Starčevićevi Serbi – socijalni sloj ili etnos

    0

    Prikaz knjige: Ante Starčević, Bi li slavstvu ili ka Hrvatstvu, Ime Serb, Stranke u Hervatskoj, Djela Dr. Ante Stračevića, sv. 3., Znanstveno-političke razprave, 1894.-1896., pretisak, 1995., Inačica, Varaždin, 1995.

    U tekstu „Bi li slavstvu ili ka hrvatstvu“ Starčević vodi raspravu u dijaloškoj formi između stekliša i prostodušnika. Raspra je pak  strukturirana po uzoru na sokratovske dijaloge sa sofistima, koje majeutičkom metodom privodi istini. Utemeljen duboko u etičke vrijednosti, ali i vrstan poznavatelj prošlosti te pronicljiv promatrač političke zbilje, Starčević preko svoga stekliša razgoni ilirske, slavenske i jugoslavenske magle iz glava hrvatskog puka, što su mu ih zbog svojih sebičnih interesa nametale tadašnje političke elite, braneći pod tom krinkom uglavnom tuđe, germanske, ali i velikoruske političke probitke.

    [dropcap]U[/dropcap]viđajući realnu pogibelj za vlastiti narod od slavenske ideologije Starčević ističe kako su pravaši protiv slavenstva zato što su to prazne riječi i sanjarije bez sadržaja. Te ludorije nemaju temelja u prošlosti, nemaju razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti i one pripravljaju propast hrvatskom narodu, što je uostalom pokazao kasniji nesretan razvoj povijesnih prilika. Dobro je znao da se primjerice Poljaci, Česi i Rusi nikad nisu u ime imaginarne ideologije odrekli pripadnosti svojim narodima. Nu i kad su te ludorije zastupale pojedine ruske političke skupine, one su u njoj gledale samo širenje ruskoga utjecaja i jačanje vlastite moći pa Starčević lakoćom argumentira kako bi se to bratsko slavenstvo, u slučaju da se nametne skupini naroda ubrzo pretvorilo u mučan asimilacijski proces, koji moćnijim narodima omogućuje velikodržavne hegemonije.

    Jednako onako kako se dogodio raspad velikodržavnih tvorevina tako je neslavno propala i t. zv. ideologija slavenskoga jedinstva krvi i jezika, koja je u svojoj biti počivala na rasističkim temeljima. Starčević i to jednostavno argumentira mnoštvom primjera iz različitih nacionalnih povijesti i međusobnih stapanja starosjedilaca i pridošlih naroda, čime je povijest svojim razvojem izbrisala t. zv. čistu krv. Kad je pak u pitanju jezik i pismenost Starčević vrlo razborito tvrdi kako su Hrvati još prije procesa pokrštenja imali vlastito pismo, koje je Crkva samo prihvatila. Naime, da ga nisu imali prije toga, Crkva bi im s razlogom nametnula latinicu, uostalom kao i drugim narodima. S hrvatskih područja to se pismo kasnije raširilo na sjever. Omalovažavanju hrvatske narodne moći, povijesti i kulture, što je bila uobičajena praksa jugoslavenskih ideologa Starčević je suprotstavio jedinstveno  ime hrvatskoga naroda, koje su, za razliku od imena mnogih drugih naroda, jednako nazivali svi europski jezici, što je tumačio jasnom prepoznatljivošću i znatnim udjelom u razvoju povijesti i kulture.

    U državotvornom smislu isticao je umijeće i sposobnost za upravnu organizaciju prostora bivše rimske pokrajine Dalmacije, koju su Hrvati vojnički zaposjeli nakon pobjede nad moćnim Avarima. Smatrao je kako u povijesti nema sanjarija nego tek ljudi koji narodu podmeću sanjarije za povijest, što je pogibeljan nauk, jer narod koji ga se drži srlja u vlastitu propast. Prava pak narodna povijest daje narodu čvrstu podlogu za veličanstvena djela. Hrvatska histroiografija još od Starčevićevih vremena nije lustrirana od slavenskih ili pak južnoslavenskih sanjarija, što svjedoči i aktualne interpretacije hrvatske povijesti od srednjovjekovlja pa sve do Domovinskoga rata. Unatoč primjerice informacijama u Porfirogenetovu djelu „O upravljanju carstvom“, gdje jasno stoji da su Hrvati zaposjeli područje cijele rimske Dalmacije, na mnogim katedrama hrvatske povijesti i danas se uči kako se hrvatska država prostirala tek na par župa što ih navodi Porfirogenet, dok se druge hrvatske kneževine proglašavaju stanovitim „sklavinjama“.

    Starčević pak Porfirogenetove župe vidi samo na prostoru, koji je u upravnoj podjeli tada prilično prostrane Hrvatske pripadao samo Hrvatu, dakle jednom od peterice braće i dviju sestara, koji su u pohodu vodili hrvatski narod. Poruka pak Starčevićeve rasprave jest: Oslonimo se na vlastite narodne snage, njegovu moć i tradiciju pa se ne treba bojati budućnosti.  U prilično prešućivanoj ili pak kuđenoj raspravi „Ime Serb“ Starčević je ponajprije genijalno odgovorio različitim slavističkim mudrijašima, kao što su Josef  Dobrovsky i Pavao Šafarik, ali i njihovim  hrvatskim sljedbenicima, kojima je stanovništvo grčko-iztočne vjere bilo podloga za stvaranje velikosrpske ideologije, na temelju koje bi se moćna Rusija pokušala protegnuti na toplo more. S obzirom da su za proširenje svoje moći, ali i teritorija nakon opadanja Osmanskoga Carstva, trebali oslonac pravoslavnih balkanskih naroda, slavenska, a poglavito južnoslavenska ideologija je bila potrebna i Habsburškoj Monarhiji. Zato je, zbog homogenizacije pravoslavlja i stvoren pokretački mit o moćnoj srednjovjekovnoj srpskoj državi, nu Starčević tvrdi kako tek nedostatan razvoj kulture i književnosti pokazuje stvarno stanje srpske moći, a naknadna svojatanja hrvatskih knjiga i kulture uvijek su bila samo najava zaposjedanje zamišljena teritorija. U tom se pokusu izgubila vjerska dimenzija pa je pravoslavlje zapalo u t. zv. svetosavsku ideologiju iz koje i danas crpi svoju političku moć. Upravo su rezultati ove ideologije bili izravno odgovorni za početak velike klaonice naroda u Prvom svjetskom ratu, a sudbina hrvatskoga naroda završila je u rukama nekadašnjega osmanskog roblja.

    Starčević svojim tekstom ne niječe onodobnu ovisnu državicu Kneževinu Srbiju, nu iz povijesnih izvora, što se ponajprije može vidjeti kod Porfirogeneta, Srbi su činili tek malu skupinu muškaraca i žena, koje je bizantski car mogao sve skupa smjestiti u svoj gradić srednje veličine, što je značilo da je Srba u doba t. zv. doseljenja moglo biti tek između 5 do 10 tisuća duša. Takva skupina nije mogla činiti određeni etnos pa čak  ni vojničku hordu, koja bi se svojom borbenošću nametnula okolnim narodima. Uostalom i tri stoljeća nakon doseljenja, Porfirogenetovi Srbi nisu činili veću skupinu stanovništva, jer ih je u svom pohodu bugarski car Simeon sve odveo u ropstvo, a tek se manja skupina uspjela skloniti kod hrvatskoga vladara Tomislava. Zato je Starčević smatrao tu skupinu izrazito niskim socijalnim slojem, a njihove ime, pozivajući se na antičke izvore, izvodio iz latinske riječi „servus“, što je na hrvatskom značilo sužanj ili rob. Oni su, dakle, po Starčevićevu mišljenu bili bizantski sužnji ili robovi, a vjerojatno potjecali od tribalskih plemena nekadašnjih Tračana. Tek će, zbog navedenih velikodržavnih strategija Austrije i Rusije 19. stoljeće stvoriti Srbe kao amalgam različitih pravoslavnih naroda, koji su trebali služiti velikoruskim, odnosno austrijskim projektima, a na kraju su zapravo poslužili Velikoj Britaniji, na štetu jednih i drugih, za stvaranje bedema protiv njemačkoga prodora na istok, što je stajalo nebrojenih žrtava, mučenja i stradanja Hrvate, ali i druge narode, koji su došli pod velikosrpske režime.

    Tijekom sedamdesetogodišnje vlasti na političku površinu su probili stoljećima taloženi niski i osvetnički nagoni prema svemu što nije bilo „ropsko“ pa su i stradanja nesrpskih naroda u bivšim Jugoslavijama još i danas nerazumljiva civiliziranim narodima. Taj će umjetni amalgam početi s raspadom tek nakon demokratskih pokreta potkraj 20. stoljeća, a manifestirat će se u crnogorskoj samosvijesti i formiranju vlastite Crnogorske pravoslavne crkve. Sličan će proces, nakon oslobađanja, početi i u skupinama hrvatskih pravoslavaca, od kojih se već sad blizu dvadesetak tisuća očituje pravoslavnim Hrvatima. Starčević je ovim tekstom raskrinkavao zablude za kojima se povodio politički i dio kulturnoga sloja u Hrvatskoj. U eseju „Stranke u Hrvatskoj“ Starčević je tadašnje madžarone ocijenio političarima, koji su pokušavali unutar Ugarske braniti hrvatske pravice pa je precizno predvidio da će ta stranka nestati s pozornice onoga trenutka kad izumre odnarođeno hrvatsko plemstvo, što je na kraju i povijest potvrdila.

    Posebnu oštricu usmjerio je na „magjarolce“, odnosno slavoserbe, koji su za račun svojih različitih gospodara uglavnom radili protiv hrvatskih probitaka, dok je na temeljitim etičkim zasadama i interesima hrvatskoga naroda, njegove slobode, državne neovisnosti i boljitka gradio program svoje pravaške stranke. Ako bismo danas tražili političke karaktere o kojima piše Starčević, unutar političke elite mogli bismo pronaći sve tri vrste političara, s tim da bi današnji slavoserbi ili magjarolci, bez obzira na promijenjene okolnosti i danas bili vrlo brojno zastupljena skupina.

    Mate Kovačević

    facebook komentari