Pratite nas

Kolumne

Soroseva kampanja globalnog kaosa

Objavljeno

na

Nedavno nam je skrenuta pažnja na vrlo kritičan članak Caroline B. Glick o djelovanju Georga Sorosa i njegovom oblikovanju političkih gibanja zlorabljenjem demokratskih sloboda. Članak je objavljen u Jerusalem Postu, a HKV ga prenosi u vlastitom prijevodu. Tekst Caroline B. Glick vrlo lijepo ocrtava globalne razmjere sustava koji je razvio Soros pod krinkom filantropskog djelovanja te njegove vrlo maksimalističke konačne ciljeve. (hkv)

Naš svijet: Soroseva kampanja globalnog kaosa

Prva stvar koju primijetimo je megalomanska priroda Sorosevog filantropskog projekta. Njegovo djelovanje utječe na svaki dio svijeta. Zahvaća se svako područje života.

Najveći mediji u SAD ignorirali su curenje tisuća e-mailova poslanih od strane fondacije Otvoreno društvo (Open Society Foundation, OSF) milijardera Georga Sorosa koje su omogućili aktivisti hakerske skupine DCLeaks. Kroz OSF je Soros tijekom prošla dva desetljeća usmjerio milijarde dolara neprofitnim organizacijama u SAD i diljem svijeta.

Prema dokumentima, Soros je dao više od 30 milijuna dolara skupinama koje su radile za Hillary Clinton za izbore u studenom, čime je bio njen najveći pojedinačni donator. Stoga je vjerojatno točno da je medijska podrška H. Clinton odigrala svoju ulogu u nastojanju najvećih medija da zakopaju priču.

> Doktrina kaosa: George Soros daje 500 milijuna dolara za invaziju migranata na Europu

Stoga je isto tako vjerojatno da su bar neki medijski izdavači propustili razumjeti zbog čega vrijedi baviti se dokumentima koji su procurili. Većina je informacija već bila poznata u javnosti. Sorosevo izrazito izdašno financiranje krajnje ljevičarskih u SAD i diljem svijeta dokumentirano je već više od desetljeća.

No, ako se ne uviđa značaj šire priče zbog poznavanja mnogih detalja, radi se o slučaju kad se od stabala ne vidi šuma. Objavljivanje dokumenta DCLeaks ključna je priča budući da razotkriva šumu mreže Sorosevog financiranja.

Prva stvar koju uviđamo megalomanska je priroda Sorosevog filantropskog projekta. Ne ostaje nedirnut niti jedan dio svijeta, jao niti jedno područje društva.

Naoko vrlo različiti projekti – ali isti podupiratelj

Stjepan Mesić i George SorosPovršinski gledano, ogroman broj skupina i ljudi koje podupire izgledaju nepovezano. Konačno, što je zajedničko klimatskim promjenama i ilegalnom useljavanju Afrikanaca u Iztrael? Što povezuje pokret Occupy Wall Street i grčku useljeničku politiku?
Činjenica je, međutim, da projekti koje podupire Soros imaju zajedničke značajke.

Svi oni nastoje oslabiti sposobnost državnih i lokalnih vlasti u zapadnim demokracijama da održavaju zakone i vrijednosti njihovih država i zajednica.

Svi oni rade na ometanju slobodnog tržišta, bez obzira radilo se o financijskim, ideološkim,

političkim ili znanstvenim stvarima. To čine u ime demokracije, ljudskih prava, ekonomske, rasne i seksualne pravde i ostalih uzvišenih ciljeva.

Drugim riječima, cilj im je potkopati zapadne civilizacije i učiniti da vladama bude nemoguće održavati red ili da društva zadrže svoje jedinstvene identitete i vrijednosti.

Projekt Black Lives Matter (Crni su životi važni) je prošle godine od skupina koje kontrolira Soros dobio 650.000 dolara, klasični je primjer takvog djelovanja. Donedavno se u SAD na policiju gledalo s odobravanjem, kao na domaći ekvivalent vojske. BLM se pojavio kao društvena snaga koja radi na politiziranju podrške policiji.

Njihov je glavni argument da u SAD policija nije sila dobra koja omogućuje funkcioniranje društva održavanjem reda i zakona. Po njima je policija oruđe represije bijelaca nad crncima.

Održavanje zakona u prevladavajuće afroameričkim zajednicama napada se kao u srži rasističko.

Agitiranje BLM-a, koji je u nekoliko gradova u SAD optužen za poticanje na ubojstva policajaca, donijelo je dvije posljedice kod policajaca.

Prvo. demoralizirani su, budući da budu kriminalizirani zbog nastojanja da održe gradove sigurnima od kriminalaca.

Drugo, smanjila se njihova želja za uporabom sile u situacijama koje zahtijevaju uporabu sile. Strah od kaznenih optužbi s jedne strane, te javna osuda da su „rasisti“ s druge strane, uzrokuju da policija radije ne djeluje, čak i kada situacija zahtijeva da djeluju.

Demoralizacija i uplašenost policije vrlo će vjerojatno uzrokovati veliki porast broja nasilnih zločina.

Ubijanje svakog identiteta

Tu je i Sorosevo djelovanje u korist ilegalnog useljavanja. Od SAD do Europe i Izraela, Soros je izgradio sustav uporabe useljavanja za potkopavanje nacionalnog identiteta i demografskog sastava zapadnih demokracija. E-mailovi koji su procurili pokazuju da su se njegove skupine ubacile u europske izbore kako bi se izabrali političari koji podržavaju otvorene granice za useljenike iz arapskog svijeta i kako se i financijski i na druge načine podupiru novinari koji sa simpatijama izvještavaju o useljenicima.

Soroseve skupine su na terenu omogućujući ilegalnim useljenicima ulazak u SAD i Europu. Tražili su utjecaj na presudu Vrhovnog suda SAD o ilegalnim useljenicima iz Meksika. Radili su s muslimanskim i drugim skupinama na demoniziranju Amerikanaca i Europljana koji se protive otvorenim granicama.

Isto se tako u Izraelu Soros protivi vladinim nastojanjima da zaustavi toj ilegalnih useljenika iz Afrike kroz egipatsku granicu.

Zamisao u srži borbe za legalizaciju nesmetanog useljavanja je da države ne bi mogle zaštititi svoje nacionalne identitete.

Ako je rasistički što Grci štite svoj nacionalni identitet blokiranjem ulaska na njihov teritorij milijuna Sirijaca, tada je rasističku da Grčka – ili Francuska, Njemačka, Mađarska, Švedska, SAD ili Poljska – postoje.

Usporedo s tim djelovanjima, tu su i druga usmjerena k odbijanju prava zapadnih demokracija da održe dugoživuće društvene norme. Skupine koje podupire Soros, primjerice, stoje iza borbe za homoseksualne brakove već i za unisex javne zahode.

Oni podupiru ne samo pravo žena da služe u borbenim jedinicama, već i nastojanja da se vojnici prisile živjeti u unisex vojarnama.Drugim riječima, djeluju s ciljem da državljanima zapadnih civilizacija ukinu pravo na održavanje bilo kakve međusobne udaljenosti između sebe i Sorosevog odbijanja njihovih najintimnijih vrijednosti – njihove spolne privatnosti i identiteta.

Soros i protiv židovske nacionalne države

IzraelŠto se Izraela tiče, skupine koje podupire Soros rade na delegitimizaciji svakog aspekta
izraelskog društva kao rasističkog i nezakonitog. Palestinci su u fokusu Sorosevih napada.

Rabi ih kako bi tvrdio da je Izrael rasistička država. Soros financira umjerene ljevičarske skupine, radikalne umjerene ljevičarske skupine, izraelske arapske grupe i palestinske skupine. Ma različite, komplementarne načine, te skupine govore svojem ciljanom slušateljstvu da Izrael nema prava braniti se ili postavljati zakone protiv svojih nežidovskih stanovnika.

U SAD je Soros podupirao skupine od BLM.a do J Street work-a kako bi učinio da bude društveno i politički prihvatljivo suprotstavljati se Izraelu.

Pokretačka sila Sorosevog djelovanja, od Fergusona do Berlina i Jeruzalema je izazivanje nereda i kaosa, da lokalne vlasti, paralizirane od strane skupina koje podupire, budu nesposobne osigurati svoje zajednice ili čak koherentno zagovarati da one zaslužuju sigurnost.

Na mnogo je načina kampanja Donalda Trumpa izravan odgovor ne na Clinton, već na samog Sorosa.

Pozivom na podizanje zida na granici, podržavanjem britanskog izlaska iz EU, podržavanjem Izraela, podržavanjem privremene zabrane useljavanja muslimana i podržavanjem policije protiv BLM-a, Trump djeluje kao izravna borba protiv milijardi dolara Sorosevog djelovanja.

DCLeaks izložili su ogromnu veličinu kampanje Ljevice koju financira Soros protiv temelja liberalnih demokracija. Pokreti “izravne demokracije” koje Soros podupire nisu ništa manje od poziva na zakon rulje.

Narodi Zapada moraju prepoznati zajedničke osnove Sorosevih djelovanja. Motaju isti tako shvatiti da je jedini odgovor na te unaprijed usmjerene kampanje podrivanja taj da narodi Zapada ustanu u zaštitu svojih nacionalnih prava i svog individualnog prava na sigurnost. Moraju biti uz državne institucije koje osiguravaju tu sigurnost, u skladu s vladavinom prava, te podržati i braniti svoje nacionalne vrijednosti i tradicije.

Caroline B. Glick
Jerusalem Post
22. kolovoza 2016.
(preveo: djl) / HKV

VIKTOR ORBAN: Mađarska se mora obraniti protiv takvih kao Soros i suprotstaviti im se

facebook komentari

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati