I Stjepan Radić postao fašist

2

Sto puta sam sebi rekao: nikada više o ustašama i partizanima, vjerujući kako ćemo ipak svi skupa prihvatiti neke činjenice i pošteno o njima početi suditi. No jalova je ta nada. Sudjelujući u obilježavanju 70. obljetnice oslobađanja Splita, predsjednik i predsjednički kandidat Ivo Josipović reče: “Oni koji hoće neku drugu Hrvatsku u kojoj se vraćaju Kevine jame, u kojoj se partizani proglašavaju zločincima, u kojoj se ne razumje povijest ne čine dobro Hrvatskoj. Učinit ću sve da istina o partizanima, o antifašistima, o Drugom svjetskom ratu, o Josipu Brozu Titu bude sačuvana”.

Povijest Josipoviću, očito nije jača strana, kao ni objektivnost u njezinu tumačenju. Onima, naime, “koji partizane proglašavaju zločincima” ne može se nikako pripisati Kevina jama, već upravo partizanima. Nikada, osim toga, Josipović nije nedvosmisleno osudio zločine koji su počinjeni u ime antifašizma nakon rata kao ni onoga glavnog nalogodavca. Odlikovao je ovom prigodom i neke pripadnike partizanskog pokreta, koji su i sami odgovorni za te zločine. Nemoguće je tvrditi, kao što često ponavlja predsjednik, da je antifašizam temelj moderne Hrvatske, osim Hrvatske koja je nužno u jugoslavenskim okvirima.

Oslobođenje i ‘oslobođenje’

red_stjepana_radicaUgledni splitski sociolog Boris Vušković, čovjek širih pogleda, donosi nam u SD autentičnu sliku ratnoga Splita. Talijanski okupatori koji brišu čak i hrvatska imena, otpor i žrtvovanje mladića, koji su krenuli u rat s istim emocijama kao i mladi 1991. (dodajmo na ovom mjestu da taj Prvi odred koji neki nazivaju partizanskim, a nekima to smeta, što je manje važno, zaslužuje ulicu u ovom gradu.).

Dolazi prvo oslobođenje od Italije, dolazak njemačkih i i ustaških vlasti i čovjek obješen ispred crkve sv. Frane. I onda listopad 1944. i konačno oslobođenje. I točka. Ali, profesor je mogao i nastaviti. Nakon tog oslobođenja oko tri tisuće ljudi u splitskom kotaru “likvidirano je a neproglašeno”, kako stoji iznad dokumenta s njihovim imenima, ne samo da nisu, dakle, suđeni, nego nisu niti proglašeni “narodnim neprijateljima”. Dovoljno je bilo da netko uperi prst i ode glava. U Hrvatskom tjedniku povjesničar Frane Glavina piše o sličnim događajima u Makarskoj, gdje je u studenom 1944. ubijeno i u jamu bačeno 18 uglednih Makarana, među kojima četiri svećenika, zbog čega, kako on kaže, u Makarskoj nitko nije spominjao oslobođenje.

Antifašizam nipošto nije jednostavan, neproturječan i pravocrtan pojam. Počeo je i trajao nekoliko godina kao otpor njemačkoj i talijanskoj okupaciji, ali je završio u zločinu, tiraniji, diktaturi i hegemoniji jedne nacije nad drugima. Pa i najistaknutiji hrvatski antifašisti i partizani (Andrija Hebrang, Vladimir Nazor, Ivan Rukavina, Janko Bobetko, Ivan Šibl, Vjećeslav Holjevac, Josip Đerđa, Franjo Tuđman, Ante Mika Tripalo, Savka Dabčević, Ivan Supek …) poslije rata kad se formirala ta nova u mnogočemu baš protuhrvatska i nedemokratska ideologija ubijeni su, zatvarani ili samo neutralizirani kao nacionalisti.

U što se zapravo pretvorio taj pokret najbolje se vidi iz upravo egzemplarne izjave Lovre Reića, jednog od odlikovanih. Primajući odlikovanje od predsjednika Republike “Red Stjepana Radića”, nazvanoj po imenu velikog seljačkog i nacionalnog tribuna između dva rata, ustrijeljenog u beogradskoj skupštini, on je izjavio kako se silno kolebao hoće li primiti odlikovanje sve dok se nije sjetio da je i Tito nazvao jednu brigadu imenom braće Radić.

Usto je dodao kako “u ovoj Hrvatskoj ne bi htio uzeti neko drugo odlikovanje”. U njegovoj glavi, u glavi mnogih poratnih “antifašista” pa i onih rođenih daleko poslije rata sve što je hrvatsko automatski je ustaško, a sve što je ustaško automatski je zločinačko. Bilo bi zaista zanimljivo znanstveno proučiti genezu takvog mentalnog sklopa. Naravno, i s druge strane istom logikom i isto nepravedno i netočno sve što je partizansko poistovjećuje se s komunističkom, jugoslavenskim i zločinačkom.

Moderni antifašisti

I Oliver Frljić, redatelj i intendant riječkog HNK izbrisao je ono “hrvatsko” iz službenog naziva ove kuće, a Dan neovisnosti (kojega tendenciozno nazivamo danom nezavisnosti) proglasio je podrugljivo danom homoseksualca. U biltenu Kazališta zagrebački HNK preimenovao je u “Hrvatsko fašističko kazalište”, referirajući se na adaptaciju Budakova romana 1991., u kojemu naravno nema ništa čak ni ideološko, kamo li fašističko. Fašistima je nazvao cijelu ekipu ponajboljih glumaca, kao, dakako, i redatelja Jakova Sedlara pa čak i njegovu asistenticu u toj predstavi Sašu Broz!? Frljić nije izuzetak, samo je najdrskiji.

Upravo je zapanjujuće da četrdesetogodišnjaci koji djeluju u kulturi, medijima i na fakultetima krvavih očiju svukud oko sebe vide sve sami fašizam. Njima je fašizam i Zajčeva opera i pozdrav koji podsjeća na “ono vrijeme”, grb s početnim bijelim poljem, koji je nacrtan i na krovu crkve sv. Marka stotinama godina prije NDH, ali i svaka “šahovnica”, definicija braka kao zajednice muža i žene, pa i prut na cesti im se čini kao Josipovićeva “ustaška zmija”. Na ovoj se točki deklarativni antifašizam pretvara u stvarni šovinizam.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Josipe Joviću mogao si ti to malo i drugačije reći. Govoriš kako dolazi prvo oslobođenje od Italije, dolazak “NJEMAČKIH” (ovdje Josip Jović po imenu i narodnosti spominje njemačke vlasti, dok za hrvatske vlasti Josip Jović nema ime i narodnos “HRVATSKA VLAST” negeo ustaška vlast) i ustaških vlasti. Sve su sto to JUGOKOMUNISTIČKI ŽARGONI: “Ustaška vlast, Ustaški Poglavnik, Ustaška Država, ustaški novac, ustaški poZDrav, ustaški rječnik, ustaška škola, ustaška povijest, sve USTAŠKO samo da se ne spominje HRVATSKO IME bilo u kojem obliku.

  • Agromentum

    Treba ga pustit’ nek veliča ono što voli. Samo se na taj način može pokazati onakav kakav i jest. Lagumdžija se tako vatao za slamke i provaljivao se s nekom titovom partijom. Ako nitko, treba se nadati da mladi neće prihvatiti takvo besmisleno vraćanje u krvavu povijest.