U san mi dođe i vidjeh sliku.
I osjetih miris,drag i mio.
To staze djetinjstva preda mnom stoje,
zavičaj stari ja sam snio.

Niz lice suza polako krenu,
za stazama djetinjstva još srce žudi.
O,gdje mi se skrivaš dome stari?
Snivaš li mrakom ili ti zora rudi?

Gdje su te hridi i brda kršna,
pašnjaci škrti i vrtače puste?!
Gdje mi je dom,kuća mi rodna,
zidine stare i paprati guste?!

Rodnu kuću ko sliku vidim,
Sopicu malu,djeda ispod strije.
U osinju njenom uz kolute dima
od žege ilinjdanske umorne oči krije.

I oca vidim;stiže polako.
iz nekog vrtla ili sa njive.
U ćošku avlije motiku stavlja
pod gustu krošnju velike šljive.

Živi li još uvijek tamo netko
u najdražem dijelu moga svijeta,
gdje zrikavci najljepše pjesme sriču
i gdje jorgovan najljepši proljećem cvijeta?

Slike se nižu, jedna na drugu,
vjetar mi nosi mirise juga.
Opijen tuđinom još samo slutim
da srce mi para bol i tuga.

Odjednom čujem, krvnik neki
ruši mi dom, pali i gazi
zavičaj kršni,uspomenu dragu,
i komad mira na djetinjstva stazi

Ustajem hitro, jer poć mi treba,
na prag joj stajem sred krvava boja.
I gle, ne vidjeh boru na starom čelu,
već ponosom blista Hercegovina moja!

Frano Mikulić Jukić

facebook komentari