Srbija se sprema za osvajačke ratove!?

1

Razborita, a ne mlitava hrvatska politika nema se razloga bojati nikakve, pa čak ni posebno naoružane Srbije. Naime, srbijanska se moć, uza sve suvremeno naoružanje, očituje ponajprije u pridobivanju petokolonaških skupina, koje iz različitih razloga i pod zaštitom uglavnom izvanjskih čimbenika djeluju protiv interesa vlastitih država

Mnogima se sve donedavno činilo kako u političkim akcijama t. zv. antifa po Hrvatskoj, osim anarhije i parapolitičkoga djelovanja na rubu zakona i nema bogznašto.
Sve agresivnija protuhrvatska histerije promatrače je usmjeravala na oživljavanje jedne vrste neoorjunaške politike, koja, doduše, jest bila zločinačkoga karaktera, nu ne i u tolikim zločinačkim razmjerima kao što su ih nad hrvatskim narodom počinili Brozovi jugokomunisti.

Sukladnost pak aktualne velikosrpske Vučićeve i Nikolićeve politike s antifinim histeričnim stajalištima prema hrvatskoj nacionalnoj simbolici svjedoči gotovo o zajedničkom protuhrvatskom nastupanju srbijanskih pročetničkih i hrvatskih antifinih snaga, a u mnogočemu i podijeljenim ulogama kako bi se što učinkovitije poništili rezultati hrvatske borbe za državnu neovisnost i demokratski parlamentarni sustav.

Okvirni predlošci te borbe uzajamno su stvoreni još 1941. u zajedničkom terorističkom nastupanju jugokomunista i četnika protiv života hrvatske državne neovisnosti.
Premda se kasnije hrabrijim istraživačima povijesnih događaja činilo kako je do raskola između četnika i komunista došlo zbog međusobne borbe između dvojice masovnih zločinaca – Draže Mihailovića i Josipa Broza Tita – vremenski odmak i nešto hladniji razum ipak pokazuju kako se, samo s podijeljenim ulogama, ipak radilo o istovjetnom projektu. Ničem drugom nego projektu održavanja Jugoslavije pod velikosrpskom hegemonijom.

Naime, dok je Broz svojim boljševizmom potporu velikosrpskoj Jugoslaviji trebao osigurati u sovjetskoj Moskvi, dotle je četnički vojvoda Mihailović, u slučaju nacifašističke pobjede u Drugom svjetskom ratu tu potporu svojim savezništvom s Hitlerovim Reichom i Mussolinijevom Italijom trebao osigurati u sustavu nacističkoga “novog europskog poretka”.
U oba slučaja cilj je bio masovnim zločinima i općim terorom nad hrvatskim narodom likvidirati postojeću hrvatsku državu, a kod eventualno preživjelih Hrvata uništiti i samu pomisao na njezino svako buduće oživotvorenje.

Upravo zato danas i postoji međusobno podudaranje politika t. zv. antifa u Hrvatskoj i velikosrpske Vučićeve četničke politike u Beogradu, koja za razliku od antifa s političkim uporištem u Putinovoj Moskvi zaštitu pronalazi i u pojedinim europskim velevlastima, koje se pripremaju za novu raspodjelu moći u posteunijskom razdoblju.
Istovjetnost tih dviju politika najbolje se očitovala nedavno u javnoj tjeralici za hrvatskom predsjednicom samo zato što je poradi zaštite hrvatskih nacionalnih interesa posjetila članove novoizabrane američke vlasti na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom.
Naime, podrobniji uvid u suradnju suvremenih ruskih agitpropovskih priopćavala i progonitelja hrvatske predsjednice, zbog posjeta Washingtonu, jasno potvrđuje elemente rafinirano vođena hibridnoga rata, uz pomoć kojega Moskva sve više prodire prema Sredozemnom moru.

Pomoć tom proruskom projektu na međunarodnoj razini daju poticaji određenih europskih država za legalizacijom velikosrpske ideje, koja bi se trebala ostvariti politikom svršena čina, odnosno pripajanjem Republike Srpske, dijelova Kosova i Makedonije, a po mogućnosti i cijele Crne Gore Velikoj Srbiji.

U provedbi toga plana sudjeluju sve znatnije političke snage u Srbiji i Republici Srpskoj, ali i srpske manjske skupine u Federaciji BiH, kojima naginje i jedan dio bošnjačke politike koju, na primjer, zastupaju Muhamed Filipović i Senad Hadžifejzović.
Tu pak politiku radikalno zastupa i vođa srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac te manjiske skupine Srba u Makedoniji, na Kosovu i organizirana prosrbijanska oporba u Crnoj Gori.

Poruka srbijanskoga patrijarha Irineja s obilježavanja “srpske” državnosti u Banja Luci, kako je “Republika Srpska delo Božje”, osim ateistične i amoralne dimenziju, s kojom bi se posebno trebali pozabaviti oni što su sudbinu svetosti kardinala Stepinca stavili u ruke jednoga takvog bezbožna i bezočnoga lašca, sadrži ponajprije političku viziju oživotvorenja velike Srbije “svim sredstvima”.

Iz tih sredstava nije isključeno ni oružano i nasilno osvajanje tuđih teritorija, a kako, uz Rusiju, i neke zemlje poput Njemačke naoružavaju Vučićevu Srbiju, nije teško zaključiti kako bi iza velikosrpske ekspanzije mogli stajati i pojedini europski nacionalni interesi.
Razborita, a ne mlitava hrvatska politika nema se razloga bojati nikakve, pa čak ni posebno naoružane Srbije. Naime, srbijanska se moć, uza sve suvremeno naoružanje, očituje ponajprije u pridobivanju petokolonaških skupina u pojedinim državama koje iz različitih razloga i pod zaštitom uglavnom izvanjskih čimbenika djeluju protiv interesa svojih vlastitih naroda.
To nažalost najbolje može ilustrirati već spomenuta činjenica o suradnju komunista i četnika tijekom Drugoga svjetskog rata, a čija su žrtva bili hrvatska država i cjelokupni hrvatski narod.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

  • Ivan Tetkovic

    NJima je dovoljno da zapocnu rat i ako znaju da ce ga izgubiti,kao i sve druge do sada,jer poslije rata njihova teritorija ja je sve veca.Od 1912 god.teritorija im se uvecala 4x