Sorry, ali nije mi žao…

0

Isprva nisam namjeravao pisati o Nenadu Horvatu, psihijatru iz Varaždina. Previše se u posljednje vrijeme eksponiralo tih koji vole ”lijepe kape partizanke” da bih se osvrtao na svakoga od njih. No, psihijatar i skloni mu mediji potrudili su se da njegov slučaj ne padne u zaborav. Krenimo redom!

nenad_horvat_josipovic

Horvat je prvo na svom Facebook profili napisao uz članak o braniteljskim prosvjedima sljedeće: ”Domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam.” Zatim je, zbog reakcija javnosti, dao ostavku na mjesto voditelja Odjela za psihijatriju varaždinske Opće bolnice i ispričao se riječima: ”Iskreno mi je žao i ispričavam se svima koje sam uvrijedio. To je bilo neumjesno i neukusno od mene i snosit ću sve posljedice.” Isprika i ostavka su na mjestu i s njima bi se ovaj slučaj mogao završiti da je psihijatar bio iskren. No, onaj tko je spreman podrugivati se s činjenicom da su stopostotni invalidi u invalidskim kolicima, taj teško može biti iskren u svojim isprikama.

Da je stvarno tako potrudio se pokazati psihijatar Horvat odmah sutra nakon svoje isprike. Za portal Index.hr je rekao: ”Moj teški zločin sastoji se u tome da sam ne samo humoru, ironiji i sarkazmu, nego i podjebavanju podvrgao neke stvari koje se u Hrvatskoj ne smiju ni očešati, a kamoli problematizirati. To me koštalo pozicije, ali mi je u konačnici, uslijed reakcija ljudi, pokazalo da za Hrvatsku ipak ima nade.” Iz rečenog je razvidno da psihijatru uopće nije žao i da je isprika bila licemjerna, sračunata na to da se izbjegne neka ozbiljnija odgovornost za javno vrijeđanje invalida, što je i zakonski zabranjeno. Hrvatski se suci doduše ne drže zakona kao pijan plota, no nikad se ne zna. Sve u svemu, može se reći da je Horvatova isprika na tragu onog grafita: Sorry, ali nije mi žao…

Horvatov slučaj paradigmatičan je za suvremenu hrvatsku zbilju. U našoj javnosti vodi se gotovo histerična kampanja protiv tzv. ”govora mržnja”, ali se istodobno drži da takav govor može doći samo s desne strane političkog spektra, dok se za mržnju s lijeva tvrdi da je tek humor, satira ili inteligentno ”podjebavanje”, kako reče psihijatar Horvat. No, je li baš tako? Zašto bi Kovačevićeva dosjetka o mudracu i madracu bila ”govor mržnje”, a Pusićkina opaska da bi silovane žene iz Vukovara trebale paradirati s elgebeteovcima da bi im se priznao status žrtve nešto jako pametno i duhovito? Što se Horvatova ispada tiče, on nipošto ne može ići u sferu humora jer se radi o pokušaju sprdnje s invaliditetom. Ako bismo mu i oprostili nebulozu s klerofašizmom, budući da je taj pojam zbog česte zloporabe odavno postao nešto kao ispražnjeni označitelj, nikako mu se ne može oprostiti ono o ”domoljublju na četiri kotača”. To je uvrjedljivo i diskriminirajuće ponašanje prema cijeloj jednoj skupini, što je i zakonom zabranjeno. Uostalom, i na čisto teorijskoj razini jasno je da ne izaziva smijeh kad neki starac ili invalid padne, dok pad kakvog zdravog razmetljivca i te kako izaziva smijeh. Dakle, psihijatar Horvat ima nekih problema s čisto ljudskim reakcijama. A duhovit definitivno nije.

   Slučajeva poput ovoga u posljednje vrijeme u Hrvatskoj sve je više. Oni ponekada eskaliraju sve do fizičkog nasilja, npr. u slučaju onog protubožca koji je pretukao doktoricu Ćavar na Cvjetnom trgu. Uvijek su to napredni zagovornici sveopće ljubavi, tolerancije i svih mogućih prava. Osim prava na normalan hrvatski nacionalni osjećaj i katolištvo. Kad se susretnu sa to dvoje, popuštaju im živci, mrze verbalno, a ako procijene da su jači, spremni su se i fizički obračunati. Sve to govori u prilog žalosnoj činjenici da je aktualna vlast, šireći navodno toleranciju i područja slobode, zapravo posijala sjeme mržnje. Izdanci te sjetve niču svuda oko nas. Kakvo sjeme, takva će, bojim se, biti i žetva.

Damir Pešorda/HRsvijet

facebook komentari