Šokantni medijski istupi Jadranke Kosor i Milana Ivkošića

14

Komentar Antuna Babića

Iako sam u mojem komentaru od 12. siječnja napisao kako se nakon pobjede Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 11. siječnja u Hrvatskoj neće poštivati praksa, koja već stotinu godina postoji u zapadnim demokratskim zemljama, da mediji u prvih sto dana ne izlažu oštroj kritici novoizabranog predsjednika vlade ili predsjednika države, napad Jadranke Kosor na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović u Novom listu od 22. veljače 2015. ispod je svake političke i ljudske razine. Kao što sam i očekivao, ljevičarski i projugoslavenski novinari startali su jako žestoko na Predsjednicu Republike Hrvatske odmah nakon objave rezultata tijekom noći 11. siječnja, a otrovne strijelice koje je bivša HDZ-ova premijerka uputila prema novoj Predsjednici Republike Hrvatske samo je neumoljivi dokaz kako se lijeva Hrvatska ne može i neće pomiriti s činjenicom da je, u njihovim razmišljanjima potpuno neočekivano, za Predsjednicu samostalne hrvatske države izabrana političarka koja zagovara zajedništvo hrvatskog društva, koja je na Zapadu stekla demokratske manire i navike, ali i koja voli svoju zemlju Hrvatsku. Kao nokautirani boksači koji još uvijek leže na podu, ti se novinari i mediji još uvijek pokušavaju oporaviti od nokauta koji su, nakon prebrojavanja glasova u nedjelju navečer 11. siječnja 2015. godine, doživjeli oni i njihova ikona Ivo Josipović..

Gubitnički i čisti oportunistički karakter gospođe Kosor, koja, zbog svojih brojnih ljudskih i stručnih nedostataka, u razvijenim i uređenim demokratskim zemljama ne bi mogla biti izabrana ni za načelnicu jedne manje općine, a da ne govorimo o predsjednici Vlade ili pak da ju najveća hrvatska politička stranka nominira čak i za kandidatkinju za predsjednicu države (2005. godine). Naravno, za sve to je odgovaran tadašnji predsjednik HDZ-a dr. Ivo Sanader, koji je osim organizirane pljačke Hrvatske, hrvatskom narodu za predsjednicu «domoljubne» Vlade nametnuo osobu, koja je, što jasno pokazuju njezini odgovori u intervjuu za «Novi list», bila član Komunističke partije Hrvatske i kojoj nije bilo mjesto u HDZ-u, nego u SDP-u ili HNS-u. No, pored naivnih domoljubnih Hrvata i bezuvjetno poslušnih članova HDZ-a, u današnjoj hrvatskoj državi moguća su svakojaka, pa i najveća moguća razočaranja domoljubnih glasača i hrvatskih građana.

Tko podržava «ustaštvo»?

U spomenutom intervjuu Jadranka Kosor otišla je tako daleko da imputira kako predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko očijukaju s «ustaštvom». Najprije moram još jednaput ponoviti da sam u iseljeništvu tj. političkoj emigraciji u Australiji dvadeset godina bio vodeći član Hrvatske seljačke stranke, u kojoj mi je idol bio hrvatski učitelj i mučenik Stjepan Radić. Jako je dobro poznato da sam u emigraciji zagovarao stvaranje samostalne, ali i demokratske hrvatske države. Nikada nisam davao potporu ili sudjelovao u bilo kakvom veličanju poglavara NDH ili ustaškog režima. Nasuprot, u prvom broju «Hrvatske istine» 1977. godine, glasila HSS-a u Australiji, čiji sam bio glavni urednik, oštro sam kritizirao Pavelića zbog njegovog bježanja iz Hrvatske i ostavljanja iza sebe obezglavljene hrvatske vojske i hrvatskog naroda. Između ostaloga, napisao samo «kako pravi vođa jednog naroda to ne bi nikada napravio» Kao što je bilo i za očekivati, dobio sam puno prijetećih pisama, pa i onih u kojima mi je bilo poručivano da ako ne prestanem s takvim pisanjem da će mi otići glava. Pismo sam tada predao australskoj policiji, koja nije nikada utvrdila tko je to pismo napisao i poslao.

Zašto to sada spominjem? Pa jednostavno zato da me gospođa Kosor i njezini ideološki istomišljenici ne mogu lažno optužiti da danas u Hrvatskoj zagovaram politički ekstremizam i ustaštvo. No, drugi razlog je taj da upitam gospođu Kosor zašto mi nije odgovorila na bezbroj mojih službenih i tajnih bilješki 2009. i 2010. godine kako da se postavim kao hrvatski diplomat tj. generalni konzul i voditelj hrvatske diplomatske misije u Melbourneu po pitanju posjećivanja klubova hrvatske zajednice u Viktoriji, Južnoj Australiji i na Tasmaniji (australske savezne države) u kojima sam bio akreditiran kao generalni konzul RH, a koje su na svojim zidovima imale izvješene slike dr. Ante Pavelića i drugih povijesnih ličnosti? Treba reći da su od 1992. do 2009. godine hrvatski diplomatski predstavnici u Australiji mogli odlaziti u te klubove bez sankcija iz Hrvatske. Dakle, i u vrijeme Račanove vlade.

Iz pouzdanih sam izvora doznao da je inicijativa o zabrani odlaska hrvatskih diplomatskih predstavnika u te klubove, zbog Pavelićevih i drugih slika, došla od hrvatskih diplomata u Australiji koji su bili bliski bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, a koji je u njegovom zadnjem mandatu zaoštrio njegov negativan odnos prema NDH, ustaštvu i Paveliću, a s druge strane zločinca Tita i partizane proglašavao antifašističkim borcima, bez kojih danas ne bi bilo samostalne hrvatske države – Republike Hrvatske. Ideja da hrvatski diplomati više ne bi trebali ići u hrvatske klubove s tim obilježjima pojavila se iznenada, ali nije bilo nikakvog pisanog naputka iz Hrvatske. Sklješten između činjenice da sam nekada kao hrvatski politički emigrant i član australske iseljeničke zajednice prije 1990. godine povremeno išao u te klubove ali i direktnih usmenih poruka mojih kolega diplomata da se s tom praksom prekine, ja sam putem službenog dopisa tadašnjem ministru vanjskih poslova Gordanu Jandrokoviću (koji je išao i tadašnjoj predsjednici Vlade gđi Jadranki Kosor) tražio jasan naputak kako da se postavimo u svezi tog u Australiji vrlo osjetljivog pitanja. Naime, australski zakon dozvoljava, unutar četiri zida, držanje bilo kojih povijesnih slika.

Bio sam «uhapšen» u prostorijama Generalnog konzulata u Melbourneu

U to sam vrijeme bio pod strašnim pritiskom jednog manjeg dijela hrvatske iseljeničke zajednice u Melbourneu i Geelongu, koji me je zbog nedolaska u te klubove, proglasio «izdajnikom» i personom non grata. Tijekom vremena taj se odnos prema meni još više pooštrio, a posebno nakon što sam najveći dio hrvatske iseljeničke zajednice u Viktoriji uspio nagovoriti na povijesni sastanak s čelnicima židovske zajednice u toj australskoj državi, što je naišlo na veliki i pozitivan odjek u australskim političkim krugovima. Parlament u državi Viktoriji je izrazio zahvalu svima koji su sudjelovali u tom povijesnom činu. O svemu tome sam redovno izvještavao Ministarstvo vanjskih poslova i Kabinet predsjednice Vlade. No, sve to nije mi puno pomoglo, pa sam bio izložen i fizičkim prijetnjama. Jednom zgodom sam bio i «uhićen» (under the civil arrest) od strane jedne Hrvatice i jednog Australca u prostorijama Generalnog konzulata RH u Melbourneu (iako je to hrvatski državni teritorij) pa je morala intervenirati i australska federalna policija zadužena za sigurnost stranih diplomata.

Prije tog strašnog događaja, nezabilježenog u povijesti Australije, Ministarstvo vanjskih poslova tj. Vlada gospođe Kosor povukla je osobu za sigurnost iz Generalnog konzulata u Melbourneu. Nažalost, prijetnje meni su nastavljene i nakon tog incidenta. Zagreb je i dalje šutio. Osim jednog telefonskog poziva nitko iz Ministarstva vanjskih poslova nije odgovorio na moje dopise i vapaje da se pojača sigurnost u Generalnom konzulatu u Melbourneu. Naravno, o svemu postoje uredne službene bilješke u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Gospođo Kosor, da ste uistinu bila iskrena, o tzv. ustaškoj opasnosti mogli ste se o tom «ustaštvu» nedvojbeno izjasniti u vrijeme kad ste bili na dužnosti predsjednice Vlade, najjače političke dužnosti u Republici Hrvatskoj. Niste to učinila. Naravno, i Vi kao i svaki drugi hrvatski građanin imate pravo iznositi svoja mišljenja i stajališta. Međutim, ono na što nemate pravo je da kao bivša premijerka danas budete jako selektivni i da Predsjednicu Republike Hrvatske i predsjednika HDZ-a (nisam član niti jedne stranke) optužujete da rade ono što ste i Vi radila.

Neodređeno pismo ministra Jandrokovića

Tek nakon brojnih dopisa koje sam ja, a kasnije i druge kolege diplomati u Australiji, pisali u Zagreb, došlo je vrlo neodređeno pismo od ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, u kojem se on, u ime Vlade RH, ograđuje od Pavelića i ustaškog režima. No, pismo je bilo upućeno Koordinaciji hrvatskih iseljeničkih klubova u Sydney-u, ali bez jasnog stajališta mogu li hrvatski diplomati ići u te klubove ili ne. Naravno, gospođa Kosor i ministar Jandroković se, iz oportunističkih razloga, nisu htjeli izjasniti niti dati naputak hrvatskim diplomatima što im je činiti. Kao bivši politički emigrant, ja sam bio u najtežoj situaciji. Da me je netko forografirao ispod Pavelićeve slike i tu sliku objavio u novinama, recimo Jutarnjem listu ili Novom listu, ja bih odmah bio proglašen kao ustaša i povućen sa svoje dužnosti.

Zbog teške bolesti nisam se mogao vratiti u Hrvatsku

mirogoj_kosor19_cx_ndGospođo Kosor, zbog Vaše nebrige i nebrige tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, a kasnije ministrice Vesne Pusić i državne tajnice Vesne Cvjetković, po brojnim pitanjima, o ćemu ću opširno pisati drugom prigodom, ja sam se tijekom dužnosti generalnog konzula u Melbourneu dodatno teško razbolio. O tome postoje dokazi u hrvatskim bolnicama u Zagrebu. Na kraju sam bio toliko bolestan da nakon što mi je u Melbourneu istekao mandat, u kolovozu 2013. godine, nisam mogao odmah putovati zrakoplovom natrag u Hrvatsku jer je postojala opasnost da ću umrijeti u zrakoplovu. Morao sam pristati na dodatnu operaciju, koja je koštala deset tisuća dolara. Ja taj novac nisam imao., a nisam imao ni osiguranje koje je pokrivalo takvu operaciju. Tražio sam pomoć i naputak od Ministarstva vanjskih poslova (od državne tajnice dr. Vesne Cvjetković), ali ga nisam dobio. Budući sam u Melbourneu imao i dosta prijatelja, bio sam prisiljen od njih tražiti da mi pomognu platiti tu operaciju i oni su to i učinili. Ja im se i ovim putem dubioko i iskreno zahvaljujem.

Gospođo Kosor povucite se iz javnosti i tražite oprost od hrvatskog naroda

Gospođo Kosor, Vaši grijesi i propusti zbog nečinjenja dok ste bili premijerka Vlade Republike Hrvatske i najbliža suradnica dr. Ive Sanadera, toliko su veliki da bi se svaki pošten i odgovoran čovjek na Vašem mjestu potpuno povukao iz javnosti i napisao knjigu u kojoj bi tražio oprost od hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske za Vašu preveliku ambiciju i samoljubivost, zbog koje ste i uzeli (niste bili izbarani) od dr. Sanadera ponuđeno mjesto prvog čovjeka u Vladi Republike Hrvatske, a da za to mjesto niste imali potrebnog iskustva i znanja. U Hrvatskoj se ne smije nikada više dogoditi da predsjednik Vlade, koji mora komunicirati s predsjednicima Vlada i država Europske unije i svijeta ne zna odlično govoriti i pisati engleski jezik. Vi zapravo nikada niste mogli samostalno i na temelju vlastitog proučavanja izvornih međunarodnih dokumenata zauzimati stajalište i donositi važne odluke o vanjsko političkim pitanjima, jer su Vam uvijek drugi morali reći što piše u kojem dokumentu.

Predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović je u tom pogledu nekoliko svjetlosnih godina ispred Vas. Ja to mogu tvrditi jer sam negdje 2005. godine, kao zamjenik veleposlanika u Irskoj i član službenog državnog izaslanstva bio svjedok kad je kao ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske svojim nastupom Kolinda Grabar-Kitarović osvojila i uvjerila sve članove Irskog parlamenta da podrže Hrvatsku na putu prema članstvu Europske unije. I o tome u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova postoje moje službene bilješke.

Kameleon Milan Ivkošić

Vapaju kameleona Milana Ivkošića u Večernjem listu od nedjelje 22. veljače da, usprkos svim njegovim dokazanim zločinima i u najmanju ruku upitnom podrijetlu, treba Titovu bistu ostaviti na Pantovčaku posvetit ću samo dvije rečenice. Kameleonima, koji danas s najvećim uvjerenjem pišu jedno, a već sutra sasvim suprotno, ne smije se nikada vjerovati, a sve što pišu treba uzimati s velikim zrnom soli. No, nije to Ivkošić napisao samo tek tako. On je to morao napisati. Zašto je morao, to zna samo on. Iako nisam nikada bio previše sklon Ivkošićevom eretničnom stilu pisanja i komentiranja, od danas Ivkošić za mene spada u isti krug kao i ljevičarski novinari poput Tomića, Jergovića, Dežulovića i Butkovića. Ništa mu ne može pomoći to što se nastoji zaogrnuti ogrtačem desničarstva i konzervatizma. On to nije i nikada nije bio, a neće niti biti.

Hrvatska se valja u kaljuži šizofrenije, laži i dvoličnosti

Ljudi moji, imali u Hrvatskoj novinara koji se ne boje pisati istinu i iznijeti svoja osobna tj. novinarska profesionalna stajališta i razmišljanja? Siguran sam da ih ima, ali malo ih je koji mogu doći u poziciju Ivkošića da pišu u Večernjem listu ili Jutarnjem listu, između kojih danas nema velike razlike. Hrvatska se nastavlja valjati u kaljuži šizofrenije, laži i dvoličnosti. Pred predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović stoji velika zadaća. Puno veća nego što je čak i ona mislila. Iako je, zbog želje da pomogne Hrvatskoj i hrvatskom narodu, bila svjesna u što se upušta. No, da ima ne znam kakve nadljudske sposobnosti, posao koji treba u Hrvatskoj obaviti neće ga moći sama obaviti. Na potezu je svaki iskreni hrvatski domoljub i svaki građanin Republike Hrvatske koji voli ovu zemlju.

 [ad id=”40551″]

Antun Babić

facebook komentari