Pratite nas

Sretan Uskrs, gospodine Tomiću

Objavljeno

na

Ante Tomić nije mogao odoljeti a da ne napiše “čestitku” vjernicima za Usrks. Bezobraznu i krajnje uvredljivu, što je pokušao prikriti svojom legendarnom duhovitošću.

Kako je njegov humor negdje u rangu Monty Pythona, “Mućki” i “Top liste nadrealista” iz najboljih dana, možda bi trebalo Antu Tomića zaposliti kao pisca skečeva za TV. Recimo za emisiju “Nad lipom 35”, kako ta perjanica hrvatskog humora ne bi izgubila na duhovitosti.

ante tomicŠalu na stranu, nemoguće je ne primijetiti da u epehaziji, kao i na privatnoj javnoj televiziji najdražeg Titovog omladinca, imaju intrinzičnu potrebu za svaki kršćanski blagdan opaliti kakav šamar vjernicima i svima koji drže do svojih kršćanskih korijena, izvući iz naftalina kakvog svećenika koji je pred tridesetak godina pipao dječake ili nešto slično, jednako kao što na svaki državni blagdan Republike Hrvatske imaju potrebu objaviti nešto o ratnim zločinima, 105. reprint feljtona o Aleksandri Zec, ili  teksta Tvrtka Jakovine u kom se on obrušava na mitove o kralju Arturu, pardon Tomislavu, jer je stvarno nedopustivo da jedna ozbiljna nacija ima neke svoje mitove o nekim kraljevima od prije tisuću i više godina.

Ante Tomić je vjernicima i tradicijskim katolicima ovaj put za Uskrs poklonio članak u kom se pokušava izrugivati Isusovom uskrsnuću preko kvaziduhovitog transponiranja medijskog praćenja tog čina kakav bi bio da su ga pratili, otprilike, Munižaba i Šprajc, i Radmanova TV.

“Što bi Isus rekao”

Svoj izljev duhovitosti je “briljatno” poantirao time što gradonačelnik Karlovca svake godine potroši četrdeset tisuća gradskih kuna kako bi poslao božićne čestitke građanima. U pet godina, dvjesto tisuća. Isus će mu reći: “Dvjesto tisuća?! Imbecilu, mogao si vrtić za te pare napraviti”, lucidno poantira svoj tekst Tomić. Koliko se vrtića moglo napraviti za sve one puste milijarde koje smo dali za spas Jutarnjeg lista i Pavićevog carstva Tomić ne piše, a ne piše ni što će nam vrtići kad ionako nema djece, i ovi koje imamo su prazni. Meni je iskreno malo ljigava ta patetika s vrtićima, još mi je ljigavije stalno manipuliranje time što koliko košta i “prijateljsko” upozoravanje građana kako bi im bilo bolje dati pare Liniću i Paviću nego za crkvu. A najljigavije mi je kad se antikatolički bojovnici pozivaju na Isusa, “što bi Isus na to rekao”. Bogati, Ante, pa kad si vidio da se antikomunisti pozivaju na Marksa kad žele poručiti komunistima da ne žive u skladu s onim što propovijedaju, kad si grade vile i kupuju Audije? Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

No ja se ne bih ovdje bavio događajima oko uskrsnuća Isusa i kako bi to izgledalo u izravnom prijenosu Radmanove TV, to ipak spada u pod religiju, a ja pišem uglavnom o politici, no zato bih rado transponirao Tomića u priču o Grinchu.

Da vas podsjetim, ako slučajno niste gledali film, stanovnici gradića Who odbacili su Grincha dok je bio dijete zbog njegove ružnoće i zlobe. Nakon toga, on se povukao u spilju izvan mjesta i zamrzio svoje bivše sugrađane, a ta mržnja osobito izbija u vrijeme božićnih blagdana, kada su svi sretni i međusobno si čestitaju i daruju drugima darove, dok on samuje u pećini. Naravno, ni njegov rodni gradić Who nije ravnodušan prema njemu, te on u njega nije dobrodošao. Nepotvrđene glasine iz Antinog rodnog Prološca kažu da ga tamo tretiraju poput kakvog Grnicha, te da su mu jednom njegov čuveni urbani šešir odnijeli na vrh ckrvenog zvonika, pa je Ante zbog toga morao ne samo ući u mrsku crkvu već se i penjati na zvonik.[quote float=”right” by=”KK”]Ante Tomić koliko god se pravio ili jeste nevjernik nikako da se ‘odmakne’ od Boga i njegovih djela! Tomiću ako si već nevjernik, zašto su ti usta i pero uvijek puni ‘Boga?![/quote] Znamo da ga ni u obližnjem gradiću Splitu mještani baš ne vole, što su demonstrirali masovnom podrškom na društvenim mrežama nepoznatom počinitelju za kog znamo da nije Nino Raspudić, ako to već ne zna policija.

Jednoga dana stvari se za Grincha promijene nakon što upozna Cindy Lou, naivnu i dobrodušnu djevojčicu kojoj on slučajno, ni kriv ni dužan, spasi život. Ona ga odluči pozvati na Badnju večer u grad, iako zna da on ne pripada njezinim ljudima. Pouka priče je prava kršćanska, o prihvaćanju zalutale ovce natrag u stado.

Pružimo ruku pomirenja Anti Tomiću, jer je to kršćanski

Zato, umjesto na kritiku Tomićeva lika i djela, pozivam građane Glavine Donje i Prološca da u duhu kršćanskog blagdana pruže ruku svom zalutalom sinu, koji očito ima velikih problema s vlastitim identitetom, koji se, poput nekih homoseksualaca u doba dok se to još smatralo sramotnim, nisu htjeli suočiti sa svojom pravom prirodom i živjeli su u denialu. On očito nema snage suočiti sa svojim korijenima i priznati sebi da je i on naš brat kršćanin, ako ne već po vjeri koja je uostalom osobna stvar onda po kulturnom i civilizacijskom naslijeđu, i zato mu treba pomoći. Nezgodno je kad se čovjek srami svojih korijena: jednom sam, pišući o Tomiću, povukao paralelu s likom iz romana “Korijeni” velikog američkog crnog autora Alexa Haleya, koji nas uči da čovjek nije manje vrijedan zato što potječe iz crne Afrike, ali jest manje vrijedan ako se odrekne svojih korijena: ako sami sebe i svoju kulturu smatrate manje vrijednom, kako će vas onda netko drugi cijeniti? Ako se sramite svojih predaka, čime se onda možete ponositi?

Ante svoje kršćasnke korijene ismijava ga na jedan primitivan način. On možda u tome vidi urbanost, bijeg od sredine iz koje potiče, no u narodu se to što on radi zove “bezobrazluk” ili jednostavno nedostatak dobrog kućnog odgoja. A loš kućni odgoj nije ništa urbano niti napredno: vrijeđanje drugih ljudi na njihov blagdan je jednostavno nekultura.

Pošten vlaški svit i Ante Tomić

Ja ne vjerujem da Ante u svojoj kući nije primio dobar odgoj, još manje da se mora nečeg stidjeti. Imotska krajina iz koje potječe je, iako brojem stanovnika jedva doseže neke zgrade u Zagrebu poput Mamutice, dala ogroman doprinos hrvatskoj kulturi, posve nesrazmjeran broju stanovnika. Tu su Tin Ujević, Antun Branko Šimić iz obližnjih Drinovaca, redatelj Ante Babaja, književnik Ivan Raos, da nabrojimo samo one koji su dali veliki doprinos kulturi pisane riječi.

No Tomić se radije priklonio antifašističkoj kulturi koju reprezentiraju neki ne baš po dobru poznati njegovi suseljani, poput Veljka Kadijevića. Kultura je to bliža onoj Sarajlije Jergovića, koji u skladu s usmenošću sredine iz koje dolazi jednostavno ne može odoljeti a da u svojim tekstovima nekom ne opsuje mater, onako u celofanu. Ante, ti si iz sredine koja ima dugu kulturu pisane riječi, vezanu upravo na to kršćanstvo i crkvu koja je pisanu riječ čuvala i širila stoljećima! Sigurno te otac i mater nisu učili da ljude vrijeđaš i sigurno su te učili da poštuješ druge i drukčije, zar ne, ipak si odrastao uz pošten vlaški svit. Nemoj ga sramotiti! Pusti Jergoviće i slične, oni kulture ophođenja nemaju jer se nisu imali na koga ugledati, ti svakako imaš, ti si iz sredine koja ima kulturu pisane riječi. Oni će te odbaciti kad im više ne budeš trebao, tvoji te ne mogu odbaciti i da hoće.

Na kraju, umjesto da svim građanima čestitam Usks, čestitat ću ga samo tebi, ovom prilikom, u nadi da ćeš pronaći sebe i naučiti živjeti u miru sa svojim naslijeđem, sa svojim identitetom kojeg ne možeš tek tako skinuti kao šešir niti ga se možeš odreći, s onim što te čini čovjekom, da ćeš pronaći svoj duševni mir (ti imaš dušu, zar ne, iako si ateist?). Kultura je nešto što se ne gradi u jednoj generaciji, nego stoljećima. Ova naša je, sviđalo se to kome ili ne, kršćanska. Budi na nju ponosan jer je tvoja: druge nemaš. Iz nje si potekao.

U protivnom, bojim se, morat ćeš svoj urbani šešir zamijeniti još urbanijim sombrerom kako bi se zaštitio od padalina.

Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati