Srcem za Hrvatsku – Herceg Bosna za Republiku Hrvatsku

1

Dana 12. studenoga 2014. u prostorijama Hrvatskog slova održana je, u organizaciji Braniteljske udruge «Zavjet» i Hrvatskog slova, tribina Srcem za Hrvatsku – Herceg Bosna za Republiku Hrvatsku.

Na tribini je sudjelovalo nekoliko stručnjaka za tematiku Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, među njima i trojica povjesničara, dr. sc. Ivo Lučić i dr. sc. Davor Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest i prof. Ilija Vučur iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, te general bojnik Željko Glasnović. Pročitano je i izlaganje general pukovnika Željka Šiljega.

U svojem izlaganju general Željko Glasnović konstatirao je da u hrvatskoj javnosti postoji nekoliko mitova o ratu u Bosni i Hercegovini, što je dijelom posljedica medijske blokade kao i sotonizacije Hrvata iz BiH, koju provode vladajući krugovi Hrvatske. Posebno se osvrnuo na tvrdnje da je HVO bio paravojna organizacija, te istakao kako se radilo legitimnoj vojnoj sili Herceg Bosne. Glasnović upozorava na čestu zabludu da je selo Ravno prva žrtva srpske agresije u BiH, ističući primjer sela Uništa, u kojem su srpske paravojne jedinice iz Hrvatske provodile teror nad hrvatskim stanovništvom nekoliko mjeseci prije napada JNA na selo Ravno.

Već tijekom 1991. godine vlasti BiH pokazale su da nemaju snage za zaštitu hrvatskog stanovništva od srpskih snaga, što je dovelo do vojnog organiziranja hrvatskog naroda. Vojne postrojbe Hrvata iz BiH su tijekom sljedećih godina uspješnim djelovanjem stvorile preduvjete za provedbu oslobodilačkih operacija u Hrvatskoj.

Kao jedan od velikih mitova koji se ponavljaju u hrvatskim medijima Glasnović navodi mit o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ističući kao paradoks da je Hrvatska kao agresor pomagala u naoružavanju države koju napada, zbrinjavala njezine izbjeglice i ranjenike te je opskrbljivala lijekovima, hranom i gorivom. Uloga Hrvata u BiH je stigmatizirana zločinom u Ahmićim, dok istovremeno hrvatska javnost nije upoznata sa zločinom muslimanskih snaga nad Hrvatima u Trusini, počinjenim isti dan.

Prof. Ilija Vučur naveo je nekoliko podataka o doprinosu Hrvata iz Bosne i Hercegovine stvaranju i obrani Republike Hrvatske. Primjerice, Vučur napominje da popisi polaznika tečaja za prve hrvatske redarstvenike pokazuju da je broj ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine bio natprosječno visok (na primjer, u jedinici za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca od 335 polaznika tečaja drugog naraštaja samo 30-tak nisu bili porijeklom iz BiH), te zaključuje kako je to bilo presudno da predsjednik Franjo Tuđman imenuje Gojka Šuška ministrom obrane.

Taj zaključak potkrepljuje i svjedočenjem tadašnje voditeljice Ureda predsjednika Zdravke Bušić. Kao i prethodni govornici, Vučur ističe značaj postrojbi HVO-a u obrani Hrvatske, te kao primjer navodi planove za operaciju “Vukovarska golubica”, kojom se, ukoliko ne uspiju mirovni pregovori, trebao osloboditi teritorij na istoku Hrvatske. Prema sjećanjima suvremenika, od šest sektora na koje je prema planu podijeljena bojišnica, dva su, bila dodijeljena gardijskim brigadama HVO-a.

Sljedeći govornik dr. sc. Davor Marijan iznio je zanimljive podatke do kojih je došla obrana generala Slobodana Praljka, prema kojima je u Domovinskom ratu sudjelovalo 58.065 osoba koje su rođene izvan Republike Hrvatske. Od toga u BiH rođeno 41.097 osoba, dok se za 8929 osoba ne zna gdje su rođeni, no Marijan pretpostavlja da je od tog broja njih 90 posto rođeno u BiH. Stoga zaključuje da je broj Hrvata iz BiH koji su sudjelovali u postrojbama Republike Hrvatske činio ekvivalent ljudstvu 20 brigada. Marijan je naglasio i značaj financijske i ostale pomoći koja je stizala tijekom rata iz dijaspore.

Marijan dalje zaključuje kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine odigrali značajnu ulogu 1991. godine blokadom oklopno mehaniziranih kolona JNA. Za razliku od uspješnog prodiranja snaga JNA na pravcima preko Une, Save i Dunava, Hrvati u BIH zaustavili su kod sela Polog i Šuica prodor postrojbi JNA koje su trebale odigrati važnu ulogu u okupaciji šireg dalmatinskog područja. Marijan je izlaganje zaključio parafrazirajući naslov poznate knjige generala Srpske vojske Krajine Milisava Sekulića “Knin je pao na Livanjskom polju a ne u Beogradu”.

Dr. sc. Ivo Lučić upozorio je na važnost historiografije, napominjući kako od interpretacije prošlosti zavisi budućnost. Zatim je iznio zanimljivost kako se, ne računajući memoarsku građu i publicistiku, samo Hrvati bave historiografskim istraživanjima posljednjeg rata. Lučić kritizira dominantni pogled iz Hrvatske na rat u Bosni i Hercegovini i ulogu Hrvata u njemu, koja je, zaključuje, do uvrede pojednostavljena i krajnje banalizirana. Lučić pojašnjava i da su zločini nad Hrvatima u Hercegovini nakon završetka Drugog svjetskog rata uvjetovali i njihov stav prema događajima početkom 90-ih godina, Jugoslaviji i uređenju BiH u budućnosti. Bosanskohercegovački Hrvati protivili su se opstanku Jugoslavije ali nisu bili protiv opstanka Bosne i Hercegovine, u okviru koje su tražili su zaštitu svojih prava kao konstitutivnog naroda.

Osvrnuo se i na optužbe protiv predsjednika Tuđmana o agresiji na BiH koje se često mogu čuti, koje su posljedica, ističe Lučić, pokušaja tadašnje opozicije u Hrvatskoj da dođe na vlast. Istaknuo je i podatak da je 14.444 Hrvata prošlo muslimanske logore, a 100.000 Hrvata iz Središnje Bosne protjerale su muslimanske snage. Lučić je govorio i o današnjoj situaciji i položaju Hrvata u BiH. Na kraju se osvrnuo na brojne primjedbe kako se sa Bošnjacima umjesto ratne opcije trebalo ići na dogovor i kompromis, no dogovor između bošnjačkog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nije postignut niti dan danas, o čemu svjedoči neravnopravan položaj Hrvata u Federaciji BiH.

Pročitano je i izlaganje general pukovnika Šiljega, koji je istaknuto kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini odmah po izbijanu rata pristupili postrojbama Zbora narodne garde i MUP-a RH, u okviru kojih su se borili na svim bojišnicama Hrvatske. Hrvati u Bosni i Hrvatsku, podsjeća Šiljeg, na referendumu su se izjasnili za neovisnu BiH, no suočeni s srpskim pripremama za agresiju na BiH i sve očiglednijim ratom, samoorganizirali su se, te podnijeli prvi udar srpskih snaga i postrojbi JNA. Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja bila je posljedica vojnih uspjeha u BiH kojima je značajnu ulogu imao i HVO.

Usprkos tomu, mir u Bosni i Hercegovini plaćen je gubitkom teritorijalne jedinice Hrvata, Herceg Bosne. Rat u Bosni i Hercegovini, samo političkim sredstvima, traje i danas, zaključuje Šiljeg, i Hrvatska mora pomoći tamošnjim Hrvatima.

Na temelju izlaganja možemo zaključiti da se ne samo zbog etničkih, nego i geostrateških razloga rat u Hrvatskoj i BiH ne može promatrati odvojeno, nego samo kao jedinstveno ratište. Samo zajedništvo koje je u najvećoj mjeri uspostavljeno 1991., Hrvatima je tada moglo garantirati opstanak, odnosno obranu a potom i pobjedu u nametnutom ratu. Zajedništvo je i danas preduvjet za očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa.

Tribina je ukazala na potrebu da hrvatska javnost dobije objektivnije i cjelovitije informacije o ulozi i zaslugama Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu.  (braniteljski.hr/kamenjar.com)

facebook komentari

  • Alan B’Stard

    Hvale vrijedna tribina ali medijski maginalizirana. Ovo sam samo na kamenjaru vidio. Hvala ljudi