Srbima i Bošnjacima, dakako i mudžahedinima, nije u interesu pozitivna europska globalizacija društva

0

U sveprisutnosti i neizbježnosti globalizacije Bosna i Hercegovina je sve pristupačniji otok u poplavi svjetskih interesa, vjera, kultura, nacija, te nepristupačniji nanosima demokracije, slobode, tolerancije, ljudskih prava, zbog čega je ta zemlja postala „Goli otok“ za sve one koji nastoje da budu sudionici tih pozitivnih globalnih gibanja u svijetu. Za sve one prednosti koje donosi globalizacija bilo kojim putom, a napose putom elektroničkih medija i visokim tehnologijama, Bosna i Hercegovina je ideologijama vjerskoga i političkog  unitarizma i centralizma, te nekom osmanlijskom nostalgijom  brojnijeg naroda, gotovo hermetički zatvorena zemlja.

travnik Travnik
Čak je u toj zemlji prošlosti zaustavljen i onaj povijesni bosanskohercegovački globalni proces miješanja i suživota nacionalnih i vjerskih razlika, koje se stoljećima sretale i miješale na tom europskom komadiću, čineći tu zemlju pretečom i začetnikom suvremenog globalizma. U takvim ljepotama i bogatstvima, čarima i labirintima, uspjele su se očuvati sve te razlike u svom nacionalnom i vjerskom identitetu, zahvaljujući globalnim vrijednostima suživota, snošljivosti, te iznad svega međusobnog priznavanja i uvažavanja tih posebnosti u razlikama. No, samo na tim i u tim vrijednostima međusobnog priznavanja i uvažavanja u razlikama globalizam čini društvo sa svakom tom kockicom mozaika naprednim i bogatijim. Samo u takvom ozračju međusobnog priznanja u posebnostima i u razlikama identiteta neometano se može razvijati i rasti, svaka ovdašnja kultura, slobodno ispovijedati vjera i razvijati se nacija. Uvijek kada se silom pokušavalo, bilo u prošlosti, ili u suvremenosti što postaje neki oblik prakse, nametati jedno, gušiti drugo i drugačije, te nepriznavati ga kao dio Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovački globalizam bivao je rušilački, ratni, osvajački, s elementima genocida i etničkog čišćenja.

Kad god se u Bosni i Hercegovini nastojalo uvesti i posaditi nešto tuđe, što nikako i ni po čemu nije za bosanskohercegovačku zemlju, jer ga ta zemlja naprosto ne prihvaća, Bosna i Hercegovina je bivala politički zagađenija, prljavija, te u konačnici sa svim negativnim predznacima pustošnija. Taj tuđi sâd, kao i ovaj što je uvezen iz islamskih zemalja tijekom rata, ali koji se i danas još uvijek uvozi, ta biljka jednostavno ne će i ne može da se uklopi u bosanskohercegovački globalizam europskih vrijednosti. Ona je naučila da raste i živi u čistom nacionalnom i vjerskom, kulturnom i civilizacijskom, islamskom rasadniku, zbog čega i ne može niti da raste niti da se uklopi u bosanskohercegovačku šarolikost. Potvrđuje to njegova samozatvorenost u Gornjoj Maoči u koju ne da ulaz nikom i ni ćemu drugom i drugaćijem.

U razbijanju tih kockica šarenoga bosanskohercegovačkog nacionalno vjerskog mozaika, po planu mudžahedinsko-bošnjačkih unitarista i centralista koji smatraju da im je Dayton onemogućio i zaustavio ih u krvavom procesu etničkog čišćenja; nastavilo se i 7. veljače 2014. godine. Naime, samo dan prije tog bošnjačkog nastavka rata, i pokušaja fizičkog osvajanja Federacije Bosne i Hercegovine, ali ne i Republike srpske, Europski parlament je usvojio nacrt Rezolucije Odbora za Eeuropsku uniju o Bosni i Hercegovini. Ta Rezolucija na koju se čekalo gotovo dva desetljeća od daytonskog zaustavljanja sukoba, koja svojim sadržajem ispravlja nepravdu proizvedenu u američkoj vojnoj bazi i Bosnu i Hercegovinu upućuje u europsku budućnost, morala bi biti novi temelj nove europske i demokratske Bosne i Hercegovine. Trebala bi biti početak pozitivne globalizacije Bosne i Hercegovine, što na žalost nikako nije, budući da ratnim dobitnicima u Daytonu, i Srbima i Bošnjacima nije u interesu pozitivna globalizacija beha društva.

Naime, svi oni koji su glasovali za tu Rezoluciju, njih 468 europarlametaraca koji žele Bosnu i Hercegovinu u Europi i Europu u Bosni i Hercegovini, traže samo jednako pravo za sva tri konstitutivna i suverena naroda. Ista ona prava i jednakost kakve uživaju sami u Europskom parlamentu, gdje su pokušali vratiti Bosnu i Hercegovinu u svoje zajedništvo, tamo gdje zemljopisno i kulturno pripada. Pokušaj je to europarlamentaraca da isprave povijesne griješke svojih zemalja još iz vremena kada je Bosna „šaptom pala“, ali i iz bliže prošlosti kada su neke članice te europske asocijacije politički sudjelovale u dovođenju mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu.

Da bi se ta europska, civilizacijska, demokratska, prava jednakosti i ravnopravnsoti, i realizirala u bosanskohercegovačkoj suvremenosti društva, ta ogromna većina naspram 80 koji su bili protiv i 35 suzdržanih zastupnika u Europskom parlamentu, poručila je kako je potrebno Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu njezin federalni dio, decentralizirati. Potrebno je zaustaviti bošnjački proces unitarizacije i centralizacije, koji vodi u diktaturu brojnijeg naroda nad malobrojnijim. Potpisnici Rezolucije uvidjeli su svu opasnost tog koncepta Bošnjaka, zbog čega i kritiziraju njihovu politiku koja marginalizira konstitutivne Hrvate, što izaziva veliki strah kod hrvatskog naroda od potpune obespravljenosti, zbog čega je i opravdan njihov zahtjev jednake teritorijalizacije Bosne i Hercegovine.

Sadržaj tako jasnog europskog upozorenja upućenog bošnjačkoj strani bio je povod, a za to su protivnici europske budućnosti Bosne i Hercegovine bili i spremni budući da se to i očekivalo iz Europe, navodno socijalnog bunta Bošnjaka u Federaciji BiH. Kasnije brzo prerastanje prosvjeda u rušenje europskih tragova u toj zemlji i zgrada hrvatskih institucija, otkrilo je prave namjere i rušitelja i organizatora, koji su sa njima upravljali iz tih unitarističko-centralističkih bošnjačkih centara. Stoga su ti prosvjedi, koji i dalje traju na prostorima s hrvatskom većinom, ne samo protiv demokratizacije i teritorijalizacije Bosne i Hercegovine, već i protiv Europe.

I ne čudi stoga što u Bosni i Hercegovini svaki njezin narod slavi nešto neke druge države, a svi zajedno ne slave ništa zajedničko bosanskohercegovačko. Svakom narodu je više stalo do boljitka „matične“ mu zemlje, nego li do boljitka i napretka zajedničke Bosne i Hercegovine. Bošnjaci, Srbi i Hrvati više prate šta se događa u Turskoj, Srbiji i Hrvatskoj, negoli u podijeljenoj im domovini. Kao da je svakom tom narodu Bosna i Herecgovina samo neka stanica na kojoj su zaustavljeni, i izbačeni iz vlaka da vani čekaju svatko svoj vlak; koji će Bošnjake odvući u Tursku, Srbe u Srbiju i Hrvate u  Hrvatsku. Više je, zbog toga, u beha suvremenosti znakovlja Turske, Srbije i Hrvatske nego li zemlje koju sva tri naroda nazivaju Bosna i Hercegovina. Potvrđuju to i slike iz gradova s bošnjačkom većinom u kojima se slavila pobjeda na lokalnim izborima turskog premijera Reçepa Tayyipa Erdoğana. Slike slavljenika izgledale su kao da je Erdoğan premijer Bošnjaka a ne Turaka. Sve to kazuje o dubokoj deeuropeiziranosti i podijeljenosti Bosne i Hercegovine, koju, na žalost, više ne mogu ujediniti ni europarlamentarci, ni njihove rezolucije. Sasvim dovoljno da i politički slijepci vide i priznaju njezinu podijeljenu stvarnost i da tu suvremenost ozakone i legaliziraju na način tri naroda tri entiteta.

Vinko Đotlo

facebook komentari