Stan”te kosci- Cvjetnica 1992.god.

    8

    Cvjetnica 1992.

    Pod općom i zračnom opasnošću. Mnoštvo naroda u crkvi. Kao da su željeli prkositi. U rukama čvrsto stisnute grančice. Donesene na blagoslov. Otplovih mislima kroz te stisnute ruke s grančicama u povijest ovoga naroda. Svog naroda. Malog i odanog, koji nikada nije u velikim korovima kriještao na svojim trgovima „ raspni ga, raspni „ Tek ponetko. Uvijek je spokojno stupao prema svojoj kalvariji i stajao pod svojim križevima. Majke su stoljećima miješale krunice sa suzama i na malim prozorčićima zorama i zorama čekale djecu da se vrate s domovinskih branika. Baš kao i danas. Možda je ovaj narod baš toliko i razapinjan, jer nije tražio da drugi budu razapinjani ?! Bila je cvijetnica kad nisu zvonila zvona, i ne znam jesu li se djeca tog jutra umivala u cvijeću.

    Kod jedne majke potkraj travnja 1992.

    U pogledu je lebdjelo njezino dijete, njezin sin. Već je došlo do onog da se više ne zna kad si prestao plakati. Žal i duboka tuga. I dok sprema kavu, tiho priča one zadnje trenutke, što ih je toliko puta pregledala i odvrtila pomnije od bilo kojeg magnetoskopa.
    -On je bio dijete bez želja, uvijek je samo drugima ugađao. I braći i sestrama, da i ne govorim o sebi i mužu. Jedina mu je želja bila sloboda njegova naroda i Domovine…
    Gledala je kroz sve nas tražeći u mećavama planina svog sina.
    -Čim je njegov prijatelj, a bili su nerazdvojni, došao k njemu, odmah je ustao obukao vojničko odijelo, uzeo pušku, poljubio me tu na pragu, i nestao…
    Rekao je samo ulazeći u auto:“Ti se majko ništa ne brini, ja ću se brzo vratiti..“ I eto, već tjedan dana ništa o njemu ne znamo, ni o njegovu prijatelju…
    Tiho je dalje mlila kavu i gledala svog nestalog sina…

    Svibnja 1992.

    Šesnaesti je svibnja. Pošao sam u gluho doba noći čuti slavuje. Vele prirodoslovci da oni točno znaju svoje noćne smjene, te tako cijela proljetna noć sluša njihov poj. Slavuji su pjevali, a u daljini je tutnjalo: Mostar, Široki Brijeg, kruševo, Čapljina…I slavuji zastanu načas, pa nastave, i tutnjava. To topovi tuku moju zemlju. Tuđi topovi. U svibnju, kad bismo trebali slušati poj svibanjskih slavuja. Iz daljine sijeva. Nebo je zvjezdano, a između zvijezda plove zločinački zrakoplovi. Snimaju i traže svoje kukavice po selima i zaseocima moje zemlje. Stajali smo cedar i ja. I šutjeli. Gutao me san koji nije htio na oči. Topovi su tutnjali, i rušili sve moje, a ja sam ustrajno između granata htio u proljetne krošnje vratiti naše slavuje.

    Svibanj 16. 1992.

    Uletjeli su u kuću. Nikoga ne znam, no na licima već poznate i za rat uobičajene stvari, roditelji , kćer sa zetom i sin u odori hrvatskog vojnika. Lijep, puška papovka u njegovoj ruci djeluje kao puščica. Dug, zdrav, mlad, kratka frizura. Pripaljuje mi cigaretu. Ruke mu drhte. Hoće natrag u svoj kvart. Majka cvili, ovila mu se oko vrata:
    -tebe ne dam! Ti ostaješ sa mnom. Ti si još što mi je ostalo.
    -majko brat je živ. Pa dva dana mu treba da se izvuče, sigurno je živ
    -ti ostaješ sa mnom, ti ne ideš natrag. Ostajemo zajedno
    Ocu pada pepeo cigarete na pod. Gleda ni prema čemu. Oči krvave od suzdržanih suza.
    Pošao sam pred kuću. Za mnom je izašao sin. Pogledao sam prema gore i u zraku vidio njegovo lice. I suze što teku niz obraze. Povukao je debelo iz cigarete i zaplakao sa svojih visina prema meni:
    -vidio sam kad su mi brata zaklali.

    fra Ante Marić

    facebook komentari

    • Alan B’Stard

      Hvala dragom prijatelju fra Anti Mariću na ovoj knjizi!
      Slavuji su pjevali, a u daljini je tutnjalo!

    • Alan B’Stard

      Hvala dragom prijatelju fra Anti Mariću na ovoj knjizi!
      Slavuji su pjevali, a u daljini je tutnjalo!

    • peppermintt

      To topovi tuku moju zemlju. Tuđi topovi.

      • Alan B’Stard

        Već smo se bili navikli na “slavujev pjev”! Znali smo kad dolazi i gdje će pogoditi odprilike

        • peppermintt

          koliko tuge kad čitam i čitam ove stranice..svako novo slovo jednako boli sjećanjem…

    • peppermintt

      To topovi tuku moju zemlju. Tuđi topovi.

      • Alan B’Stard

        Već smo se bili navikli na “slavujev pjev”! Znali smo kad dolazi i gdje će pogoditi odprilike

        • peppermintt

          koliko tuge kad čitam i čitam ove stranice..svako novo slovo jednako boli sjećanjem…