički i religijski složenih država poput Osmanskoga Carstva, Austro-Ugarske i Jugoslavije, a ne iz unutarnje supstance BiH na što bi upućivalo naglašavanje „jedinstva“. Bez obzira na to, takvim pristupom ispustio bi se jednodimenzionalni pogled na to razdoblje kroz isključivo političku prizmu i izbjegli paušalni zaključci da je Tuđman „dijelio Bosnu“ kao i bilo koji drugi akter ili strana u tom ratu. Takav zaključak sam je po sebi kontradiktoran jer Bosna i „podjela“ jesu nešto što je ugravirano u „ploče“ njezine šeststoljetne povijesnice počevši od osmanlijskoga osvajanja u 15. st. naovamo. Čitava politička zavrzlama oko jagme za baštinom propale „jugoslavenske Bosne“ 1990-ih i nije ništa drugo nego „mreškanje valova na površini mora“, reflektirajući bljesak dubokih kulturnih podjela.40

Pa čak ako se u razmatranje uzme i razvoj političkih i vojnih događaja takve se teze vrlo lako urušavaju, pregovori između hrvatske i srpske strane su vođeni i nisu upitni, ali je pitanje kako su oni primjenjivani na vojno-političkom polju. Jer da je do takvoga čvrstoga vojno-političkoga saveza došlo u BiH, a nije do njegove uspostave moglo doći zbog iskustva hrvatsko-srpskoga rata u Hrvatskoj, iluzorno je uopće pomišljati u kakvoj bi se situaciji tada našli Muslimani-Bošnjaci. Ovako se to iskrivljavanje povijesnih događaja približava pomalo infantilnom zaključku najvulgarnijih misli bošnjačkoga nacionalizma o tome kako su Muslimani-Bošnjaci spasili Bosnu od „urotničkoga saveza četnika i ustaša“. Daljnji događaji jasno su ovo demantirali, ako su se Tuđmanova i Miloševićeva politika nakon Karađorđeva u ožujku 1991., a onda i politika Bobana i Karadžića nakon Graza 6. svibnja 1992. dogovorile u BiH zbog čega od travnja i tokom cijele 1992. godine traju napadi vojske bosanskih Srba i JNA na područja pod kontrolom HVO-a: jugozapadnu Bosnu, Bosansku Posavinu, Jajce, dolinu Neretve i Mostar? Zar postojanje dogovora ne nosi u sebi pretpostavku o uzajamnom nenapadanju i zadovoljavanja interesa dviju strana u BiH, a ne Miloševićev napad na RH i hrvatske dijelove u BiH? U uspoređivanju Tuđmana i Miloševića, stječe se impresija ili se (ne)namjerno nameće kako je raspored njihovih snaga i moći bio jednak 1991., i da se ta ravnoteža snaga odrazila na podjelu BiH. Ravnoteža snaga definitivno nije postojala notorna je činjenica, pogotovo u BiH gdje je srpska politička i vojna supremacija još izrazitije dolazila do izražaja i zašto bi u takvoj konstelaciji daleko nadmoćni Milošević dijelio BiH s Tuđmanom, ako je jasno da ako slomi Tuđmana i Hrvatsku uzima sve, i Hrvatsku i BiH i Jugoslaviju. Uz to, ima JNA i Srbe u Hrvatskoj na svojoj strani koji u tom trenutku kontroliraju znatan dio teritorija RH. BiH je tijekom 1991. sekundarna politička tema u krizi jugoslavenske federacije, glavna koplja se lome nad Hrvatskom, tako da pitanje BiH u pregovorima Tuđman-Milošević 1991. nije moglo imati središnje, nego rubno značenje. Bespredmetno je razgovarati, da su u ožujku 1991. Tuđman i Milošević imali proročanske vizije, pa da su znali daljnji razvoj događaj, jer ispada po ovoj tezi da je Milošević odustao od Hrvatske i da su on i Tuđman sve svoje političke i vojne snage usmjerili prema BiH. Ali kako onda objasniti jednogodišnji nepremostiv diskontinuitet između Karađorđeva i otvaranja rata u BiH početkom 1992., diskontinuitet koji je obilježen Miloševićevim „odustajanjem“ od Hrvatske. Treba dodati i to da je Milošević u kolovozu 1991. bio spreman prihvatiti i dogovor Karadžić-Zulfikarpašić o srpsko-muslimanskom dogovoru u BiH, kojeg je Izetbegović odbacio. Pitanje BiH ulazi u fokus zbivanja početkom 1992., nakon neuspjeha u slamanju Tuđmana i Hrvatske kao Miloševićev rezervni plan za uspostavu zapadnih granica buduće srpske države, odnosno mini-Jugoslavije pod dominacijom Beograda. Da je kojim slučajem Hrvatska u ljeto i jesen 1991. pokleknula, BiH bi bila potpuno irelevantna za daljnji razvoj događaja, označenih gotovo sigurnom „miloševićevizacijom“ detitoizirane Jugoslavije. Zanimljivo je, na kraju još i dodati da su Tuđman i Milošević, obojica demantirali navodni „dogovor o podjeli Bosne“.41

Ovu nepostojeću „krivnju“ nametnule su Tuđmanu one političke i intelektualne elite „stare paradigme“, među koje spadaju i članovi Pisma petorice, koje su BiH promatrale iz titoističkog političkoga pejzaža. Frustrirane raspadom Jugoslavije i BiH, one u nove političke i ideološke borbe 90-ih ulaze sa „starim perspektivama“, videći BiH po modelu unitarne republike jugoslavenske federacije.42 Baštinile su također i titostički testament, da je „BiH kamen temeljac Jugoslavije, i da se ona ne da ni Beogradu, ni Zagrebu“. Othranjene na takvoj kulturi ideološkoga mišljenja stvaraju intelektualni i politički diskurs koji čitav posljednji rat interpretiraju kroz dogovaranje Zagreb-Beograd, odnosno Tuđman-Milošević, a u tom paketu i „famoznu“ podjelu BiH. Čak i inzistiranjem da se „podjela“ dogodila na izvjesnom sastanku u Karađorđevu na izvanredan se način ocrtava karakter njihovih vlastitih mentalnih struktura. Tipična je to interpretacija za „reciklirane“ elite čije se shvaćanje političke kulture još uvijek doživljavalo u svjetlu zakulisnih partijskih sastanaka, pa bi takav trebao biti valjda i sastanak Tuđmana i Miloševića, neovisno o tome da su i ova dvojica bili sastavnim dijelom te i takve političke kulture. I još nešto, nije na odmet zamijetiti i gotovo identični diskurs, doduše drugačije sadržajno formuliran, a opet transferiran iz titoističkih ideoloških izvora, koji je sličnim tonovima govorio o „dogovoru srpske i hrvatske buržoazije oko podjele povijesne bosanskohercegovačke zemlje i njihovoj odgovornosti za kapitulacije stare Jugoslavije“. Guranje logike čitavog posljednjega rata u jedan sastanak na kojem se odigrala „podjela Bosne“ i na kojem je dogovoren rat, pokazuje grubo simplificiranje povijesne zbilje. Iza čega se, teško se ne oteti takvom dojmu, nazire klasičan mit jednoga dnevnopolitičkoga diskursa, koji u sudaru sa svakim iole ozbiljnijim znanstveno-istraživačkim pristupom o posljednjem ratu teško da ima ikakvih izgleda.

Kako je „famozna“ Tuđmanova podjela Bosne jedan od udarnih leitmotiv-a čitave knjige zaslužila je ovoliki prostor. Vratimo se sada na početak priče, Sarajevu 1991. i Lovrenoviću. Teško je prihvatiti da se Lovrenovićev diskurs o Tuđmanu 1990. i 1991., kao što Jergović inzistira, u supstancijalnom smislu bitnije razlikovao od onoga što Jergović sugerira kao „rogoborenje sarajevske reformističke i srpskonacionalističke čaršije“ protiv Tudjmana kao obnovitelja NDH i ratnog huškatora“.43Ako i jest, ono što zajednički povezuje Lovrenovićeva i „sarajevsku medijsku čaršiju“ upregnutu u kola Miloševićeve propagande jest to da je za njih u to vrijeme Tuđman kudikamo opasnija figura za opstanak Jugoslavije i BiH nego su to primjerice tada Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, kao što i sam Jergović na kraju krajeva potvrđuje.44 Jergovićeva krajnja oštra kritika Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini u tolikoj je mjeri drastično formulirana da bi čitatelj neupućen u zamršeno klupko nedavne povijesti ex-Jugoslavije pretpostavio da je Tuđman započeo rat u Bosni i Hercegovini, no onda se u završnim dionicama svoga teksta uzgredno osvrće na „uzaludno halabučenje nesretnika koji su se nadali da postoji način koji bi se Radovana Karadžića moglo odgovoriti od rata“.45 Među tim „halabučenjem nesretnika“ prije 5. travnja 1992. nalazio se i Lovrenovićov glas koji izgleda da nije vjerovao ili nije želio vjerovati u mogućnost srpskoga napada na Sarajevo, nego je ustrajao do tada u antituđmanovskoj retorici. Razlog takvom stavu Sarajeva i Lovrenovića leži u činjenici komplementarnosti ili gotovo bi se moglo reći tautologiji između titoističkog behaizma i jugoslavenstva. Pa je za ove bilo kakvo jugoslavenstvo makar i ono Miloševićevo bilo puno prihvatljivije nego Tuđmanov „kroatocentrizam“.

U razmišljanjima o socijalističkom razdoblju BiH u intervjuu Lovrenović napominje „da je bilo krugova osobito u Beogradu, ali i u Zagrebu kojima je jako smetalo političko „osamostaljenje“ Bosne i Hercegovine“.46 Iako se u više prethodnih  navrata naglašava da je beogradska politika bila jedini i najjači protivnik tzv. behaizaciji iz 60-ih i 70-ih godina u kojima je i sam djelatno sudjelovao i radi čega je bio politički proganjan 70-ih godina. Uostalom, proces behaizacije opisuje kao distanciranje od „konzervativnog, što je značilo probeogradskog, filosrpskog i unitarističkog udijela“ u bosanskohercegovačkoj politici krajem 60-ih godina.47 Također, spominje otpor Beograda u afirmaciji muslimanske nacije od godine 1968. i znanstvene polemike o načinu istraživanja povijesti BiH na relaciji Benac-Ekmečić. U njima je Ekmečić protivno Benčevom „unitarističkom“ metodološkom modelu konfrontirao onaj „nacionalnohistorijski“ koji je omogućavao naglašavanje srpske nacionalne komponente.48 Jergović u daljnem tijeku intervjua ide toliko daleko da u Zagrebu 70-ih nalazi ni više ni manje nego tuđmaniste (?!) koji su se protivili uspostavi bosanskohercegovačkih kulturnih i političkih institucija.49 Ako postoji ikakva hrvatska opozicija događajima u BiH onda se ona možda nalazila u emigraciji, ali sigurno ne u Zagrebu, čije politički relevantne elite nakon sloma hrvatskog proljeća ’71 upravo čvrsto zagovaraju procese tzv. etatizacije bosanskohercegovačke republike.

U refleksijama o raspadu Jugoslavije i početku ratne katastrofe u Hrvatskoj i BiH, Lovrenović se poziva na svoj intervju u zagrebačkom Danasu netom nakon Tuđmanove pobjede na izborima 1990. U kojem kaže da je tvrdio da su Miloševićev srpski i Tuđmanov hrvatski nacionalizam „jednojajčani blizanci“ koji će uništiti Bosnu i Hercegovinu te se čini da se i danas dvadeset godina poslije čvrsto drži te svoje formulacije.50 Malo poslije  Lovrenović će poreći vlastitu formulaciju i na neki način kontrirati samom sebi i svojoj prethodnoj formulaciji o „jednojajčanim blizancima“. Dati će suprotnu interpretaciju od one o „povijesnom dogovoru“ Tuđman-Milošević, riječima da je srpski nacionalizam poseban fenomen te da je pitanje srpskog nacionalizma u drugoj Jugoslaviji „bilo previše subverzivno i da je odnos prema tomu pitanju dolazio do izražaja najviše u onoj krilatici o nacionalizmima da su svi jednaki i da su svi jednako opasni“. U nastavku dodaje, „kritizirali smo tu floskulu shvaćajući da ona udaljava od istine, od uviđanja važnih historijskih tokova koji se ne mogu uopće razumjeti ako se ne uočavaju sve različitosti u razvoju nacija“ (jednojajčani blizanci?! op.a.). Stoga je „srpska historijska priča u tome najvažnija i ona je na presudan način odredila političke tokove u Jugoslaviji, ne samo od njezinog  nastanka 1918. godine, nego i prije toga“.51

Lovrenović  ide čak dotle da ubicira intelektualne izvore srpske pretenzije na Bosnu i Hercegovinu u Cvijićevim geopolitičkim analizama iz vremena austrougarske okupacije BiH 1908. godine. U toj Cvijićevoj studiji, Bosna i Hercegovina je (ključna) srpska zemlja.52 Taj dio intervjua ovako zaključuje: „a s nastankom prve Jugoslavije kao države iz perspektive te ideologije izgledalo je da je proces historijski dovršen – stvorena je „država svih Srba“. Po njoj je Bosna i Hercegovina zaglavni kamen te države i po udjelu srpskog stanovništva u njoj, ali možda još više po geopolitičkom kriteriju. Pogled na geografsku kartu to jasno pokazuje. To je bio i najvažniji moment Miloševićevoga rata“.53

Tako Lovrenovićeve misli o posljednjem bosanskohercegovačkom Infernu završavaju u krajnjim oblicima nedosljednosti i proturječjnosti, smještene u shizofrenom raskoraku između teško dokazive teze o „dogovoru“ Tuđman-Milošević i teze da je Miloševićeva politika bila repetitivan proces, dakako u bitno drugačijim povijesnim okolnostima. Bilo je to po njemu historijsko vraćanje na program pašićevsko-karađorđevićevske agende „svi Srbi u jednoj državi“ skrivene pod eufemističkom maskom jugoslavenstva. Komu je titoistički zamisao jugo-federacije predstavljao neuralgičnu točku izraženu u sintagmi „slaba Srbija, jaka Jugoslavija“.

Nadalje, Lovrenovićeve i Jergovićeve metode interpretacija rata u Bosni i Hercegovini reduciraju povijest ratnih događaja time da oni izdvajaju rat u Bosni i Hercegovini kao zasebnu pojavu neovisnu o onoj u Hrvatskoj pa čitatelj dobiva sugestiju o ratu u pluralnom obliku kao da su postojali tobože ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.54 Takva konstelacija prikriva činjenicu o jednome ratu, o ratu pro et contra „Treće Miloševićeve Jugoslavije“, jer početak rata u Hrvatskoj nije bio izvediv u ljeto i jesen 1991. bez aktiviranja teritorija i resursa Bosne i Hercegovine koja postaje doslovce „logistički poligon“ za Miloševićev rat u Hrvatskoj.55

Zbog toga ostaje i sporna datacija početka rata u Bosni i Hercegovini jer je prvo ratno djelovanje na njezinom teritoriju izvršeno od strane JNA u napadu nahercegovačko selo Ravno već krajem rujna i početkom listopada 1991. godine. Na isti način, čitav tijek rata, iako zato postoji bezbroj činjenica navodimo npr. opsadu Bihaćkoga džepa 1994. godine ili bombardiranje Slavonskoga Broda, tipičan je primjer kako su vojni i politički ciljevi dviju „srpskih država“ bili identični u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ili jedan drugi primjer, kada je nakon primirja u siječnju 1992. „zaleđena“ hrvatska bojišnica dolaskom snaga UNPROFOR-a i mogućnost hrvatskih protunapada na trećinu teritorija pod srpskom kontrolom neutralizirana. Osovina Beograd-Pale-Knin oslobođena tako mogućeg udara na „zapadnim“ granicama usmjerila je pod Miloševićevom dirigentskom palicom koncentraciju vojnog i političkog pritiska u prvim mjesecima 1992. na BiH, poslije čega je došlo do otvaranja ratnih sukoba. Jednako tako, i početak završetka toga rata u jesen 1995. godine započinje prvo razbijanjem Republike Srpske Krajine u ljeto 1995. u Hrvatskoj, a završava potiskivanjem bosanskih Srba u Zapadnoj Bosni u združenim akcijama Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH.56 Radi ovoga Jergovićev i Lovrenovićev reduktivni metodološki koncept unosi krivu perspektivu pogleda na ratna zbivanja 1990-ih te može dovesti čitatelja do potpuno krivog zaključka da je rat u Bosni i Hercegovini izoliran i nepovezan događaj s ratom u Hrvatskoj što ne odgovara zdravom razumu ako se baci samo letimičan pogled na geografsku kartu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a kamoli povijesnim događajima iz tog razdoblja.

U eseju pod naslovom „Dvadesetjedna teza“57 Lovrenović donosi opservacije o ratu i daytonskoj Bosni i Hercegovini unatrag posljednjih petnaest godina. Nit-vodilja provučena kroz čitav ovaj Lovrenovićev esej jest „etnopolitička paradigma“ koja je po njemu odgovorna za rat i postratnu političku krizu daytonske BiH. Nalazimo je u pojedinim poglavljima pod naslovima „Poslije njujorške apokalipse“58, „Srpska Bosna i Hercegovina“59, i „Hrvati: teritorijalna ili institucionalna autonomija“60 gdje raspravlja o aktualnoj bošnjačkoj, srpskoj i hrvatskoj politici kao čisto „etnopolitičkima“. Izvore „etnopolitičke paradigme“ povezuje s religijama kao predmodernim fundamentima etničkoga prisutnih u formulacijama: „etnoreligijski nacionalizam“ i „etničko-konfesionalno-politički kolektivizam“, zaključujući na kraju da je „konfesionalna pluralnost otomanskoga mileta oblikovala moderne etnije-nacije u BiH“.61

U ovoj trećoj raspravi Lovrenovićeva primjenjena analiza bosanskohercegovačke situacije neodoljivo vuče asocijaciju na iskustvo titoizma. Ovaj je idejom bratstva i jedinstva pokušavao premostiti društvene razlike i konflikte na način da je koristio ideološko „oružje“ pohranjeno u postulatu „da su svi nacionalizmi jednaki i da su svi isti“. Indikativno je da su se tokom intervjua Lovrenović i Jergović usuglasili da je to bila „floskula“ komunističke propagande. Unatoč tome, teško se oteti utisku da sličnu „floskulu“ ne nudi i Lovrenovićev esej samo što umjesto marksističko-lenjinističkog ključa za ukidanje nacionalizama, nudi  ideološki ključ liberalizma. A koji bi se trebao ostvariti kroz „individualnu emanicipaciju od kolektivnog identiteta“ te bi po njemu tako bila razriješena duboka društvena i politička agonija današnje BiH.62 Svođenje svih etničkih nacionalizama pod zajednički nazivnik, na što upućuju sve navedene Lovrenovićeve formulacije i njihovo prikazivanje u pluralnom izričaju, daje sugestiju da su oni svi ekvivalentni i da svi imaju podjednaku odgovornost za rat i poslijeratne političke i društvene probleme u BiH. Međutim, teško je prihvatiti tu tezu, prije svega jer njihovi intelektualni i kulturni izvori nemaju ista polazna ishodišta, zbog čega oni niti u kvalitativnom, a pogotovo ne u kvantitativnom smislu nisu bili i nisu jednaki. Gledajući kroz prizmu intelektualne i kulturne baštine, etnički nacionalizmi rađaju se u potpuno drugačijim religijskim tradicijama specifičnoga osmanskog konfesionalizma.63 To Lovrenović potvrđuje uvidima o paralelnim društvenim zajednicama i svjetovima, suprotstavljenim slikama povijesti i kulturama sjećanja koji se kontinuirano održavaju do danas.64 Ni povijesne geneze tih etničkih nacionalizama u BiH nisu u kronološkom smislu izvedene u simultanitetu. Tako se srpski nacionalizam nametnuo već četredesetih i pedesetih godina 19. st., hrvatski negdje u istom vrijeme pod utjecajem hrvatskog ilirizma i jugoslavizma toga istoga stoljeća, dok je bošnjački imao dugi povijesni hod konstituiranja svoga nacionalnoga identiteta koji je trajao sve do rata 1990-ih godina. Osim toga, srpski nacionalizam imao je nesumnjivo najprikladniji kulturni ambijent za svoj povijesni razvoj u okolnostima autokefalne srpske pravoslavne crkve koja je baštinila snažnu ideju narodne crkve i sna o obnovi srednjovjekovne srpske države.65 Hrvatski je, nastao u okruženju habsburške univerzalne monarhije i kulture katoličanstva, imao u takvim uvjetima manje pogodnu situaciju, tim više što se od 1878. definitivno formira srpska nacionalna država što je još više osnažilo širenje i jačanje srpskoga nacionalizma.66 Bošnjačko-muslimanski nacionalizam je, naposljetku, odupirući se snažnom pritisku prethodnih, muku mučio s usvajanjem vlastite nacionalne ideje jer je nacionalizam kao zapadni kulturni fenomen bio posvema stran islamskoj vjerskoj tradiciji. U ovome treba tražiti razloge dugog vremenskoga nastajanja i konačnog definiranja nacionalnoga identiteta bosanskohercegovačkih muslimana, kao i u činjenici da se politički suverenitet muslimanske nacije nije poklapao sa bosanskim teritorijalnim integritetom.67 Niti povijesni odnosi moći i položaji tih triju etničkih zajednica nisu bili u različitim povijesnim razdobljima isti, što također Lovrenović primjećuje u tezi „Težnja za dominacijom“.68 Naravno to neće biti ni 1990. godine kada je s površinskog sloja skinuta dotadašnja marksistička-titoistička paradigma, a iz drugoga plana nastupila dugo potiskivana „etnonopolitička paradigma“. Lovrenović tako van jugoslavenskoga konteksta počinje čitanje bosanskohercegovačkog „teksta“ fiksiranog na toj godini, pri čemu izostavlja istaknuti tokom čitavog eseja koji je etnički nacionalizam utemeljio novu paradigmu preokrenuvši politički i ideološki diskurz u predvečerje raspada avnojevske Jugoslavije.69 Doduše, izvan eseja ga spominje, u intervjuu s Jergovićem, pa eksplicitno naglašava da se snaga srpskog nacionalnog i kulturnog koda u Bosni i Hercegovini nakon 1945. najžešće suprotstavljala emanicipaciji bosanskohercegovačke republike i izgradnji njezinog autonomnog identiteta. I da je srpski nacionalizam imao glavnu ulogu u Miloševićevoj agresiji na BiH i raspadu Jugoslavije.70

Ova prethodna Lovrenovićeva misao o srpskom nacionalizmu kao uzroku rata i raspada jugoslavenske države, upućuje na to da bi prema tome bošnjačko-muslimanski i hrvatski nacionalizam bili reakcija na njega i u biti njegova posljedica. Takvo što izravno protuslovi s postavkom o ekvivalentnim i identičnim „etnopolitikama“ u BiH koja je mainstream ideja promovirana u eseju, po kojima izgleda da su oni svi jednako odgovorni za ratnu katastrofu i sadašnju krizu zemlje u kojoj se zemlja nalazi. Sve „etnoparadigme“ etiketirati i denuncirati kao nešto najgore što se dogodilo BiH danas i prije, nivelirati i izjednačiti ih jest „politički korektno“, ali u isto vrijeme doima se olako, banalno i trivijalno, što potvrđuje Lovrenovićev paradoksalan govor o prošlosti i sadašnjosti BiH. Prije svega jer se taj i takav govor na površini njiše od ultimativnog izjednjačavanja esencija tih triju povijesno-političkih nacionalizama kao ekvivalentnih kulturnih pojava u svakom smislu do toga da on sam zadiranjem u sustavniju povijesnu i kulturnu analizu njihova porijekla nailazi na njihove evidentne supstancijalne razlike. Napose, uvjetovane time što su iznikle iz različitih predmodernih religijskih zajednica. Drugo, kada govori o sadašnjem trenutku, onda se njegovo mišljenje kreće do točke demoniziranja etničkih nacionalizama pri čemu Lovrenović upućuje intelektualni apel da se raskine s takvim tipom kolektivnog identiteta kao uzrokom svih prošlih i sadašnjih zala koje su snašle zemlju. Ipak, Lovrenović je, kao poznavalac društvenog i kulturnoga mentaliteta BiH, svjestan da to barem za sada nije moguće očekivati, tako da priznaje njihove egzistencije kao realne i legitimne, osvrćući se na važnost poštovanja „pluralnosti i spremnost na istinsko priznavanje različitosti“ kao jedini mogući izlaz za BiH. Zaključuje i to, da su i građansko-unitaristička i etnoseparatistička koncepcija BiH jednako opasne, pa drži presudnim da se „pronađu rješenja kojima bi se neutralizirale te po državu i društvo razorne tendencije“.71

Ono što povezuje Jergovićeve i Lovrenovićeve egzegeze o prošlom ratu jest uporno inzistiranje na apriornoj tezi o „povijesnom dogovoru“ Tuđman-Milošević koja cirkulira kroz njihove rasprave o Bosni i Hercegovini, dok se istodobno u njihovim dubljim raščlambama koje se referiraju na konkretne povijesne događaje i procese produciraju potpuno drugačije teze koje nikako ne odgovaraju gore spomenutoj premisi.  Stoga bi za dekonstrukciju njihova intelektualnog sofizma najbolje oružje bio Aristotelov temeljni princip mišljenja principium contradictionis koji glasi: nijedna stvar ne može u isto vrijeme i  u istom smislu i biti i ne biti. Drugim riječima, ne mogu u isto vrijeme i u istom smislu, a ovdje je riječ o ratu u BiH, postojati tvrdnje o Tuđman-Miloševićevom dogovoru oko podjele te zemlje i rata u njoj, o „Bosni ključnoj srpskoj zemlji“ koja je uzrok i glavni moment velikosrpskoga rata u BiH ili pak da je Tuđman i njegov hrvatski pankroatizam „dušmanin“ meritoran za svu zlu sudbinu koju je snašla BiH. Kad bi se kojim slučajem njih dvojica ogradili od takvih teza, iznoseći ih sustavno i dosljedno kao jednu za drugom kao potencijalne hipoteze rata, njihov govor o bosanskohercegovačkoj prošlosti bio bi legitiman, ali ovako takve teze koje razbacane cirkuliraju kroz čitav razgovor, vode potpunoj nekonzistentnosti i kontradikciji u njihovim iskazima. Uzgred je za dodati da u čitavoj Lovrenovićevoj raspravi usporedo sa portretima posvećenima Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, nešto kronično nedostaje. Bez lika i djela Slobodana Miloševića nije moguće u punini razumjeti događaje u bivšoj Jugoslaviji i BiH početkom 1990-ih, kao ni političko djelovanje spomenute dvojice, tako da je to ozbiljan propust pogotovo kada je već esejističkim putem obrađen drugi dvojac.

I što na kraju? Lovrenovićeva i Jergovićeva naracija o prošlom ratu, o prošlosti i sadašnjosti BiH ispunjena je ideološkim uvjerenjima, diktatima službenih i aktualnih ideoloških dogmi i stvarnim povijesnim činjenicama, zbog čega kritičko iščitavanje nailazi na brojne pukotine njihove naracije koje se sastoje od mješavine apriornih hipotetičkih postavki („svi su etnički nacionalizmi u BiH jednaki“ i „sve strane su jednako odgovorne i jednako krive“), kontradiktornih teza (za isti rat se govori da je to „dogovor“ Tuđman-Milošević, onda da je warlord toga rata Milošević i na kraju da je Tuđman „dušmanin“ BiH i čini se po tome glavni krivac za rat), i na kraju krivih metoda intepretiranja (ne dva rata, nego jedan rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Stalna strast za optuživanjem Tuđmana i Miloševića za rat, podiže „kule u zraku“ koje vode zaključku da je raspored snaga između Tuđmana i Miloševića bio u ravnoteži tokom cijele jugoslavenske političke krize i čitavoga rata, te da je njihov utjecaj na zbivanja u BiH preko hrvatske i srpske strane u njoj, bio podjednak tijekom političke krize i rata. Prvo, iako su politike bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata bile nedvojbeno izrazito eksploatirane od strane Beograda i Zagreba, ipak nisu u svim vremenima i situacijama u tijeku političke krize i kasnijeg rata stajali u potpunoj harmoničnosti, a Tuđmanov i Miloševićev paternalistički odnos prema njima nerijetko je bio ograničenoga dometa i na momente potpuno nemoćan pred zbivanjima ratnog kaosa u BiH. Drugo, s obzirom na vojnu i političku premoć Srba u BiH, Miloševićeva paternalistička politika ostavljala mu je puno više prostora da utječe na procese u BiH, nego je to bio slučaj s Tuđmanom i bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji osobito uoči rasplamsavanja rata ipak igraju samo sporednu ulogu u sudaru dviju glavnih politika – srpske i muslimanske. Sve je ovo moguće zanemariti i odbaciti, ali samo u slučaju da je svaka naracija o prošlosti legitimna, a posljedično tome veritativna, branjena geslom anything goes, iz čega bi proizlazilo da i kod ove rasprave nema i niti bi trebalo biti spornih i diskutabilnih pitanja. Poslije svega izloženog ostaje bojazan da tome nije tako unatoč sve prisutnoj atmosferi relativizma današnjice koja legitimira ovakve Lovrenovićeve i Jergovićeve sofističke intepretacije rata u Bosni i Hercegovini.

1 Ivan LOVRENOVIĆ, Miljenko JERGOVIĆ, Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, Zagreb 2010. 11.-32.                                                                                                                 

2 Lovrenovićeva vizija toga identiteta kojeg je zastupao i zastupa najbolje je iskazana u izrazu samoga naslova u nedavno objavljenom intervjuu s njim. Ivan LOVRENOVIĆ,„Bosanska kultura? Piši jedan, pamti tri!“ (razgovor sEmiromImamovićemuSlobodnojDalmacijiod18.5.2011.),(http://www.slobodnadalmacija.hr/Arterija/tabid/247/articleType/ArticleView/articleId/138072/Default.aspx).

3 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, 22.

4 Isto, 19.

5 Isto, 27. Pismo petorice hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva na čelu s Ivanom Lovrenovićem potpisali su još Miljenko Jergović, Ivan Kordić, Mile Stojić i Ivo Komšić. vidi: “Tuđmanovi pogledi na BiH podudarni s Miloševićevim i Karadžićevim“ (http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=671&tekst_rb=8).

6 Isto, 9.-11.,16.-21. Pri tome se misli na sarajevsku izjavu predsjednika RH Ive Josipovića iz travnja 2010. nakon što je izabran za predsjednika Republike Hrvatske, koja je svojevrsna paradigma tog diskursa. Nakon pobjede radikala Nikolića za predsjednika u Srbiji u svibnju 2012. i oslobođajuće haške presude hrvatskih generala u studenom 2012., te očekivanim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju u ljeto 2013., situacija je takva da takva definicija političkog diskursa o ratovima 90-ih sve više gubi svoje značenje i sve je manje uvjerljiva politička dogma u „regionu“.

7 Isto, 115.

8 Isto, 107.-108.

9 Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je 25. i 26. studenoga 1943. u Mrkonjić Gradu, na kojem nije jasno definirano hoće li Bosna i Hercegovina biti autonomna (što je impliciralo njezino vezanje uz Srbiju ili Hrvatsku) ili federalna jedinica u sklopu nove federativne Jugoslavije. Tek je drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a od 30.lipnja do 2. srpnja u Sanskom mostu otklonilo tu dilemu, kada je BiH proglašena federalnom jedinicom. Spominjanje muslimana u deklaraciji priznalo je njihov poseban identitet, ali su komunisti vjerovali da će se oni protokom vremena kroatizirati ili srbizirati. Prije Drugoga svjetskoga rata, KPJ je zagovarala autonomiju Bosne i Hercegovine te se protivila srpsko-hrvatskom sporazumu iz 1939. ZAVNOBiH treba promatrati u povijesnim okolnostima koji je nastao, u ratnoj situaciji kada muslimani traže svoju autonomiju, komunistički pragmatizam im izlazi u ususret s idejom Bosne i Hercegovine kako bi ih predobio u svoje redove. Zahtjev Husage Čišića (1878-1956) da se bosanski muslimani proglase šestim jugoslavenskim narodom pod imenom Bošnjaci odbacivao je u saveznoj Ustavotvornoj skupštini Milovan Đilas krajem 1945. i početkom 1946. Vrlo zanimljiva rasprava koju Džaja donosi je i pitanje administrativne podjele BiH, po mišljenju Kecmanovića i Pucara, srpskih komunista trebala je biti ona iz jugoslavenskog doba, dok su Hrvati i Muslimani zagovarali administrativnu  podjelu iz austrijskoga doba. vidi o tome više u: Srećko M. DŽAJA, Politička realnost jugoslavenstva s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu (1918-1991), 103., 262.; Rodoljub ČOLAKOVIĆ, „Čija je Bosna i Hercegovina“, Zbornik AVNOJ i Narodnoosolobodilačka borba u Bosni i Hercegovini, 1942-1943., Institut za istoriju, Sarajevo 1974., 11.-20.

10 Vidi autoričinu analizu o konfesionalnoj artikulaciji muslimanskoga identiteta od strane jugoslavenskih komunista u: Iva LUČIĆ, „Stavovi CK SKJ o nacionalnom identitetu bosanskih Muslimana/Bošnjaka“, Zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2009., 97.-115.

11 Originalnu tezu sarajevskoga filozofa Uge Vlaisavljevića o nacionalizmu kao posljednjoj fazi socijalizma u jugoslavenskom slučaju vidi u njegovim knjigama: Ugo VLAISAVLJEVIĆ, Rat kao kulturni događaj, Sarajevo 2007., Isti, Lepoglava i univerzitet, Sarajevo 2009. Isti, Etnopolitika i građanstvo, Mostar 2006.

12 Kosta, NIKOLIĆ, Bosna Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992., Beograd 2011., 13.

13 Po modelu „zajednica opština“ kao autonomnih oblasti, SDS je težio stvoriti zajednički politički entitet za  Srbe u Hrvatskoj i BiH, tako da je u Bosanskom Grahovu na Vidovdan 1991. proglašena Deklaracija o ujedinjenju Zajednica opština Bosanske krajine i SAO krajine. I u drugim krajevima BiH gdje žive Srbi u proljeće 1991. se organiziraju „zajednice opština“, primjerice, nešto prije 27. svibnja 1991. nastupa i deklaracija Zajednice opština Istočne i Stare Hercegovine koja progovora o tada aktualnom položaju srpskoga naroda u tom području. vidi: K. NIKOLIĆ, Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992., 16.-17.

14 Budislav VUKAS, ml., „Prijedlozi i nacrti konfederalizacije Jugoslavije 1990./91. – posljednji pokušaji „spašavanja“ zajedničke  države“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilšta u Rijeci, vol. 27, br. 2, (2006)., 770.-773. također tu spada i slovesnko-hrvatski prijedlog iz listopada 1990.

15 Sabrine RAMET, „Stiže Oluja 1987.-1989.“, Balkanski babilon, Zagreb 2005., 46.-70. Miloševićeva smjena Ivana Stambolića unutar srpskoga partijskog vodstva na famoznoj 8. sjednici CK SK Srbije u rujnu 1987., i smjene partijskih rukovodstava autonomnih pokrajina Vojvodine 5. listopada 1988. i Kosova 17. studenoga 1988., te republičkih vlasti u Crnoj Gori 11. siječnja 1989., konačan su epilog Miloševićevih priprema za pokušaj preuzimanja vlasti u čitavoj federaciji. One su dobile i pravnu snagu kada je 22. veljače 1989. Ustavna komisija srpske(srbijanske op.a.) skupštine jednoglasna prihvatila ustavne amandmane koje su značile ukidanje autonomije Kosovu i Vojvodini.

16 Isto, „Prijatelji Beograda na Zapadu“, 255.-259. Ramet progovara o tradicionalnoj srbofiliji Francuske i njezinoj potpori Miloševiću u doba jugoslavenske krize. Također i o potpori engleske službene politike Miloševiću i vezama Petera lorda Carringtona, glavnoga mirovnoga pregovarača Londonske mirovne konferencije 1991.-1992. sa srpskom elitom. Ovome treba pridodati i držanje Busheve administracije u istom razodblju u vezi s posjetom Beogradu državnog tajnika Bakera u lipnju 1991. „Američka politika bila je nepopravljivo sklona održanju svega što je bilo kontraproduktivno za Jugoslaviju. Kad se na sceni pojavio Slobodan Milošević, ambasador John Scanlan predstavio ga je kao reformatora upravo zato što je Milošević naizgled prionuo projektu poboljšanja recentralizacije. I kad je u lipnju 1991. postalo jasno da Jugoslavija ne može opstati kao federacija, državni tajnik James A. Baker još uvijek ju je pokušavao održati, čime je Miloševića naveo na pomisao da se Washington neće suprostaviti planiranim vojnim pohodima na Sloveniju i Hrvatsku“. vidi: Ivo BANAC, Raspad Jugoslavije, Zagreb 2001., 154.

17 S. RAMET, n. dj. „Mobilizacija Slovenije“, 53.-57. Posebno se ističe širok konsenzus slovenskih komunista i njihove opozicije u izgradnji nove slovenske nacionalne politike krajem 1980-ih. U tom smislu, su njihovi politički potezi, 8. svibnja 1989. Svibanjska deklaracija slovenske opozicije i izglasavanje amandmana na republički Ustav krajem rujna 1989. koji su otvorili Sloveniji vrata izlasku iz jugoslavenske federacije. Odgovor na ustavne amandmane bila je Miloševićeva objava gospodarskoga rata Sloveniji krajem 1989. godine.

18 Franjo TUĐMAN, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Zagreb 1990. 120.-123. Tuđmanove još uvijek samo intelektualne aspiracije, prije političkoga angažmana, prema Bosni i Hercegovini i kritičnost prema odluci jugoslavenskih komunista da ona bude zasebna federalna jedinica, jasno se vide u dijelu teksta gdje kritizira priključivanje Vojvodine Srbiji nakon čega ukazuje da nisu primijenjeni isti kriteriji u slučaju Bosne i Hercegovine: „Ona bi istovjetnim mjerilima očito trebale ući u sastav hrvatske federalne jedinice. BiH su proglašene posebnom federalnom republikom – u granicama nastalim u doba turske okupacije osvajanjem najvećeg dijela hrvatskih zemalja – unatoč tome, što su Bosna i Hercegovina povijesno najvećim dijelom bile povezane s Hrvatskom i što se u njome najpunijem smislu čine nerazdvojnu geografsku i gospodarsko-prometnu cjelinu.“ U daljnjem dijelu teksta Tuđman teritorijalno komparira Banovinu Hrvatsku i Socijalističke republiku Hrvatsku implicitno naglašavajući povoljnije rješenje Banovine Hrvatske za hrvatske nacionalne interese pa tako kaže: „Njegovo značenje proizlazi iz činjenice, da je Banovina Hrvatska obuhvatala površinu od 65.456 km2 (sa 4,03 mil. stanovnika prema popisu iz 1931.), a današnja SR Hrvatske (s pripojenom Istrom, Rijekom, Zadrom i otocima što su bili pod Italijom) ima 56.538 km2 (sa 4,15 mil stanovnika 1961).“

19 U vrijeme pregovora bosanskohercegovačkih lidera u Lisabonu u drugoj polovici veljače pod pokroviteljstvom Europske Unije, Tuđman je osvrćući se na krizu u BiH o njoj izjavio kako je „samostalna i suverena Hrvatska izravno zainteresirana za rasplet te krize jer je s BiH povijesno i geopolitički povezana“. Dodao je kako „Hrvatska mora biti čvrst oslonac za osiguranje nacionalnih prava i težnji hrvatskoga naroda u BiH. Mi se zauzimamo za to da se prava hrvatskoga naroda i njegovi odnosi s muslimanskim i srpskim narodom urede međusobnim sporazumima na osnovama priznanja i suvereniteta u političkom i teritorijalnom smislu svakoga od tih naroda u okviru konfederalno kantonalno uređenje BiH“. „Proslava 2. obljetnice Prvoga sabora HDZ-a“, Vjesnik, br. 15959., 24. II. 1992., 3.

20 Konačno, izgleda da je Carrington sredinom studenoga ponudio Beogradu i pravo na referendum srpskom stanovništvu u Hrvatskoj. Mišljenja br. 2. i 3. od 11. siječnja 1992. u kojima je Badinterova komisija zaključila da Srbi u Hrvatskoj i BiH nemaju pravo na samoodređenje kao i da u nedostatku slobodno postignutog sporazuma postojeće granice postaju zaštićene međunarodnim pravom, a nikakve promjene granica silom nemaju pravni učinak, predstavljali su potvrdu njemačkog stava, ali i konačan udarac Miloševićevu projektu Velike Srbije. U deklaraciji koja predstavlja 21. kolovoza 1991. prvu snažnu osudu srpske agresije protiv Hrvatske ministri vanjskih poslova država članica Europske zajednice upozoravaju da „nikada neće prihvatiti politiku fait accompli“ te da su članice Zajednice „odlučne da ne priznaju promjene granica silom i poticati će ostale (države) da to isto ne priznaju.“, Mirjana CUPEK HAMILL, Konferencija o miru u Jugoslaviji i raspad jugoslavnekse federacije (1991.-1992.), Zagreb 2008., 101.-105.

21 „Govor predsjednika Tuđmana“, Vjesnik, br. 15357. god. LXIV., 7.IX.1993., 1.

22 I referendum o nezavisnosti BiH je u sebi više je nego kontroverzan, mimo referendumskoga pitanja „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata kao i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“?, Hrvati su predlagali tzv. Livanjsko pitanje, ali se od toga pod utjecajem Zagreba odustalo, a glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda – hrvatskog, muslimanskog i srpskoga naroda – u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“ vidi: S. DŽAJA, nav.dj., 268. Hrvati traže švicarski model kantonizacije i izlazak BiH iz Jugoslavije to je zajednički muslimansko-hrvatski cilj, ali se razilaze u startu oko uređenje buduće BiH. Sporna je i čitava pravna procedura oko referenduma o nezavisnosti jer je ona od početka nosila majorizacijsku namjeru nad konstitutivnim srpskim narodom, a Ustav je tražio da dvotrećinskom većinom može biti promijenjen teritorijalni status republike, dok je na izborima bilo tek 64 posto od potrebnih 66 posto glasova za takvo što vidi: Dražen, PEHAR, „Deparlamentarizacija ustavotovrstva – Daytonske ustavne aporije i simulakrum „bosanske nacije“, Status, Mostar 2011., 131.-132.

23 Davor MARJAN, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)“, Časopis za suvremenu povijest, (dalje: ČSP), 36/2004., br.2., 211.-247.

24 Za ilustraciju je Tuđmanov govor u ožujku 1993. tipičan za pogled na Bosnu i Hercegovinu i njezinu važnost za novu hrvatsku državu i njegovu nacionalnointegralističku viziju hrvatstva: „Svijet, nažalost nije bio potpuno svjestan činjenice da su se u BiH zgusnuli svi problemi prisutni u bivšoj Jugoslaviji i to još u izrazitijem obliku. Zadnji je čas da se taj užasan rat bude zaustavljen jer on može prerasti u razmjere lokalnoga i regionalnoga sukoba“(…). Ocjenjujući ulogu zapadnoga svijeta predsjednik Tuđman drži „da je on pokazao odveć neodlučnosti i nejedinstvenosti u suzbijanju srpskog agresora, poduzimajući znatne humanitarne korake koji su neučinkoviti sa stanovišta obustavljanja rata“. Među razlozima takvoga predsjednik ističe to što „svijet nije imao rješenje objektivno krajnje zamršen problem krize u BiH. On je osudio srpsku agresiju, ali se očito zauzeo protiv tendencije ustroja islamske države u Europi. Na primjeru zbivanja u BiH očituje se ispravnost hrvatske politike“, ocijenio je predsjednik Tuđman, navodeći glavne smjernice te politike. „Hrvatski narod se prvi organizirao za borbu protiv agresora, svestrano pomognut iz matice zemlje. On je uspio obraniti veći dio svojega teritorija i spriječiti da je cijela BiH šaptom padne i već odavno ne bude u sastavu Velike Srbije ili treće Jugoslavije. Hrvatska je priznala BiH  i do sada jedino uputila svoga veleposlanika u tu zemlju. U okviru londonske ženevske i njujorške konferencije o bivšoj Jugoslaviji i o BiH, Hrvatska se principijelno zalagala da BIH može opstati kao državna zajednica triju ravnopravnih konstitutivnih naroda od kojih svaki ima vlast u oblastima gdje je većinski. Takvo rješenje može biti zalog da građanska i nacionalna prava na načelu reciprociteta neće biti uskraćivana na ostalom prostoru gdje su drugi većina. Time bi se osigurala opstojnost i suverenost hrvatskoga naroda, ali i strateška sigurnost hrvatske države“(…) „Rat u Bosni i Hercegovini izazvan srpskim agresijom i njegov ishod, još uvijek su neizvjesni a to je za Hrvatsku od najvećeg mogućega interesa: nama je od životne važnosti da što prije dođe do završetka rata i do rješenja bosnaskohercegovačke krize, rekao je predsjednik Tuđman. Argumentirajući zbog čega je za rješenje te krize on je istaknuo geopolitičku i stratešku povezanost i međuovisnost Hrvatske i BiH, znatan dio hravtskoga naroda koji živi u toj državi i koji je tamo bio od davnina i prije drugih državotvoran narod te utjecaj rata u BiH  na gospodarske i političke prilike u Hrvatskoj do toga stupnja da se i normalizacija u kriznim područjima u Hrvatskoj ne može postići dok nema rješenja bh krize.“ „Poslanica predsjednika Tuđmana“, Vjesnik br. 15190., god. LIV., 24.III. 1993., 2.-3.

25 Washingtonski sporazum je potpisan 1.III. 1994. od strane Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića, Mate Granića, Krešimira Zubaka i Harisa Silajdžića čime je završio muslimansko-hrvatski rat u Bosni i Hercegovini, te su stvoreni uvjeti za stvaranje Federacije BiH u u koju su uklapaju teritoriji pod kontrolom HVO-a i Armije BiH. Sporazum je predviđao i stvaranje konfederalnih veza Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH u koji se trebala uključiti i Republika Srpska, ali ti planovi nikada nisu ostvareni.

26 O tome zašto je uopće formirana Bosna i Hercegovina u vrijeme rata kao važan element nove jugoslavenske federacije i kako je do doprinijelo izgrađivanju njezine državnosti u specifičnim uvjetima jugoslavenskoga socijalizma vidi: Drago BOROVČANIN, Izgradnja državnosti Bosne i Hercegovine u uslovima NOR-a, Sarajevo 1976.

27 Prve inicijative o stvaranju srpskih autonomnih krajina u sjevernoj i zapadnoj Bosni potaknute od SDS-a nastale su već u svibnju 1991. te su trebale biti povezane sa srpskim područjima u Hrvatskoj vidi: Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb 1998., 177.

28 U tom „srpsko-muslimanskom historijskom dogovoru“ Karadžić-Zulfikarpašić dogovorena je cjelovita BiH u konfederalnom savezu sa krnjom Jugoslavijom, dok je Sandžak trebao dobiti administrativnu i kulturnu autonomiju u području obrazovanja, jezika i kulture. Milošević je suglasan, ali Izetbegović nije prihvatio dogovor. S. RAMET, nav.dj., 235.-236.

29 O intelektualnoj pripremi etničkoga čišćenja u Bosni i sudjelovanju srpskih intelektualaca orijentalističkog usmjerenja, kao i Srpske pravoslavne crkve u izgradnji antimuslimanskoga naboja, naročito prisutnih u tekstovima autora kao što su Vuk Drašković, Miroljub Jeftić, Vojislav Lubarda, Darko Tanasković i Dragoša Kalajić vidi: Norman CIGAR, „Pripremna faza – popločavanje puta u genocid“,  Genocid u Bosni, Politika etničkog čišćenja, Sarajevo 1998., 33.-50.

30 K. NIKOLIĆ, Bosna i Hercegovina u vreme raspada SFRJ 1990.-1992., 56.

31 Više o tome u: Dženita SARAČ, „Neuspjeh sekularizacije i jačanje religijskoga identiteta u Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2009., 153.-184.

32 Rasprava muslimanskih intelektualaca oko nacionalnoga imena bosanskohercegovačkih muslimana između Envera Redžića zastupnika bošnjačkoga imena i Envera Imamovića, te Atifa Purivatre zastupnika muslimanskoga imena s velikim „M“. Purivatra brani od 1968. službeni stav partije u korist imena Musliman jer ime „Bosanac“ i „Bošnjak“ upućuje na unitarizam i negiranje srpske i hrvatske nacionalne zajednice u BiH, dok Redžić odbacuje promoviranje muslimanske nacije, jer prema njemu zajednica bosankohercegovačkih Muslimana u etničkom smislu nije muslimanska, nego je ona po svome etničko-povijesnom razvoju, bosanska. O tome vidi : Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo 1972. i Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000.

33 Xavier BOUGAREL, „Bosnian Muslims and the Yugoslav Idea“, Yugoslavism: Histories of a failed idea, Dejan DJOKIC (editor), London 2003., 110-114. 100.-115. vidi i Danko Plevnik ratni tekst novinara i publiciste koji je baziran oko ideje muslimanske naklonosti i nostalgije prema Jugoslaviji, Danko PLEVNIK, „Muslimani posljednji Jugoslaveni“, Slobodna Dalmacija, br. 15182. god. L. 16.III.1993. 6-7.

34 O međuodnosu diskursa i političke akcije Alije Izetebegovića vidi: Dražen PEHAR, Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar 2011.

35 Pehar donosi Izetbegovićevo shvaćanje filozofije povijesti koja niječe ljudsku slobodu podvrgnutu bezuvjetno Božjem planu i koja je po Peharu imala utjecaja na njegove odluke o izboru između rata i mira, između sile i pregovora, tako da je Izetbegović vidio rat kao neizbježnu sudbinu, pa ga je čak kao takvog  i otvoreno zagovarao jer je vjerovao da će se njime izgraditi konačno bošnjačka politička nacija i da će se time ona afirimirati pred islamskim svijetom. U ocrtavanju političke biografije Alije izetbegovića, Pehar tako upozorava na znatan utjecaj islamskog vjerskog mentaliteta na Izetbegovićev pogled na svijet koja odražava to da je povijest determiniran proces i da poviješću vlada nužnost koju čovjek ne može spoznati nego je ona poznata samo Bogu. Božji plan u konkretnom slučaju rat u BiH se mora slijediti, unatoč tome što on donosi nevolje i stradanje bošnjačkom narodu jer  je to u skladu s islamskim moralom predanosti i pokoravanja. vidi „Izetbegovićeva strateška politička vjerovanja“ u: Dražen PEHAR, Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, Mostar 2011., 50-58. odnosno potpoglavlja četvrto „Islam“ i peto „Povijest i predviđanje budućnosti“.

36 „Srbi propustili šansu“, Vjesnik, br. 15974., god. LIII., 10.III.1992., 6.

37 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav.dj., 87.

38 „Otvoreno pismo Franji Tuđmanu predsjedniku RH“, Vjesnik br. 15918., god. LIII., 14.I. 1992., 1.

39 Ermin Krehić, „Koliko su tvrdi Hercegovci“, Vjesnik, br. 15987., god. LIII., 24.III. 1992., 7.

40 Te kulturne podjele sjajno je u književnosti oslikao Andrićev genij, u tom pogledu je vrlo zanimljiv razgovor likova u jednom od njegovih romana, člana francuskoga konzulata u Travniku, Defosea i bosanskoga fratra fra Julijana, u kojem mu ovaj mladi francuski diplomat upućuje ova zapažanja: „Kako je mogućno da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je narod u njoj podvojen kao nigde u Europi? Četiri vere (misli se i na židovsku op.a.) žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi žive pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od četiri grupe ima središte svoga duhovnoga života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki i Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnoga pravca.“ Ivo ANDRIĆ, Travnička hronika, Zagreb 1964. 240.-241.

41 Ivo, LUČIĆ, „Politički mit ili dogovor“, Časopis za suvremenu povijest, (dalje: ČSP), 35/2003, br.1., 7.-36.

43 I.LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 18.

 

44 Isto, 19.

 

45 Isto, 28.

 

46 Isto, 92.

 

47 Isto, 75. O snažnom utjecaju Beograda, ne samo u smislu katalizatora srpskoga nacionalizma, nego kao i centra odakle je isijavala i kulturna hegemonija nad bosanskohercegovačkom republikom, progovorio je i sam Branko Mikulić 4. lipnja 1973. tada jedan od vodećih bh komunista: „Otvoreno ću reći da nosim utisak odnosno pribojavam se da lakše i uslovno ću reći, slađe govorimo o onome šta nije dobro u Hrvatskoj, a to podugo traje kod nas, a nevidimo ili zatvaramo oči pred istim pa i težim stanjem u drugim sredinama. I tu treba reći da us naše veze iz BiH daleko veće, i u školstvu, i u filmu, i u književnosti, i u privredi, i u štampi na primjer, sa Beogradom, ali ne vidimo sve to i mislim da ne ocjenjujemo kuda nas ta slijepoća i neopreznost može odvesti, u kakvo stanje nas može uvesti. Ne samo Bosnu i Hercegovinu, već i Jugoslaviju. Možda sam pretjerao, ali to sam rekao uslovno“. S. M. DŽAJA, nav. dj., 278.

 

48 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, 89., 95.-96.

 

49 Isto, 101.

 

50 Isto, 107.

 

51 Isto, 121.-122.

 

52 Jovan CVIJIĆ, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem, Beograd 1908. Ni hrvatski nacionalizam u vremenu oko austrougarske aneksije nije stajao bez svojih ambicija u Bosni i Hercegovini pa kao svojevrsni pandan Cvijiću s hrvatske strane stoji Stjepan RADIĆ, Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, Zagreb 1908.

 

53 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, 124.

 

54 Isto, 27. Tako Jergović o primirju u Sarajevu od 2. siječnja 1992. godine kaže da je nakon toga počeo „novi, veći i krvaviji rat“ od onoga u Hrvatskoj.

 

55 Isto, 115. Bilo bi krajnje suvišno nabrajati sve činjenice koje govore u prilog tome, pa navodimo samo neke: napad na Dubrovnik u listopadu 1991. godine, djelovanje Banjalučkoga korpusa u Zapadnoj Slavoniji, avio-bombardiranje hrvatskih gradova izvršeno s vojnih aerodroma BiH Bihać i Mostar, kao i Lovrenovićev iskaz o Zagrebačkoj ulici i osmrtnicama oficira u Sarajevu vidi Davor MARIJAN, Smrt oklopne brigade, Prilozi za istraživanje rata za Hravtsku i Bosnu i Hercegovinu, Zagreb 2002. Posebno poglavlja „Jugoslavenska narodna armija u agresiji na Republiku Hrvatsku 1990.-1992. godine 1.-43. i „Slavonija u ratnoj 1991. godini“ osobito dijelove o djelovanju Banjalučkoga korpusa na području Zapadne Slavonije 43.-83.

 

56 Davor MARJAN, Oluja, Zagreb 2007., 234. „Jednako tako, pobunjeni Srbi su znali da područje bihaćko-cazinske krajine, koje se mjesecima nalazilo u njihovom potpunom okruženju, a koje je uz velike žrtve uspješno branio 5. korpus Armije BiH i 101. pukovnija HVO-a, predstavlja glavnu prepreku za potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj pobunjenih Srba s obje strane granice“. Iz ovoga se uočava strateška važnost Bihaća za obje zaraćene strane u završnici rata s kojim u bile povezane i akcije Zima ’94 na području Livno-Grahovo-Glamoč-Kupres kojim se htjelo rasteretiti Bihać i ugroziti položaj RS i RSK. Ovom akcijom je pripremljeno područje za nove vojne operacije koje će uslijediti u ljeto-jesen 1995. (Oluja, Južni Potez, Maestral, Sana ’95) na ratištima u Hrvatskoj i Zapadnoj Bosni, i na kraju dovesti do kraja rata. vidi u poglavlju: „Bihaćka kriza – napad pobunjenih Srba iz Bosne i Hercegovine i okupiranoga teritorija Hrvatske na zaštićenu zonu UN zonu Bihać“, Isto, 232.-323.

 

57 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 149.-233.

 

58 Isto, 196.-200.

 

59 Isto, 200.-209.

 

60 Isto, 209.-218.

 

61 Isto, 221.

 

62 Isto, poglavlja u knjizi „Etnički i individualni identitet“ 159.-162. i „Kultura kritičnosti, individualitet“ 225.-227.

 

63 Pritom se, religija ne može shvaćati kao privatna stvar po modernističkom pristupu, nego je ona imala širok utjecaj na kulturne i političke tradicije i njihovo utemeljenje u razdoblju osmanske vladavine, pa se ne mogu različitosti svesti samo i jedino na religiju, jer je ona imala šire i dublje implikacije na različite sfere života. Džaja zbog ovoga oštro kritizira Malcolmov modernistički pristup koji bosanskohercegovački pluralizam reducira isključivo na religiju vidi: Srećko DŽAJA, „Još jednom o Malcolmovoj Povijesti Bosne“, Erasmus 1997 (19), 93.-96.

 

64 Isto, 194.-196. Da je tomu tako i da su kulture sjećanja o „nezavršenom“ ratu i dalje suprostavljene i različite primjećuje se i po samom nazivu teksta koji govori o trima nacijama i trima ratnim naracijama vidi: Ugo VLAISAVLJEVIĆ, „Tri nacije kao tri ratne nacije“, Status br.14., god.7., Mostar 2010. 152.-160.

 

65 „Manastir – u srednjem vijeku kultno mjesto srpskih kneževa – razvio se u osmanskoj epohi u prvorazredni locus politicus u imaginarnu rezidenciju nacionalnih svetaca i u geografsko stjecište gdje se njegovala politička tradicija i gdje su se donosile najvažnije političke odluke. Vodeća je uloga pri tomu pripadala srpskim patrijarsima. Oni su se u svojoj političkoj samosvijesti smatrali upraviteljima srpskoga carstva i ponašali se kao nastavljači „povećanja posjeda“ u smislu ekspanzivne politike srednjovjekovnih srpskih vladara.“ O političkoj ulozi institucija Srpske pravoslavne crkve u osmanskoj Bosni i Hercegovini vidi više u Srećko M. DŽAJA,Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1992. 98.-99., 87.-125.

 

66 Džaja prenosi iskustvo jednoga bosansko-hrvatskoga intelektualca, inače tada tuzlanskoga gimnazijalca s početka 20.st., Ante Neimarevića (1891-1963) kako bi argumentirao razlike između hrvatskoga i srpskoga nacionalizma, i kako bi istakao znatnu veću ideološku kompaktnost srpskoga nacionalne ideologije koja se za razliku od hrvatske „gradila na pučkim elementima i sebi utvarala da nepravoslavnim narodima navodnim pripadnicima velike srpske nacije bez daljnjega smije ponuditi preobraženu i mitološku povijesnu sliku s duboko pomješanim crkvenim i državnim simbolima, što nijedna od oba oblika hrvatskoga nacionalizma – niti jugoslavenstvo niti velikohrvatstvo – nije raspolagalo modelom te vrste.“ Neimarevićevo iskustvo, kolikogod bilo nabijeno kompleksom jednog mladog nacionalista vrlo je indikativno: „Srbi su imali svoju ćirilicu, mi (Hrvati) internacionalnu latinicu. U njihovim su crkvama vršili obrede na staroslavenskom jeziku, u našim na latinskom; njihovi su sveštenici započinjali propovijedi s : „Braćo Srbi i Srbovi“, a naši sa „Braćo kršćani!“. Oni su imali krsnu slavu i prosvjetitelja Savu, a mi Antune i Bonaventuru. Svaki srpski seljak znadijaše za Kosovo, za Miloša Obilića i za Marka Kraljevića, a hrvatski ne znadijahu ni za Gupca, ni za Siget, ni za Krbavu, ni za Zrinsku, ni za Petrovu goru, ni za našega Leonidu (Nikola Šubić Zrinski 1566!)…Svoju historiju Srbi nose u srcima, a mi u knjigama“ vidi „Hrvatska nacionalna ideologija i Bosna i Hercegovina“, Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u Austrougarskom razdoblju – inteligencija između tradicije i ideologije, Mostar-Zagreb 2002. 200., 200.-209.

 

67 Bougarel je ovako u kratkim crtama opisao povijesni put konstituiranja toga identiteta u postosmansko doba od kraja 19. i kroz 20. st.: „Ključna istaknuta crta političke historije bosanskih Muslimana je činjenica da su se oni organizirali kao neo-milet na kraju 19. st., i u drugoj polovini 20. st. Ova specifičnost objašnjava upotrebu imena Musliman od kraja 19. do kraja 20. st., kao i ulogu zamjenske nacionalne institucije koje su često igrale islamske vjerske institucije. U tim okolnostima, priznanje muslimanske nacije 1960-ih godina i uz to povezani proces „nacionalne afirmacije predstavlja važan preokret: tokom komunističkoga perioda, bosanski Muslimani nisu dobili novo ime, ali su stekli novi politički status. Komunistički period je bio period kada su ponovno otkrivene i promovirane historija i kulturna baština bosanskih Muslimana. Zamjena nacionalnog imena Musliman nacionalnim imenom Bošnjak na Bošnjačkom saboru u septembru 1993. godine bila je logičan rezultat dugoga historijskoga procesa koji je vodio od muslimanskog neo-mileta do bošnjačke političke nacije“, Xavier BOUGAREL, „Od Muslimana do Bošnjaka: pitanje nacionalnog imena bosanskih Muslimana, Zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2009. 132.-133. 117.-135.

 

68 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 170.-174.

 

69 „Proces nazvan antibirokratska revolucija predstavljao je novum u poslijeratnoj jugoslavenskoj istoriji. Revolucija je i po svojoj sadržini i po svom diskursu, i po recepciji u čitavoj zemlji – predstavljala raskid sa osnovnim elementima komunistički shvatane političke korektnosti, pre svega raskid sa osnovnim elementima odnosa prema nacionalizmu. Umesto radničke klase (radnih masa), na političku scenu je stupio etnički određen narod, a na mesto jugoslavenskog rukovodstva koje ukazuje na deformacije na nižim nivoima izdiglo se jedno republičko vodstvo da rešava probleme savezne države. Birokratija protiv koje se digla revolucija prepoznata je u klasi svih drugih (pokrajinskih, republičkih, saveznih) rukovodilaca koji moraju biti smenjeni, a jedini zahtev revolucije je bilo plebiscitarno stajanje uz svog republičkog/nacionalnog vođu i bianko potpisivanje promena koje on nudi.“, Olivera MILOSAVLJEVIĆ, „Antibirokratska revolucija 1987.-1989.“, Hans Georg Fleck, Igor Graovac (ur.),  Dijalog povjesničara/istoričara, Zagreb 2004. 320., 319.-337.

 

70 I. LOVRENOVIĆ, M. JERGOVIĆ, nav. dj., 124.

 

71 Isto, 165. kao i čitavo poglavlje „Između integralizma i autonomije“, 165.-170.

 www.status.ba

facebook komentari