Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

‘Stepinac i njegov odnos prema Paveliću’: izlaganje mons. dr. Ratka Perića

Objavljeno

na

O temi ‘Stepinac i njegov odnos prema Paveliću’ u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru 8. prosinca izlagao je dr. Ratko Perić, mostarsko-duvanjski biskup.

Podaci u tom izlaganju rezultat su velikog osobnog istraživačkog rada biskupa Perića koji je član Mješovite komisije stručnjaka iz Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Komisija će na susretima do srpnja 2017. g. razmatrati ulogu bl. Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

Biskup Perić argumentirano je opisao izravne odnose između zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i Ante Pavelića, poglavnika NDH, u vremenu od 1941. do 1945.

10 osobnih susreta i 20 pisama bilanca je Stepinčeva nastojanja prema Paveliću. Kardinal Stepinac je intervenirao za svaki srpski, židovski i drugi dopis ugroženoga kojeg je dobio. Stepinac je napisao 20 pisama direktno na adresu Pavelića. Pavelić mu nije odgovorio ni na jedno. Jednom ili dva puta je odgovorio preko nekog ureda i rekao da nije istina što je napisano. Mons. Perić je opisao datume i situacije u kojima je Stepinac deset puta otišao Paveliću. Svaki put, osim prvog puta kad je išao čestitati na obnovljenoj državnosti, kardinal je išao kako bi za nekoga intervenirao. Pavelić zauzvrat nikad nije došao u Nadbiskupski dvor ni u zagrebačku katedralu.

– Stepinac je ostao na svom mjestu. Gdje god je bio, on je bio na svom mjestu. Zato što mu je savjest na svom mjestu. Stepinac je pokazao kako je velikodušan prema potrebnima koji su se njemu obraćali za pomoć, a dostojanstven prema silnicima. Nije za njega bilo silnika. Stepinac je izravno poželio Paveliću: ‘Upravljajte u pravdi i istini, kao najčvršćem temelju blagoslovljene budućnosti’. To je ostalo u Stepinčevoj rječniku i duši. Svaki put će doći, istina i pravda. Bez toga, sve je razbojništvo, kako kaže sv. Augustin – istaknuo je biskup Perić.

Na jedan od prigovora SPC-a da je Stepinac bio za NDH, hrvatsku državu, biskup je istaknuo Stepinčevu misao, ‘zašto bi bio zločin biti za hrvatsku državu’.

– To nije zločin nego izraz duboke domoljubne svijesti. Bori se za nešto što je vrijedno u ljudskom, rodoljubnom smislu. Stepinac je razlikovao državu od konkretnog režima. Stepinac je rekao: ‘Hvatska država je politički cilj svih dobrih rodoljuba. Ali ustaški i komunistički režim nisu država’. To je hrabro reći. To je rekao i na sudu. Pred komunistima je rekao, ja sam za hrvatsku državu – rekao je mons. Perić.

Istaknuo je Stepinčeve riječi: ‘Neka hrvatski narod izađe na slobodne izbore, pa neka izabere komunističku Hrvatsku, ja ću je priznati. Ja priznam ono što narod hoće’.

– Ako ćemo demokraciju, onda ćemo tako. Stepinac poštuje kako narod kaže. Ako narod plebiscitarno hoće to, kaže, ‘Bih bih ništarija da ne želim hrvatsku državu’. Nije mogao jasnije ni razgovjetnije – istaknuo je mons. Perić.

Stepinac je čestitao Paveliću na obnovi državne nezavisnosti nakon proglašenja NDH 1941.

– Ništa se ne zalijeće, ne trijumfira. Dostojanstveno. Ne zna kuda će sve otići – rekao je mons. Perić.

Stepinac prvi put susreće Pavelića 16. travnja 1941. u Banskim dvorima. Razgovor je trajao 15 minuta. Nadbiskup mu je poželio Božji blagoslov u radu i naglasio da se Crkva ni dosad nije miješala, niti se želi ubuduće miješati, u aktivnu politiku.

– Naglasak je na aktivna. Aktivna znači: Poglavniče, ja tebi neću imenovati župane, a nemoj ti meni imenovati župnike. Međutim, Pavelić je baš to htio. U crkvi sv. Marka na Gornjem gradu htio je imenovati ličkog župnika. Stepinac kaže, ne može tako. Ovdje je nadbiskupska vlast koja ima kompetenciju imenovati. Nećemo se miješati. Nemoj ti zadirati u moje, neću ni ja u tvoje. Poštovat ćemo se. Jasno da ne može jasnije. Stepinac će jednako tako reći kralju, caru, Paveliću i Titu. Snaga Stepinca je da on ne nastupa sam. Nego kaže, iza mene je Crkva, papa, Bog, Božji zakoni. Pavelić nastupa sam – istaknuo je mons. Perić.

Naglasio je da je Stepinac zauzeo crkveni stav Svete Stolice. Poštuje legitimnog predstavnika države, ali je i odmah na početku upozorio Pavelića: ‘Ako bismo kada morali po pastirskoj dužnosti reći otvorenu riječ, upozoriti, opomenuti, to ćemo učiniti’.

– Ponaša se kao nadbiskup pred zakonitim poglavarom, tko god bio, Pavelić ili Tito. Komunistima je rekao, ‘Vi ste za mene vlast od 8. svibnja. Dotad kad ste bili u šumi, niste bili za mene vlast. Stepinac se ponaša korektno. Ja sam nadbiskup, ovo je zakonita vlast. Sad je takva. Ja ću se s vama rukovati, pozdraviti i obratiti se kad se budu tražila prava Crkve i vjernika. Tražit će to smiono – istaknuo je biskup Perić.

Stepinac se 1941. g. osobno zauzeo kod Pavelića za brata bačkog episkopa Irineja Čirića, Stevana, ministra prosvjete u Kraljevini Jugoslaviji kojeg su bolesnog ustaše internirale u Koprivnicu. Inače je Stevan bio sklon Hrvatima.

– ‘Poglavnik nažalost’, piše Stepinac, ‘nije bio odviše sklon da popusti. Na koncu mi je rekao da će ga dati otpremiti u Srbiju. Rekao sam mu, bolje i to, nego da pogine u logoru. Kasnije nisam više ništa doznao kako je ta stvar završila’. Stepincu nije ništa javljeno niti mu je ikad išta javljeno što se učinilo – rekao je mons. Perić.

Istaknuo je da je Stepincu bilo zapriječeno da će se njegovi interventi smatrati sabotažom državne vlasti.

– Ti rušiš državu što se boriš za Srbe, Židove. Koja svijest i savjest Stepinčeva! Stepinac ima savjest, mora odgovarati svojom savješću pred Bogom, papom – rekao je predavač.

Primivši od beogradskog nadbiskupa Josipa Vujičića pismo da se zauzme za gornjo-karlovačkog episkopa Savu Trlajića u logoru, Stepinac se tri puta s papinim legatom Marconeom osobno zauzeo za njega kod Pavelića.

– To piše Vujičić jer zna da će stradati i njegovi katolici u Beogradu. Ide se osvetnički. Ako ćete vi tako tretirati Trlajića i mi ćemo vaših 15 000 katolika u Beogradu. Ratna vremena su luda vremena – istaknuo je mons. Perić.

Kazao je da je Stepinac u Krašiću 1956. u sjećanju na svoje pohode Paveliću napisao: ‘Teško je bilo meni ići često k Paveliću. No, kad je bila veća stvar posrijedi, ja ću ići. Neću pisati, neću spremati tajnike, generalnog vikara. Neću ići ministru unutarnjih poslova, pravosuđu, nego ja ću ići direktno Paveliću. Vidite te odlučnosti, dobrohotnosti, plemenitosti – poručio je biskup Perić. Podsjetio je na Stepinčev zapis: ‘Zanimljivo je da Pavelić nikad nije bio u Nadbiskupskom dvoru od 1941. do 1945. g. Da je barem jedanput došao, alaj bi komunisti uživali i koliko bi to bio za njih argument i za njihove laži’.

– Pavelić je pazio da Stepinca ponizi koliko više može. Da ga ignorira. Nema ništa teže u životu, nego kad te netko ignorira. Taj je stav Pavelić zauzeo prema Stepincu. Kojeg cijeli svijet prizna, svi ga znaju. Samo ga on ne zna – upozorio je biskup Perić. Istaknuo je kako je Stepinac u svakoj prigodi bio kulturan, fin, dostojanstven.

– Ima svoj stil, standard svoje forme. Ne preskače ih, održava to kod kralja, maršala i poglavnika – rekao je.

Biskup Perić je istaknuo i govor Stepinca ispred crkve sv. Marka u Zagrebu, uz otvaranje hrvatskog sabora, kada je Stepinac poručio: ‘Neka Hrvatski sabor donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim. Da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer pisano je, jedan je zakonodavac i sudac koji može spasiti i upropastiti. Neka donosi zakone pravedne. Gdje su jednake obveze, neka su jednaka i prava. Srbi, Židovi, Romi i Hrvati’.

– Kad se takva nađe, ne mora svaki dan to ponavljati. Rekao je to na dan otvaranja Hrvatskog sabora. To je njegova ideja: jednaka prava, jednake dužnosti, svima. Za sve ljude i narode – istaknuo je biskup Perić.

Dodao je da su tri karakteristike dobrog zakona: da je pošten, pravedan i moguć.

– Ključne riječi Stepinca u govoru na prvi dan otvaranja Hrvatskog sabora: poštenje, pravda, zakon, iste dužnosti, ista prava, svijest odgovornosti, suradnja, Božji sud, molitva, blagoslov. Kud ćeš više? To je projekt i program. Slušajte Stepinca“ potaknuo je mons. Perić. U reakciji na taj Stepinčev govor, Pavelić je rekao: ‘Neće mene ovaj balavac učiti politiku’. Nasuprot pisanju da je Stepianc jednom ili dvaput posjetio Pavelića, biskup je istaknuo da je Stepinac svaki mjesec išao k njemu zauzimati se za ugrožene.

Stepinac je 1942. g. intervenirao kod Pavelića za dvjesto pravoslavnih vjernika iz Pakraca koji su s pravoslavlja prešli na katolištvo. Pavelićeva vlast ih je pod optužbom suradnje s partizanima odvela u logor. Nadbiskup je za njih molio i upravu logora u Staroj Gradiški. Stepinac je Paveliću 1944. predao i pojedinačne molbe, uglavnom Hrvata komunista, časnika, službenika i molio pomilovanje za sve osuđenike. U toj skupini bilo je jedanaest osuđenih na smrt. „Stepinac je stalno govorio poglavniku, ne može se živjeti i vladati bez Boga, bez Božjeg blagoslova, pravde i poštenja. Nikad nije propustio, da je imao na stolu, a da nije intervenirao“ istaknuo je mons. Perić, podsjetivši na Stepinčev zapis 1956. g.: „Hvala Bogu, ali mi ne znamo za mržnju i zato opraštamo rado svima: Nijemcima, Talijanima, ustašama, partizanima. Svima, a neki su i iz naših redova. Jedno trajno stoji, Gospod Bog nikad ne gubi bitku“ istaknuo je biskup Perić, naglasivši kako je Stepinac u toj rečenci podvukao riječ rado.

Kad je sve išlo kraju, Stepinčev deseti i zadnji susret prije sloma NDH bio je 1945. g. Pavelić je pozvao Stepinca i rekao mu da je „tradicija da su zagrebački biskupi vršili bansku čast kad je izbila neka neprilika. Pa smatram da biste vi preuzeli i civilnu vlast u Hrvatskoj“. Kako je kasnije zapisao, Stepinac je odmah tada „u duši imao gotov odgovor. Ne. Pristati na to značilo bi za nekoliko dana izgubiti život. Naslijedio si Pavelića, znači i prije si bio s njim, odgovoran si za sve. Vješala. Nije moj odgovor ‘Ne’ bio za to da bih se ja bojao smrti. Daleko od toga. Ali radi takve stvari, kad je već sve jasno bezizgledno, ići u smrt, a ostaviti dijecezu, kler, narod, činilo mi se nerazumo. Nerazborito. I onda, komu predati vlast“. „Time je nadbiskup sve sam protumačio, i kakav je bio njegov odnos prema Paveliću. Bio je s Isusom. Njegova načela mu je iznosio“ rekao je mons. Perić.

Na Pavelićev poziv hrvatskim biskupima da brane državu, sastao se uži odbor petorice članova HBK i izdao deklaraciju o pravu hrvatskog naroda na državu osudivši komunistička nasilja. „I svi su potpisali. Nakon potpisa, dvojica biskupa su pobjegla, jednog su zatvorili i slomili, drugog su slomili da ga nisu zatvorili. Jedan je Stepinac! On neće biti slomljen ni za kraljevine, ni za endehazije, ni za komnuzima. To je njegova veličina. Stepinac je ostao sam na bojišnici. Kao Krist pred Poncijem Pilatom. On ne bježi. On se ne lomi. Njega se zatvara, osuđuje i u zatočeništvu umire kao hrvatski heroj i katolički mučenik. On je i hrvatski nacionalni heroj. Nije samo katolički svetac i blaženik. Kad ga se čita pod nacionalnim vidom, nadmašio je, baš što je rekao 1934. g. s prozora, ‘Neću se dati natkriliti u ljubavi prema hrvatskom narodu’“ istaknuo je biskup Perić.

Kad je Stepinac preko radija čuo da je 1957. g. na Pavelića u Argentini izvršen atentat, nadbiskup je rekao: ‘Bilo bi mi žao da mu se zlo dogodi, makar se nismo u mnogome slagali. I ljutih mi je jada zadao. Bog sam može prosuditi. Ja ga više puta nisam mogao razumjeti. Kad sam mu i prigovorio, znao je reći, ‘Moja je savjest pred historijom mirna”.

– Stepinac je dostojanstveno očuvao sve ljudske norme, forme, manire, a pogotovo kršćanske vrline u ophođenju s poglavnikom. Jednako će s maršalom, poglavnikom, ako treba s Hitlerom i Staljinom. Dostojanstveno. Tu je njegova veličina. Nije on bezveze došao u ‘Sacramentum caritatis’. U svojoj postsinodalnoj pobudnici, umirovljeni papa Benedikt XVI. 2010. g. spomenuo je Stepinca u 48. broju. Papa kaže, ‘Da navedemo sve koji su najdoslovnije, najveličanstvenije proveli Sveto pismo u svom životu. Papa nabraja, sv. Atanzaije, sv. Augustin, sveti ovaj, sveti onaj, bl. Alojzije Stepinac. Njega je papa uzvisio i dao mu mjesto. Tebi je mjesto u Sacramentum caritatis – poručio je biskup Perić i zaključio molbom za Stepinčev zagovor.

Ines Grbić/Laudato.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati