Stipe Mesić i danas širi paunovo perje ponosan što je umirovio generale HV-a

0

[quote]Možda se još sjećate kako je, dan prije presude Gotovini i Markaču, Snježana Pavić u Jutarnjem bila sigurna da presuda mora biti potvrđena kako bi to bila konačna presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj. Sjetite se i Olivera Frljića, netalentiranoga i teatralnoga kazalištarca koji je javno naricao nad oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču.[/quote]

Volim neposredne, srdačne i iskrene državnike. Takvi su manje-više svi. Uostalom, zbog takvih kvaliteta mudri i oprezni birači izabiru ih da ih vode u svijetlu budućnost. Tako je barem u Hrvatskoj. Recimo, tako su hrvatski birači odmah prepoznali ludu hrabrost našega Stipe Mesića koji se sam ponudio Haškom tužiteljstvu da posvjedoči o svim Tuđmanovim zločinima u Domovinskom ratu, mada je mračni diktator tada bio još čak i živ. Tada je valjda svima odmah postalo jasno da se rodio novi, budući hrvatski predsjednik. Umjesto da ga optuži za veleizdaju, mračni diktator kojega se nitko u Hrvatskoj nije bojao, samo je odmahnuo rukom na spomen haškog dragovoljca. A neposredni, srdačni i iskreni Stipe, voljom hrvatskog biračkog korpusa, deset je godina nakon Tuđmanove smrti drmao Hrvatskom kao majmun plotom. Naslijedio ga je, voljom tog istog biračkog korpusa, robusni i energični dr. Ivo Josipović. Taj ne trpi trule kompromise. Tako je nedavno u Sloveniji Tomi Grobaru, četničkom vojvodi i predsjedniku Srbije, utjerao strah u kosti. Kad ga je ludo hrabri Toma cmoknuo tri puta u sva tri obraza, dr. Ivo ga je samo blago upozorio kako on nije dr. Ivo Sanader pa može prestati s daljnjim cmokanjem. Na provokativno pitanje novinara jel’ to bila parada ponosa ili sastanak iskrenih i srdačnih državnika regiona, dr. Ivo je mudro i tolerantno odgovorio da svi imamo svoje običaje, a ta nas raznolikost čini boljima (i poželjnijima!).

Sjetih se jednoga davnog sastanka, još iz idiličnih socijalističkih vremena. U posjet DR Njemačkoj bio je stigao vođa socijalističkoga lagera, Leonid Brežnjev. U istočnom ga je Berlinu dočekao vođa bratske partije Erich Honecker i odmah krenuo ljubiti svoj partijski i životni uzor. Ta dirljiva i poetična slika obišla je, zahvaljujući medijima, cijeli svijet. Da svima pokaže koliko ljubi svoga partijskog brata Ericha, Brežnjev mu je uvalio jezičinu do grla. Tada je postalo jasno da komunizam možda ipak neće pobijediti u cijelom svijetu, ali će nadoći uskoro gay parade koje će zavladati planetom. U to smo se zorno mogli uvjeriti prateći povorku slave i ponosa u Budvi. Sudionici parade ponosa, dobivši po nosu, napustili su antifašističku Crnu Goru brodovima jer ih je na kopnu čekao teži proboj od onoga na koji su naišli Nijemci kod Staljingrada. Hrabri vođa crnogorskih homića poslao je brzojav prijatelju i istomišljeniku Damiru Piliću, novinaru Slobodne, u kojemu ga pozdravlja u ime malobrojnih crnogorskih antifašista. Cinici bi rekli kako bi ih zasigurno bilo više da partizani nisu svoju toplu braću tamanili k’o zečeve od 1941. do 1945. A oni su, kao danas i četnici u Srbiji, bili antifašisti. Ni komunisti, ni boljševici, ni četnici, nego baš antifašisti.
Međutim, vratimo se mi našem dr. Ivi Josipoviću kojemu u jesen predstoji srdačan posjet Beogradu. Mora biti jako oprezan. Onako muževan i poželjan naći će se opet oči u oči s Tomom Nikolićem. U mnogim pravoslavnim zemljama običaj je, uz tri poljupca u obraze, i poljubac u usta. Pade mi na pamet da je i Srbija pravoslavna… Parafrazirat ću njemačkoga kancelara Otta von Bismarcka: “Prijateljstvo među državnicima je poput kobasice – bolje je da ne vidite kako nastaje!”

U dvorcu Trakošćan susret koji je bio pravi melem na naše svakodnevne rane egzistencije. Susret Boruta Pahora i naše Jace. Trakošćanu prijeti da postane zagorsko Međugorje. Svi žele vidjeti mjesto na kojem je Borut šapnuo Jaci: “Punčka, si tak lepa!” A Jaca, svojim senzualnim glasom i vragolastim pogledom, odgovorila mu: “Yes, I do!” Samozatajni par otkrio je i spomen ploču gdje su se u obliku licitarskog srca našle i njihove slike. Novine kažu da su to peticijom zatražili Kinezi, a peticiju je potpisalo bar 1,7 milijardi Kineza. Sjećajući se tih dana svog ponosa i slave, Jaca je mudro konstatirala da kad bi se ugasili reflektori javnosti Borut i ona bili su jako tvrdi. A ona to voli! Mislim da su tvrdi dok se ne nađu! Eto ti ga na! Uvijek sam govorio da Slovencima ne treba vjerovati. Što će se iz te tvrdoće izroditi vidjet ćemo kad završi famozna arbitraža! Pahor je u međuvremenu postao predsjednikom Slovenije, ali se prema Jaci odnosi kao da je ona predsjednica Hrvatske. Možda iz ljubavi, a možda samo iz zahvalnosti jer je, zbog njegove tvrdoće, potpisala tako povoljan sporazum. Bez obzira na moderna vremena, u ovoj priči tvrd je mogao biti samo Pahor jer Jaca je morala deblokirati pregovore s EU, a to baš ne trpi tvrdoću. Stogodišnjak prof. dr. Vladimir Ibler misli da je potpisujući spomenuti sporazum Jadranka Kosor bila sve osim tvrda. Ibler je najstariji i najpoznatiji naš stručnjak za međunarodno pravo i pravo mora, a iskazao je najdublju sumnju u ono što taj sporazum donosi Hrvatskoj. Prof. Ibler je prefin gospodin da bi to tako pučki rekao, ali ostavlja dojam kao da misli kako je u tom sporazumu netko itekako popušio. Tko, procijenite sami! No, do konačne arbitražne odluke još je jako daleko pa se Jaca može svako malo slikati uz srcoliku spomen ploču u Trakošćanu. Rudyard Kipling je napisao: “Nitko ne razmišlja o zimi kad je trava zelena.”

Ne znam koji me se kulturni događaj više dojmio: još jedan festival jugoslavenskoga filma u Puli ili veliki hit Ante Tomića “Čudo u Poskokovoj dragi”. Tomićev se hit već prevodi u Češkoj. To nije ni čudo jer je njegov roman “Što je muškarac bez brkova” doživio baš u Češkoj grandiozan neuspjeh. Ovaj su puta, šparljivi  Česi, pali na cijenu objavljenu na čitavoj stranici Jutarnjega lista: paket Jutarnji + roman = samo 10 kn. No dobro, s obzirom valjda na kvalitetu Tomićeva romana, možda su te tri kune čak i previše, ali siguran sam da Jagna Pogačnik tako ne misli. Gledajući na TV izvješća iz Pule, vratio sam se brzinom svjetlosti čak 40 godina u rikverc. Nebrojeni srpski glumci evociraju slavne dane bivše Juge kada su se u Puli prikazivali filmovi u kojima je Bata sam pobio više Nijemaca nego cijela Crvena armija. Ocvale beogradske glumice prisjećaju se vatrometa u čast Staroga i Jovanke te svojih uloga koje je filmska kritičarka iz toga doba, Mira Boglić, osobito voljela. Rade Šerbedžija dobio je nagradu koja nosi ime Fabijana Šovagovića. Mislim da bi se Šova, da to sve vidi, prekrižio tri puta! To je kao da pok. dirigentu Lovri Matačiću dadete nagradu Mike Špiljka. Oni koji poznaju jednog i drugog, znat će o čemu se radi. No, možda i griješim. Možda je Rade dobio nagradu za film koji je 1992. godine snimao sa srpskom filmskom ekipom u razrušenom i okupiranom Vukovaru. U svakom slučaju, za sljedeću slobodarsku Pulu treba ustanoviti nagradu koja će se zvati Bata Živojinović i Miodrag Petrović Čkalja. Kad su već Brijuni i Pula naši, neka i imena nagrada budu naša! Seneka je napisao: “Između ostalih nevolja, glupost ima i ovu osobinu – uvijek se ponavlja.”

Prošlo je 18 godina od oslobodilačke akcije Oluja. Koliko je samo lijevih novinara, političara, gledatelja Žikine dinastije i anacionalnog ološa do sada pisalo i govorilo: “deset godina mraka, deset izgubljenih godina, deset godina međunarodne izolacije, deset godina kašnjenja na ulazak u EU i da ne nabrajam dalje. I političkim slijepcima je danas jasno da je u tih deset godina vladavine dr. Franje Tuđmana stvorena samostalna država, obranjena od napada JNA i srpskih paravojnih snaga, obnovljena i izgrađena nakon rata i svih prognanika i izbjeglica koji su vraćeni ili su im izgrađene kuće, a Oluja je bila točka na “i” u tom cijelom procesu. Međutim, kad su na vlast stigli Mesić, Račan, Sanader i Kosorica, počela je vulgarna detuđmanizacija, a s njom i kriminalizacija oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja. S jedne strane Mesić, HHO, gledatelji Žikine dinastije, ljevičarski mediji, razni Butkovići, Lovrićke, Teršelićke i slični, strane agenture i njihove ekspoziture u nevladinim udruga razbacanim po svim područjima djelatnosti i diljem Hrvatske, a s druge strane Savo Štrbac i njegovi hrvatski trabanti kao npr: Zoran Pusić. Možda se još sjećate kako je, dan prije presude Gotovini i Markaču, Snježana Pavić u Jutarnjem bila sigurna da presuda mora biti potvrđena kako bi to bila konačna presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj. Sjetite se i Olivera Frljića, netalentiranoga i teatralnoga kazalištarca koji je javno naricao nad oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču. Stipe Mesić i danas još širi svoje paunovo perje ponosan što je umirovio generale pobjedničke Hrvatske vojske. Sjetite se kako je Kosorica pedantno i nadahnuto proganjala odvjetnike i sve koji su željeli pomoći generalima Gotovini i Markaču pa se čak u njihovu obranu morao uključiti i sam Haški sud. Nakon pravomoćne presude koja je rehabilitirala Oluju, mnoge su oči i dalje uprte u divlji istok i Savu Štrbca. Sava je ovih dana pronašao nove srpske leševe u Zadru i Šibeniku gdje su se, po njemu, vodile žestoke borbe za vrijeme Oluje. Otprilike slično kao i u Čakovcu i Krapini. On misli da su to dokazi koji nisu bili poznati u vrijeme suđenja Gotovini i Markaču pa će sad sud ‘lepo da odredi’ po hitnom postupku ponavljanje postupka. Idi bre da se lečiš – rekao bi pokojni Vlado Traburer. Ostali bi zaprepašteni koliko je njih u Hrvatskoj živnulo na taj otrcani i jeftini blef bivšeg sudije Štrpca. Zoran Pusić, Oliver Frljić, Mile Keko, Vesna Tešerlić koja javno nariče da do danas nije donesena nijedna pravomoćna presuda za zločine Hrvata u Oluji. Predmet Županijskog suda u Zagrebu br. K-RZ- 1/10 pravomoćno je završen i u njemu se VSH znatno smanjio prvostupanjske presude svim okrivljenicima. A da ne govorim o milijun gledatelja Žikine dinastije. Uzalud vam trud svirači … Tuđman, Oluja, neovisna Hrvatska, branitelji i generali ostat će vječno! A vi, koji sve to mrzite, niste ni svjesni koliko vas ta mržnja izjeda pa će vas biti iz dana u dan sve manje. Završiti ćete u kaosu i urnebesu Štrpčeve drage. Osim godina, nemate nikakvog drugog dokaza da ste živjeli za nešto lijepo i vrijedno! Parafraziram Woodyja Allena: “Vaše obrazovanje bilo je žalosno. Išli ste u niz škola za mentalno poremećene učitelje.”

UEFA je kaznila Dinamo sa 25.000 eura i zatvaranjem istočne tribine jer su BBB skandirali Mamiću-cigane! UEFA nije sigurna jel’ to pogrdnije za Mamića ili za Cigane? Jedinstven je to slučaj jer nisu bili vrijeđani Dinamovi protivnici ni omiljeni političari kao Jovanović ili Linić. Na kraju se ispostavilo da u slobodarskoj Rijeci postoji udruga Korak naprijed koja sve takve “grozote” druka UEFA-i. Predsjednik udruge je Zoran Stevanović, poznat po tome što je navodno rekao “umem da kažem samo tri reči: Zvezda, zvezda, Zvezda!” Između ostalih užasa koje je doživio u regionu, prijavio je UEFA-I da navijači u Splitu i Zagrebu pevaju pesme “Lijepa li si …” i “U boj, u boj za narod svoj …” poznatog ustaše Nikole Šubića Zrinskog. Sve za lovu. Srbi lijepo kažu: “Para vrti gde burgija neće!”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari