Sretan Uskrs, gospodine Tomiću

    0

    Ante Tomić nije mogao odoljeti a da ne napiše “čestitku” vjernicima za Usrks. Bezobraznu i krajnje uvredljivu, što je pokušao prikriti svojom legendarnom duhovitošću.

    Kako je njegov humor negdje u rangu Monty Pythona, “Mućki” i “Top liste nadrealista” iz najboljih dana, možda bi trebalo Antu Tomića zaposliti kao pisca skečeva za TV. Recimo za emisiju “Nad lipom 35”, kako ta perjanica hrvatskog humora ne bi izgubila na duhovitosti.

    ante tomicŠalu na stranu, nemoguće je ne primijetiti da u epehaziji, kao i na privatnoj javnoj televiziji najdražeg Titovog omladinca, imaju intrinzičnu potrebu za svaki kršćanski blagdan opaliti kakav šamar vjernicima i svima koji drže do svojih kršćanskih korijena, izvući iz naftalina kakvog svećenika koji je pred tridesetak godina pipao dječake ili nešto slično, jednako kao što na svaki državni blagdan Republike Hrvatske imaju potrebu objaviti nešto o ratnim zločinima, 105. reprint feljtona o Aleksandri Zec, ili  teksta Tvrtka Jakovine u kom se on obrušava na mitove o kralju Arturu, pardon Tomislavu, jer je stvarno nedopustivo da jedna ozbiljna nacija ima neke svoje mitove o nekim kraljevima od prije tisuću i više godina.

    Ante Tomić je vjernicima i tradicijskim katolicima ovaj put za Uskrs poklonio članak u kom se pokušava izrugivati Isusovom uskrsnuću preko kvaziduhovitog transponiranja medijskog praćenja tog čina kakav bi bio da su ga pratili, otprilike, Munižaba i Šprajc, i Radmanova TV.

    “Što bi Isus rekao”

    Svoj izljev duhovitosti je “briljatno” poantirao time što gradonačelnik Karlovca svake godine potroši četrdeset tisuća gradskih kuna kako bi poslao božićne čestitke građanima. U pet godina, dvjesto tisuća. Isus će mu reći: “Dvjesto tisuća?! Imbecilu, mogao si vrtić za te pare napraviti”, lucidno poantira svoj tekst Tomić. Koliko se vrtića moglo napraviti za sve one puste milijarde koje smo dali za spas Jutarnjeg lista i Pavićevog carstva Tomić ne piše, a ne piše ni što će nam vrtići kad ionako nema djece, i ovi koje imamo su prazni. Meni je iskreno malo ljigava ta patetika s vrtićima, još mi je ljigavije stalno manipuliranje time što koliko košta i “prijateljsko” upozoravanje građana kako bi im bilo bolje dati pare Liniću i Paviću nego za crkvu. A najljigavije mi je kad se antikatolički bojovnici pozivaju na Isusa, “što bi Isus na to rekao”. Bogati, Ante, pa kad si vidio da se antikomunisti pozivaju na Marksa kad žele poručiti komunistima da ne žive u skladu s onim što propovijedaju, kad si grade vile i kupuju Audije? Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

    No ja se ne bih ovdje bavio događajima oko uskrsnuća Isusa i kako bi to izgledalo u izravnom prijenosu Radmanove TV, to ipak spada u pod religiju, a ja pišem uglavnom o politici, no zato bih rado transponirao Tomića u priču o Grinchu.

    Da vas podsjetim, ako slučajno niste gledali film, stanovnici gradića Who odbacili su Grincha dok je bio dijete zbog njegove ružnoće i zlobe. Nakon toga, on se povukao u spilju izvan mjesta i zamrzio svoje bivše sugrađane, a ta mržnja osobito izbija u vrijeme božićnih blagdana, kada su svi sretni i međusobno si čestitaju i daruju drugima darove, dok on samuje u pećini. Naravno, ni njegov rodni gradić Who nije ravnodušan prema njemu, te on u njega nije dobrodošao. Nepotvrđene glasine iz Antinog rodnog Prološca kažu da ga tamo tretiraju poput kakvog Grnicha, te da su mu jednom njegov čuveni urbani šešir odnijeli na vrh ckrvenog zvonika, pa je Ante zbog toga morao ne samo ući u mrsku crkvu već se i penjati na zvonik.[quote float=”right” by=”KK”]Ante Tomić koliko god se pravio ili jeste nevjernik nikako da se ‘odmakne’ od Boga i njegovih djela! Tomiću ako si već nevjernik, zašto su ti usta i pero uvijek puni ‘Boga?![/quote] Znamo da ga ni u obližnjem gradiću Splitu mještani baš ne vole, što su demonstrirali masovnom podrškom na društvenim mrežama nepoznatom počinitelju za kog znamo da nije Nino Raspudić, ako to već ne zna policija.

    Jednoga dana stvari se za Grincha promijene nakon što upozna Cindy Lou, naivnu i dobrodušnu djevojčicu kojoj on slučajno, ni kriv ni dužan, spasi život. Ona ga odluči pozvati na Badnju večer u grad, iako zna da on ne pripada njezinim ljudima. Pouka priče je prava kršćanska, o prihvaćanju zalutale ovce natrag u stado.

    Pružimo ruku pomirenja Anti Tomiću, jer je to kršćanski

    Zato, umjesto na kritiku Tomićeva lika i djela, pozivam građane Glavine Donje i Prološca da u duhu kršćanskog blagdana pruže ruku svom zalutalom sinu, koji očito ima velikih problema s vlastitim identitetom, koji se, poput nekih homoseksualaca u doba dok se to još smatralo sramotnim, nisu htjeli suočiti sa svojom pravom prirodom i živjeli su u denialu. On očito nema snage suočiti sa svojim korijenima i priznati sebi da je i on naš brat kršćanin, ako ne već po vjeri koja je uostalom osobna stvar onda po kulturnom i civilizacijskom naslijeđu, i zato mu treba pomoći. Nezgodno je kad se čovjek srami svojih korijena: jednom sam, pišući o Tomiću, povukao paralelu s likom iz romana “Korijeni” velikog američkog crnog autora Alexa Haleya, koji nas uči da čovjek nije manje vrijedan zato što potječe iz crne Afrike, ali jest manje vrijedan ako se odrekne svojih korijena: ako sami sebe i svoju kulturu smatrate manje vrijednom, kako će vas onda netko drugi cijeniti? Ako se sramite svojih predaka, čime se onda možete ponositi?

    Ante svoje kršćasnke korijene ismijava ga na jedan primitivan način. On možda u tome vidi urbanost, bijeg od sredine iz koje potiče, no u narodu se to što on radi zove “bezobrazluk” ili jednostavno nedostatak dobrog kućnog odgoja. A loš kućni odgoj nije ništa urbano niti napredno: vrijeđanje drugih ljudi na njihov blagdan je jednostavno nekultura.

    Pošten vlaški svit i Ante Tomić

    Ja ne vjerujem da Ante u svojoj kući nije primio dobar odgoj, još manje da se mora nečeg stidjeti. Imotska krajina iz koje potječe je, iako brojem stanovnika jedva doseže neke zgrade u Zagrebu poput Mamutice, dala ogroman doprinos hrvatskoj kulturi, posve nesrazmjeran broju stanovnika. Tu su Tin Ujević, Antun Branko Šimić iz obližnjih Drinovaca, redatelj Ante Babaja, književnik Ivan Raos, da nabrojimo samo one koji su dali veliki doprinos kulturi pisane riječi.

    No Tomić se radije priklonio antifašističkoj kulturi koju reprezentiraju neki ne baš po dobru poznati njegovi suseljani, poput Veljka Kadijevića. Kultura je to bliža onoj Sarajlije Jergovića, koji u skladu s usmenošću sredine iz koje dolazi jednostavno ne može odoljeti a da u svojim tekstovima nekom ne opsuje mater, onako u celofanu. Ante, ti si iz sredine koja ima dugu kulturu pisane riječi, vezanu upravo na to kršćanstvo i crkvu koja je pisanu riječ čuvala i širila stoljećima! Sigurno te otac i mater nisu učili da ljude vrijeđaš i sigurno su te učili da poštuješ druge i drukčije, zar ne, ipak si odrastao uz pošten vlaški svit. Nemoj ga sramotiti! Pusti Jergoviće i slične, oni kulture ophođenja nemaju jer se nisu imali na koga ugledati, ti svakako imaš, ti si iz sredine koja ima kulturu pisane riječi. Oni će te odbaciti kad im više ne budeš trebao, tvoji te ne mogu odbaciti i da hoće.

    Na kraju, umjesto da svim građanima čestitam Usks, čestitat ću ga samo tebi, ovom prilikom, u nadi da ćeš pronaći sebe i naučiti živjeti u miru sa svojim naslijeđem, sa svojim identitetom kojeg ne možeš tek tako skinuti kao šešir niti ga se možeš odreći, s onim što te čini čovjekom, da ćeš pronaći svoj duševni mir (ti imaš dušu, zar ne, iako si ateist?). Kultura je nešto što se ne gradi u jednoj generaciji, nego stoljećima. Ova naša je, sviđalo se to kome ili ne, kršćanska. Budi na nju ponosan jer je tvoja: druge nemaš. Iz nje si potekao.

    U protivnom, bojim se, morat ćeš svoj urbani šešir zamijeniti još urbanijim sombrerom kako bi se zaštitio od padalina.

    Marcel Holjevac/dnevno.hr

    facebook komentari