Spremni

2

Ponovno sam čitao knjigu fra Janka Bubala Apokaliptični dani. Vrijedi se od vremena do vremena podsjetiti kroz kakvo smo vrijeme prošli. Za ne povjerovati! Ljudskost i logika jednostavno su bačeni u stranu. Da o političkoj korektnosti uopće ne govorimo. Pristalice komunizma, napredka, svijeta bez Boga, silom su mijenjali okolinu koje su se uspjeli dočepati. Tko je stršio u stranu jednostavno je bivao ubijen. I sam fra Janko bio je na tom putu. Popravio se nije, ali se spasio Božjom pomoći. Uz ostalo u zadnji tren vraćen je sa stratišta, prošao neljudsku tamnicu usred Ljubuškog. Neki drugi franjevci zaglavili su u tom istom mjestu i toj istoj tamnici.

Čitajući to još bolje shvaćamo svu strahotu riječi trenutnog predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića. On izusti da poštuje hrvatsku tradiciju, ali da se Hrvatska mora mijenjati. I ostaše te riječi u zraku, a da se demokratični, slobodoljubivi razvikani mediji, kako sami sebe nazvaše, ne pokrenuše. Njima je to prirodno, kao što im je prirodno ovih dana tući po Željki Markić iz udruge »U ime obitelji«. Pobojali se da će Hrvati na referendumu reći da je brak zajednica muškarca i žene. Bože, dokle nas dovedoše ti »napredni«. Moramo dokazivati tako prirodne stvari. Tko nam je kriv kad smo na izborima dopustili da im ode i naš glas. Zaboravili smo što nam kaže naša ljudskost i naše kršćanstvo. Bili smo takvi samo na riječima, ne i na djelima. Sada »kusajmo« tu kašu.

U očima naših naprednih može proći paljenje hrvatske zastave na igralištima, može proći skidanje natpisa u čast mučeničkog Vukovara, ali ne može proći pozdrav starim hrvatskim pozdravom. Za njih je to ustaštvo. Mogli su time proglasiti i zrak koji udišemo. Postojao je i u vrijeme tih ustaša. No, hrvatski narod se ne da. U anketi Jutarnjeg lista, gdje se to ne bi očekivalo, više od 60% ih reče da je »Za dom – spremni« stari hrvatski pozdrav. Zatim više od stotinu tisuća na Facebooku podupri člana hrvatske nogometne izabrane vrste Josipa Šimunića koji je tako pozdravio. A skupilo se već na desetke tisuća potpisa potpore u pismu Fifi koja namjerava kazniti Šimunića, jer i njezini su prsti debelo u svoj ovoj hajci. Trenutni hrvatski ministar Jovanović, koji je nekada svojoj Partiji otkrivao one koji idu na vjeronauk, isprsi se da je on prijavio Šimunića domaćim udrugama, a Zorana Stevanovića i njegovu udrugu »Korak ispred« navedoše da je Šimunića prijavila inozemnim tijelima. Očito se vremena mijenjaju. Nekada su se ovakvi poslovi obavljali u tišini, sada se obavljaju javno i još to mi plaćamo. Velik napredak. Oni su spremni nasilu nas promijeniti. Jesmo li mi spremni to im ne dopustiti?

Hrabri ljudi uvijek idu svojim putem. Jedan je takav Mario Joseph. Nekada je bio imam. Međutim, jedanput ga je netko upitao za neko pojašnjenje o Isusu Kristu, on nije puno znao pa se sam počeo više zanimati za tu veliku ličnost iz Kurana. I na kraju je napustio svoju muslimansku vjeru i postao kršćaninom. Njegova obitelj na to nije blagonaklono gledala. Otac ga je zatvorio u neku šupu i prijetio da će ga ubiti. Počelo je tjelesno i duševno slamanje. Nisu uspijevali. Došao je trenutak odluke. Nož u očevoj ruci je zlokobno sijevao. Međutim, iznenada se okliznuo i ranio se tim istim nožem. Počeo je vikati. U nastaloj gužvi Mario je uspio šmugnuti iz svoje tamnice i spasiti se. Sada više ne smije nazad u svoje mjesto. Propovijeda o Isusu Kristu kojega je pronašao. Jesmo li kao kršćani spremni stati mu uz bok? Koga propovijedamo svojim životom? Napadaju nas kao zadnje balavce, a mi uporno rabimo njihove medije? Preodgajaju nas, a mi uporno ne smijemo nazvati u javnosti Hvaljen Isus i Marija, prekrižiti se u restoranu prije objeda? Činimo li tako nismo dorasli ne samo spomenutom Mariu, nego ni puku iz spomenute fra Jankove knjige. Ne zaboravimo taj su puk komunisti strahovito izranili. Fra Janko piše da je u Drugom svjetskom ratu iz njegove male župe Vitine gdje je službovao nestala desetina pučanstva, sve odreda muškarci u snazi. Manje od jedne trećine od toga broja poginulo je u borbama tijekom rata. Ostale su komunisti pobili poslije. Jesmo li spremni to zaboraviti?

Preda mnom je i članak o Holodomoru ili Gladomoru u Ukrajini, tamo tridesetih godina prošloga stoljeća. Nekako se o tome stidljivo govori, a o nacionalsocijalističkim zločinima na sve strane. Nestalo je između 6 i 10 milijuna ljudi, više nego u holokaustu. Staljin ih je poubijao glađu, za samo jednu godinu. Svjesni Ukrajinci o tome razmišljaju i ne zaboravljaju. Zbog toga ih nazivaju nacionalistima. Međutim, oni su spremni na to. Ukrajina mora živjeti unatoč svim zlima koja su joj nanesena. Jer, ona je domovina, ona je ljepota koja se udiše, ona je majka koju kad naučiš voljeti onda možeš voljeti i čitav svijet. »Napredni« ovo ne znaju. Oni se zanose da se bore za svakog čovjeka, čak toliko da ga uguše tom svojom ljubavlju. Najprije ga dobro opljačkaju, da bi mogli živjeti u slasti. Zločinac Tito izvrstan je primjer za to. Siromašni proleter, a na bogatstvu su mu i šeici zavidjeli. Viktor Orbán, klevetani mađarski predsjednik vlade, ne haje za njihove priče. On voli svoju Mađarsku pa se vratio njezinim korijenima. Brak i obitelj ponovno su tamo na cijeni, vjera također. I društvo im je procvjetalo. Siromašnih polako nestaje, sve se bolje i bolje živi. Koliko je to daleko od trenutne hrvatske stvarnosti te od stvarnosti na Zapadu. I ovamo i tamo jaz između bogatih i siromašnih sve je veći. Što je tih bogatih više, više je siromašnih. Brojke su neumoljive. Mediji će, pak, galamiti protiv Orbána, protiv ovih drugih ne će.

Još malo pa ćemo vidjeti kako će završiti ovaj referendum glede braka u Hrvatskoj. Trenutne političke elite digle su se na zadnje noge da ne uspije. Dok čitam fra Jankovu knjigu i dok razmišljam o sadašnjim okolnostima, sve se više uvjeravam da je stanje jednako. Političari su dobili domaću zadaću i trebaju je odraditi. U vrijeme koje fra Janko opisuje to je izgledalo ovako. Prvi tzv. višestranački izbori u Jugoslaviji. Mjesec je studeni 1945. Dvije su glasačke kutije u Vitini. Ona frontovska ili komunistička i ona Hrvatske republikanske stranke. Drvene su pa kuglice ubačene u njih itekako zvone. Puk nesmiljeno puni ovu drugu. Onda dođoše drugovi u »limuzini«. Uzeše kutije, istjeraše sve van. Frontovska kutija donese svojima 99,9% glasova. Na temelju ovakvih izbora 29. studenoga 1945. »jednodušnom odlukom naroda« bi proglašena Federalna Narodna Republika Jugoslavija. Hoće li tako biti i ovih dana? Tajna središta moći koja stoje iza sve ove galame ovih dana spremna su na to. Budimo i mi spremni u tome ih spriječiti. Prestanimo biti samo pasivni protivnici režima oko nas. Postanimo oni aktivni, preuzmimo sudbinu u svoje ruke. Oni su se toga pobojali, jer bi inače bili tiši. Hvala im što su nas barem djelomično probudili.

Za razliku od nas HRT je izgleda spreman na sve. Najnovija stvar je da ukida dopisništva u Mostaru i Sarajevu. Fućka se njima za njihovu zakonsku obvezu da se kao javna tv brinu za hrvatski puk ma gdje da je. Njima Hrvati u BiH i Hrvati diljem svijeta smetaju. Previše vole razmišljati svojom glavom, ne žele provoditi partijske naredbe. I što drugo nego ih otpisati. Gledajući s jedne strane nije ni tolika šteta. Tako su to traljavo radili, tako su sputavali novinare iz ovih svojih dopisništava, da je to bilo sramotno. S druge strane, nije HRT njihovo osobno vlasništvo da s njim mogu raditi što ih je volja. Sada je prilika da se pokažu ovi iz oporbe. Ako ne, onda nas ni oni nisu sposobni voditi.

U novije vrijeme vođom se zaista nametnuo papa Franjo. Moramo o tome još govoriti jer su ga protivnici spremni iskoristiti ako se dadne. Sada kao mutavi ponavljaju da je nekakav progresist, da nema ništa protiv homoseksualaca, da voli sirotinju, da… Namjerno su pomiješali puno toga istrgnuvši neke njegove riječi iz konteksta. Takvi su oni. Laž im je nešto prirodno. No, mi poslušajmo onoga pravoga papu Franju, onoga koji je spreman prići svakom čovjeku uvijek pritom ostajući svoj. Oni to nisu sposobni shvatiti, budimo, dakle, mi.

Miljenko Stojić/hrsvijet

facebook komentari

  • peppermintt

    Dašta neg jesmo, za dom svoj

    🙂

  • peppermintt

    Dašta neg jesmo, za dom svoj

    🙂