Spomenik u Srbu je spomenik pokolju hrvatskih civila

    4

    Kad bi neki izraelski političar ili intelektualac predložio da se u Izraelu podigne spomenik Karlu Adolfu Eichmannu, nema sumnje da bi bio smješten u odgovarajuću medicinsku ustanovu.

    1280244864srb19_270710Jednako bi prošao i, primjerice, Finac koji bi zatražio da se u Helsinkiju izradi spomenik Staljinu. Zašto je tome tako, razumnome čovjeku suvišno je objašnjavati. U Hrvatskoj, međutim, vrijede neka druga pravila: u Hrvatskoj je moguće da osobe koje su izvršile brutalni pokolj hrvatskih civila budu amnestirane od odgovornosti za taj zločin, i da, pače, za taj pokolj budu nagrađene spomenikom! (noviju povijest i obnavljanje stanova krajiškim pobunjenicima ostavimo ovaj put po strani). I to spomenikom kojega – kao porezni obveznici – financiraju, među ostalima, i potomci onih osoba koje su isti ti zločinci brutalno likvidirali! Riječ je, dakako, o spomeniku koji bi 27. srpnja o.g. trebao biti svečeno otvoren u ličkome mjestu Srb, u nazočnosti visokih predstavnika hrvatske i srbijanske vlasti. Spomenik se u tzv. nezavisnim i demokratskim medijima (što je, u biti, eufemizam za sluganske medije)  naziva «antifašističkim» (što je točno samo u slučaju da su četnici bili antifašisti), a sredstva za njegovu izgradnju osigurala je Vlada koja se naziva hrvatskom (osim kamena koji je – jer im očito ni «ustaški» kamen ne valja – specijalno dopremljen iz Srbije). A da se je u Srbu radilo o četničkome, a ne o antifašističkome ustanku, pokazat ćemo u sljedećim retcima.

    U domaćoj politički korektnoj historiografiji, publicistici i memoaristici uvriježeno je mišljenje da su prve zločine na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske (NDH) počinili pripadnici ustaškog pokreta. Tako uče djeca u školama, tako tvrde tzv. javni intelektualci, tako tvrde filmovi koji se prikazuju na televiziji koja se naziva hrvatskom. Zaključak koji iz takvoga mišljenja (pače, nečega što se smatra neprijepornom činjenicom!) može proizlaziti samo je jedan: ustaše su bez ikakva povoda počele vršiti teror i zločine nad nedužnim Srbima (pritom se, dakako, prešućuje i velikosrpski teror u monarhističkoj Jugoslaviji i uvjeti koji su utjecali na formiranje ustaškog pokreta). Srbi su se pobunili protiv toga ustaškog terora, a prva puška protiv  terora, a u ime slobode opalila je – kako hoće i demokratska dugarica Vesna Pusić – upravo u Srbu. Istina je, međutim, ipak malo drugačija od one koju propovijedaju stripovi o Mirku i Slavku te kvazidemokratski i kvazieuropski zavnohaaški političari kao što su Vesna Pusić, Zoran Milanović, Milorad Pupovac, Jadranka Kosor, Božo Biškupić (čiji je zamjenik i osoba koja odlučuje o potporama knjigama i kulturnim projektima «slučajno» baš član SDSS-a Čedomir Višnjić, kojemu, uzgred rečeno, nije strano uređivati knjige četničkih pisaca) i dr. Ivo Sanader (dr. Ivo je, naime, SDSS doveo na vlast i obećao izgradnju spomenika u Srbu; isti onaj dr. Ivo koji se je hvalio da je nacionalizam u Hrvatskoj sveo na bezopasnu mjeru). Prve zločine na području NDH nisu, naime, izvršili ustaše, već Srbi i četnici.

    Dne 7. travnja 1941., dakle tri dana prije nego je Slavko Kvaternik proglasio NDH u Zagrebu, NDH je proglašena u Čakovcu, dok je dan iza, 8. travnja, NDH proglašena u Bjelovaru. [1]  Proglašenje NDH u Bjelovaru s historiografskog je gledišta iznimno važno jer mu je prethodila masovna pobuna hrvatskog stanovništva. Naime, 7. travnja 1941. u bjelovarskom je kraju došlo do pobune protiv Kraljevine Jugoslavije i terora koji se od 1918. sustavno provodio nad nesrpskim stanovništvom. Pobuna je imala za cilj proglašenje hrvatske države. Pobunio se je 108. pješadijski puk, sastavljen od Hrvata toga kraja, pod vodstvom narednika Ivana Čveka, a pridružio im se je i 40. dopunski puk natporučnika Leopolda Supančića. Uz pomoć građana Bjelovara – u pobuni je sudjelovalo bezmalo 10 000 ljudi! – slomljen je otpor jugoslavenske vojske i žandarmerije, te je 8. travnja oko 18 h tadašnji gradonačelnik Bjelovara, a kasniji ministar narodne prosvjete NDH, dr. Julije Makanec, s balkona gradske vijećnice proglasio «uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske», što je okupljeno mnoštvo pozdravilo s velikim odobravanjem. Bilo je to, kao što je već naznačeno, dva dana prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Bjelovar je – kako je kasnije konstatirao jugoslavenski orijentirani Vlatko Maček, koji je, uzgred rečeno, pobunu nastojao ugušiti – bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu. [2]

    Međutim, s obzirom da Srbi  – kako je to sasvim jasno precizirao Milovan  Đilas- «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali»[3], proglašenje hrvatske države u Bjelovaru – koje je bilo izraz volje tamošnjeg hrvatskog stanovništva, a ne možda diktat Rima ili Berlina – nije naišlo na odobravanje jugoslavenske vlasti i Srba toga kraja. Uslijedila je odmazda. Četiri pobunjena hrvatska vojnika ubijena su 8. travnja u zasjedi koju su pripravili srbočetnici u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara. To je bio samo početak: uslijedio je krvavi pir. Srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni devetog je travnja smaknuo pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peteranca kraj Virovitice, a nakon toga se uputio prema Bjelovaru s ciljem slamanje pobune. Na Veliki četvrtak, 10. travnja, 2. konjanički puk krećući se prema Bjelovaru u selu Donji Mosti kraj Bjelovara smaknuo je 11 nedužnih hrvatskih seljaka. [4] Jedina krivnja tih seljaka bila je ta što su bili Hrvati. Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskome kraju. Sela u okolici Bjelovara – Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik samo su dio toponimije smrti koju je sijala srpska vojska i četnici. Posebno okrutan bio je zločin u selu Kapela gdje su srpski vojnici 9. travnja seljanki Mandi  Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili trbuh te iz njega izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli. [5] Do kraja travnja srpska vojska i četnici u bjelovarskome su kraju umorili 40 osoba, no istraživanja se nastavljaju stoga bi brojka mogla biti i veća. [6]

    Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, samo u travnju 1941. poubijali su na području NDH preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti. [7] Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva! (Prva ubojstva Srba u NDH dogodila su se 28. travnja  1941. u selu Gudovac, nedaleko Bjelovara, dakle u kraju gdje su prethodno izvršeni zločini nad hrvatskim civilima).

    Toga je svjestan i američki povjesničar židovskoga porijekla Philip Cohen: «Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih maškara ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu». [8] Tomu valja dodati i činjenicu da – kao što ističe Tomislav Jonjić – «sve i da su (protivno logičnoj težnji da sačuvaju mir i tako učvrste svoj položaj) htjele, hrvatske vlasti u prvo vrijeme nisu mogle poduzimati kakve opsežnije progone, jer još nije postojala izgrađena organizacija vlasti, a kamoli izgrađena, ustrojena i naoružana vojska«.[9]

    Dakako, suvišno je napominjati da činjenica što su ustaškim zločinima prethodili zločini Srba nad Hrvatima, ne može ekskulpirati ustaše od njihovih zločina.

    Međutim, travanjski se zločini nad Hrvatima nakon proglašenja NDH u hrvatskoj historiografiji sustavno prešućuju. Kad se održavaju komemoracije u sjećanje na ove žrtve, demokratski mediji o tome obično ne kažu ni riječi.  Cilj prešućivanja je potpuno jasan: daljnje nametanje teze da su ustaše prvi počeli vršiti zločine i teror nad Srbima, i to bez ikakva povoda. Tko sumnja u tu dogmu, automatski će dobiti etiketu «revizonista». Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein pišu:« Tijekom posljednjih desetak godina revizionistička je historiografija u Hrvatskoj razvila tezu da su 1941. Srbi digli ustanak protiv hrvatske države i da su ustaške represalije bile izazvane tim ustankom. No, za takve tvrdnje nema dokaza, jer su događaji od travnja do početka kolovoza 1941. tekli upravo obrnutim slijedom. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara. Međutim, to su zločini izoliranih dijelova poražene vojske, a sličnih u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema, te se ne može govoriti o ustanku protiv hrvatske države. Prvi masovni zločin, sada, pak, četničkih pristaša nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28. srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno 37 Hrvata iz obitelji Ivezić«.[10]  Goldsteini, dakle, priznaju da su prije zločina nad Srbima izvršeni zločini nad Hrvatima, no tezu da je bilo riječ o ustanku protiv hrvatske države odbacuju uz obrazloženje da se radilo o zločinima «izoliranih dijelova poražene vojske». te da sličnih zločina «u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema». To, međutim, nije točno. Kao što je već spomenuto ranije, u travanjskim zločinima sudjelovalo je djelomično i srpsko civilno stanovništvo, travanjski su zločini nad Hrvatima izvršeni u različitim dijelovima NDH, [11]  a između travanjskih zločina i zločina nad obitelji Ivezić 28. srpnja izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom.

    Simo Dubajić
    Simo Dubajić

    U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece. U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima polučio 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan iza, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu. [12]  Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak «bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija». [13]  Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčile Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik.

    Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila. U Istočnoj Hercegovini buna protiv NDH nastavlja se 17. srpnja kad četnici vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje i u kotaru Trebinje, te u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Pod Đujićevim vodstvom četnici 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga dana, u kotaru Bosansko  Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata. [14]  U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, a to je razdbolje u komu – prema Goldsteinima – nije bilo zločina nad Hrvatima, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu.

    S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor – prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije.[15] O ovomu zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo BabićBilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana.  U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika.

    Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala». [16]  Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su četnici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju. [17]  Jednako su prošli i hodočasnici koji su istoga dana išli na hodočašće u Oštrelj, gdje je također postojala kapelica sv. Ane. I njih su četnici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac. [18]  Istoga 27. srpnja četnici u okviru općeg ustanka koji je zahvatio cijelu jugozapadnu Bosnu i jugoistočnu Liku dižu ustanak i u Donjem Lapcu. U ustanku je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Organizirali su ga četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četnike, stajali i istaknuti partizanski dužnosnici Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. [19]  Istodobno se organizira i pobuna u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović koji na dan ustanka u Srbu osnivaju oružani četnički puk (brigadu) sa 1000 četnika. Na tim područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja u kojima su kompaktnije živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo. [20]  Pobuna u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. bila je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Svrha pobune bila je stvaranje «velike Srbije» prema spisu «Homogena Srbija» čiji je autor četnički ideolog dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke. Spis je izdan 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori. U tomu se programatskom spisu – koji je korespondirao s ranije objavljenim velikosrpskim radovima Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i Nikole Stojanovića – zagovara stvaranje etnički čiste «velike Srbije».

    Prema Moljeviću Srbima je u današnje vrijeme prva i osnovna dužnost stvoriti i organizirati «homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive (…) Preseljenje i izmjena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih…». [21] Moljević je smatrao da su srpske političke vlasti napravile ogromnu grješku što 1918. nisu odredile granice Srbije u okviru Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu grješku sada treba ispraviti objedinjavanjem svih teritorija naseljenih Srbima i dobivanjem izlaza na Jadransko more. [22] Velika Srbija bi tako, prema Moljeviću, na istoku i jugoistoku obuhvaćala Srbiju i Južnu Srbiju (Makedonija i Kosovo), kojima je trebalo priključiti bugarske gradove Vidin i Ćustendil; na jugu – Crnu Goru, Hercegovinu i sjevernu Albaniju; na zapadu – Bosnu, sjevernu Dalmaciju, srpske djelove Like, Korduna i Banije i dio Slavonije. Dalmatinska obala bi od Šibenika do Crne Gore pripala Srbiji. [23] Jugoslavenski komunisti su poslije rata proglasili 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda Hrvatske i BiH. Dakle, kao dan ustanka slavio se je dan kad su četnici (ponegdje uz asistenciju srpskih komunista) izvršili brutalne pokolje nekoliko tisuća hrvatskih i muslimanskih civila, a sve s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije, dosljednju projektu S. Moljevića i njegovih velikosrpskih prethodnika. Zločini su se nastavili vršiti i sljedećih dana, pa su tako četnici 31. srpnja od hrvatskog, katoličkog stanovništva očistili ličko selo Borićevac. Iz Borićevca je tada protjerano 2364 katoličkih duša, dok je samo mjesto spaljeno do temelja. [24]

    Valja još dodati da su pobunu u Srbu i drugim mjestima obavještajno i logistički pomogli talijanski fašisti, koji su tako nastojali prošiti svoju vlast i na ona područja koja im nisu bila ustupljena Rimskim ugovorima. [25] Prije početka pobune održan je sastanak «ustanika» i talijanskih fašista 23. srpnja u Benkovcu. Sklopljen je sporazum s predstavnicima talijanske prefekture u Zadru, a u njemu su Talijani pozvani da u anektirani teritorij uključe kotare Knin, Gračac i Donji Lapac. [26]  Nekoliko tjedana poslije ustanka, 11. kolovoza, potpisan je sporazum između «ustanika» i talijanskih fašista, u mjestu Otriću. Njime je osim daljnje  suradnje «ustanika» i fašista, dogovoreno i to da «ustanici» ne će poduzimati aktivnosti protiv talijanskih fašističkih vlasti na okupiranom teritoriju. [27]  Zanimljivo je da je jedan od potpisnika Otrićkog sporazuma bio i Đoko Jovanić, kasniji istaknuti komunist i «antifašist». Simbioza fašista i četnika (kojima se u Srbu gradi spomenik i koji se nazivaju «antifašistima») nastavila se je i kasnije, stoga je talijanski general Giaccomo Zanussi sa zadovoljstvom mogao konstatirati sljedeće: «Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali  u našu korist  kao protuteža  u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših  lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih  u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion  čija se vrijednost nije mogla zanemariti». [27]

    Kao što je vidljivo, ustanak u Srbu, i općenito na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, predstavljao je četnički ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske, koji je za cilj osim rušenja vlasti NDH imao i uništenje hrvatskog stanovništva, sukladno programu četničkoga ideologa Stevana Moljevića. U ustanku su djelomično sudjelovali i srpski komunisti. Ustanak je bio pomagan i financiran od strane talijanskih fašista, koji su tako željeli proširiti svoju vlast izvan anektiranog područja. Postavljanjem spomenika četničkome pokolju hrvatskoga civilnog pučanstva u Srbu – ekvivalent čemu bi bila, primjerice, izgradnja spomenika Slobodanu Miloševiću u Vukovaru ili Škabrnji –  u Hrvatskoj će i službeno biti rehabilitiran četnički pokret. Također, time će kao normalno (pače, junačko, jer se junacima dižu spomenici!) ponašanje bio sankcionirano paljenje katoličkih svećenika na ražnju i klanje civilnoga pučanstva. Komentirajući odnose između partizana i četnika, notorni Simo Dubajić navodi da «osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno». [28]  Znači li posvemašanja šutnja hrvatskih partizana – koji su, barem formalno, veliki neprijatelji četnika! – glede izgradnje četničkog spomenika u Srbu, priznanje da je Dubajić u pravu? Konačno, i jedni i drugi borili su se za istu državu…

    AUTOR: Davor Dijanović/hrsvijet

    IZVORI CITATA U ČLANKU:

    [1] Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 82.

    [2] Zdravko DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007.,  br. 3., Zagreb,  2007., 596.

    [3] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., 180.

    [4] Z. DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., passsim. Usp. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163.-171. Usp. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306.

    [5]I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 303.

    [6]Isto.

    [7]Isto, 311.

    [8]Philip J. COHEN, Desecrating the Holocaust. Serbia’s Exploitation of the Holocaust as Propaganda. Prema: Tomislav JONJIĆ, «Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob», Politički zatvorenik, 10./2000., br. 100/101, Zagreb, srpanj/kolovoz 2000., 24.

    [9]T. JONJIĆ, «Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob», 23.-24.

    [10]Ivo GOLDSTEIN, Slavko GOLDSTEIN, Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj, Dijalog povjesničara-istoričara 7, Beograd, 2002., 252.-253.

    [11] O mjestima u kojima su izvršeni zločini nad hrvatskim stanovništvom vidjeti u: Ivica KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (I.)», Politički zatvorenik, 19./2009., br. 203., Zagreb, travanj 2009., 16.-18. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska državaI, 302.-312. Usp. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., 642.-644.

    [12] I. KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)», Politički zatvorenik, 19./2009., br. 204., Zagreb, ožujak 2009., 29. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 317.-318.

    [13]  Radovan PAPIĆ, Hercegovina u revoluciji, Sarajevo, Oslobođenje, 1985., 79.

    [14] I. KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)», 29.

    [15] Isto. Usp. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. LIX. Usp. Tomo VUKŠIĆ, «Stradanje crkvenih osoba iz Bosne i Hercegovine za II. Svjetskog rata i u poraću (1). Prvi ubijeni svećenik bačen  u jamu Golubnjaču», Podlistak, Glas Koncila, 44./2005., br. 28 (1620), Zagreb, 10. srpnja 2005., 26.

    [16] Stevo BABIĆ, Drvar 1941-1945 – Sjećanje učesnika, II. sv., Drvar, 1972., 207.-208.

    [17] I. KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)», 29.-30. Usp. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, LIX.

    [18] Ante BELJO, Hrvatski list, br. 304., Zadar, 22. srpnja 2010., 18.

    [19] I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 319.

    [20] I. KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)», 30.

    [21] Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija. Uredila i priredila: Sonja BISERKO, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2009., 129.

    [22]Isto

    [23]Isto

    [24]http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=5813:izlaganje-jadranke-matain-s-osmog-strunog-skupa-hkv-a-o-haakome-sudu&catid=65:haaki-sud&Itemid=40

    [25]http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=2971

    [26] Krešimir MATIJEVIĆ, Vojno politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije, Filozofski fakultet,  diplomski rad, mentor: dr. sc. Ivo Goldstein, Zagreb, studeni 2006.,  6.

    [27] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 257.

    [28] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje,  Ispovedna autobiografska hronika – Knjiga I, Od Kistanja do Kočevskog roga, Nidda Verlag GMbH (Bad Vilbel) i Vesti d.o.o., Beograd, 2006., 216.

    facebook komentari

    • #71

      Otporas

      Forum Member

      Join Date: Feb 2014

      Location: Texas, USA

      Posts: 210

      Re: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

      MILANE KAKO SI SE TADA OSJEĆAO!?

      Lilith Milan • prije jednog sata .. prije 45 godina! Kako si se osjećao u tom trenutku Milane?

      • Odgovori • Podijeli ›

      Milan Lilith • prije 2 minute

      Osjećao sam se tako kao da mi je imati snagu i osvojiti
      mjesec, na njemu stvoriti jedan pravi čisti hrvatski narod, očišćen od
      svih natruha, kako političkih tako isto i ideoloških, što bi sve skupa
      značilo da bi mi Hrvati bili čisti kao suza od svih Jugoslavena,
      antifašista, fašista nacista, komunista, a za ljevicu i desnicu ne mogu
      ništa reći, jer su nam obje ruke, lijeva i desna potrebne, tako isto su
      nam potrebne noge i lijeva i desna. Tu bi na mjesecu, daleko od svih
      neprijatelja, postavio, visoko iznad zemlje, spomenike kao onaj Isusov u
      Brazilu kojeg smo imali priliku nedavno vidjeti na našim TV. ekranima
      za vrijeme utakmica S.P:

      – Prvom hrvatskom Kralju Tomislavu,

      – Svima hrvatskim Banovima,

      – Prvom hrvatskom revolucionarcu Eugenu Kvaterniku Rakovačkom,

      – Stjepanu Radiću,

      – Vladku Mačeku,

      – Poglavniku dr. Anti Paveliću,

      – Vjekoslavu maksu Luburiću,

      – Titi,

      – Kardinalu Stepincu,

      – Jedan kip/spomenika za sve Ustaše,

      – Jedan kip/spomenik za sve pobijene Hrvate u emigraciji,

      – Za Bugojanske Vitezove,

      – Za prvog predsjednika RH dra. Franju Tuđmana,

      – Za Stjepana Mesića kao izdajnika,

      – Za Ivu Josipovića, nasljednika Stjepana Mesića

      – Za sve hrvatske Majke itd.

      Tada bih napisao na hrvatskom jeziku, njemačkom, talijanskom,
      francuskom, engleskom, kinenskom, japanskom, arapskom vrednote svih
      gore navedenih i njihove povijestne vrline i zasluge u borabi za
      dobrobit hrvatskog naroda i u borbi za očuvanje Hrvatima njihove
      Hrvatske Države. Tada neka svaki čitatelj posebno, skupno i
      pojedinačno, sami za sebe kažu: TKO SE JE BORIO ZA PROBITEKE HRVATSKOG
      NARODA I HRVATSKE DRŽAVE, A TKO SE JE BORIO PROTIV PROBITAKA HRVATSKOG
      NARODA I NJEGOVE DRŽAVE HRVATSKE.

      Dajem slobodne vrijeme i slobodu potpunu da se svaki čitateklj ovog opisa izjasne. ja ću početi prvi:

      Svakako da Tito, Maček, Mesić, Josipović i svi njima slični bi bili
      ubrojeni u neprijatelje broj jedan u borbi protiv Hrvatske Države.

      07-21-2014, 10:34 AM

      #72

      Otporas

      Forum Member

      Join Date: Feb 2014

      Location: Texas, USA

      Posts: 210

      Re: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

      Gabro Vuskic · Top Commenter · Bowie, Texas

      OVI HRVATI SU SE BORILI ZA HRVATSKU I U TUĐIM ZATVORIMA SVJEDOČILI ZA HRVATSKU. POŠTUJMO IH!

      “IN THE NAME OF CROATIAN INDEPENDECE”

      These Croatians fight to achive their goal, FREE CROATIA, US prosecutors told to the Jury and to the Judge Constance Baker Motley in their opening statement.

      by: G. Vuskic

      10 CROATIANS ON TRIAL ON RACKETEERING CHARGE

      By ARNOLD H. LUBASCH

      Published: February 21, 1982

      Ten men who advocate Croatian independence from Yugoslavia have been
      portrayed as ”conspirators” by the prosecution and as ”patriots” by
      the defense in a Manhattan trial on charges involving murder, arson and
      extortion.

      The 10 men, all Croatian exiles, are the defendants in
      the unusual trial, which opened last week in Federal District Court.
      Judge Constance Baker Motley told the jury that the trial was likely to
      take

      several weeks to complete.

      According to the prosecutors, Stuart J. Baskin and Paul L. Shechtman,
      the defendants were the leaders of a ”criminal enterprise” responsible
      for many violent acts ”in the name of Croatian independence.”

      The basic charge in the indictment is a racketeering count that accuses the 10 defendants
      of forming a criminal group that participated in a pattern of criminal
      activities, including murder, arson and extortion. If convicted, each
      defendant could face up to 20 years in prison on the racketeering
      charge and a related conspiracycharge. Attacks on Political Opponents.

      In the prosecution’s opening statement, Mr. Shechtman told the jury
      that the group had carried out murders, bombings and arson attacks on
      political opponents in the United States. He said the group’s
      headquarters were in Chicago, with offices in New York, Los Angeles,
      San Francisco and other cities.

      The defendants also operated an extortion scheme against Croatians in
      this country, demanding money to finance their cause and attacking
      those who refused to pay, Mr. Shechtman said. He added that ”they
      declared war on all Yugoslavs and almost on every moderate Croatian
      group.”

      One defendant, 37-year-old Ante Ljubas of Chicago, was
      described by the prosecutor as ”the field general of this
      organization.” In opening statements for the defense, a team of
      lawyers told the jury that the criminal enterprise cited by the
      prosecution was ”a mythical organization.”

      The lawyers described the defendants as dedicated Croatian
      nationalists who were the victims of violence by ”the Yugoslav secret

      police UDBA and teir informents.” Information From ‘Traitors’

      Martin Light, the defense lawyer for Mr. Ljubas, told the
      jury that the prosecution’s case was based on information from
      ”traitors, double-agents and the secret police.” The lawyer
      vehemently denied

      the charges against Mr. Ljubas, adding that ”he is guilty of being anti-Communist and pro-Catholic.”

      Three other defendants from the Chicago area are Mile Markich, Ivan Misetic and Milan Bagaric. Federal agents have described Mr. Markich

      as ”the de facto leader of Otpor in the United States.”

      Otpor, also called as the Croatian National Resistance,
      was described as a legal organization with 300 members. When the
      defendants were indicted last June, Federal agents called them ”the hierarchy of a Croatian nationalist organization named Otpor.” The organization is not charged with a crime.

      Three of the defendants live in California. They are Ranko Primorac of Long Beach, Mile Boban of Hillsborough as President of OTPOR and Miro Biosic of San Clemente. Across the Country.

      The only defendant from the New York area is Andjelko Jakic
      of Mamaroneck, N.Y., who was accused of running an operation here that
      plotted murders and received weapons. The other defendants are Vinko Logarusic of Cleveland and Drago Sudar of Toronto. OTPOR was among Croatians The Croatian Key Organization to fight against Yugoslavia and for Free and democratic Croatia.

      Today, 03:27 AM

      #73

      Otporas

      Forum Member

      Join Date: Feb 2014

      Location: Texas, USA

      Posts: 210

      Re: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

      MOLBA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA

      Otporaš • prije godinu MOLBA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA!

      Jedna skupina ozbiljnih Hrvata u još uvijek preostaloj političkoj
      hrvatskoj emigraciji se ozbiljno bavi napisati ozbiljnu knigu ili
      knjige o životu i radi Vjekoslava Maksa Luburića. U tu svrhu su nam
      potrebni svaki i najmani mogući podatci koji nam još uvijek fale, kako
      bi se mogla istinito napisati životna biografija o Maksu Luburići,
      generalu DRINJANINU. Ono što su neprijatelji o njemu pisali, nije
      nikakova ozbiljna i vjerodostojna biografija. Mnoge su se laži na račun
      Maksa Luburića napisale i izrekle, a najmanje se je o njemu istina
      rekla. Ja ću ovdje ukratko iznijeti samo onaj mali dio o kojem mnogi
      još ne znaju skoro nošta:

      Vjekoslav “Maks” Luburić je rođen 6 ožujka 1913. godine na Humcu pokraj
      Ljubuškoga. Otac Ljubomir, Ljubo Luburić, kojeg su sršski žendari
      ubili pred Božić 1918. ili 1923. Ovo područje treba istražiti.
      Djevojačko prezime njegove majke je bilo Marija Soldo. Udaje se za Ljubu
      Luburića, imaju četvero djece: Miru, Dragu, sestru koja se je utopila u
      rijeku Neretvu kada joj je bilo 15 godina i Vjekoslav. Udovica Marija
      Luburić se preudaje za Jozu Tambića iz Livna, s kojim ima troje djece:
      Nadu, Zoru i Tomislava. Ovo područje treba do temelja ispitati. Pučku
      školu je pohađao na Humcu a gimnaziju kod hrvatskih franjevaca na
      Širokom Brijegu. Malo se zna o njegovom školstvu u Mostari, i tu je to
      područje gdje nam podatci hvale. Njegova majka Marija (1886-1989) se
      preudaje

      Vjekoslavu Luburiću je bilo zabranjeno pohađati bilo kakovu školu u
      srpskoj kraljevskoj državi SHS. Godine 1929 napušta svoj rođeni Humac,
      iđe u Dalmaciju, posjećuje ujca na otoku Korčula, radi svakojake
      poslove, stiže tridesetih godina u Zagreb gdje saznaje da postoji u
      Mađarskoj jedan Ustaški Logor u koji dolazi ni punih 18 godina
      starosti. Tu upoznaje mnoge Ustaše među kojima i legendarnog Juru
      Francetića, koji Vlekoslavu Luburiću daje konspirativno ime MAKS, a ovaj njemu LASO. Odavle pa do dolaska Maksa Luburića u Španjolsu preskačem.

      Maks Luburić dolazi u Španjolsku 18 listopada 1948 godine. Najprije
      je bio u jedno vrlo strogom samostanu, sve dok nije dobio valjane i
      potrebne papire za stalni boravak u Španjolskoj. Tu, siguran u svoju
      budućnost, počima razvijati svoj hrvatsko državotvorni rad kroz redove
      Hrvatskog Narodnog Odpora. Okuplja rastrkane hrvatske vojnike. Upoznaje
      jednu otmjenu španjolsku damu po imenu Isabel Hernaiz, s kojom se ženi 19 studenoga 1953. godine. Sa njom ima četvero (4) djece: Domagoj 1954, Drina 1956, Vjekoslav 1957 i Miroslava 1958.

      Spor i razlaz POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. godine je posebna tema koju
      bih svakako želio podijeliti sa mojim prijateljima – pa i sa onima koji
      se ne smatraju mojim prijateljima – na ovom portalu kamenjar.herc. U
      očekivanju vaših komentara iskreno vas pozdravlja Otporaš iz dalekog
      Texasa, s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati!

      1 • Odgovori • Podijeli ›

      Otporas • prije godinu BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA

      – 1968 –

      “Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom

      Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički

      režim” –

      – 1968 –

      – “Hrvatske Oružane Snage moraju znati

      preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge

      Domovine, a ne gospodari Domovine, i još

      manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA”.

      – 1966 –

      “Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene “seljake”,

      odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve

      osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike.”

      – 1967 –

      “Kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati

      svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i

      revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime,

      ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I

      HRVATSKU BUDUĆNOST!”

      -1967 –

      “Ranković će naučiti hrvatske

      komuniste moliti očenaš, general drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja

      1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”

      -1968 –

      “Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških

      šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su

      bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bismo htjeli kročiti stazama prošlosti”.

      – DR. ANTE CILIGA – OBRANA svibanj 1970, str. 11

      -“Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI:
      prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića…Oni su se
      istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove
      emigracije…Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i
      NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije…stanovite VOJNIČKE kao i
      stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i
      POZETIVNE…PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA…DALEKO
      IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S
      DOKTORATIMA…”

      – DANICA – 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu

      Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši

      zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): –

      Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i

      oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i

      pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i

      ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela

      onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će

      Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu

      Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti

      izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u

      prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog

      fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog

      koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on

      shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i

      lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati”. Iz

      “DANICE” 17.12.1969.

      • Odgovori • Podijeli ›

      Today, 08:57 AM

      #74

      Otporas

      Forum Member

      Join Date: Feb 2014

      Location: Texas, USA

      Posts: 210

      Re: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

      PRISTOJNOST I FINOĆA GENERALA DRINJANINA

      (Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA
      na hrvatskim portalima, taj je mogao pročitati u mnogim pismima
      generalovu brigu za svakog Hrvata i njegovu privrženost da svakome
      Hrvatu odgovori na primljeno pismo. Priloženo pismo je jedno od mnogih
      generalovih pisama kojeg je pisao članu ogranka “VITEZ GENERAL RAFAJEL BOBAN”
      Hrvatskog Narodnog Odpora u Chicago, bratu Jerki Grubišić, u kojem
      izražava, uz ostalo i svoju hrvatsku i vojničku uljudnost. Pošto je
      pismo pisano ima tome skoro 46 godina, tj. točno pet i pol mjeseci prije
      počinjenog gnjusnog zločina nad njim, ja ću neke stvari pojasniti u
      pismu kako bi današnji čitatelji mogli bolje razumijeti o čemu se radi.
      Pismo je povijestne naravi. Otporaš.)

      general DRINJANIN.

      6. Xl. 1968.

      Brat

      Jerko Grubišić

      Chicago

      Dragi Jerko!

      Prilažem ti pismo za Odpor, pa budi dobar i upoznaj sa sadržajem ostalu braću i zahvali im se.

      Rado ti pišem, iako ne stignem pisati ni najužim suradnicima. Rado to činim i podsjeća me na Jerku Grubišića, (Ovdje
      se radi o Jerki ili Jozi Grubišić, dva brata fra. Silvije Grubišić,
      koji su bili u Ustašama, dakle strici Jerke Grubišić kojem je general
      pisao ovo pimo, mo.) kojega će se Stipe (Šego, mo)
      sigurno sjećati. Mislim da je bio zastavnik i dugo je vremena bio moj
      osobni pratioac na putovanjima. Ako se ne varam bio je brat fra.
      Silvija Grubišić. Bio je dobar junak, pa budi i ti, i svi mladi.

      Ponekada mi se javi, a iako ti ne odgovorim uvijek brzo, odgovoriti ću svakako.

      Pokušaj svakako u pogledu tiska pomoći Stipi, jer on sam nemože stići.
      Ako svaki od Vas uzme na sebe obligatorno nešto, Chicago može mnogo više
      knjiga i novina kupiti, a to za nas znači dupli uspjeh, materijalni i
      moralni.

      Izruči moj pozdrav svima mladima, jer na njima je naša budućnost. Stari
      moraju predati neokaljani stijeg mladim našim borcima, stijeg i znanje,
      i mladi moraju s ponosom i spremni na sebe uzeti dužnost.

      Uz naš vojnički pozdrav, grli te odani

      general DRINJANIN.

    • #71

      Otporas

      Forum Member

      Join Date: Feb 2014

      Location: Texas, USA

      Posts: 210

      Re: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

      MILANE KAKO SI SE TADA OSJEĆAO!?

      Lilith Milan • prije jednog sata .. prije 45 godina! Kako si se osjećao u tom trenutku Milane?

      • Odgovori • Podijeli ›

      Milan Lilith • prije 2 minute

      Osjećao sam se tako kao da mi je imati snagu i osvojiti
      mjesec, na njemu stvoriti jedan pravi čisti hrvatski narod, očišćen od
      svih natruha, kako političkih tako isto i ideoloških, što bi sve skupa
      značilo da bi mi Hrvati bili čisti kao suza od svih Jugoslavena,
      antifašista, fašista nacista, komunista, a za ljevicu i desnicu ne mogu
      ništa reći, jer su nam obje ruke, lijeva i desna potrebne, tako isto su
      nam potrebne noge i lijeva i desna. Tu bi na mjesecu, daleko od svih
      neprijatelja, postavio, visoko iznad zemlje, spomenike kao onaj Isusov u
      Brazilu kojeg smo imali priliku nedavno vidjeti na našim TV. ekranima
      za vrijeme utakmica S.P:

      – Prvom hrvatskom Kralju Tomislavu,

      – Svima hrvatskim Banovima,

      – Prvom hrvatskom revolucionarcu Eugenu Kvaterniku Rakovačkom,

      – Stjepanu Radiću,

      – Vladku Mačeku,

      – Poglavniku dr. Anti Paveliću,

      – Vjekoslavu maksu Luburiću,

      – Titi,

      – Kardinalu Stepincu,

      – Jedan kip/spomenika za sve Ustaše,

      – Jedan kip/spomenik za sve pobijene Hrvate u emigraciji,

      – Za Bugojanske Vitezove,

      – Za prvog predsjednika RH dra. Franju Tuđmana,

      – Za Stjepana Mesića kao izdajnika,

      – Za Ivu Josipovića, nasljednika Stjepana Mesića

      – Za sve hrvatske Majke itd.

      Tada bih napisao na hrvatskom jeziku, njemačkom, talijanskom,
      francuskom, engleskom, kinenskom, japanskom, arapskom vrednote svih
      gore navedenih i njihove povijestne vrline i zasluge u borabi za
      dobrobit hrvatskog naroda i u borbi za očuvanje Hrvatima njihove
      Hrvatske Države. Tada neka svaki čitatelj posebno, skupno i
      pojedinačno, sami za sebe kažu: TKO SE JE BORIO ZA PROBITEKE HRVATSKOG
      NARODA I HRVATSKE DRŽAVE, A TKO SE JE BORIO PROTIV PROBITAKA HRVATSKOG
      NARODA I NJEGOVE DRŽAVE HRVATSKE.

      Dajem slobodne vrijeme i slobodu potpunu da se svaki čitateklj ovog opisa izjasne. ja ću početi prvi:

      Svakako da Tito, Maček, Mesić, Josipović i svi njima slični bi bili
      ubrojeni u neprijatelje broj jedan u borbi protiv Hrvatske Države.

      07-21-2014, 10:34 AM

      #72

      Otporas

      Forum Member

      Join Date: Feb 2014

      Location: Texas, USA

      Posts: 210

      Re: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

      Gabro Vuskic · Top Commenter · Bowie, Texas

      OVI HRVATI SU SE BORILI ZA HRVATSKU I U TUĐIM ZATVORIMA SVJEDOČILI ZA HRVATSKU. POŠTUJMO IH!

      “IN THE NAME OF CROATIAN INDEPENDECE”

      These Croatians fight to achive their goal, FREE CROATIA, US prosecutors told to the Jury and to the Judge Constance Baker Motley in their opening statement.

      by: G. Vuskic

      10 CROATIANS ON TRIAL ON RACKETEERING CHARGE

      By ARNOLD H. LUBASCH

      Published: February 21, 1982

      Ten men who advocate Croatian independence from Yugoslavia have been
      portrayed as ”conspirators” by the prosecution and as ”patriots” by
      the defense in a Manhattan trial on charges involving murder, arson and
      extortion.

      The 10 men, all Croatian exiles, are the defendants in
      the unusual trial, which opened last week in Federal District Court.
      Judge Constance Baker Motley told the jury that the trial was likely to
      take

      several weeks to complete.

      According to the prosecutors, Stuart J. Baskin and Paul L. Shechtman,
      the defendants were the leaders of a ”criminal enterprise” responsible
      for many violent acts ”in the name of Croatian independence.”

      The basic charge in the indictment is a racketeering count that accuses the 10 defendants
      of forming a criminal group that participated in a pattern of criminal
      activities, including murder, arson and extortion. If convicted, each
      defendant could face up to 20 years in prison on the racketeering
      charge and a related conspiracycharge. Attacks on Political Opponents.

      In the prosecution’s opening statement, Mr. Shechtman told the jury
      that the group had carried out murders, bombings and arson attacks on
      political opponents in the United States. He said the group’s
      headquarters were in Chicago, with offices in New York, Los Angeles,
      San Francisco and other cities.

      The defendants also operated an extortion scheme against Croatians in
      this country, demanding money to finance their cause and attacking
      those who refused to pay, Mr. Shechtman said. He added that ”they
      declared war on all Yugoslavs and almost on every moderate Croatian
      group.”

      One defendant, 37-year-old Ante Ljubas of Chicago, was
      described by the prosecutor as ”the field general of this
      organization.” In opening statements for the defense, a team of
      lawyers told the jury that the criminal enterprise cited by the
      prosecution was ”a mythical organization.”

      The lawyers described the defendants as dedicated Croatian
      nationalists who were the victims of violence by ”the Yugoslav secret

      police UDBA and teir informents.” Information From ‘Traitors’

      Martin Light, the defense lawyer for Mr. Ljubas, told the
      jury that the prosecution’s case was based on information from
      ”traitors, double-agents and the secret police.” The lawyer
      vehemently denied

      the charges against Mr. Ljubas, adding that ”he is guilty of being anti-Communist and pro-Catholic.”

      Three other defendants from the Chicago area are Mile Markich, Ivan Misetic and Milan Bagaric. Federal agents have described Mr. Markich

      as ”the de facto leader of Otpor in the United States.”

      Otpor, also called as the Croatian National Resistance,
      was described as a legal organization with 300 members. When the
      defendants were indicted last June, Federal agents called them ”the hierarchy of a Croatian nationalist organization named Otpor.” The organization is not charged with a crime.

      Three of the defendants live in California. They are Ranko Primorac of Long Beach, Mile Boban of Hillsborough as President of OTPOR and Miro Biosic of San Clemente. Across the Country.

      The only defendant from the New York area is Andjelko Jakic
      of Mamaroneck, N.Y., who was accused of running an operation here that
      plotted murders and received weapons. The other defendants are Vinko Logarusic of Cleveland and Drago Sudar of Toronto. OTPOR was among Croatians The Croatian Key Organization to fight against Yugoslavia and for Free and democratic Croatia.

      Today, 03:27 AM

      #73

      Otporas

      Forum Member

      Join Date: Feb 2014

      Location: Texas, USA

      Posts: 210

      Re: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

      MOLBA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA

      Otporaš • prije godinu MOLBA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA!

      Jedna skupina ozbiljnih Hrvata u još uvijek preostaloj političkoj
      hrvatskoj emigraciji se ozbiljno bavi napisati ozbiljnu knigu ili
      knjige o životu i radi Vjekoslava Maksa Luburića. U tu svrhu su nam
      potrebni svaki i najmani mogući podatci koji nam još uvijek fale, kako
      bi se mogla istinito napisati životna biografija o Maksu Luburići,
      generalu DRINJANINU. Ono što su neprijatelji o njemu pisali, nije
      nikakova ozbiljna i vjerodostojna biografija. Mnoge su se laži na račun
      Maksa Luburića napisale i izrekle, a najmanje se je o njemu istina
      rekla. Ja ću ovdje ukratko iznijeti samo onaj mali dio o kojem mnogi
      još ne znaju skoro nošta:

      Vjekoslav “Maks” Luburić je rođen 6 ožujka 1913. godine na Humcu pokraj
      Ljubuškoga. Otac Ljubomir, Ljubo Luburić, kojeg su sršski žendari
      ubili pred Božić 1918. ili 1923. Ovo područje treba istražiti.
      Djevojačko prezime njegove majke je bilo Marija Soldo. Udaje se za Ljubu
      Luburića, imaju četvero djece: Miru, Dragu, sestru koja se je utopila u
      rijeku Neretvu kada joj je bilo 15 godina i Vjekoslav. Udovica Marija
      Luburić se preudaje za Jozu Tambića iz Livna, s kojim ima troje djece:
      Nadu, Zoru i Tomislava. Ovo područje treba do temelja ispitati. Pučku
      školu je pohađao na Humcu a gimnaziju kod hrvatskih franjevaca na
      Širokom Brijegu. Malo se zna o njegovom školstvu u Mostari, i tu je to
      područje gdje nam podatci hvale. Njegova majka Marija (1886-1989) se
      preudaje

      Vjekoslavu Luburiću je bilo zabranjeno pohađati bilo kakovu školu u
      srpskoj kraljevskoj državi SHS. Godine 1929 napušta svoj rođeni Humac,
      iđe u Dalmaciju, posjećuje ujca na otoku Korčula, radi svakojake
      poslove, stiže tridesetih godina u Zagreb gdje saznaje da postoji u
      Mađarskoj jedan Ustaški Logor u koji dolazi ni punih 18 godina
      starosti. Tu upoznaje mnoge Ustaše među kojima i legendarnog Juru
      Francetića, koji Vlekoslavu Luburiću daje konspirativno ime MAKS, a ovaj njemu LASO. Odavle pa do dolaska Maksa Luburića u Španjolsu preskačem.

      Maks Luburić dolazi u Španjolsku 18 listopada 1948 godine. Najprije
      je bio u jedno vrlo strogom samostanu, sve dok nije dobio valjane i
      potrebne papire za stalni boravak u Španjolskoj. Tu, siguran u svoju
      budućnost, počima razvijati svoj hrvatsko državotvorni rad kroz redove
      Hrvatskog Narodnog Odpora. Okuplja rastrkane hrvatske vojnike. Upoznaje
      jednu otmjenu španjolsku damu po imenu Isabel Hernaiz, s kojom se ženi 19 studenoga 1953. godine. Sa njom ima četvero (4) djece: Domagoj 1954, Drina 1956, Vjekoslav 1957 i Miroslava 1958.

      Spor i razlaz POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. godine je posebna tema koju
      bih svakako želio podijeliti sa mojim prijateljima – pa i sa onima koji
      se ne smatraju mojim prijateljima – na ovom portalu kamenjar.herc. U
      očekivanju vaših komentara iskreno vas pozdravlja Otporaš iz dalekog
      Texasa, s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati!

      1 • Odgovori • Podijeli ›

      Otporas • prije godinu BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA

      – 1968 –

      “Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom

      Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički

      režim” –

      – 1968 –

      – “Hrvatske Oružane Snage moraju znati

      preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge

      Domovine, a ne gospodari Domovine, i još

      manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA”.

      – 1966 –

      “Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene “seljake”,

      odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve

      osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike.”

      – 1967 –

      “Kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati

      svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i

      revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime,

      ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I

      HRVATSKU BUDUĆNOST!”

      -1967 –

      “Ranković će naučiti hrvatske

      komuniste moliti očenaš, general drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja

      1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”

      -1968 –

      “Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških

      šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su

      bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bismo htjeli kročiti stazama prošlosti”.

      – DR. ANTE CILIGA – OBRANA svibanj 1970, str. 11

      -“Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI:
      prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića…Oni su se
      istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove
      emigracije…Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i
      NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije…stanovite VOJNIČKE kao i
      stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i
      POZETIVNE…PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA…DALEKO
      IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S
      DOKTORATIMA…”

      – DANICA – 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu

      Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši

      zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): –

      Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i

      oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i

      pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i

      ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela

      onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će

      Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu

      Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti

      izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u

      prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog

      fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog

      koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on

      shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i

      lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati”. Iz

      “DANICE” 17.12.1969.

      • Odgovori • Podijeli ›

      Today, 08:57 AM

      #74

      Otporas

      Forum Member

      Join Date: Feb 2014

      Location: Texas, USA

      Posts: 210

      Re: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

      PRISTOJNOST I FINOĆA GENERALA DRINJANINA

      (Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA
      na hrvatskim portalima, taj je mogao pročitati u mnogim pismima
      generalovu brigu za svakog Hrvata i njegovu privrženost da svakome
      Hrvatu odgovori na primljeno pismo. Priloženo pismo je jedno od mnogih
      generalovih pisama kojeg je pisao članu ogranka “VITEZ GENERAL RAFAJEL BOBAN”
      Hrvatskog Narodnog Odpora u Chicago, bratu Jerki Grubišić, u kojem
      izražava, uz ostalo i svoju hrvatsku i vojničku uljudnost. Pošto je
      pismo pisano ima tome skoro 46 godina, tj. točno pet i pol mjeseci prije
      počinjenog gnjusnog zločina nad njim, ja ću neke stvari pojasniti u
      pismu kako bi današnji čitatelji mogli bolje razumijeti o čemu se radi.
      Pismo je povijestne naravi. Otporaš.)

      general DRINJANIN.

      6. Xl. 1968.

      Brat

      Jerko Grubišić

      Chicago

      Dragi Jerko!

      Prilažem ti pismo za Odpor, pa budi dobar i upoznaj sa sadržajem ostalu braću i zahvali im se.

      Rado ti pišem, iako ne stignem pisati ni najužim suradnicima. Rado to činim i podsjeća me na Jerku Grubišića, (Ovdje
      se radi o Jerki ili Jozi Grubišić, dva brata fra. Silvije Grubišić,
      koji su bili u Ustašama, dakle strici Jerke Grubišić kojem je general
      pisao ovo pimo, mo.) kojega će se Stipe (Šego, mo)
      sigurno sjećati. Mislim da je bio zastavnik i dugo je vremena bio moj
      osobni pratioac na putovanjima. Ako se ne varam bio je brat fra.
      Silvija Grubišić. Bio je dobar junak, pa budi i ti, i svi mladi.

      Ponekada mi se javi, a iako ti ne odgovorim uvijek brzo, odgovoriti ću svakako.

      Pokušaj svakako u pogledu tiska pomoći Stipi, jer on sam nemože stići.
      Ako svaki od Vas uzme na sebe obligatorno nešto, Chicago može mnogo više
      knjiga i novina kupiti, a to za nas znači dupli uspjeh, materijalni i
      moralni.

      Izruči moj pozdrav svima mladima, jer na njima je naša budućnost. Stari
      moraju predati neokaljani stijeg mladim našim borcima, stijeg i znanje,
      i mladi moraju s ponosom i spremni na sebe uzeti dužnost.

      Uz naš vojnički pozdrav, grli te odani

      general DRINJANIN.

    • PRISTOJNOST I FINOĆA GENERALA DRINJANINA

      by: Otporaš.

      (Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA na

      hrvatskim portalima, taj je mogao pročitati u mnogim pismima

      generalovu brigu za svakog Hrvata i njegovu privrženost da svakome

      Hrvatu odgovori na primljeno pismo. Priloženo pismo je jedno od mnogih

      generalovih pisama kojeg je pisao članu ogranka “VITEZ GENERAL RAFAJEL

      BOBAN” Hrvatskog Narodnog Odpora u Chicago, bratu Jerki Grubišić, u

      kojem izražava, uz ostalo i svoju hrvatsku i vojničku uljudnost. Pošto

      je pismo pisano ima tome skoro 46 godina, tj. točno pet i pol mjeseci

      prije počinjenog gnjusnog zločina nad njim, ja ću neke stvari

      pojasniti u pismu kako bi današnji čitatelji mogli bolje razumijeti o

      čemu se radi. Pismo je povijestne naravi. Otporaš.)

      general DRINJANIN.

      6. Xl. 1968.

      Brat

      Jerko Grubišić

      Chicago

      Dragi Jerko!

      Prilažem ti pismo za Odpor, pa budi dobar i upoznaj sa sadržajem

      ostalu braću i zahvali im se.

      Rado ti pišem, iako ne stignem pisati ni najužim suradnicima. Rado to

      činim i podsjeća me na Jerku Grubišića, (Ovdje se radi o Jerki ili

      Jozi Grubišić, dva brata fra. Silvije Grubišić, koji su bili u

      Ustašama, dakle strici Jerke Grubišić kojem je general pisao ovo pimo,

      mo.) kojega će se Stipe (Šego, mo) sigurno sjećati. Mislim da je bio

      zastavnik i dugo je vremena bio moj osobni pratioac na putovanjima.

      Ako se ne varam bio je brat fra. Silvija Grubišić. Bio je dobar junak,

      pa budi i ti, i svi mladi.

      Ponekada mi se javi, a iako ti ne odgovorim uvijek brzo, odgovoriti ću svakako.

      Pokušaj svakako u pogledu tiska pomoći Stipi, jer on sam nemože stići.

      Ako svaki od Vas uzme na sebe obligatorno nešto, Chicago može mnogo

      više knjiga i novina kupiti, a to za nas znači dupli uspjeh,

      materijalni i moralni.

      Izruči moj pozdrav svima mladima, jer na njima je naša budućnost.

      Stari moraju predati neokaljani stijeg mladim našim borcima, stijeg i

      znanje, i mladi moraju s ponosom i spremni na sebe uzeti dužnost.

      Uz naš vojnički pozdrav, grli te odani

      general DRINJANIN.

    • PRISTOJNOST I FINOĆA GENERALA DRINJANINA

      by: Otporaš.

      (Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA na

      hrvatskim portalima, taj je mogao pročitati u mnogim pismima

      generalovu brigu za svakog Hrvata i njegovu privrženost da svakome

      Hrvatu odgovori na primljeno pismo. Priloženo pismo je jedno od mnogih

      generalovih pisama kojeg je pisao članu ogranka “VITEZ GENERAL RAFAJEL

      BOBAN” Hrvatskog Narodnog Odpora u Chicago, bratu Jerki Grubišić, u

      kojem izražava, uz ostalo i svoju hrvatsku i vojničku uljudnost. Pošto

      je pismo pisano ima tome skoro 46 godina, tj. točno pet i pol mjeseci

      prije počinjenog gnjusnog zločina nad njim, ja ću neke stvari

      pojasniti u pismu kako bi današnji čitatelji mogli bolje razumijeti o

      čemu se radi. Pismo je povijestne naravi. Otporaš.)

      general DRINJANIN.

      6. Xl. 1968.

      Brat

      Jerko Grubišić

      Chicago

      Dragi Jerko!

      Prilažem ti pismo za Odpor, pa budi dobar i upoznaj sa sadržajem

      ostalu braću i zahvali im se.

      Rado ti pišem, iako ne stignem pisati ni najužim suradnicima. Rado to

      činim i podsjeća me na Jerku Grubišića, (Ovdje se radi o Jerki ili

      Jozi Grubišić, dva brata fra. Silvije Grubišić, koji su bili u

      Ustašama, dakle strici Jerke Grubišić kojem je general pisao ovo pimo,

      mo.) kojega će se Stipe (Šego, mo) sigurno sjećati. Mislim da je bio

      zastavnik i dugo je vremena bio moj osobni pratioac na putovanjima.

      Ako se ne varam bio je brat fra. Silvija Grubišić. Bio je dobar junak,

      pa budi i ti, i svi mladi.

      Ponekada mi se javi, a iako ti ne odgovorim uvijek brzo, odgovoriti ću svakako.

      Pokušaj svakako u pogledu tiska pomoći Stipi, jer on sam nemože stići.

      Ako svaki od Vas uzme na sebe obligatorno nešto, Chicago može mnogo

      više knjiga i novina kupiti, a to za nas znači dupli uspjeh,

      materijalni i moralni.

      Izruči moj pozdrav svima mladima, jer na njima je naša budućnost.

      Stari moraju predati neokaljani stijeg mladim našim borcima, stijeg i

      znanje, i mladi moraju s ponosom i spremni na sebe uzeti dužnost.

      Uz naš vojnički pozdrav, grli te odani

      general DRINJANIN.