Starica Ana Bajić živi u kući od kartona

    0

    Da živi u nekoj državi, Anu Bajić sigurno bi je proglasili fenomenom , a ovako je samo jedan od brojnih beskućnika čiji život ne interesira ama baš nikoga. Prolaze u Nedžarićima pored nje automobili vrijedni nekoliko desetaka i stotina tisuća maraka, nitko da se osvrne na gomilu kartona u koje se uvuče ova starica oko ponoći da bi dočekala naredno jutro i opet krenula u borbu s birokracijom , ljudskim nemarom i bezosjećajnošću, piše Oslobođenje.

    Tortura

    – Živjela sam 28 godina u braku sa svojim Salihom. Imali smo lijep život. Nažalost, on je preminuo prije sedam godina i u naš stan je uselila moja pastorka, Salihova kćerka iz prvog braka. Nekako smo na početku našle zajednički jezik, razumjele smo se, živjele lijepo, a onda preko noći sve je krenulo nizbrdo. Počelo joj je smetati ako jedem, pije , hodam, dišem …  Ako zatvorim prozor ili vrata, problem je, ako ih otvorim, opet ne valja, ako legnem, moram ustati, ako ustanem, što ne legnem. Tortura se iz dana u dan povećavala, proganjana sam, pastorka me je čak i udarila. Htjela je da me smjesti u psihijatrijsku bolnicu, ali ja na to ne pristajem. Iz stana me je sve češće tjerala i prošlu godinu sam bila primorana dolaziti kući iza ponoći kada ona zaspe i ustajati oko četiri sata i u zoru izlaziti iz stana, jer mi je naredila tako. U jesen 2012. godine sam shvatila da ne mogu tako vječno, izlaziti iz kuće po kiši, snijegu, vjetru i onako bunovna bauljati gradom. U prosincu sam odlučila doći ovdje u ove ruševine, namjestiti sebi prenoćište i čekati da se riješi pitanje vlasništva stana, kaže Ana, kojoj je krevet karton, deka karton, zidovi karton …

    Povremeno odlazi kod pastorke u stan kako bi oprala rublje, nekada se i kupala u stanu, a u posljednje vrijeme i to obavlja u improviziranom kupaonici, naravno sa zidovima od kartona.

    – Nije mi hladno. Kako su se i prije ljudi kupali vani. Pred Bajram sam se okupala hladnom vodom. Nije mi bilo ništa, potpuno sam zdrava, ističe Ana.

    Dolazile su Sarajlije za Bajram i donijele Ani bajramski ručak, zadovoljna je i podrškom koju joj pružaju djelatnici poduzeća koja posluju u njenoj blizini.

    Čopori pasa

    – Skupe se oko ponoći čopori pasa oko mene, ali otjeraju ih uposlenici koji rade okolo. Tu su za mene uvijek i često me počaste kavom, čajem … Nadam se da će do kraja ove godine moj problem biti riješen. Ja znam da je teško živjeti u zajednici, moja jedina želja je da prodamo stan koji imamo na Čengić – Vili i da ja sebi kupim malu vikendicu u Rakovici. Time bi svi moji problemi riješeni. Ja sam skromna i vrijedna i ništa mi ne bi bio problem, kaže Ana Bajić, kojoj treba dugo vremena da se ispravi dok hoda, jer posljednju godinu dane i noći provodi sklupčana, umotana u džempere i deke i prekrivena kartonima.

    pogled.ba

    facebook komentari