ŠTA ĆE BITI SA MNOM

0

Marijan Gubina: “260 dana”

ANGST

„Mogu dobiti kokice u čokoladi?“

„Možeš, evo. Ajd sad idi, nosi mami germu. Mama te sigurno čeka, zabrinuta što se nisi vratio.“

„Zna mama da sam ja dobro. Ja svaki dan radim u selu i dođem tek kad padne mrak.“

„Dobro, dobro, ajd plati. Ovi novci ti više ne vrijede. E, bonovi su dobri. ‘Ko vam je dao te bonove?“

„Ne znam.“

„Dobro, nema veze. Daj i te novce. Reci mami da si te novce ostavio.“

Lagano, korak po korak i našli smo se na vratima, koja su se brzo zatvorila kad sam izašao iz trgovine.

U jednoj ruci vrećica, u drugoj kokice prelivene čokoladom i našao sam se u nezgodnoj situaciji jer nisam znao kako da vadim kokice iz vrećice. No, toj muci brzo je došao kraj. Smazao sam kokice dok si rek’o keks. Zavezao vrećicu s namirnicama da nešto ne izgubim i krenuo kući.

Vidjevši svoju školu, nisam mogao odoljeti da ne odem do nje. Iza škole bio je prekrasan park koji je vodio do ogromnog Dunava. Nekada rijeka za kupanje, a danas rijeka za odvoz leševa.

Došao sam do parka u kojem je bila grupica momaka. Osjetio sam njihovu znatiželju, iako sam se okrenuo i gledao u kuću djevojke Radmile u koju sam bio zaljubljen, iščekivajući da ću je vidjeti, osjetio sam oči na svojim leđima. Osjetio sam nemir u svome tijelu, pritisak, nelagodu. Nešto su dobacivali, a moj strah se povećavao i povećavao. Odlučio sam otići kući, jer sam osjetio da neće biti dobro. U konačnici, u selu nije lijepo – samo nosim kamen na želucu.

Tup. Bio je to udarac u potiljak koji me oborio s nogu. Našao sam se na podu izbezumljen, ne znajući što me snašlo. No, zabrinula me pokidana vrećica i pomisao da sam nešto izgubio. Puzajući sam krenio dohvatiti sol, no brzi mrak pojavio se pred mojim očima. Bio je to snažan udarac nogom koji me prebacio na leđa. Utrnjeno lice prekrila je topla krv. Zaplakao sam, no to ih nije spriječilo da nastave s udarcima po mome tijelu. Mislio sam da ću umrijeti. Plakat nisam mogao. Ostao sam bez zraka. I, hvala Bogu, da su se umorili, da su stali. Osjetim cijelo tijelo kako bridi, peče, bol gotovo da ni ne osjetim od straha. Napokon sam skupio snage da se pomaknem, no svakim novim pokušajem izazivam strašnu bol u predijelu rebara. Podizanjem glave osjetim da mi se park vrti. Kroz magloviti pogled vidim dijelove vrećice i pokoju stvar iz nje.

Četveronoške krećem skupljati stvari, sve dok me u jednom trenutku ne prekine udarac u stražnjicu, zbog kojeg sam nabio glavu u zemlju. Rasplakao sam se.

Nakon nekoliko minuta, odlučio sam prestati plakati i otići kući. Poražen i ponižen. Unatoč velikoj boli koju osjećam, veća je bol bila zamisao maminog izraza lica kad vidi da nemam namirnice, koje su joj bile neophodne za pravljenje kruha. Iako sam razmišljao da ne odem kući, nego da nešto smislim po pitanju namirnica, odluka da odem iz parka bila je konačna. Tupa bol na cijelom vrelom tijelu padala je u sjenu svakim pomicanjem tijela.

Svako pomicanje tijela izazivalo je neizdrživu bol u području rebara i leđa. Napokon, nakon nekoliko pokušaja, uspio sam se podići na noge i zakoračati, no predamnom se sve mutilo, kao u magli. Park se vrtio i izazivao mučninu u mom trbuhu. Nakon samo nekoliko koraka, osjetio sam snažan udarac preko cijelih leda. Udarac koji me ponovo oborio. Uslijedili su novi udarci nekim dugačkim predmetom i nogama. Zapomagati i plakati više nisam mogao. Prepustio sam se i oprostio sa životom. Gubim se. Zatvaram već zatvorene oči, nestajem u mraku… Udarci po cijelom tijelu ne prestaju, no bol je sve manja i manja, kao da tinja. Potpuni mrak.

Ne znam koliko je vremena prošlo, no probudio sam se na cesti pokraj obližnjeg Doma zdravlja. Hrapavi beton iritirao je moje lice, a glas gospođe probijao je moje bubnjiće i izazivao neizdrživu bol u mojoj glavi. Unatoč tome što me molila da surađujem, kako bi me odvela u Dom zdravlja, koji je bio udaljen svega 10-15 metara, nadao sam se da će me ostaviti da ležim, da se odmorim, da bol prođe. Kako nije odustajala, a svaki njezin zvuk, svaki pokret, izazivao je strašne bolove, morao sam se natjerati da joj pomognem. Još je jedna žena priskočila u pomoć. Uhvatile su me za ruke, podigle na noge, koje su automatski popuštale. Moje vrištanje izazivalo je strah, što je bio značajno vidljivo na njihovim licima. Mislim da su imale osjećaj da mi nanose bol. No, nisu odustale. Korak po korak, uz moje vrištanje, dovukli su me do Doma zdravlja, a onda slijedi jos veća muka. Moramo na kat, a sad su i one umorne. Nakon kratke pauze, krenuli smo gore. U pomoć je priskočila jedna baka, koja je uz neprekidno kukanje držala moja leđa, kako se ne bi srušio na njih.

Napokon više nema stepenica, samo hodnik koji nas vodi do nekolicine vrata iza kojih se krije moja pomoć. Probudila se nada da će mi biti bolje. Bit ću spašen.

Na glasni poziv žena istrčala je doktorica i jedan mladić te su se užasnutih lica sjurili k meni. Pomogli su ženama da me uvedu me u sobu i polegnu na krevet. Krenula je rasprava između žena i doktorice.

„Što mu se dogodilo?“

„Ne zna. Ležao je na cesti.“

„Tko je vozio auto? Tko ga je skršio? Bože, pogledajte na šta liči. Može mi umrijeti ovdje! Šta da radim s njim? Sve će biti dobro. Kako se zoveš?“

„Maaavijan.“

„Kako?“

„Mavijan.“

„Ti si Hrvat?“

„Daa.“

„Vodite ga odavde! Brzo!“

„Doktorice, šta vam je? Pa to je dijete! Dijete koje umire!“

„Ne znam ništa. Vodite ga! Ja ne mogu ugroziti svoje. Meni je izdana zapovijed da ne smijem liječiti Ustaše.“

„Kakve Ustaše, doktorice, pa to je dijete koje nema veze ni s čim!“

„Ne znam! Vodite ga odma’! Ja moram javiti u štab da je tu pa će ga oni odnijet’. Ajde, Milane, diži ga!“

„Doktorice, molim vas bar ga pregledajte! Dajte mu kakvu injekciju.“

„Nema injekcije! I ovako nam fali za naše borce. Ajmo, ajmo brzo van! Stvarno ću zvati štab, a neće vam biti drago kad ga oni odnesu.“

I taman kada sam se počeo opuštati i ponovo tonuti u mrak, zgrabili su me pod ruke, za hlače i krenuli sa mnom van. Na jednom su mjestu zastali da me bolje prime. Stajanje je trajalo kao vječnost. Zaustavili su se ispred četvrtastog ogledala koji je otkrio moje izdeformirano lice. Lijevo oko u potpunosti zatvoreno, nabreknuto kao da sam u njega stavio dvije plave šljive. Desno oko bilo je zatvoreno, no na njega sam krajičkom oka vidio, poprilično mutno, no vidio sam. Moje su usne bile kao da ih je netko napuhao pumpom za bicikl, a skorena krv pokrivala je cijelo lice, koje je izgledalo kao da ga je izbo roj pčela. Slijepljena kosa prekrivala je čvoruge na mome čelu. I taman kada sam osjetio da ću pasti u mrak, krećemo dalje. Opet stepenice, ali na sreću, idemo dolje. Spuštajući se, shvatio sam da i nije bolje. Bol je jača, a strah od ponovnog susreta s bićima koji su me iskidali bila je neopisiva.

Pitanje što će biti sa mnom, izazivalo je neopisiv strah.

facebook komentari