Srpski zločinci – Nagradno pitanje

0

Pitanje za “milijun eura”: Znate li tko su: Lilić, Ojdanić, Kovačević, Nonković, Babić, Zec, Milovanovič, Matović Čopić, Krga, Žugić i slični?

U Vukovar su u sklopu pilot projekta Ministarstva branitelja počeli pristizati učenici osnovnih škola, odnosno završnih razreda, s ciljem i željom da u samom gradu mučenika i junaka više saznaju o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Obilazit će mjesta na kojima su se hrvatski branitelji borili, a slušat će i potresna svjedočanstva istinskih Junaka hrvatskog Domovinskoga rata, a takvih je baš u Vukovaru bilo iznimno mnogo.

No, osmašima, ali i drugima željeli bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti Domovinskoga rata. To pitanje slobodno se može postaviti i Državnom odvjetništvu te brojnim sličnim institucijama, a poglavito Documenti koju vodi Vesna Teršelič.

Milosevic_-_Djukanovic-Bulatovic_bigDakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog Domovinskoga rata: Zoran Lilić, Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Crne Gore Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični) bili arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije, general pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik Nedeljko Čopić, pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major Mihajlo Vučinić, pomoćnik NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni za brojna razaranja, zločine na desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih zločina.

Civil War in YugoslaviaKao prvo, više se gotovo i nitko ne sjeća njihovih imena (osim Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu od tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su i “narodni heroji”, a u Srbiji je “narodni heroj” – zanimanje!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, pa čak određene i prati (blizu je dan okupacije Vukovara, ali i ne samo zbog toga).

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Kao četvrto, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi “opalili prvi “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. No, preskaču se oni koji su nakon II. svjetskog rata činili brojne zločine nad nevinim Hrvatima. A ne goni se ni one koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Šesto, pitanje za Državno odvjetništvo, policiju i ine službe: tko će se i kada pozabaviti, odnosno osuditi sve te i druge srpske zločince?

A na tom 41. sastanku, Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, na kojem se pod vodstvom Lilića i Miloševića, planirano daljnje rušenje Hrvatske (a već je bila 1995. godina!), u zapisniku (str. 23) ostale su zabilježene i riječi balkanskog krvnika Slobodana Miloševića vezane uz poznatu “bježaniju” Vojske Republike Krajine 1995. s kninskog područja čim su čuli “prvu hrvatsku pušku”. Milošević je tada u svezi ovog događaja uz ostalo istaknuo (jesu li to čuli i zapamtili Vesna Teršelič, Pusić, Štrbac i slični?:

“… Ne bih govorio o jednoj poražavajućoj i ponižavajućoj situaciji – da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina, praktično, završila kao naoružanje hrvatske vojske. Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani, odbija se mirovni plan, a na drugoj strani, odbija se da se brani!? Vi ste najstručniji deo ove naše Vojske. Kao što znate, tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine na najvećem delu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija. Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?! Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine, napadala je cela Prva armija, vazduhoplostvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca: nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izvještajima koja su bila od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. Sada mi trebamo da se uvlačimo u jednu situaciju, kako je, evo, zbog odbrane ljudstva, nama stalo više da te teritorije nego onima koji su na toj teritoriji imali sve uslove da se brane, a odlučili su da “hrabro” – pobegnu!”- bile su riječi balkanskog krvnika o kojima se na žalost ne govori i ne piše, kao da je nekima stalo da se i danas na određeni način zaštiti tamošnje srpsko pučanstvo, a ocrne one koji su oslobađali Knin i okolicu.

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na održanu 41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena akcije Oluja95), a čak se i u Haagu pričalo o tome tko je i koliko ispalio s hrvatske strane granata na Knin i otjerao “nevine” Srbe, od kojih je svatko i kao civil (sic!) bio naoružan barem s dva kalašnjikova, ako ne i minobacačem?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom” ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

facebook komentari