Pratite nas

Kolumne

Sretan Božić, gospođo Merkel!

Objavljeno

na

Ponavljajte dok ne postane istina: Islam nema ništa s tim.

Nitko nema hrabrosti priznati: mi smo u ratu! Nitko ga nije objavio, nitko to ne želi reći, nitko neprijatelja ne želi imenovati, piše Marcel Holjevac / Dnevno.hr

Dok liberali na zapadu, predvođeni klempavim Nobelovcem za mir i kćerkom istočnonjemačkog pastora, svim silama pokušavaju izazvati rat s Rusijom, dotle im se vlastito carstvo ruši pod nogama i tone u građanski rat.

Sutradan, dok ovo čitate, će na avatarima biti njemačke zastave, na Božićnom sajmu u Berlinu će biti svijeće i medvjedići, a u crkvama u Berlinu, koje inače zjape prazne, će se održavati molitve za mrtve.

A možda i švicarske zastave, no to je već isti dan palo u zaborav. Kao i ubojstvo ruskog veleposlanika u Turskoj uz “Allahu akbar”. Čak i njemačka policija, koja tradicionalno pokušava zataškati sve nestašluke gostiju gospođe Merkel, poput masovnih seksualnih zlostavljanja od kojih je prošlo godinu dana, je odmah rekla da sumnja na terorizam.

No državna televizija ARD je unatoč tome rekala kako se možda radi i o sabraćajnoj nesreći! U kojoj je netko sa 70 km/h prošao cijelim božićnim sajmom i zgazio stotinjak ljudi? U ovom trenutku se jedino zna da legitimni vozač kamiona nije bio za volanom, a Die Welt je objavio da je uhićeni vozač imigrant iz Pakistana. To još nije potvrđeno.

Iz Berlina, s ljubavlju

No nevjerojatno je koliko je nekima žao što počinitelj nije kakav bijelac, desničar, kršćanin. Likovali bi da jest! “Vidite kakvi su svi oni” Ovako, kažu da ne treba generalizirati. Ispada da je ovo isto tako mogao biti i budistički svećenik, ili časna sestra.

Sretni su što još nije dokazano da je uhićeni Pakistanac kriv. Jer on tvrdi da nije. A rođen je, kažu mediji, 1.1.1993! Pa 70% izbjeglica je taj datum navelo kao datum rođenja! Zašto vjerovati nekom tko laže i ima dosje?!

Ali mi i dalje slušamo mantru kako je to “izoliran slučaj”. Kako “nisu svi mulsimani teroristi”, i kao rezervnu mantru kako “u  svim religijama i nacijama ima dobrih i loših ljudi”. To ponavjaju upornošću kojom sljedbenici Hare Krišne mantraju onu svoju “Hare Krišna, hare Rama, Krišna Krišna, hare hare”.  No tu se ne radi o dobrim i lošim ljudima, jer se u ratovima nikad ne radi o tome. Koliko je “izoliranih slučajeva” potrebno da bi se uočilo obrazac??

Svaka budala može uočiti uzročno-posljedični odnos između islama i terorizma koji se vrši u ime islama. No mediji nisu tu da nas informiraju. Mediji su tu da prikriju nepoćudne i nemoralne činjenice, da uvjere ljude kako nije istina to što vide, već je istina ono što nam oni serviraju! Nešto kao kad dođete kući i uhvatite ženu in flagranti, pa vam ona kaže, “Dragi, nije to što vidiš! Mogu objasniti!”

Sad treba očekivati da liberali počnu za ovo sve okrivljavati Putina, Trumpa, Željku Markić, Orbana. I krenu s pričama kako treba pooštriti propise za izdavanje dozvola za nošenje kamiona. I kako Islam nema ništa s tim.

Ponavljajte za njima dok god ne postane istina: Islam nema ništa s tim! U međuvremenu, islamisti rade svoj posao – ubijaju nevjernike. U tome imaju pomoć i podršku dekadentnih, bogatih zapadnjaka koji ne mogu shvatiti zašto sirotinja ne može, poput bogatih i moćnih, prigrliti globalizam i multikulturalizam.

Jer, djeca bogatih Arapa idu u iste škole u koje i djeca bogatih Europljana – i Osama Bin Laden se školovao po najprestižnijim britanskim internatima i družio s prinčevima i princezama! Oni međusobno posluju, žene se, i ne vide problem. U stilu “zašto i oni ne jedu kolače”. Zato valjda toliko i mrze Trumpa, koji jedini ima hrabrosti reći da je car gol.

On je jasno poručio: mi smo napadnuti, mi smo u ratu s islamom. Ne s “terorizmom”. Kao što 1941. svijet nije bio u ratu s “nacistima” nego  s Njemačkom. Sve ostalo je samozavaravanje: pritisak na muslimane na zapadu je sve veći da zauzmu jasno stranu, a oni koji zauzmu stranu zapada bit će odbačeni od svojih ljudi.

To si ne mogu priuštiti. Muslimani na zapadu će se nužno i dalje sve jače radikalizirati, slijedom socioloških zakonitosti koje proizlaze iz njihove brojnosti.

“Danas svjedočimo terorističkim napadima u Turskoj, Švicarskoj i Njemačkoj – i stvari postaju sve gore. Civlizirani svijet mora promijeniti način razmišljanja!”, kaže Trump, Ništa nije točnije od toga! “ISIS i drugi islamski teroristi kontinuirano kolju kršćane u njihovim zajednicama i religioznim mjestima kao dio svojeg globalnog džihada. Ti teroristi i njihove regionalne i svjetske mreže moraju biti izbrisane s lica zemlje, što je misija koju ćemo izvršiti s našim partnerima koji vole slobodu”!

No zapad je u svom fanatizmu gluh i slijep na to, jer nitko ne želi biti proglašen “rasistom”, pa će radije riskirati terorističke napade. Prije godinu dana, napisao sam tekst o stanovitoj lezbo-eko-vege aktivistici iz antifašističke Rijeke, koja je dala upute kolegicama za postupanje s imigrantima.

Te upute jasno pokazuju kakav je način razmišljanja do ovog doveo. “Ne prilazite većim grupama muškaraca, nosite maramu, uvijek imajte sprej i zviždaljku… –  kad pročitate naputak koji je, sasvim sigurno u najboljoj namjeri, napisala stanovita magistra komunikologije, morate se zapitati – jesu li to upute za postupanje s imigrantima, ili naputak za hranjenje medvjeda u ZOO-u?  U naputku piše: ‘Situacija je napeta i kaotična. Jako je bitno da ostanemo skulirani, jer će se početi događati ružne stvari.

Ono što savjetujem ŽENAMA: Ako ste u strahu od agresivnih reakcija, nemojte prilaziti muškarcima! Fokusirajte se rađe na žene i djecu. I samo smireno! Nakon ovog što su izbjeglice preživjele na mađarskoj granici, nije ni čudo da se pojedinci ponašaju ljutito, razdražljivo i nervozno.

Nemojte da vas to obeshrabri! Djelujte skulirano, fokusirano i hrabro! Ako radite noću, pobrinite se za to da djelujete u grupama. Ako odlučite ići u akciju same – obavezno sa sobom UVIJEK imajte pepper sprej i zviždaljku.

“Ne prilazite im bez marame”

Ako se ipak odlučite prilaziti muškarcima – pripazite da ste obučene primjereno. Uzmite u obzir kulturološke razlike, te nikako muškarcima nemojte prilaziti u kratkim hlačicama, mini suknjama, ili dekoltiranim majicama. Poželjno je imati maramu na terenu. Izbjegavajte prilaženje većim grupama muškaraca! Pripazite na body language! Nekad moramo biti strože i rezerviranije, ali nikad bezobrazne.

Mnogo muškaraca pitat će vas hoćete li se fotografirati sa njima. Dobro razmislite o tome hoćete li na to pristati!’”, napisala je ona na svom facebooku, i bila izložena masi grubih uvreda. Naravno, jer bi ta ista djevojka bijele muškarce koji bi se tako ponašali posve drugačije gledala, pa je takav njen naputak inherentno rasistički.

Napisao sam tada kako me njeni aktivistički napori beskrajno podsjećaju na vjerske fanatike iz minulih stoljeća, i prokomentirao kako, iako mislim da je cijela izbjeglička kriza velika farsa i festival licemjerja i sa strane Europe i sa strane Arapa, nikako se ne mogu složiti s onima koji je na faceu grubo i vulgarno vrijeđaju zbog toga što radi nešto što je ipak humano ma kako bilo glupo. I kako smatram da njima koliko se može vidjeti zapravo i nije potrebna pomoć, ali kako će pomoć vjerojatno biti potrebna domicilnom stanovništvu kad ovdje bude tridesetak milijuna agresivnih mladih muslimana u dobi za rat i rasplod.

Svojim iritantnim moraliziranjem lijevi aktivisti poručuju: “Mi smo superirorni. Mi smo ateisti i humanisti, stoga su naša vjerovanja univerzalna i primjenjiva na sve narode i kulture. Ona su iznad islama i iznad kršćanstva, iznad bilo čega u što vi vjerujete.

Mi smo vam mama i dadilja koja brine o vama, jer vi niste u stanju sami brinuti o sebi, još ste mali spram nas”. Tko je od migranata uopće tražio pomoć? Jer ako ljudi pomoć nisu tražili, onda je arogantno i bahato pomoć im davati! Ispada da su oni kreteni i zato smo tu mi, bijeli kršćani ateističke denominacije, mi koji ćemo im nesebično dati sve ono što oni od nas ne trebaju kako bismo umirili savjest koju smo sami uznemirili lažima o sebi samima i o tome kako smo mi krivi za sve zlo na svijetu.

Jer mi smo Bogovi u svojim očima, i sve što se događa na planeti lošeg je zbog nas, bijelih zapadnjaka, a ostali su zapravo životinje bez mozga i na njima nije nikakva odgovornost. Ni za njihove postupke, ni za njihovu vlastitu dobrobit u njihovim vlastitim državama koje su bile bijedne, gladne, zaostale i vječno zaraćene unutar sebe i sa svima oko sebe prije nego je prvi bijelac uopće zalutao u zabiti Afganistana i Pakistana. Koja bahatost!

Naravno, muslimani na taj ateistički humanizam ne gledaju kao na nešto univerzalno, već kao na produkt kršćanstva (što on u stvari i jest), pa ga time ne žele niti prihvatiti.

Napisao sam i kako su imigranti ti koji se trebaju inkulturirati, i prilagoditi, jer ih europske zemlje primaju. Ne obrnuto. Mi se njima ne trebamo i ne smijemo prilagođavati kad su ovdje, na našem tlu, jer njih time zapravo ponižavamo i omalovažavamo, a svoju kulturu dezavuiramo. Bogastvo Europe je plod njene kršćanske kulture i iz nje proizašle etike, društvenih odnosa!

Nemamo pravo u ime humanosti odreći se svoje kulture, odbaciti je, ni ugroziti je! Mi u Europi imamo neke zakone i kulturne i društvene običaje i imamo svako moralno pravo, i ne samo pravo nego i moralnu obvezu, od svih koji dolaze tražiti da se tih stvari pridržavaju.

Tim više što ista ta “liberalna” ljevica koja brani pravo muslimana da zlostavljaju svoje žene i prakticiraju svoje pustinjske običaje šalje aktivistice iz “femena” da mokre po katoličkim i pravoslavnim crkvama, fizički napadaju katoličke procesije, i golih grudi prosvjeduju posvuda, pokazujući time potpuno nepoštovanje za sugrađane i uopće kulturu zapada. Ako tako poštuju islamske (anti)civilizacijske običaje kao što je silovanje žena u minici, bilo bi normalno tražiti od njih da poštuju i naše katoličke.

A ako netko nije u stanju prilagoditi se našim zakonima, pravilima, i običajima, pisanim i nepisanim, onda ga treba jednostavno, bez imalo sentimentalnosti, deportirati smjesta odakle je došao.

Jer šteta koju ćemo tako nanijeti njemu osobno je manja od štete koji će svi ostali trpjeti ostane li on ovdje: to je kao da agresivnu vrstu – biljku, žabu, ribu, insekta  – prenesete u ekosustav u kom takvog organizma prije nije bilo. S vremenom će, ako se primi, gotovo sigurno preuzeti rijeku ili stanište, a sve “pitome” vrste će izumrijeti. S vremenom će propasti i cijeli ekosustav. A mi moramo prvo štititi interese mnogih, onda tek nekolicine.

Domicilno stanovništvo nitko nema pravo dovoditi u poziciju da se moraju bojati za svoju sigurnost u svojim gradovima i da moraju zaključavati žene i kćerke, jer smo doselili agresivne došljake, nemamo pravo u ime želje ili “ljudskog prava” lisice da uđe u kokošinjac ugroziti kokoši.

Nemamo pravo držati egzotične kućne ljubimce, poput vrlo slične aktivistice, vječne studentice i kćerke američkog milijunera, koja je u stanu u Beču držala imigranta iz Somalije kako ne bi bio protjeran zbog više seksualnih delikata i pljački, a koji ju je silovao i ubio.

Jer ljudi nisu kućni ljubimci. Da ne govorim da je to inteligentno kao da naselite vukove u nadi da vas oni neće pojesti, jer vi ne jedete vukove. I ne želite im zlo. Dapače želite ih zaštititi.

Fanatizam na djelu

No idućeg dana, iako je tekst bio vrlo benevolentan spram same dotične aktivistice, za koju sam smatrao da je tek izgubljena u vremenu i prostoru, ona me je nazvala i zamolila da ga uklonim, što sam uradio, ali me je zanimalo čemu, kad je napadaju ne zbog onog što sam ja napisao, nego zbog onog što je ona sama javno objavila na facebooku, a ja doslovno prenio.

Ne bi li minimum građanske hrabrosti trebao biti stajati iza vlastitog naputka kolegicama na facebooku, a ne ga izbrisati jer su neke reakcije na taj naputak bile jako grube?

Moram priznati da je razgovor s lijevoliberalnom “časnom sestrom” bio zanimljivo religijsko iskustvo. Razgovarao sam s pravim vjerskim fanatikom! Jer, žena je zapravo iako sam joj izašao u susret bila vrlo bezobrazna, ali na vrlo perfidan način.

Pokušala mi je u više navrata u razgovoru nametnuti osjećaj krivnje jer ja, eto, ne pomažem jadnim malim migrantima pa čak i smatram da im nije mjesto u Europi, te mi ponudila volontiranje, ali na način koji je jasno davao do znanja da smatra kako sam ja općenito stvorenje niže moralne i etičke razine s kojim ona, ka prava vjernica, zapravo ne bi trebala niti razgovarati.

Opet, vrlo nalik srednjevjekovnim kršćanima koji nisu razgovarali s ljudima drugih vjera – ili sa studentskim udrugama u današnjoj multikulti i polušerijatskoj Velikoj Britaniji, koje ne razgovaraju s “ekstremistima”, a to su svi oni koji se u bilo čemu ne slažu s njma.

Nekako mi se činilo da je objašnjavati djevojci koja je jedinica bogatog oca, koja ima dovoljno novca i džeparca da si može priuštiti krasti Bogu dane volontirajući i putujući po zemljama četvrtog svijeta, brijati na indijsku filozofiju, urođenike i općenito bilo koju primitivnu kulturu koja nije njena, da ja moram zaraditi za sebe i obitelj, da se krediti neće otplatiti sami. Da nemam vremena i da mi nije u interesu da Europa bude “kulturno obogaćena” na taj način. I da ne želim da mi kćerka odrasta u gradu u kom večernji izlazak nije siguran.

Aktivistice imaju parolu “bolje silovatelji nego rasisti”, no ako je njima svejedno hoće li ih tko priklati ili silovati, drugima možda nije.

Ako su spremne ugroziti sebe, nemaju pravo ugrožavati druge. Ako nemaju svoje djece o kojoj brinu pa zato brinu o napuštenim psima i lutajućim Arapima, ima i onih koji imaju obitelji, i brinu prvo o njima, a tek onda o cijelom svijetu.

Ali ti ljudi koji dovlače teroriste i silovatelje, od aktivistica koje su tek “korisne budale” do visokog klera liberalizma sa Sorosem na čelu i ljudi koji provode akcijske politike poput Angele Merkel sa svog visokog moralnog položaja sole pamet nama “mrziteljima” i neprosvijećenim ljudima. Oni jednostavno ne mogu ili ne žele, svejedno, vidjeti kako funkcionira stvarni svijet.

Kako si mi koji moramo štititi svoje obitelji i sebe same ne možemo priuštiti luksuz štićenja onih koji nam žele doći glave: uostalom, mi ne možemo znati tko je od onih koji dolaze “balkanskom rutom” terorist – ali možemo biti sigurni da ih među njima ima, i to ne malo.

Kako teroriste ne možemo unaprijed filtrirati i izdvojiti, jedino razumno rješenje, jedino rješenje koje može spasiti živote kako bijelih europljana tako i došljaka koji će se naći na udaru osvete zbog terorizma, je taj da ih ne pustimo u zemlje zapada u kojima oni, realno, nemaju što ni tražiti.

Jednostavno, niti imaju kvalifikacije koje bi im omogućile normalan život na zapadu, niti imaju kapacitete steći ih. Naravno, postoje iznimke, no na političkoj razini bitna je cjelina, ne pojedinci.

Unatoč svemu tome, liberali i dalje govore kako zatvaranjem granica ne rješavamo problem. “Zatvaranje granica nije rješenje niti će zaustaviti ljude. Neće to učiniti niti Zakon koji je vojsci omogućio izlazak na granice, a kojeg smo uputili na procjenu ustavnosti.

Vraćanje izbjeglica koje je najavio ministar Orepić, biti će još jedan u nizu povreda ljudskih prava onih koji bježe pred ratovima i pokazatelj licemjerstva Europske unije”, poručili su istog dana prije napada aktivisti iz “Centra za mirovne studije”, uz parole “Migracije nisu zločin” i “Nitko nije ilegalan”. Naravno, migracije nisu zločin, ali puštanje milijuna ljudi u zemlju bez sigurnosne provjere jest.

Naravno, nitko nije ilegalan, ali neki ljudi su ilegalno tamo gdje ne bi smjeli biti. Volio bih vidjeti te aktiviste kako puštaju nepoznate ljude u svoj stan pod geslom “nitko nije ilegalan”, ili kako ulaze u trezor banke pravdajući se time da oni nisu ilegalni!

A na ulicama Stockholma i Pariza je davno već rat, pale se automobili, stvaraju se zone u koje je bijelim kršćanima – neformalno, ali de facto – zabranjeno ući, u kojima ne važe zakoni države, geta u kojima sve žene nose burke i u kojima su na snazi jedino islamski zakoni. Jer druge zakone stanovništvo ne želi, pa ih nije moguće niti provoditi.

Sve se to dogodilo na međunarodni dan izbjeglica, koji je Merkel obilježila upravo u Berlinu.

A dodatnu simboliku je teroristički čin dobio time što se odigrao ispred ruševina katedrale srušene u savezničkom bombardiranju Berlina 1943, i nove staklene na istom mjestu. U Alepu je rat gotov: u Berlinu je tek počeo.

Osjećaju li svi oni koji su kumovali tome da ćemo Božiće slaviti u strahu, zabarikadirani u kućama, imalo srama? Ili i dalje misle da su njihovi postupci moralno opravdani? Prošlog tjedna pisao sam o tome kako je dosta bilo “sakrivanja” Božića jer ta riječ muslimane i neke ateiste vrijeđa.

Postoji jasna veza između terorističkih napada i našeg vlastitog odricanja od Božića u ime političke korektnosti i multikulturalnosti: terorizam smo omogućili mi, svojom slabošću, i prezirom spram vlastite kulture.

Zašto bi muslimani poštivali Božić kad ga mi ne poštujemo? I zašto bi uopće poštivali naše živote, kad nas same nije briga za vlastitu sigurnost i sigurnost svoje djece, jer ganjamo “više ciljeve” i visoke moralne ideale?

A to isto su radili i nacisti i komunisti. Kako god, mi smo u ratu – i što prije sebi to priznamo, što prije prestanemo živjeti u “denialu”, šteta će biti manja. Uostalom, i Hitlera i Miloševića se moglo zaustaviti na vrijeme – ali nije, upravo radi humanista, mirotvoraca, zagovornika “bratstva i jedinstva”, ne onih koji su na vrijeme upozoravali na opasnost.

Marcel Holjevac / Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati