U spomen Ocu hercegovačke siročadi za „godine gladi“

1

U HNK-u u Zagrebu 22.02.2017. god., u organizaciji Provincijalata Hercegovačke franjevačke provincije, a pod pokroviteljstvom predsjednice RH, hrvatskog člana predsjedništva BiH  i gradonačelnika grada Zagreba,  održana je svečana Akademija u povodu 100-te obljetnice spašavanja gladne djece iz Hercegovine (1917-1919) uz poseban osvrt na organizatora te humanističke akcije fra Didaka Buntiću (1871-1922) kojeg se s pravom zove hercegovački Mojsija ili otac hercegovačke siročadi.

Hercegovina i njeni žitelji kao specifični neodvojivi, a nespojivi   hrvatski etnicum, kroz  oba svjetska rata i poraća,  i u domovinskom ratu, po(d)nijeli su najveće žrtve od svekolikog hrvatskog  narodnosnog korpusa.

Prvi svjetski rat u kojem je na hrvatskim prostorima ubijeno i nestalo cca 250.000 žitelja, što  zbog ratnih djelovanja, što zbog raznih bolesti, pomora i gladi.  Hercegovinu je,  uz ta ratna djelovanja, gdje je na bojišnice Monarhije otišla sva zrela muškost, zahvatila i jaka duga suša radi čega je nestalo živežnih namirnica pa je glad i bolest zaprijetila istrebljenjem i pomorom izgladnjele djeci i starčadi. Spašavanje gladne djece bila je primarna obveza koju je organizirao i vodio legendarni franjevac fra Didak Buntić.  On je sa svojom subraćom organizirao skupljanje i slanje djece  u Slavoniju, Srijem i Bačku na dohranu i preživljavanje. Prema postojećim evidencijama spašeno je ukupno 12.300  hercegovačke gladne djece, od čega se veći dio njih (9.300) nakon završetka I svjetskog rata vratio svojim kućama, a dio njih (3.000)  ostao je kod svojih udomitelja.  Fra  Didak je najznačajnija osoba toga vremena jer je uz svoj pastoral, profesorske obveze,  pučko prosvjetiteljstvo, spašavanje gladne djece,  politički aktivizam,  (iz)gradio i znamenitu crkvu-baziliku na Širokom brijegu.

Drugi svjetski rat Hercegovinu je pored ratne pustoši  zadesila najveća nesreća u kojoj je izgubila svoje najvrednije sinove značajne duhovne i intelektualne potencijale. Pred sam kraj rata 1945 „oslobodilačka vojska“ je nerazumnim i neobjašnjivim  akcijama pobila, na mučki  i okrutan način,  66-ricu  fratara  što čini  preko 60 %  ukupnog redovničkog kadra tadašnje hercegovačke franjevačke provincije. Za  polovice pobijenih  još se  ni danas ne zna za njihove grobove. To je proporcionalno najveći pomor redovništva u cijeloj Europi koji je učinjen na tako maloj redovničkoj zajednici.

U poraću pak Hercegovci su u znatnijem dijelu tretirani kao nepodobni antidržavni elementi zbog  nacionalizma, šovinizma ili  klerikalizma,  pa su prisiljeni  (što legalno što ilegalno)  bježati  i odlaziti u inozemstvo trbuhom za kruhom.  Međutim, mnogima ni tamo  nije bilo mira jer UDBA za njima slala svoje, gdje mnoge  vrbuju, teroriziraju,  zatvaraju, a one nepokorive i ubijaju  (Bušić, Crnogorac, Ševo, Barišić,  Kraljević i  dr.). Oni koji su ostali na svojim ognjištima, a nisu prihvaćali komunistički režim bili su izloženi progonu praćenju i kažnjavanju pa su mnogi među kojima i redovnici ( Zovko, Rupčić, Vlašić) i domicilni biskup Čule bili dugogodišnji uznici zloglasnih bh kazamata u Zenici, Foči i Ćelovini.  Oni Hercegovci koji su otišli u Zagreb na školovanje  uključili su se uz studij i u  domoljubna stremljenja masovnih studentskih pokreta „hrvatsko proljeće“, kako 1968 tako i 1971., pa su represivnim  nepravednim sudskim odlukama kazne izdržavali na  Golom otoku, Gradiški ili Lepoglavi (Ž. Crngorac, A. Mijatović, I. Gabelica, A. Paradžik, V. Čule, Z. Marić i niz drugih).

U domovinskom,  oslobodilačkom i obrambenom ratu Hercegovina se u punini svojih moći uključila u obranu ugrožene matične države, prije svega aktivnim učešćem svojih dobrovoljaca na ratištima i bojištima kao i  materijalnim i  drugim pomoćima, kako u Hrvatskoj tako i u BiH. Nemjerljiv doprinos u obrani  dali su hercegovački iseljenici od kojih su se mnogi vratili i aktivno uključili u obranu, a drugi pomagali  na razne načine.  U tom ratu   život je izgubilo preko 1.000  ljudi  iz Hercegovine,  a još više ih je ostalo invalidima. Zbog učešća u obrambenom ratu još i danas na  sudu u Hagu čame šestorica   zapovjednika i generala hrvatske i HVO vojske čekajući konačnu odluku.

Hrvatska je ipak najveću solidarnost i  ljubav pokazala i dala Hercegovini u onim godinama gladi 1917-1919 kad je prihvatila prehraniti i udomiti  iznemoglu  hercegovačku djecu. U tome se posebno istakla žitorodna  Slavonija. Narod Hercegovine  nikad neće zaboraviti tu dobrotu i humanost. Isto tako u zaborav neće nikad otići  organizator te akcije gorostas fra Didak Buntić jer to pamte potomci te gladne djece, crkva i narod Hercegovine,  a tu je i trajni spomen  njegova  katedrala na Širokom brijegu.  Hercegovina  je    mnogostruko uzvratila  i  uzvraća danu  ljubav i Slavoniji i Hrvatskoj,  najviše u obrambenom ratu, osobito oni koji su ostali ili su se trajno nastanili nastanili u Hrvatskoj. Ljubav Hercegovine  prema Hrvatskoj je trajna i neuništiva povezana  istoznačnim povijesnim, nacionalnim i duhovnim vrijednostima. Treba  samo poći po gubilištima i  grobištima branitelja Vukovara, Osijeka  i drugih slavonskih  mjesta  i vidjeti čija  prezimena nose grobovi  dani na oltar Domovine. Treba  zaviriti u kaznenu  i zatvorsku evidenciju i vidjeti koliko je hercegovačke mladosti provelo  robijanja zbog ljubavi prema svojoj Hrvatskoj.

Nasuprot i unatoč tome, Hercegovina, nažalost ni danas, nema svoj ostvareni entitet  ni etatitet, iako baštini i čuva nepokolebljivi hrvatski nacionalni identitet i živu  nepokolebljivu katoličku vjeru.  Stoga je Hercegovina i danas u svojevrsnim godinama gladi jer čezne ostvarenju svoje  nacionalne i entitetske punine.  Obveza je i Hrvatske da joj u tome pomogne, a vrijeme prolazi.. ! Očito treba čekati nekog novog Didaka …?!

Posebno je značajno da su na  ovoj svečanoj Akademiji  uručena zaslužena priznanja najčitanijem  hrvatskom književniku  Miri Gavranu  te svjetski poznatoj mladoj znanstvenici prof. dr. Ivi Tolić  čiji preci  od  obadvoje su iz Posušja.

Nikada do sada Hercegovina nije imala priliku pokazati službenu  zahvalnost za akcije solidarnosti i humanosti koje je Hrvatska pokazala u spašavanju gladne djece u godinama gladi  i  istovremeno  iskazati osobitu zahvalnost svom fra Didaku Buntiću,  pa je  tim inicijativa  i organizacija ove Akademije od strane Provincijala hercegovačkih  franjevaca vrednija, a pokroviteljstvo predsjednice Kolinde Grabar Kitarević veće i  značajnije.

Ferdo Širić / Kamenjar.com

facebook komentari

  • Lepant 1571

    Bravo nasa predsjednice- Hercegovina Te jednostavno voli i drugi mandat Ti je siguran!
    Franjevci u Herceg-Bosni su garant opstojnoti Kolijevke Hrvatstva.
    To zna nasa predsjednica.