Pratite nas

Kolumne

I Stjepan Radić postao fašist

Objavljeno

na

Sto puta sam sebi rekao: nikada više o ustašama i partizanima, vjerujući kako ćemo ipak svi skupa prihvatiti neke činjenice i pošteno o njima početi suditi. No jalova je ta nada. Sudjelujući u obilježavanju 70. obljetnice oslobađanja Splita, predsjednik i predsjednički kandidat Ivo Josipović reče: “Oni koji hoće neku drugu Hrvatsku u kojoj se vraćaju Kevine jame, u kojoj se partizani proglašavaju zločincima, u kojoj se ne razumje povijest ne čine dobro Hrvatskoj. Učinit ću sve da istina o partizanima, o antifašistima, o Drugom svjetskom ratu, o Josipu Brozu Titu bude sačuvana”.

Povijest Josipoviću, očito nije jača strana, kao ni objektivnost u njezinu tumačenju. Onima, naime, “koji partizane proglašavaju zločincima” ne može se nikako pripisati Kevina jama, već upravo partizanima. Nikada, osim toga, Josipović nije nedvosmisleno osudio zločine koji su počinjeni u ime antifašizma nakon rata kao ni onoga glavnog nalogodavca. Odlikovao je ovom prigodom i neke pripadnike partizanskog pokreta, koji su i sami odgovorni za te zločine. Nemoguće je tvrditi, kao što često ponavlja predsjednik, da je antifašizam temelj moderne Hrvatske, osim Hrvatske koja je nužno u jugoslavenskim okvirima.

Oslobođenje i ‘oslobođenje’

red_stjepana_radicaUgledni splitski sociolog Boris Vušković, čovjek širih pogleda, donosi nam u SD autentičnu sliku ratnoga Splita. Talijanski okupatori koji brišu čak i hrvatska imena, otpor i žrtvovanje mladića, koji su krenuli u rat s istim emocijama kao i mladi 1991. (dodajmo na ovom mjestu da taj Prvi odred koji neki nazivaju partizanskim, a nekima to smeta, što je manje važno, zaslužuje ulicu u ovom gradu.).

Dolazi prvo oslobođenje od Italije, dolazak njemačkih i i ustaških vlasti i čovjek obješen ispred crkve sv. Frane. I onda listopad 1944. i konačno oslobođenje. I točka. Ali, profesor je mogao i nastaviti. Nakon tog oslobođenja oko tri tisuće ljudi u splitskom kotaru “likvidirano je a neproglašeno”, kako stoji iznad dokumenta s njihovim imenima, ne samo da nisu, dakle, suđeni, nego nisu niti proglašeni “narodnim neprijateljima”. Dovoljno je bilo da netko uperi prst i ode glava. U Hrvatskom tjedniku povjesničar Frane Glavina piše o sličnim događajima u Makarskoj, gdje je u studenom 1944. ubijeno i u jamu bačeno 18 uglednih Makarana, među kojima četiri svećenika, zbog čega, kako on kaže, u Makarskoj nitko nije spominjao oslobođenje.

Antifašizam nipošto nije jednostavan, neproturječan i pravocrtan pojam. Počeo je i trajao nekoliko godina kao otpor njemačkoj i talijanskoj okupaciji, ali je završio u zločinu, tiraniji, diktaturi i hegemoniji jedne nacije nad drugima. Pa i najistaknutiji hrvatski antifašisti i partizani (Andrija Hebrang, Vladimir Nazor, Ivan Rukavina, Janko Bobetko, Ivan Šibl, Vjećeslav Holjevac, Josip Đerđa, Franjo Tuđman, Ante Mika Tripalo, Savka Dabčević, Ivan Supek …) poslije rata kad se formirala ta nova u mnogočemu baš protuhrvatska i nedemokratska ideologija ubijeni su, zatvarani ili samo neutralizirani kao nacionalisti.

U što se zapravo pretvorio taj pokret najbolje se vidi iz upravo egzemplarne izjave Lovre Reića, jednog od odlikovanih. Primajući odlikovanje od predsjednika Republike “Red Stjepana Radića”, nazvanoj po imenu velikog seljačkog i nacionalnog tribuna između dva rata, ustrijeljenog u beogradskoj skupštini, on je izjavio kako se silno kolebao hoće li primiti odlikovanje sve dok se nije sjetio da je i Tito nazvao jednu brigadu imenom braće Radić.

Usto je dodao kako “u ovoj Hrvatskoj ne bi htio uzeti neko drugo odlikovanje”. U njegovoj glavi, u glavi mnogih poratnih “antifašista” pa i onih rođenih daleko poslije rata sve što je hrvatsko automatski je ustaško, a sve što je ustaško automatski je zločinačko. Bilo bi zaista zanimljivo znanstveno proučiti genezu takvog mentalnog sklopa. Naravno, i s druge strane istom logikom i isto nepravedno i netočno sve što je partizansko poistovjećuje se s komunističkom, jugoslavenskim i zločinačkom.

Moderni antifašisti

I Oliver Frljić, redatelj i intendant riječkog HNK izbrisao je ono “hrvatsko” iz službenog naziva ove kuće, a Dan neovisnosti (kojega tendenciozno nazivamo danom nezavisnosti) proglasio je podrugljivo danom homoseksualca. U biltenu Kazališta zagrebački HNK preimenovao je u “Hrvatsko fašističko kazalište”, referirajući se na adaptaciju Budakova romana 1991., u kojemu naravno nema ništa čak ni ideološko, kamo li fašističko. Fašistima je nazvao cijelu ekipu ponajboljih glumaca, kao, dakako, i redatelja Jakova Sedlara pa čak i njegovu asistenticu u toj predstavi Sašu Broz!? Frljić nije izuzetak, samo je najdrskiji.

Upravo je zapanjujuće da četrdesetogodišnjaci koji djeluju u kulturi, medijima i na fakultetima krvavih očiju svukud oko sebe vide sve sami fašizam. Njima je fašizam i Zajčeva opera i pozdrav koji podsjeća na “ono vrijeme”, grb s početnim bijelim poljem, koji je nacrtan i na krovu crkve sv. Marka stotinama godina prije NDH, ali i svaka “šahovnica”, definicija braka kao zajednice muža i žene, pa i prut na cesti im se čini kao Josipovićeva “ustaška zmija”. Na ovoj se točki deklarativni antifašizam pretvara u stvarni šovinizam.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati