Stjepan Mesić i jugoslavenska stvarnost u RH

4

Bivši predsjednik Republike Hrvatske (RH) Stjepan Mesić dao je intervju za nedjeljno izdanje Večernjeg lista (9. veljače 2014., br. 17. 992.). U razgovoru s novinarom Markom Biočinom pod znakovitim naslovom »Karamarkov HDZ ide suprotno od Tuđmanova«, Mesić je iznio svoje mišljenje o čitavom nizu aktualnih društvenih tema. Premda su Mesićevi stavovi izneseni u intervjuu bili uglavnom poznati, oni su važni zbog načina na koji ih je i ovom prilikom (u nešto izraženijem obliku) ponovio bivši predsjednik.

[dropcap]K[/dropcap]ao i u ranijim obraćanjima javnosti, Mesić je i ovoga puta, koristeći se različitim argumentima, [1] stao u obranu temeljnih društvenih institucija socijalističke Jugoslavije. Ta okolnost najjasnije je izražena u Mesićevom sustavnom, dosljednom i načelnom suprotstavljanju inicijativi koja se kolokvijalno naziva “lustracijom”, a zapravo se odnosi na uklanjanje onih istaknutih osoba iz javnog života koje su tijekom razdoblja socijalističke Jugoslavije bili povezani s njezinim sigurnosnim službama.

Naime, termin “lustracije”, sukladno onome na što se odnosi, ne svodi se samo na rekonstruiranje pozadine političkih ubojstava, nego i na razumijevanje naredbodavaca tih ubojstava, kao i onih koji su im svojim (intelektualnim) djelovanjem davali legitimitet. Drugim riječima, sastavni dio jugoslavenskog sigurnosnog sustava bili su i agenti zaduženi za neprijateljsku emigraciju, kao i osobe od društvenog ugleda koje su žrtve političkih ubojstava prikazivale kao “teroriste”.

Iz tog kuta gledanja, Mesićeva izjava kako su se “opet rasplamsale rasprave o zločinima jugoslavenskih tajnih službi” (str. 14.) i više je nego značajna. I sam Mesić, koliko god da se aktualiziranju ove teme protivi, naveo je kako je riječ o “raspravama”, dakle o argumentiranoj izmjeni mišljenja različitih društvenih skupina koje spomenutu temu žele aktualizirati.

Nastojanje da se tema lustracije više ne gura u stranu

Drugim riječima, glede teme “lustracije”, čega je i sam Mesić svjestan, nije bilo nikakvih poziva na linč ili želje za osvetom. Jedino na čemu se je u slučaju “rasplamsavanja rasprava o zločinima jugoslavenskih tajnih službi” inzistiralo, bilo je nastojanje da se ta tema više ne gura u stranu ili opravdava (kvazi)argumentima kako je “Jugoslavija bila manje zlo od Sovjetskog Saveza”.

Razlog zašto Mesića smeta “rasplamsavanje rasprava” najjednostavnije je razumijeti, ako se uzme u obzir značenje ove njegove izjave: “Sada se tu pojavljuje Vinko Sindičić s pričom da je u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske postojao nekakav tajni odbor koji je odlučivao o likvidacijama politički nepodobnih građana. Nitko nikad prije za njega nije čuo, niti postoji ijedan papirnati dokaz da je postojao, no na temelju toga gradi se teza kako je SDP kao sljednik SKH odgovoran za te zločine.” (str. 14.)

Premda je Mesićeva kritika tvrdnje o postojanju “tajnog odbora” sasvim razumljiva, a naglasio ju je i on sam (“na temelju toga gradi se teza kako je SDP kao sljednik SKH odgovoran za te zločine”), čitava njegova spomenuta izjava važna je iz drugog razloga.

Ukoliko se prihvati njegova tvrdnja kako “nekakvog tajnog odbora koji je odlučivao o likvidacijama politički nepodobnih građana” nije bilo, onda iz te tvrdnje logički nužno proizlazi da u socijalističkoj Jugoslaviji odluke o likvidacijama nisu donošene tajno i vanistitucionalno, nego službeno i u skladu s odlukama vodećih ličnosti tadašnjeg sustava.

Dakle, ako se to prihvati kao točno, to bi značilo da je središnja institucija socijalističke Jugoslavije, Komunistička partija Jugoslavije (odnosno, od 1952. godine pod nazivom Savez komunista Jugoslavije), donosila odluke o likvidacijama. Drugim riječima, odluke o likvidacijama nisu bile odmak od sustava simbolizirane kroz “nekakav tajni odbor”, nego bit sustava institucionaliziran kroz KPJ (odnosno, SKJ). Upravo zbog toga, Mesića i društvenu skupinu kojoj on djeluje kao glasnogovornik i smeta “rasplamsavanje rasprava” na tu temu.

Shvaćajući da zbog globalnih društvenih kretanja i trenutnog geopolitičkog položaja RH više nije moguće upravljati hrvatskim društvom na način na koji je to bilo činjeno tijekom razdoblja njegovog predsjedničkog mandata, Mesić pokušava na sve načine onemogućiti “rasplamsavanje rasprava o zločinima jugoslavenskih tajnih službi”, etiketirajućih kao sredstvo dnevno-političkih obračuna. Te rasprave, djelomično to i jesu, no to nije stvarni razlog zašto im se Mesić i društvena skupina koja stoji iza njega protive.

Zločini s jasnim ciljevima

Koliko god da se dnevna politika miješa u rasprave o prošlosti, a miješa se uvijek i svugdje, činjenica ostaje da su se “zločini jugoslavenskih tajnih službi” dogodili, čega je svjestan i sam Mesić. Oni nisu bili uzrokovani niti jednim razlogom osim zaštite socijalističke Jugoslavije kao jedinstvene, stabilne i nesvrstane države. Ti zločini imali feljton-rankovicfeljton-rankovicsu jasne ciljeve i jasne nalogodavce. Zbog toga se Mesić i protivi “rasplamsavanju rasprava” o njima.

Jer, da su ti zločini tek sredstvo političkih obračuna dvije najjače parlamentarne stranke (HDZ-a i SDP-a), došlo bi do međusobnog optuživanja lišenog činjeničnog uporišta, te bi sporni bili argumenti u raspravi, a ne rasprava kao takva.

Dosljedno takvom stavu, razumljiva je Mesićeva tvrdnja kako je “lustracija” već provedena: “Lustracija je kod nas izvršena poslije pada Rankovića i tada su najradikalnije pripadnici dotadašnje jugoslavenske službe otišli sa svojih pozicija. Mislim da bi to, što se lustracije tiče, trebalo prihvatiti kao gotovu stvar. Sve drugo ovisi isključivo o tome što je netko radio i što radi. Ako je netko činio zločin, treba za to i odgovarati. To je pravna država.” (str. 15.)

Mesićeva citirana tvrdnja na prvi dojam može djelovati kako on “zločine jugoslavenskih tajnih službi” doista osuđuje, međutim, stvarni smisao njegovog argumenta o padu Rankovića kao velikoj prekretnici služi konstruiranju teze kako je (od pada Rankovića) riječ o pojedinačnim zločinima unutar jugoslavenskog sustava, a ne o zločinima jugoslavenskog sustava. No, takva teza jest posve činjenično netočna, što je (neizravno) implicirao i on sam, tvrdnjom kako nije bilo “nekakvog tajnog odbora koji je odlučivao o likvidacijama politički nepodobnih građana”.

Osim navedenog, Mesićeva tvrdnja o (navodnoj) velikoj promjeni od pada Rankovića važna je iz još jednog razloga. Spomenutom parolom o “nužnosti individualiziranja krivnje”, Mesić se služio kada je opravdavao vlastito svjedočenje na sudu u Haagu kao svjedok Tužiteljstva u slučaju Blaškić. [2] Tada je, opravdavajući svoje svjedočenje, u kojem je izričito ustvrdio kako je hrvatsko-bošnjački sukob započela hrvatska strana, naveo kako je bio svjedok Tužiteljstva i u slučaju Milošević. [3]

Osim zbog paralele između protivljenja “lustraciji” kritikom Rankovića, kao i opravdavanjem svjedočenja protiv Blaškića tvrdnjom kako je svjedočio i protiv Miloševića, parolom o “nužnosti individualiziranja krivnje” ukazuje se na Mesićevo uvjerenje kako je današnja RH dio jedinstvenog povijesnog razdoblja koji je započeo padom Rankovića.

Doktrina „manjeg zla”

Preciznije rečeno, primijenjujući isti kriterij (“nužnost individualiziranja krivnje”) na današnju Hrvatsku i Hrvatsku u socijalističkoj Jugoslaviji od 1966. do 1990. godine, Mesić ukazuje kako za njega razdoblje socijalističke Jugoslavije započeto padom Rankovića još nije završilo i kako ono ni ne treba biti završeno.

Prema Mesićevoj logici, do pada Rankovića, radilo se o “greškama” sustava, a od pada Rankovića o “greškama pojedinaca unutar sustava”. U skladu s tim, Mesić se dok brani jugoslavenski sustav od Mesic Kumrovec1966. godine poziva na činjenicu da je u socijalističkoj Jugoslaviji bio politički zatvorenik (str. 14.-15.), čime želi implicirati kako je on zbog svog tadašnjeg položaja objektivan pri tvrdnji da se od 1966. godine radi o “greškama pojedinaca unutar sustava”.

Međutim, pad Rankovića nije značio slom socijalističke Jugoslavije ili samostalnost Republike Hrvatske. Socijalistička Jugoslavija bila je moguća i bez Rankovića, što je vidljivo i iz njezinog funkcioniranja u razdoblju koje je trajalo 25 godina, odnosno jednu četvrtinu stoljeća. Aleksandar Ranković, kao jedan od vodećih ličnosti socijalističke Jugoslavije, uklonjen je kao prijetnja Josipu Brozu Titu i opasnost za stabilnost jugoslavenske države, a ne zbog njezine “demokratizacije” i “separacije”.

Nakon pada Rankovića, ojačale su sigurnosne službe jugoslavenskih federalnih jedinica, odnosno “republičke Udbe”, kao i jugoslavenska vojna služba sigurnosti (“KOS”). Između ove dvije službe sigurnosti, jasnu prednost imao je KOS, koji je i formalno čuvao stabilnost države. Sustav se borio protiv svojih sastavnih dijela, pokušavajući održati svoju suštinu – jugoslavensku državu, vlast Saveza komunista i nesvrstanost.

Zbog svih iznesenih tvrdnji, spomenuti Mesićev intervju može se razumijeti kao autentični izraz one društvene skupine koja je u Republici Hrvatskoj utjecajna (najkasnije) od 1966. godine pa sve do danas. Ta društvena skupina, alergična je i na samo spominjanje termina “lustracija”, a “rasplamsavanjem rasprave o zločinima jugoslavenskih tajnih službi” brani se doktrinom “manjeg zla”, odnosno, tvrdnjom kako je Hrvatskoj moglo biti i gore da na vlasti nije bila KPJ / SKJ.

Vladimir Šumanović/hkv.hr

[1] Jedan od argumenata koje je u ovom intervju dao Mesić jest i navođenje konferencije u Potsdamu kao dokaza da se Nezavisna Država Hrvatska (NDH) nije mogla održati: “Pa NDH nije imala nikakve šanse. Još u Potsdamu 1945. na zadnjem sastanku Churchilla, Roosevelta i Staljina, donesena je odluka da sve tvorevine nastale voljom okupatora moraju nestati, a da se vraćaju države u svom nekadašnjem okviru i sadržaju.” (str. 14.) Spomenuta Mesićeva tvrdnja je besmislena, jer je konferencija u Potsdamu trajala od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. godine, te ona nije mogla biti uzrok sloma NDH, koji se dogodio u svibnju 1945. godine, kada je i službeno završio Drugi svjetski rat u Europi. Također, spomenuta Mesićeva tvrdnja jest i činjenično netočna. Na konferenciji u berlinskom predgrađu Potsdamu nije prisustvao američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, jer je umro 12. travnja 1945. godine. Tadašnji američki predsjednik koji je prisustvovao konferenciji bio je Harry Truman. Također, britanskog premijera Winstona Churchilla tijekom održavanja konferencije, 28. srpnja, zamijenio je novi britanski premijer, Clement Attlee.

[2] “Etikete izdajstva hrvatskih nacionalnih interesa pratile su moje napore da se individualizira zločin, kao jedini i nezaobilazni način da se skine krimen s lica cjelokupne nacije. Vrijeme je potvrdilo ispravnost te “izdajničke” misije pred Tribunalom u Haagu.” (Stjepan Mesić, »Individualizacija zločina u hrvatskom je interesu«, Ciril Ribičič, Geneza jedne zablude: Ustavnopravna analiza formiranja i djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Jesenski i Turk – Zagreb, Sejtarija – Sarajevo, Založba Bogataj – Idrija, 2000., str. 7.)

[3] “Na primjer, bio sam svjedokom optužbe u procesu Slobodanu Miloševiću. To kao da bi ovi bukači u Hrvatskoj željeli zaboraviti. Ja, međutim, ne zaboravljam, a sada koristim priliku da i na to podsjetim.” (Stjepan Mesić, »Istina oslobađa: Presuda generalima je osuda Tuđmana«, Pogled: Tjedni prilog Novog lista, 23. travnja 2011., br. 385., str. 3.)

facebook komentari

  • peppermintt

    ajoj oklen opet ove gurabije ??

    • budala, tko ga uopće intervjuira…

  • peppermintt

    ajoj oklen opet ove gurabije ??

    • budala, tko ga uopće intervjuira…