Pratite nas

Starčevićevi Serbi – socijalni sloj ili etnos

Objavljeno

na

Prikaz knjige: Ante Starčević, Bi li slavstvu ili ka Hrvatstvu, Ime Serb, Stranke u Hervatskoj, Djela Dr. Ante Stračevića, sv. 3., Znanstveno-političke razprave, 1894.-1896., pretisak, 1995., Inačica, Varaždin, 1995.

U tekstu „Bi li slavstvu ili ka hrvatstvu“ Starčević vodi raspravu u dijaloškoj formi između stekliša i prostodušnika. Raspra je pak  strukturirana po uzoru na sokratovske dijaloge sa sofistima, koje majeutičkom metodom privodi istini. Utemeljen duboko u etičke vrijednosti, ali i vrstan poznavatelj prošlosti te pronicljiv promatrač političke zbilje, Starčević preko svoga stekliša razgoni ilirske, slavenske i jugoslavenske magle iz glava hrvatskog puka, što su mu ih zbog svojih sebičnih interesa nametale tadašnje političke elite, braneći pod tom krinkom uglavnom tuđe, germanske, ali i velikoruske političke probitke.

[dropcap]U[/dropcap]viđajući realnu pogibelj za vlastiti narod od slavenske ideologije Starčević ističe kako su pravaši protiv slavenstva zato što su to prazne riječi i sanjarije bez sadržaja. Te ludorije nemaju temelja u prošlosti, nemaju razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti i one pripravljaju propast hrvatskom narodu, što je uostalom pokazao kasniji nesretan razvoj povijesnih prilika. Dobro je znao da se primjerice Poljaci, Česi i Rusi nikad nisu u ime imaginarne ideologije odrekli pripadnosti svojim narodima. Nu i kad su te ludorije zastupale pojedine ruske političke skupine, one su u njoj gledale samo širenje ruskoga utjecaja i jačanje vlastite moći pa Starčević lakoćom argumentira kako bi se to bratsko slavenstvo, u slučaju da se nametne skupini naroda ubrzo pretvorilo u mučan asimilacijski proces, koji moćnijim narodima omogućuje velikodržavne hegemonije.

Jednako onako kako se dogodio raspad velikodržavnih tvorevina tako je neslavno propala i t. zv. ideologija slavenskoga jedinstva krvi i jezika, koja je u svojoj biti počivala na rasističkim temeljima. Starčević i to jednostavno argumentira mnoštvom primjera iz različitih nacionalnih povijesti i međusobnih stapanja starosjedilaca i pridošlih naroda, čime je povijest svojim razvojem izbrisala t. zv. čistu krv. Kad je pak u pitanju jezik i pismenost Starčević vrlo razborito tvrdi kako su Hrvati još prije procesa pokrštenja imali vlastito pismo, koje je Crkva samo prihvatila. Naime, da ga nisu imali prije toga, Crkva bi im s razlogom nametnula latinicu, uostalom kao i drugim narodima. S hrvatskih područja to se pismo kasnije raširilo na sjever. Omalovažavanju hrvatske narodne moći, povijesti i kulture, što je bila uobičajena praksa jugoslavenskih ideologa Starčević je suprotstavio jedinstveno  ime hrvatskoga naroda, koje su, za razliku od imena mnogih drugih naroda, jednako nazivali svi europski jezici, što je tumačio jasnom prepoznatljivošću i znatnim udjelom u razvoju povijesti i kulture.

U državotvornom smislu isticao je umijeće i sposobnost za upravnu organizaciju prostora bivše rimske pokrajine Dalmacije, koju su Hrvati vojnički zaposjeli nakon pobjede nad moćnim Avarima. Smatrao je kako u povijesti nema sanjarija nego tek ljudi koji narodu podmeću sanjarije za povijest, što je pogibeljan nauk, jer narod koji ga se drži srlja u vlastitu propast. Prava pak narodna povijest daje narodu čvrstu podlogu za veličanstvena djela. Hrvatska histroiografija još od Starčevićevih vremena nije lustrirana od slavenskih ili pak južnoslavenskih sanjarija, što svjedoči i aktualne interpretacije hrvatske povijesti od srednjovjekovlja pa sve do Domovinskoga rata. Unatoč primjerice informacijama u Porfirogenetovu djelu „O upravljanju carstvom“, gdje jasno stoji da su Hrvati zaposjeli područje cijele rimske Dalmacije, na mnogim katedrama hrvatske povijesti i danas se uči kako se hrvatska država prostirala tek na par župa što ih navodi Porfirogenet, dok se druge hrvatske kneževine proglašavaju stanovitim „sklavinjama“.

Starčević pak Porfirogenetove župe vidi samo na prostoru, koji je u upravnoj podjeli tada prilično prostrane Hrvatske pripadao samo Hrvatu, dakle jednom od peterice braće i dviju sestara, koji su u pohodu vodili hrvatski narod. Poruka pak Starčevićeve rasprave jest: Oslonimo se na vlastite narodne snage, njegovu moć i tradiciju pa se ne treba bojati budućnosti.  U prilično prešućivanoj ili pak kuđenoj raspravi „Ime Serb“ Starčević je ponajprije genijalno odgovorio različitim slavističkim mudrijašima, kao što su Josef  Dobrovsky i Pavao Šafarik, ali i njihovim  hrvatskim sljedbenicima, kojima je stanovništvo grčko-iztočne vjere bilo podloga za stvaranje velikosrpske ideologije, na temelju koje bi se moćna Rusija pokušala protegnuti na toplo more. S obzirom da su za proširenje svoje moći, ali i teritorija nakon opadanja Osmanskoga Carstva, trebali oslonac pravoslavnih balkanskih naroda, slavenska, a poglavito južnoslavenska ideologija je bila potrebna i Habsburškoj Monarhiji. Zato je, zbog homogenizacije pravoslavlja i stvoren pokretački mit o moćnoj srednjovjekovnoj srpskoj državi, nu Starčević tvrdi kako tek nedostatan razvoj kulture i književnosti pokazuje stvarno stanje srpske moći, a naknadna svojatanja hrvatskih knjiga i kulture uvijek su bila samo najava zaposjedanje zamišljena teritorija. U tom se pokusu izgubila vjerska dimenzija pa je pravoslavlje zapalo u t. zv. svetosavsku ideologiju iz koje i danas crpi svoju političku moć. Upravo su rezultati ove ideologije bili izravno odgovorni za početak velike klaonice naroda u Prvom svjetskom ratu, a sudbina hrvatskoga naroda završila je u rukama nekadašnjega osmanskog roblja.

Starčević svojim tekstom ne niječe onodobnu ovisnu državicu Kneževinu Srbiju, nu iz povijesnih izvora, što se ponajprije može vidjeti kod Porfirogeneta, Srbi su činili tek malu skupinu muškaraca i žena, koje je bizantski car mogao sve skupa smjestiti u svoj gradić srednje veličine, što je značilo da je Srba u doba t. zv. doseljenja moglo biti tek između 5 do 10 tisuća duša. Takva skupina nije mogla činiti određeni etnos pa čak  ni vojničku hordu, koja bi se svojom borbenošću nametnula okolnim narodima. Uostalom i tri stoljeća nakon doseljenja, Porfirogenetovi Srbi nisu činili veću skupinu stanovništva, jer ih je u svom pohodu bugarski car Simeon sve odveo u ropstvo, a tek se manja skupina uspjela skloniti kod hrvatskoga vladara Tomislava. Zato je Starčević smatrao tu skupinu izrazito niskim socijalnim slojem, a njihove ime, pozivajući se na antičke izvore, izvodio iz latinske riječi „servus“, što je na hrvatskom značilo sužanj ili rob. Oni su, dakle, po Starčevićevu mišljenu bili bizantski sužnji ili robovi, a vjerojatno potjecali od tribalskih plemena nekadašnjih Tračana. Tek će, zbog navedenih velikodržavnih strategija Austrije i Rusije 19. stoljeće stvoriti Srbe kao amalgam različitih pravoslavnih naroda, koji su trebali služiti velikoruskim, odnosno austrijskim projektima, a na kraju su zapravo poslužili Velikoj Britaniji, na štetu jednih i drugih, za stvaranje bedema protiv njemačkoga prodora na istok, što je stajalo nebrojenih žrtava, mučenja i stradanja Hrvate, ali i druge narode, koji su došli pod velikosrpske režime.

Tijekom sedamdesetogodišnje vlasti na političku površinu su probili stoljećima taloženi niski i osvetnički nagoni prema svemu što nije bilo „ropsko“ pa su i stradanja nesrpskih naroda u bivšim Jugoslavijama još i danas nerazumljiva civiliziranim narodima. Taj će umjetni amalgam početi s raspadom tek nakon demokratskih pokreta potkraj 20. stoljeća, a manifestirat će se u crnogorskoj samosvijesti i formiranju vlastite Crnogorske pravoslavne crkve. Sličan će proces, nakon oslobađanja, početi i u skupinama hrvatskih pravoslavaca, od kojih se već sad blizu dvadesetak tisuća očituje pravoslavnim Hrvatima. Starčević je ovim tekstom raskrinkavao zablude za kojima se povodio politički i dio kulturnoga sloja u Hrvatskoj. U eseju „Stranke u Hrvatskoj“ Starčević je tadašnje madžarone ocijenio političarima, koji su pokušavali unutar Ugarske braniti hrvatske pravice pa je precizno predvidio da će ta stranka nestati s pozornice onoga trenutka kad izumre odnarođeno hrvatsko plemstvo, što je na kraju i povijest potvrdila.

Posebnu oštricu usmjerio je na „magjarolce“, odnosno slavoserbe, koji su za račun svojih različitih gospodara uglavnom radili protiv hrvatskih probitaka, dok je na temeljitim etičkim zasadama i interesima hrvatskoga naroda, njegove slobode, državne neovisnosti i boljitka gradio program svoje pravaške stranke. Ako bismo danas tražili političke karaktere o kojima piše Starčević, unutar političke elite mogli bismo pronaći sve tri vrste političara, s tim da bi današnji slavoserbi ili magjarolci, bez obzira na promijenjene okolnosti i danas bili vrlo brojno zastupljena skupina.

Mate Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati