Stara vrata kuće moje

0
Foto: Deni Ulić

Stara vrata kuće moje
zaključana tužno stoje,
to mi srcu tugu stvara,
što ih nitko ne otvara.

Kad ih gledam ne vjerujem
da je takvo vrijeme došlo,
to ne biješe jako davno,
deset bi nas kroz njih prošlo.

Otvorena nekad bila
sve do pola noći,
pola sata ne bi prošlo
netko kroz njih mora proći.

Ispred njih terasa mala,
dva kvadrata ako ima,
uvijek netko na njoj sjedi
dok ne dođe ljuta zima.

Kad god dođem otvorim ih,
na prag sjednem tužan,
sklopim oči i zamislim
što su pusta, sanak ružan.

Puno tajni ona kriju,
iz mladosti moje,
neke više nisu bitne,
što se može život to je.

Iza vrata je odgnjište,
gdje je uvijek vatra bila,
tu nam jelo svakog dana,
pripremala majka mila.

Ko bi meni mogo reći
da će vrijeme doći,
kućna vrata da će ostat
jednog dana u samoći.

Roditelji su pomrli,
vrijeme čini svoje,
mi otišli svojim putom,
stara vrata tužno stoje.

Stihovi: Ivan Čuljak, Rovišće

facebook komentari