Pratite nas

Razgovor

I. Šojat: Moja kandidatura potaknuta je očajnim stanjem u koje je grad Osijek potonuo kao u žitki glib

Objavljeno

na

Razgovor s Ivanom Šojat, književnicom i kandidatkinjom za gradonačelnicu Osijeka

Poštovana gospođo Šojat, mediji su nedavno izvijestili da ćete biti kandidatkinja HDZ-a za gradonačelnicu grada Osijeka. Kako je došlo do Vaše kandidature?

Kako to već često biva u životu, na svim njegovim razinama, i moja kandidatura zapravo je splet okolnosti. Iako sam članica HDZ-a još od 1992., moje je članstvo bilo u mirovanju što zbog činjenice da sam bila usredotočena na majčinstvo i književnu karijeru, što zbog stanja unutar same stranke koje me nije nadahnjivalo na bilo kakvu aktivnost. Dolaskom gospodina Plenkovića na čelo stranke, ali i nekih drugih značajnih ljudi, osjetila sam potrebu aktivirati se. Pa ipak, moja kandidatura nipošto nije puki politički čin. Prvenstveno je ponukana očajnim stanjem u koje je grad Osijek potonuo kao u žitki glib.

Osijek se, naime, srozao na manje od sedamdeset tisuća stanovnika, napuštaju ga najproduktivniji, a samim tim i najvažniji za njegov urbani opstanak. Koliko god zvučalo isprazno (budući da profesionalni političari često posežu baš za takvim floskulama), na kandidaturu i djelovanje potaknula me je ljubav prema gradu koji se pretvorio u blijedu sjenu onoga što je nekoć bio, žarka želja da se štošta promijeni.

Kako procjenjujete izglede za pobjedu na lokalnim izborima?

Uzdajući se u još uvijek živ građanski duh mojega grada, u sve koji još imaju i snage i volje boriti se za njega, uvjerena sam da su mi izgledi sjajni.

Kako gledate na trenutnu političku i društvenu situaciju u Osijeku? Što treba mijenjati?

Osijekom već više od dva desetljeća vladaju političari koji se vole nazivati iskusnima budući da osim politike u životu nisu iskusili nijednu drugu aktivnost, ali i lobiji uskih osobnih interesa. Osijek je grad u kojemu čovjek mora paziti s kim će u javnosti popiti kavu, budući da jedan običan razgovor može odaslati poruku o „prelasku“ u neki interesni tabor, ali i grad u kojemu na svim razinama cvatu klijentelizam i nepotizam.

Osijek se pretvorio u grad iznimno nezdrava društvenog ozračja. Gotovo sve funkcionira „po babi i stričevima“, čak i na najnižim razinama. To se mora iz temelja promijeniti, jer baš to je izazvalo egzodus, kolektivni odlazak mladih koji su savršeno svjesni da im se crno piše ako nemaju obiteljskih veza i sprega.

Koje su temeljne odrednice Vašega političkog programa kojim ćete pokušati doći na čelo Osijeka?

U mojemu programu na kojem je radio tim stručnjaka temeljna je odrednica zaustaviti iseljavanje, potaknuti zapošljavanje i samozapošljavanje, stvariti pozitivno ozračje koje će ljude, osobito mlade potaknuti da ostanu, a našim starijim sugrađanima zajamčiti mirnu i dostojanstvenu starost. Gospodarstvo, turizam, kultura, javna infrastruktura temelji su mojega programa. Po uzoru na glavni grad Donje Austrije, St Pölten koji je gospodarski rast prvenstveno zabilježio okrećući se sprezi kulture i turizma, te razvoju IT sektora, Osijek ima veliki potencijal uzme li se u obzir činjenica da je sveučilišno središte s gotovo 22 tisuće studenata, budućih stručnjaka za najrazličitije gospodarske i kulturne sektore.

Što se pak infrastrukture tiče, izuzme li se južna obilaznica iza koje stoje nastojanja Vlade RH, Osijek tavori u stanju u kojemu se našao nakon ratnih djelovanja – mnoge zgrade, a i ceste i nogostupi na sebi još nose tragove granatiranja. To je sramotno. Osobito uzme li se u obzir da brojne ožiljke na sebi nose baš secesijska zdanja kojima se Osječani ponose.

Nagrađivana ste književnica i kulturna djelatnica. U povijesti su mnogi književnici i kulturnjaci bili istaknuti političari, pa i državnici. Kako u tom smislu ocjenjujete stanje na hrvatskoj političkoj sceni i angažman osoba iz kulture u poltičkim procesima?

Politika koja etimološki se rodila u polisima antičke Grčke, a kojoj smisao je bilo rješavanje problema u korist cjelokupne zajednice u međuvremenu se doista srozala na umjetno stvaranje prijepora u svrhu očuvanja elite koja se nametnula kao takva. Umjesto skrbi o puku koji ih je demokratskim izborima smjestio na odgovorno mjesto s kojega je moguće iznaći rješenja za društvene, gospodarske i ine druge probleme, naša politička elita uglavnom bije ideološki boj kojim se ne rješava problem nezaposlenosti i siromaštva. Politika se svela na međusobno ruganje, a ponekad i na prijetnje po uzoru na onu: „Ili mi, ili oni.“ Smatram kako je nužna smjena generacija u smislu promjene poimanja, svijesti kako vladajući položaj nije samo čast, nego prvenstveno odgovornost i obveza.

Aktivirala sam se svjesna činjenice da se ne može zauvijek stajati po strani i kritizirati očigledno loše, nego je nužno aktivirati se, učiniti nešto, promijeniti sustav.

S obzirom na to da dolazite iz područja kulture i umjetnosti, zanima nas kako komentirate nedavna događanja oko HAVC-a?

Kad govorimo o HAVC-u, imam dojam da govorimo o svetoj kravi, božanskom entitetu o kojemu se ne smije propitivati, još manje nadzirati njegov rad. Onako kako je svaka fizička i pravna osoba nužna svoje financijske transakcije podastirati Poreznoj upravi, tako je i HAVC dužan poreznim obveznicima koji hrane državni proračun iz kojega se i on hrani redovito i transparentno izvještavati o sredstvima što ih dodjeljuje autorima i producentskim kućama.

Neki će ovakav moj stav prozvati krvnički usmjerenim ubijanju kulture, odnosno filma. Suštinski, međutim, uopće nije tako. Nije HAVC jedan čovjek, niti je samo jedna skupina u stanju proizvesti kvalitetan film. I dalje se osobno pitam kako to da pod okriljem HAVC-a nije snimljen nijedan film o Domovinskom ratu, nijedan „ozbiljan“ film.

Vrlo mladi uključili ste se u Domovinski rat i obranu Osijeka. Kako kao hrvatska braniteljica gledate na odnos prema Domovinskom ratu općenito, a kako u hrvatskoj kinematografiji o kojoj je bilo riječi u prethodnom pitanju?

U Hrvatskoj je stvoreno prilično negativno ozračje prema braniteljima. Priznati se mora da su za takvo stanje u nekim slučajevima i sami odgovorni – imamo gomilu udruga proizašlih iz Domovinskog rata koje su slabo povezane, zajednički artikulirane, imamo lažne branitelje, lažne hrvatske ratne vojne invalide koji su status stekli potpisima suboraca. S druge, pak, strane, spregom doista propagandnih djelovanja, branitelji su svedeni na uvijek pijanu i nasilnu karikaturu – onako kako ih vidimo po do sad snimljenim filmovima. Slijedom toga došli smo do stanja da je krajnje kontraproduktivno pri zapošljavanju napomenuti da si branitelj i dragovoljac, budući da to za sobom povlači negativne konotacije. Osim toga, moram reći da je doista sramotno kako do sad nije snimljen nijedan film u hrvatskoj produkciji o bitki za Vukovar.

Vaš posljednjih roman „Understadt“, u kojemu pišete o nekoliko generacija Osječanki u 20 st., dobio je nagradu „Vladimir Nazor“. Kako ste zadovoljni recepcijom romana kod publike i u stručnim krugovima?

Unterstadt je moj pretposljednji roman. Istodobno očekivano i sasvim neočekivano, kritika ga je dočekala s hvalospjevima, a publika s ogromnim odobravanjem. I dan-danas je na top-ljestvicama najčitanijih knjiga po knjižnicama. Roman govori o obitelji njemačkog podrijetla koja po završetku Drugog svjetskog rata proživljava kalvariju izopćenja iz društva, nacionalizacije, ali i progona u partizanske logore namijenjene baš Nijemcima. Romanom sam kroz priču o „malim ljudima“ htjela prikazati svu bešćutnost velike, kolektivne povijesti koja se „događa“ čovječanstvu i nema vremena za ljude i ljudskost.

Kuda sežu početci Vašega književnog rada?

Poput vjerojatno ogromne većine mojih kolega, i ja sam vrlo rano počela pisati. No, ima pisanja i pisanja. Nekakvu literarnu suvislost dosegnula sam zapravo dosta kasno: tek na pragu tridesete. Pritom zanemarujem činjenicu da sam još u osnovnoj školi objavljivala pjesme i priče, te čak dobivala nagrade. No, to je ono „djetinje“, prije suočavanja s istinskim samim sobom.

Možemo li i u slučaju pobjede na lokalnim izborima očekivati nastavak književnog rada? Pripremate li trenutno neku novu knjigu?

Književno stvaralaštvo moj je životni poziv. Zato jednostavno ne mogu prestati pisati, nema te situacije ili stanja koje bi me spriječilo u pisanju. Već radim na novom romanu. Malo sam, priznajem, u posljednje vrijeme taj roman zanemarila, no nipošto neću odustati. Riječ je o povijesnom romanu Ezan čija se radnja odvija u šesnaestom stoljeću. Glavni lik je janjičar Luka koji nakon što ga kao desetogodišnjeg dječaka odvedu s područja Jablanice dobiva novo ime i novu vjeru, postaje sastavnim dijelom civilizacije koja je u to vrijeme proživljavala vrhunac.

Razgovarao Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Meri Cetinić: Ne mogu shvatiti ljude koji žive u Hrvatskoj, a ne poštuju branitelje

Objavljeno

na

Objavio

FOTO:Ivo Čagalj/Pixsell
Razgovor s hrvatskom glazbenom divom Meri Cetinić

Kako ste se osjećali u četvrtak kada je Hrvatska vlast uklonila spomen-ploču poginulim braniteljima u Jasenovcu?

Osjećala sam se loše, ogorčeno i tužno. Napisala sam to na fejsu, morala sam, nisam mislila da će toliko odjeknuti.

Smatrate li da je normalno ovakvo stanje u Republici Hrvatskoj u kojemu se zabranjuju domoljubne pjesme, uklanjaju spomenici poginulim braniteljima? Je li to ona država za koju su punim srcem pjevali mnogi pjevači 90-ih, uključujući i Vas u pjesmi „Zemlja dide mog“?

Nije normalno, zato i reagiram protiv toga. Ne mogu shvatiti ljude koji žive u Hrvatskoj, a ne poštuju branitelje koji su dali živote za nju, imaju nešto protiv domoljubnih pjesama. Svaka država ima najveće poštovanje prema ljudima koji su se za nju borili i zadužili ju. Domoljubne su pjesme odraz vjernosti i odanosti svojoj zemlji. Iako ima mnogo problema i podjela, mnogi nam nisu naklonjeni i prave štetu, ja vjerujem u Hrvatsku i njezine ljude. Samo nam treba više sloge, manje odlazaka, manje šutnje!

Nije uobičajeno da tako emotivno reagiraju žene. Smatrate li da bi i druge javne ženske osobe isto tako trebale istupiti ako tako osjećaju?

Trebale bi, nije važno ako su žene. Mislim da nam je svima dužnost sudjelovati u kreiranju svoga društva, upozoravati na nepravilnosti, boriti se za vrijednosti koje svima nama čine život boljim i kvalitetnijim. Ja se osjećam slobodnom to izreći, jer sam cijeli život živjela od svoga rada i talenta, nisam bila uključena ni u kakve političke stranke, ni nekad, ni danas. Nisam od države dobila nikakve povlastice i nisam nikome ništa dužna. Samo svojoj publici i ljudima kojima sam se obraćala i koji su mi to vraćali s velikom ljubavi. Volim ljude i našu prekrasnu Hrvatsku i vrijedi se boriti za pravednije društvo.

Zašto njima uopće smeta pozdrav Za dom spremni? Komu danas može smetati to „za dom“, i kakve veze ima s prošlim režimima?

Godine 1991. cijela se Hrvatska digla i bila spremna obraniti svoje domove jer smo bili napadnuti. Svjedok sam tih dana i znam s koliko su prkosa i odlučnosti ljudi stali pred tenkove. Dom je ono što nas drži, gdje pripadamo i gradimo svoj život i mir. Ta je ljubav prema svome domu i domovini i odlučila da Hrvatska pobijedi u ratu i dobije svoju samostalnost. Vjerojatno im baš to i smeta.

Kakve su reakcije ljudi na Vaše zadnje objave, potporu Thompsonu, ogorčeno istupanje oko uklanjanja ploče poginulim braniteljima u Jasenovcu? Jeste li osjetili da su ljudi više uz Vas, čestitaju li Vam? No, vjerojatno ima i neugodnosti.

Reakcije su dvojake, mnogi me podržavaju i odobravaju, ljudi trebaju takvu podršku od nas koji smo malo istaknutiji, pa se taj glas više čuje. Ima i mnogo uvreda i ružnih riječi, ali otrpim sve to jer govorim iz srca i samo ono u što vjerujem i branim.

Barbara Kraljičak/Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati