Sretan Vam rođendan, gospođo Tuđman!

6

Žena koju Hrvatska ne smije zaboraviti

Sretan Vam rođendan, gospođo Tuđman!

Gospođa Ankica Tuđman bila je od prvih dana stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države uz svog supruga, “oca Domovine”, prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođe i pobjednika hrvatskog Domovinskoga rata, dr. Franju Tuđmana.

Sada je već duže vrijeme nema u javnosti, ali ona je tu, među nama.

Pa, gospođo Tuđman, sretan Vam rođendan! (r. 24. srpnja 1926. u Zagrebu.)

Uz ime Ankice Tuđman uglavnom se vežu poniznost, zahvalnost. To su inače pojmovi koji se u povijesti vežu uz veličanstvenost uloge žene i majke. A ona je bila i mnogo više od toga.

ankica_tudman_facebook625

Za dr. Franju Tuđmana se udala još 1945. Njihova su djeca sinovi Miroslav i Stjepan, te kćerka Nevenka. Jedno vrijeme živjeli su u Beogradu, a potom su se početkom šezdesetih vratili u Zagreb. Prošli su “Scile i Haribde”. Nikada im nije bilo lako, baš kao ni jednom Hrvatu koji je poput ove obitelji neprestano sanjao hrvatsku državu. Ali, i u najtežim životnim trenucima, gospođa Tuđman uvijek je podržavala suprugove vizije, koje su u vrijeme diktature Josipa Broza izgledale neostvarivo, kao da Sava nikada ne će poteći prema Zagrebu. Poticala je Tuđmana, samo onako kako to žena zna, da od započete borbe ne smije odustati, bez obzira što je bilo i onih koji su bili protiv ideje stvaranja hrvatske samostalnosti, što im je često remetilo san, donosilo mržnju, progone i nepravde.  Ali, natrag se nije moglo, čak ni kad su im počeli i proganjati obitelj. Nikada nisu pristajali na prekrajanja bliže i dalje povijesti.

 Koliko su im samo proganjali djecu, poglavito nakon smrti njihova oca dr. Franje Tuđmana. Stekli smo dojam da su određene Udbaške strukture, nakon iznenadne smrti Franje Tuđmana,  neprestano radile na tome da se iz javnosti ukloni  i sva obitelj Tuđman, da ne ostane kamen na kamenu. Prebrzo se zaboravio hrvatski Domovinski rat, stvaranje države, a samim time i doprinos Franje Tuđmana, njegove obitelji, ali i hrvatskih branitelja i stradalnika.

Ime gospođe Ankice Tuđman sigurno će ostati upisano u hrvatskoj povijesti. A kad će se praviti anketa o stotinu najutjecajnijih žena – Hrvatica, njezino ime bit će sigurno negdje na vrhu.

Iznimna mi je čast što imam i što sam imao prigode surađivati s jednom takvom ženom, koja živi skromno u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. Uvijek se radujem kad me pozove na kavu ili čaj. Kad me nazove. Ili kad mi ne znam po koji puta u svom stanu pokazuje sve ono što je bilo vezano uz njezina supruga. Često smo se znali naći i na grobu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, na Mirogoju. Obično dođe taksijem, s nekom skromnom plastičnom vrećicom, a u kojoj su lampioni i upaljač. Nema službenog vozača, ni službeni automobil, iako je bila prva dama Hrvatske. Što bila, ona je to još i danas.

doktor-franjo-tuman

Kad joj je bilo najteže? Kad je zajedno sa suprugom izgubila sve osim ponosa, i nade u bolji život. 11. siječnja 1972. zatvorila je komunistička bagra, a kako ih drugačije nazvati, dr. Franju Tuđmana sa suradnicima. Devet mjeseci proveo je u istražnom zatvoru kao politički zatvorenik. Krajem 1973. novi šok: Ankica Tuđman umirovljena je jer se “u potpunosti  solidarizirala u političkim pogledima sa suprugom”. Tuđmana su uhitili i 1982. I osudili ga na tri godine zatvora i pet godine zabrane javnog nastupanja zbog četiri intervjua dana stranim novinarima. Ankica priča da su tada samo rijetki ostajali uz njih. “I oni koji su mi htjeli pomoći, bojali su se jer Brozov sistem gotovo je isto tretirao one koji su bili i za Tuđmana”-prisjetila se.

Međutim, čvrsta i nepokolebljiva vjera u Boga i Hrvatsku morala je jednog dana polučiti i rezultate. Tuđman je stao uz svoje branitelje. Srpski i crnogorski agresor, te zločinačka JNA i domaće izdajice, morali su biti bačeni na koljena. Znao je, prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa, što bi za Hrvate značio poraz, što na žalost mnogi i danas ne shvaćaju.

Gdje je bio Tuđman, tu je bila i njegova Ankica. Rado ju je slušao i prihvaćao i njezine primjedbe, a ako koju i nije, “prva dama u Hrvata”  nije se ljutila.

Nikada ne ćemo zaboraviti posljednji javni nastup dr. Franje Tuđmana. Ako se sjećate, umjesto u bolnicu, otišao je automobilom  za Medvedgrad. Bio je početak studenoga i bilo je prohladno. Ankica ga je čvrsto uhvatila pod ruku i pomogla mu da položi vijenac – za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Unatoč jakim bolovima nije želio otići u bolnicu prije nego li oda počast svima onima koji su ga slijedili na putu prema samostalnoj Hrvatskoj, a kojih na žalost više nema. Ima li još neki državnik u svijetu da je slično učinio? Bio je toliko slab da je zbog bolova napisao i krivi datum u spomen knjigu, pa je umjesto 1. studenoga, napisao 1. prosinca. Ankica je stajala kraj njega dok je pisao: “Na dan Svih svetih položio sam vijenac u čast svih onih koji su živjeli, stradali, patili, umirali i ginuli da bi hrvatski narod mogao preživjeti i na kraju ostvariti  svoju slobodnu i nezavisnu državu.”

Ostalo je povijest.

Međutim, gospođa Tuđman i dalje aktivno provodi svoje umirovljeničke dana. Uspješno vodi Humanitarnu zakladu za djecu Hrvatske. “I jednom kunom možemo pomoći!”- često ističe. Skrbi o siromašnoj djeci, poglavito onoj koja su ostala bez roditelja u hrvatskom Domovinskome ratu. Vremena su teška, ali ona se ne predaje. I danas je zahvalna dr. Ljiljani Kostović, što joj je predložila da prihvati  nešto takvoga.

Da, priredila je i (tri) značajne knjige – “Hrvatsko ratno znakovlje – Domovinski rat 1991.-1992.”  Čisti prihod od knjiga  opet ide u njezin humanitarni fond.

Stoga, hvala Vam gospođo Ankice. I sretan Vam rođendan!

Mladen Pavković

Kamenjar.com

facebook komentari

  • Sretan rođendan Ankici Tuđman! Mile Boban.

    BEZ POMIRENJA HRVATA, BUDUĆNOST JE JUGOSLAVENSKA,
    rekao je general DRINJANINA u ISTARSKOJ DRINI br. 3/4 1964. Priopćio Otporaš.

    Najviše
    što je jugoslavenstvo kao ideologija uspjelo dati je fizičko
    uništavanje jednog „jugoslavenskog” naroda od strane drugog
    „jugoslavenskog” naroda u ime očuvanja jugoslavenske države. Krv u
    Bleiburgu razotkrila je da je pravi krivac za suludo međusobno
    uništavanje između dvaju susjednih naroda jugoslavenska ideologija.
    Nakon
    masovnog pokolja kod Bleiburga, za većinu se Hrvata hrvatska narodna
    borba pretvorila u osobnu borbu. Naime, za pojedince to više nije bilo
    pitanje nekih teoretskih prava naroda, nego konkretne činjenice da su im
    ubili nekog bliskog, jednog ili više članova obitelji ili rodbine ili
    prijatelja. Stoga je za ogromnu većinu Hrvata ovaj težak udarac postao
    osobna stvar.

    Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga borba protiv
    Jugoslavije nije bila više samo idejna i gospodarska stvar, nego je
    postala biološka stvar, jer se naprosto radilo o pukom biološkom
    opstanku. Naime, više nije bio „kriv” samo onaj koji se javno izlagao
    kako bi obranio ideale i interese hrvatskog naroda, već i tzv. obični
    čovjek, koji nije imao ni pretpostavke ni mogućnosti utjecaja na
    političko oblikovanje hrvatskih narodnih interesa, ali je i taj obični
    čovjek bio „kriv” samo stoga što je bio Hrvat.

    Na toj općoj
    „krivnji”, koja je bila opravdanje za Bleiburg, pada jugoslavenstvo i
    zajedno s njim svaka Jugoslavija, bez obzira na njezino uređenje –
    unitarističko, federalno ili konfederalno – jer obitelj, rodbina i
    prijatelji „krivaca” ne mogu nikada prijeći na stranu „sudaca” odnosno
    prihvatiti ideologiju u ime koje su osuđeni. Bez temeljne zajedničke
    ideologije nije moguća politička zajednica, dakle jugoslavenska država.
    Stoga je Bleiburg definitivno dokazao nemogućnost Jugoslavije.

    Nakon
    bleiburškog pokolja mi Hrvati ne smijemo više misliti jednako kao prije
    njega ako želimo opstati kao narod. Valja raskrstiti s političkom
    iluzijom da će Zapad braniti Hrvate samo zato što Hrvati pripadaju
    Zapadu. U Bleiburgu su duboko pokopane hrvatske idejne iluzije, međutim,
    ako se iz tog strašnog iskustva rodio hrvatski politički realizam,
    žrtva tolikih tisuća Hrvatica i Hrvata neće biti uzaludna. Bleiburg
    jest, i mora biti, prekretnica u načinu razmišljanja hrvatskog naroda.

  • Sretan rođendan Ankici Tuđman! Mile Boban.

    BEZ POMIRENJA HRVATA, BUDUĆNOST JE JUGOSLAVENSKA,
    rekao je general DRINJANINA u ISTARSKOJ DRINI br. 3/4 1964. Priopćio Otporaš.

    Najviše
    što je jugoslavenstvo kao ideologija uspjelo dati je fizičko
    uništavanje jednog „jugoslavenskog” naroda od strane drugog
    „jugoslavenskog” naroda u ime očuvanja jugoslavenske države. Krv u
    Bleiburgu razotkrila je da je pravi krivac za suludo međusobno
    uništavanje između dvaju susjednih naroda jugoslavenska ideologija.
    Nakon
    masovnog pokolja kod Bleiburga, za većinu se Hrvata hrvatska narodna
    borba pretvorila u osobnu borbu. Naime, za pojedince to više nije bilo
    pitanje nekih teoretskih prava naroda, nego konkretne činjenice da su im
    ubili nekog bliskog, jednog ili više članova obitelji ili rodbine ili
    prijatelja. Stoga je za ogromnu većinu Hrvata ovaj težak udarac postao
    osobna stvar.

    Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga borba protiv
    Jugoslavije nije bila više samo idejna i gospodarska stvar, nego je
    postala biološka stvar, jer se naprosto radilo o pukom biološkom
    opstanku. Naime, više nije bio „kriv” samo onaj koji se javno izlagao
    kako bi obranio ideale i interese hrvatskog naroda, već i tzv. obični
    čovjek, koji nije imao ni pretpostavke ni mogućnosti utjecaja na
    političko oblikovanje hrvatskih narodnih interesa, ali je i taj obični
    čovjek bio „kriv” samo stoga što je bio Hrvat.

    Na toj općoj
    „krivnji”, koja je bila opravdanje za Bleiburg, pada jugoslavenstvo i
    zajedno s njim svaka Jugoslavija, bez obzira na njezino uređenje –
    unitarističko, federalno ili konfederalno – jer obitelj, rodbina i
    prijatelji „krivaca” ne mogu nikada prijeći na stranu „sudaca” odnosno
    prihvatiti ideologiju u ime koje su osuđeni. Bez temeljne zajedničke
    ideologije nije moguća politička zajednica, dakle jugoslavenska država.
    Stoga je Bleiburg definitivno dokazao nemogućnost Jugoslavije.

    Nakon
    bleiburškog pokolja mi Hrvati ne smijemo više misliti jednako kao prije
    njega ako želimo opstati kao narod. Valja raskrstiti s političkom
    iluzijom da će Zapad braniti Hrvate samo zato što Hrvati pripadaju
    Zapadu. U Bleiburgu su duboko pokopane hrvatske idejne iluzije, međutim,
    ako se iz tog strašnog iskustva rodio hrvatski politički realizam,
    žrtva tolikih tisuća Hrvatica i Hrvata neće biti uzaludna. Bleiburg
    jest, i mora biti, prekretnica u načinu razmišljanja hrvatskog naroda.

  • Alan B’Stard

    Sretan rođendan i dobro zdravlje Ankici Tuđman

    • Purger

      Sretan rođendan prva damo i molim te da dozoveš pameti onoga unuka što Srbuje i snima porniće.

  • Alan B’Stard

    Sretan rođendan i dobro zdravlje Ankici Tuđman

    • Purger

      Sretan rođendan prva damo i molim te da dozoveš pameti onoga unuka što Srbuje i snima porniće.