Pratite nas

Gost Kolumne

Stjepan Štimac: Puhovski protiv Puhovskog

Objavljeno

na

Velika bitka dva vižljasta filozofa nastavlja se najnovijim laganim golom Puhovskog, dok Puhovski nijemo gleda kako mu Puhovski zabija iz zaleđa niti ne osvrnuvši se na protestiranja Puhovskog koji tvrdi da se ovomu nije nadao od Puhovskog.

“Za mene su oni „good guys”, Puhovski za dnevno.hr

HOS-ovci nisu bili branitelji nego agresori.” Puhovski za N1

Filmski prilog: Nitko se ne usud reći HOS-ovci su bili agresori a ne branitelji

Da nije bilo HOS-a Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu 1991. godine” Siniša Glavašević na radio Vukovaru

Dakle, a to bi jedan profesor filozofije licenciran da predaje i logiku trebao znati; logika nam govori sljedeće:

  1. Ako je netko napadao Vukovar i sravnio ga sa zemljom, pa onda poklao kompletnu bolnicu, tisuće civila odveo u roblje i koncetracione logore, odakle se tisuće nisu vratile, taj netko je jedna strana, jel tako druže Puhovski?
  2. Ako je HOS pružao otpor tomu nekomu tko je napadao, a drug Puhovski smatra da HOS-ovci nisu bili branitelji i da je HOS agresor, onda je logična posljedica i zaključak da su Arkanovi koljači, četnici svih vrsta, potpuno posrbljena JNA, šešeljevci i sve ostale skupine koljača  – obrambene snage koje su s pravom napadale i pobile nekoliko tisuća Hrvata u Vukovaru. Posljedično je i Siniša Gavašević agresor.

Isto vrijedi i za čitavu Hrvatsku, pa i Jasenovac, gdje su jedanaestorica junaka HOS-a pali braneći domovinu. No Puhovski HOS smatra agresorom, a ne braniteljima, pa je opet posljedično normalno i pohvalno da su mučki ubijeni. Mislim, meni je sasvim normalno da se agresora ubije, no ja agresorom smatram one koji su opet digli ustanak i opet pobili sve Hrvate na okupiranim područjima, a čemu su se, između ostalih, usprotivili i HOS-ovci. Puhovski HOS-ovce smatra agresorima, a onda proizlazi da su oni koji ih pobiše branitelji? Presude iz Haaga govore o agresiji na Hrvatsku sa elementima genocida (lažnim svjedocima usprkos), misli se na one protiv kojih se HOS borio, naravno, no drug Puhovski je nezadovoljan presudom Haaškog tribunala odlučio zamijeniti uloge agresora i obrambenih snaga pa eto, proglasi HOS agresorom. I nikom ništa? Vrlo vjerojatno se sad kvalificirao i za nekakvu visoku dužnosničku funkciju u Hrvatskoj.

Međutim, “U svim pričama koje sam čuo nema nijedne koja govori o ratnim zločinima koje su počinile postrojbe HOS-a. A nema dvojbe da su sudjelovali u borbama. Za mene su oni “good guys”, a predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću bi to trebalo biti najvažnije“. rekao je Puhovski za dnevno.hr.

Puhovski protiv Puhovskog. Koga slušati, komu vjerovati, razdraganom Puhovskom u jednoj dimenziji ili možda nadrndanom Puhovskom u drugoj dimenziji? Jesu li HOS-ovci spašavali Vukovar kako je u svojoj varijanti događaja smatrao Siniša Glavašević izvještavajući iz sravnjenog Vukovara? Ili su agresori HOS-ovci koji su se borili protiv Veselina Šljivančanina, arkanovaca, šešeljovaca, četnika svih vrsta i pročetničke JNA? Kako tretirati Ovčaru, jesu li masovne grobnice pune pobijenih ranjenika (od kojih su mnogi HOS-ovci) i osoblja bolnice Vukovar ustvari grobnice agresora koje pobiše branitelji? Trebamo li onima koji su poklali ranjenike, po Puhovskom agresore, po Stanimiroviću ustaše, dignuti spomenike, podijeliti činove, nagraditi ih i dati im počasti? Ovo su ozbiljna pitanja i nadrndani gosp. Puhovski dužan je dati odgovore na ova pitanja s obzirom na to da uvodi nove-stare velikosrpske vrijednosti u jednadžbu Domovinskog rata.

Oni su se borili po svom programu za Hrvatsku do Zemuna. Po međunarodnom pravu to je agresija na tuđi teritorij.” Puhovski za N1

Zanimljivo, u Zemunu je 1921. živjelo 70% Hrvata, danas je Hrvata manje od 1%. To je dokaz bratske ljubavi i tolerancije naše braće Srba. Inače su 1918. Zemun okupirale snage Kraljevine Srbije, od 1941. do 1945. opet je bio hrvatski, za vrijeme NDH, a onda vladavina tame u kojoj Hrvati potpuno nestadoše, s naše točke gledišta. Ili vladavina svjetlog junačkog pomora Hrvata u kojem potpuno nestadoše, s njihove točke gledišta. To samo onako, da vidimo imaju li ideje o Hrvatskoj do Zemuna neka povijesna pokrića…

Što se Puhovskog tiče stanje je riješeno, zacementirano. Prema velikosrpskoj špranci stanje se uvijek računa samo i jedino od trenutka kad Hrvati potpuno izgube i fizički nestanu. No kad  izgube velikosrbi onda nije gotovo i nastane dreka “auzmiš, auzmiš…“, te se igra mora ponoviti. Igra se igra do trenutka kad Hrvati potpuno izgube i onda je to stanje zacementirano i povijesno takvo kakvo je i od tada više nema “auzmiš“. Pa tako Hrvatska do Zemuna jest fašizam ili tako nešto, no Srbija po liniji Vivovitica, Karlobag, Karvlovac legitimno je pravo na mišljenje, a otpor toj ideji, pogađate, fašizam, F A Š I Z A M!!!

Eto to je otprilike logika po kojoj su HOS-ovci braneći Hrvatsku na ovoj liniji i u sred Hrvatske ipak agresori, a oni drugi ne mogu biti ništa drugo nego branitelji, u ovom slučaju linije V-K-K, dakle Velike Srbije.

U svakom slučaju, činjenica je da HOS nikada nije prešao ubijati u Srbiju kao što je Srbija, kako je i Milošević rekao, poslala sve najbolje elitne brigade, svu vojsku, svu tehniku, čudo… u Hrvatsku i tom su tehnikom i tim hordama sve Hrvate i sve hrvatsko spalili i pobili, dok pripadnici HOS-a definitivno nisu izlazili izvan granica RH, a po međunarodnom pravu nije agresija braniti svoju domovinu, lažeš. Dođe mi da mu nacrtam, jer mi se čini da ne shvaća baš najbolje.

Oni su bili i unutarnji agresori jer su se pozivali na Pavelića koji je klao manjine.” Puhovski za N1

Također zanimljiv izbor riječi ljevičarskog gurua, no, no, druže, ovo ti doista nije trebalo.

Dakle HOS-ovci su unutarnji agresori jer su se pozivali na Pavelića, ajde? Na onoj listi najvećih zločinaca svijeta, satrapa, ubojica, koljača, gamadi, gnjida, ljudskog otpada, smeća, smrada… Tito zauzima visoko deseto mjesto, da bismo pronašli Pavelića morali bismo duuugo dugo listati, dok ruke ne zabole.

Moje je pitanje guruu: Ako su agresori oni koji kolju manjine kakvi su, pobogu druže, oni koji kolju većinu, i to desetkuju većinu pa se probiju među prvih deset koljača svijeta? Jel ti to druže upravo proglasi ovu šaku jada koja sebe zove antifašistima, dok ostrašćeno slavi genocid nad Hrvatima, agresorima?

Bravo za logiku i dokaz da iz lažnih ili besmislenih premisa može proizaći istinita konkluzija, bravo za primjer.

I mali dodatak:

Plenković stalno živi s brojem 76 pred očima. On ne može znati na koga sve može računati ako se takav problem dogodi. Veći problem su moderni desničari od radikalnih, to su oni koji su uz Stiera. Oni se neće toliko koncentrirati na ustaško znakovlje nego obiteljske vrijednosti. Ovi su sukladni svjetskim trendovima što ne znači da su u pravu. Oni mogu postati ozbiljan čimbenik.” Puhovski za N1

Prvo, “Veći problem su moderni desničari”?

Komu je to problem? Iz koje pozicije netko može nekoga drugoga proglasiti problemom zbog mišljenja o određenim fenomenima, o odgoju svoga djeteta, primjerice? Dijalog, demokracija, inteligencija, um, svijest, viša svijest… sigurno se ne mogu povezivati sa ograničenjima tipa: “Tvoje mišljenje je problem”. Zašto problem? Zašto je problem mišljenje većine, a nije mišljenje manjine, zašto uopće mišljenje proglašavati problemom, o veliki i moćni filozofe?

Jesi razmišljao o tomu da je možda tvoje mišljenje o mom mišljenju o mojoj djeci, kao problemu, najveći problem u cijeloj priči? Priznaj da nisi? Nije ti palo na um i meni dati pravo na mišljenje i ne tretirati ga kao problem, a ti si svoje pravo “sudije” među narodom zaradio kako? Božanskom objavom, partijskom knjižicom, kako? Kako ako čak nisi sposoban tuđe mišljenje prihvatiti drukčije nego kao problem? O čemu i komu bi sudio ti koji unaprijed proglašavaš nečije mišljenje problemom? Jesi li svjestan da si tim činom svrstavanja uz neko drugo mišljenje, kojemu je ono prvo problem, samo stranka u sporu i da ne možeš biti “sudija” u tom sporu, a htio bi biti? Nisi, naravno!

Drugo, “Oni se neće toliko koncentrirati na ustaško znakovlje nego obiteljske vrijednosti. Ovi su sukladni svjetskim trendovima što ne znači da su u pravu. ”

Ma hajde! Koncentrirati se na obiteljske vrijednosti ne znači biti u pravu, ma hajde još jednom!

A tko je onda u pravu i tko bi to trebao odrediti koje su vrijednosti iznad obiteljskih? Komunistička partija? Komitet 300? Trilaterala? Bilderberg? Soros? Sparušeni starci koji određuju što smijemo učiti dijete, a koji su dokazano nastrani i poremećeni, no imaju milijarde i plaćaju šaku jada u politici i još veću šaku jada u prosvjeti – da pišu spolne odgoje i rodne ideologije kao epitaf ovoj umirućoj civilizaciji idiota?

Treće, “Oni mogu postati ozbiljan čimbenik.“.

Gle vraga, pa kako onda spriječiti da narod postane čimbenik u planiranju svoga bivanja, o premudri? Poduči nas druže Puhovski. Kako oduzeti narodu pravo da odlučuje što ćemo sa sobom, sa svojom državom i sa svojom djecom? Kako delegirati pravo na odlučivanje o vrijednostima u državi u kojoj živimo ili pravo na odgoj naše djece onima bez duše i ljubavi, ali sa pustim milijardama?

I ono najvažnije – Zašto?

Stjepan Štimac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Antife i Hitler – ljubav koja ima duboke korijene

Objavljeno

na

Objavio

Prije nešto više od dva mjeseca, na skupu Antifa-aktivista u Chicagu (SAD) aktivist jedne od tamošnjih desničarskih pro-nacističkih organizacija, Adam Richard, izveo je vrlo zanimljiv performans koji je dobio zapaženi publicitet u svjetskim medijima i posebice na internet mreži.

Skup u Chicagu Antife su započele svečanom prisegom u kojoj se zaklinju kako nastavljaju svoju borbu „protiv fašizma, kapitalizma i ‘Trumpovog režima’“.

Dakako, njihova glavna motivacija jest svrgavanje predsjednika Trumpa i otuda ovako radikalno buđenje „antifašizma“ u mnogim gradovima SAD-a. Naime, današnjeg američkog predsjednika i njegov režim nastoji se poistovjetiti s Hitlerovim Trećim Reichom i tako zakotrljati lavinu, odnosno, izazvati masovno nezadovoljstvo građana, pri čemu bi mu presudila ulica i natjerala ga na ostavku.

Svakomu tko išta zna o nacističkom pokretu, Drugom svjetskom ratu i svemu što se u vrijeme uspona Hitlera događalo u Europi i SAD-u, poznata je i činjenica da su Amerikanci imali (u najmanju ruku) benevolentan odnos prema njemačkom nacizmu i talijanskom fašizmu i da ih stvar nije zanimala sve dok od strane Japana nisu ugroženi njihovi kolonijalni interesi. Čak što više, postoje bjelodane činjenice kako su mnogi od uglednih američkih biznismena u to vrijeme podupirali i financirali Hitlera.

I nije poznato da su se ikad i igdje među građanima javili oni kojima bi to smetalo. O tradiciji bilo kakvog „antifašističkog“ ili „antinacističkog“ pokreta u SAD-u, dakle, nema niti govora.

Ovo što se trenutačno događa režirano je od gubitnika izbora koji od početka nastoje Trumpa natjerati na ostavku, u čemu on istini za volju svojim protivnicima itekako pomaže – svojim nepromišljenim izjavama i postupcima.

Od kad mu je još tijekom izborne utrke (studeni 2016. godine) zloglasna bjelačka rasistička organizacija Ku Klux Klan putem jednoga od svojih listova    (The Crusader) izrazila potporu uz želju da „Ameriku učini ponovno velikom“, krenula je lavina optužbi na račun Trumpa koji je odmah etiketiran kao rasist.

Uzalud su bili demantiji bilo kakvih veza Trumpa s Ku Klux Klanom i odbijanje njihove potpore, pa čak i ono što je u službenom priopćenju izrekao glasnogovornik kampanje republikanaca Steven Cheung (netom poslije oglašavanja Ku Klux Klana), navodeći:

 „Gospodin Trump i kampanja odbacuju mržnju u svim oblicima. Ovaj magazin je odbojan i njihovi stavovi ne predstavljaju desetke miliona Amerikanaca koji su ujedinjeni u našoj kampanji”. (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ku-klux-klan-podrzao-trumpa)

Čak su se u dijelu medija pojavile tvrdnje kako je Trump kao 27-godišnjak bio uhićen zbog članstva u Ku Klux Klanu i rasističkog djelovanja.

Sredstva se očito ne biraju.

Lavina koju su zakotrljali gubitnica izbora Hillary Clinton i njezini suradnici i pristaše, krenula je u smjeru rušenja Trumpa, pa i po cijenu građanskog rata.

No, vratimo se Adamu Richardu, američkom neonacistu koji je kao dobar poznavatelj lika i djela svoga idola Adolfa Hitlera napravio kolaž sastavljen od isječaka njegovih govora i teza iznesenih u Mein Kampfu i potom se uvukao u redove „antifašista“ kao jedan od govornika na spomenutom na čikaškom skupu, početkom srpnja o.g.

Njegove riječi dočekane su pljeskanjem i klicanjem okupljenih. A evo što je govorio:

Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji kapitalističkog ekonomskog sustava koji eksploatira ekonomski slabe sa svojim nepravednim plaćama, sa svojim neprimjerenim vrednovanjem ljudskih bića prema zaradi i imovini a ne prema odgovornosti i učinku, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu! Korist za društvo dolazi ispred koristi za pojedinca! Država mora uspostaviti nadzor i svaki kapitalist mora smatrati da je imenovan od države. Njegova je obveza da ne smije upotrebljavati svoje vlasništvo protivno interesima drugih unutar svog naroda. To je ključno pitanje.”

(Citat potječe iz govora Adolfa Hitlera iz 1927. godine, a isti je objavljen u knjizi Johna Tolanda  Adolf Hitler: The Definitive Biography iz 1991. godine, na str. 224.; Povjesničar Toland  je inače dobitnik Pulitzerove nagrade, a ova njegova knjiga smatra se jednim od najboljih, najcjelovitijih i najobjektivnijih prikaza A. Hitlera i njegove ideologije).

Richard je nastavio citatom iz jednog kasnijeg Hitlerovog govora, ali s time što je riječi „Treći Reich“ zamijenio riječima „Američka nacija“:

Američka nacija će uvijek pridržati sebi pravo da nadzire vlasnike… Politika ‘laissez fairea’ (slobodnog poduzetništva) u ovom području je ne samo okrutna prema pojedinačnim nedužnim žrtvama nego i prema naciji u cjelini.”

i potom ulomcima iz drugih govora vođe Reicha, kao i iz njegova najpoznatijeg djela:

Ne smijemo nikad zaboraviti da većina ne može zamijeniti pojedinca;  (iz Mein Kampfa) itd.

U jednu rečenicu – izjavu ministra Hitlerove propagande Goebbelsa, namjerno je ubacio Donalda Trumpa:

Donald Trump misli ako kažete laž koja je dovoljno velika, i ponavljate je dovoljno često, postat će istina”.

i nastavio s citatima Hitlera:

 “Istina nije važna, nego pobjeda! Propast nacije je moguće spriječiti samo olujom strasti, a samo oni koji su sami strastveni mogu pobuditi strast u drugih. (citat iz Mein Kampfa)

Nakon što je završio svoj performans, Richard je okupljenima zahvalio i ispraćen je burnim pljeskom, no odlazeći, nije izdržao a da grohotom se smijući, u kameru ne kaže (no, tek pošto se udaljio na sigurno rastojanje od Antifa-mase): Pa, svi su pljeskali Adolfu Hitleru”.

(Snimka s govorom A. Richarda).

Na jednom od portala, čitatelj koji tvrdi kako je opredijeljen za fašističku opciju, u svome komentaru Antifa-skupa u Chicagu, kaže :

„(…) svi fašisti su sretni što su i antife konačno shvatile i prepoznale prave vrijednosti.
Mi fašisti smo jako zadovoljni zbog toga samo nam nije jasno zašto se vi ljutite zbog spoznaje istine, jel zato što ste j***** licemjeri il’ retardi.
Prihvatite svoj fašizam…to ste vi, budite svoji. Ideje fašizma i nacionalsocijalizma su nam vrlo bliske i fašistima i antifašistima jedina je razlika što antife žive u poricanju svog bića. Drugovi i drugarice,dame i gospodo istom Fireru aplaudiramo čemu onda sukobi?
(http://ex-iskon.forumcroatian.com/t20043p80-hitler-po-drugi-put-meu-antifasistima; istaknuo: Z.P., stranica posjećena 11.09.2017.)

Vrlo zanimljiva opservacija anonimnog čitatelja koji se potpisao kao „danni1“…zar ne?

Dugogodišnji ekonomski savjetnik i prijatelj A. Hitlera, Otto Wagener u knjizi Hitler aus nächster Nähe. Aufzeichnungen eines Vertrauten 1929-1932, donosi brojne citate iz Hitlerovih govora i teze iz Mein Kampfa u kojima vođa Reicha zastupa tvrda socijalistička stajališta, naglašavajući bliskost između nacista na jednoj strani i boljševika – komunista na drugoj i dodirne točke lijeve i desne radikalne ideologije za koje na više mjesta kaže kako imaju mnogo više zajedničkog, nego onoga što ih dijeli.“

Nisu li to dokazali Staljin i Hitler u godinama prije Drugoga svjetskog rata, kad su ujedinjeni planirali osvojiti i porobiti svijet? I nisu li samo splet okolnosti i brzopletost Hitlera doveli do sukoba dvije po ljudski rod jednako pogubne ideologije?

Uzimajući u obzir užasne posljedice kako lijevog tako i desnog totalitarizma, najgora stvar koja bi se svijetu mogla dogoditi jeste savez ovih zločinačkih koncepcija čiju srž čine nasilje, zločin i tiranija.

Svjedoci smo da se i u redovima naših (hrvatskih) anarhista i ekstremnih ljevičara javljaju tendencije približavanja Hitleru i njegovoj ideologiji, na sreću (za sada) još uvijek samo na retoričkoj razini. U javnosti je poznat slučaj od prije 2 mjeseca, kada je aktivist Živog zida kojega su usporedili s vođom Reicha, to prihvatio s ponosom i simpatijama, bez ikakvih ograda.

Možemo li zamisliti koju bi buru u javnosti (ne samo domaćoj nego i međunarodnoj) izazvalo neko slično identificiranje bilo kojega hrvatskog „desničara“ sa zločincem kakav je Adolf Hitler?

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati