Stjepan Šterc: Hrvatska nestaje jer ONI opstaju

0

Razgovor s demografom dr. sc. Stjepanom Štercom

Poštovani dr. Šterc, Hrvatska je nedavno dobila novu Vladu, u okvirukoje i Ministarstvo koje u sebi sadrži i riječ demografija. Smatrate li dase konačno radi o ozbiljnoj najavi da će se hrvatske vlasti pozabavitidemografskom problematikom ili možemo i dalje očekivati nastavak dosadašnjepolitike?

Hrvatska je dobila novu Vladu i staro ministarstvo kojem je nadjenula ime za demografiju i nešto. Ministarstvo koje je formirano ciljano prije nekoliko godina kako bi jedna osoba bila ministrica, jer se zaželjela biti ministricom usprkos nikakvom radnom iskustvu i nikakvom poznavanju resorne problematike.

Jer se tako zaželjela i jer politika o svemu odlučuje i jer nikog nije briga što ONA kao i niz drugih ministara iste i kasnijih Vlada objektivno nema nikakvu stručnu, upravljačku, građansku…pa i političku snagu odlučivanja. Takvom ministarstvu bez puno smisla, ali s puno stranačkih zbrinjavanja dodana je demografija kao ukras i formalna potvrda značenja.

Ključnu problematiku suvremene Hrvatske i njezine budućnosti postavili su u socijalni okvir umjesto u temelj ukupnog razvoja i opstanka Hrvatske jer eto ONI tako misle, jer su oni političari koji imaju pravo tako misliti i jer nemaju potrebu osluhnuti niti malo što ima struka i znanost govore i pišu.

Zato i biraju poslušnost za razliku od osobnosti, zato apstrahiraju obrazovanje i znanost nasuprot političke osrednjosti, zato ne primjećuju kako Hrvatska nestaje jer ONI opstaju, zato im je nebitno što nas mladi napuštaju, zato… zato… Mi ostali ne bi trebali niti misliti, progovarati, držati predavanja, pisati… jer za nas misle ONI, nenaviknuti na lojalnost zasnovanu na znanju, sposobnostima i čvrstini stavova.

Demografskom problematikom će se ozbiljno početi baviti kad shvate kako je stanovništvo, ljudski potencijal, žiteljstvo… temelj svih djelatnosti i svakog razvoja, temelj opstanka Hrvatske i njezino bogatstvo i kad shvate da je domicilna i iseljena Hrvatska jedna i jedinstvena populacija. Bez strateške razine postavljanja demografske problematike u upravljački sustav nema promjena.

U jednoj emisiji na televiziji Laudato nedavno ste izjavili –parafraziram – da će demografski stručnjaci uskoro izići s još jednimproglasom/izjavom o demografskoj situaciji u Hrvatskoj nakon čega više nećete izdavati slične dokumente. Je li o demografiji u Hrvatskoj, zapravo,već sve rečeno?

Nikad Vam u znanosti nije sve rečeno, već što dalje istražujete shvaćate koliko je zapravo malo. I svako bi znanstveno istraživanje trebalo završavati s projekcijama, razvojnim modelima i rješenjima za postizanje prostornog i društvenog sklada.

Izričaj koji spominjete bit će naša reakcija na politička usmjeravanja i procjenjivanja suprotno znanstvenim stavovima, za koje smatramo kako ne doprinose demografskoj stabilizaciji Hrvatske. Sve su nas Vlade okupljale u nekakve timove, vijeća i sl. što je rezultiralo izradom triju ključnih dokumenata demografske revitalizacije, aklamacijskim prihvaćanjem u Saboru i u konačnici nikakvom provedbom.

Hrvatska nema više vremena za slična postupanja i politička poigravanja, a mi snage za ponavljanja izgubljenih obrazaca. Zato ćemo izaći u javnost s Deklaracijom o demografskom razvoju Hrvatske i konačno staviti točku na kraju, nakon svih naših javnih poziva i zamolbi hrvatskim vladama. Zamislite, hrvatske vlade trebamo moliti za demografsku revitalizaciju Hrvatske!

Koji se razlozi po Vama skrivaju iza neozbiljnoga pristupa demografskome problemu koji je od strateške važnost za državnu politiku, ekonomiju i nacionalnu sigurnost? Nesposobnost ili možda ciljana destrukcija?

Razlozi koji mi se za sada čine vjerojatnim su isključivo vezani za stranačka funkcioniranja, preslagivanja, kadroviranja, postupanja, vrednovanja, selektiranja… u kojima nema puno kriterija vezanih za pojedinu stratešku problematiku u smislu usmjeravanja u upravljački sustav najboljeg što Hrvatska ima ili barem što stranka ima po intelektualnoj, voljnoj i sličnoj snazi i osobnosti. Dovoljno je biti stalno blizu i uvijek bez pogovorno potvrđivati velike misli s vrha pa možeš biti upravljač i problematike s kojom nisi imao veze.

Tada slijedi druga razina pokornosti u kojoj rješavanje strateške hrvatske problematike postaje sekundarno, a održavanje na vrhu primarni zadatak kojem podređujete i sustav kojeg vodite. Nesposobnost?

Takvim sustavima dominira i uzalud su sva znanstvena uvjeravanja kako Hrvatska nestaje jer ONI imaju vremena i u paralelnom svijetu uživaju u svojoj moći i vlasti. Razlika između svjesnosti i ne svjesnosti destrukcije u rezultirajućem smislu zapravo nema.

Koji bi po Vama trebali biti konkretni potezi koje bi Vlada treba naovom planu morala poduzeti da bi demonstrirala svoju ozbiljnu namjeru rješavanja problema?

Nikakvi konkretni potezi neće donijeti jasno vidljive pomake u trendovima u okvirima socijalne i obiteljske politike samo. Zato ih neću niti predlagati.

Niti samo s domicilnom populacijom jer smo očito na pragu takve razine izumiranja i starenja ukupne populacije nakon koje nema više vjerojatnosti revitalizacije s istom tom domicilnom populacijom.

Kako ne žele to shvatiti niti poslušati glas razuma (znanstvene spoznaje), neka krenu sami puni zadovoljstva što to eto ONI čine. Ozbiljna bi namjera bila kad bi to što izgovaraju gotovo svakodnevno pretvorili u postupanje u svim segmentima upravljanja Hrvatskom.

Počevši s reformom svih reformi kako kažu-poreznom, u društvu u kojem gotovo 2/3 stanovništva spaja kraj s krajem (vidjeti tablicu siromaštva Državnog zavoda za statistiku u prilogu).

Deprivacija1

Deprivacija2

Ozbiljnost namjere se potvrđuje kroz dogovore, uvažavanja, prihvaćanja rezultata istraživanja, povjeravanja poslova sukladno znanju, sposobnostima i spoznaji, prihvaćanje strateške razine značenja, prihvaćanje značenja za domovinsku sigurnost itd., itd.

Bez toga nema ozbiljnosti, bez toga vrijeme prolazi prebrzo i bez toga negirate ukupnu hrvatsku akademsku spoznaju o hrvatskom demografskom nestanku.

Demonstracija ozbiljne namjere bila bi otklon isključivog političkog procjenjivanja i odlučivanja prema redu veličine značenja problematike za hrvatsku budućnost i organizacijsko (kadrovsko, tehničko…) postavljanje sukladno tome.

Sve je ostalo političko slaganje koje nas prati u različitim oblicima i s različitim intenzitetom kroz četvrt stoljeća, uz razarajući rezultat po hrvatsko društvo kojeg napušta svatko tko može.

Predsjedniče što je ostalo, već su se zapitali ranije, a idealizam s početka koji nas je nosio isklinjava s odlaskom hrvatske mladosti, već po stoljetnoj tradiciji u neka nova društva i neke nove zemlje.

Tamo gdje su jutra drugačija, mora hladnija, plavog neba manje…, ali gdje je osmijeh prema njima iskreniji. Uostalom to su činili i naši očevi, noseći u sebi vječni idealizam i san o povratku. Koji se nikad nije dogodio. Kao niti smiraj s početkom novog dana u svojoj zemlji.

Do konačnog odlaska i nestanka sna. „Raselit nas triba…”, čuje se potiho ista pjesma izdaleka i čini nas koji smo još uvijek tu nemirnim, nesvjesni jesmo li u stvarnosti ili ipak u velikoj iluziji.

Priljev migranata nešto se je usporio nakon potpisivanja sporazumas Turskom. Kako ocjenjujete daljnji rasplet situacije?

Demografska i migracijska problematika bila je do nedavno u Hrvatskoj i u Europi do nevjerojatne razine

podcijenjena i zanemarena, a svoju je ulogu i značenje potvrdila u samo jednom valu prema Europi. Istoj toj Europi koja je dohvaćala za svoja gospodarstva radnu snagu samo kroz planske i programirane migracije radne snage. Samo je u jednom migracijskom valu Europa bila na koljenima, bez granica i bez svih društvenih vrijednosti koje je godinama gradila i s njima se ponosila.

Migracije su se pokazale kao moćno oružje protiv Europe, istovremeno potvrđujući ponavljanje povijesnih obrazaca s istim ciljevima. Kao što je i kroz dugu povijest bila, tako je i sada Hrvatska na tom putu, slučajno sad ispred Schengena.

Trenutni smiraj naravno nije slučajan, kao što uostalom nisu bili slučajni niti pomaci velikog broja ljudi, a s obzirom na migracijski potencija lsjeverne Afrike i Bliskog istoka do kraja stoljeća nikad neće biti konačnog raspleta situacije.

Kao i u Kraljevstvu nebeskom, kako kaže R. Scott. Mir među maslinama? Europa kao vječna težnja? Nemirna ekumena? Mediteran, more mira? Demografski balans?

Pitanja koliko hoćete u ponavljanjima povijesnih obrazaca s kontrolom prostora i njegovih potencijala u osnovi gotovo svih sukoba.

Davor Dijanović / hkv.hr

facebook komentari