Pratite nas

Analiza

Što američki Kongres zna o BiH?

Objavljeno

na

U analizi za Institut za društvena i politička istraživanja iz Mostara dr.sc. Dražen Pehar analizira studiju temeljem koje Kongres usvaja politike o BiH.

Steven Woehrel, specijalist za europska pitanja, u svojstvu je istraživača članovima i komisijama Kongresa SAD dostavio 24. siječnja 2013. izvješće o Bosni i Hercegovini. Izvješće je naslovljeno „Bosna i Hercegovina: današnji problemi i politika SAD”, i predočeno je američkom Kongresu pod brojem R40479 kao rezultat rada Službe za istraživanja američkog Kongresa (Congressional Research Service).

Istraživanje/izvješće izloženo je na 12 stranica i predstavlja ono što bi danas svaki član američkog Kongresa trebao znati o Bosni i Hercegovini. Ključno pitanje, u tome smislu, može se postaviti na sljedeći način: nakon što jedan prosječni američki kongresmen pročita ovo izvješće, hoće li mu slika o Bosni i Hercegovini biti jasnija od odsustva bilo kakve slike?

Drugo, hoće li slika koju dobije biti odgovarajuća i relevantna u dva ključna smisla: hoće li kongresmen dobiti sliku koja govori o za BiH uistinu ključnim stvarima i odnosima; hoće li kongresmen dobiti konzistentnu i dovoljno informativnu sliku na osnovi koje bi se moglo projicirati određeno djelovanje SAD u odnosu na BiH, neka realistična i provediva vanjsko-politička inicijativa?

Neshvatljiva aljkavost

U ovome kratkom ogledu objašnjavam zašto je odgovor na oba pitanja negativan. Nakon čitanja Woehrelova izvješća/istraživanja, prosječni američki kongresmen neće dobiti niti jasnu niti konzistentnu niti dovoljno odgovarajuću sliku o BiH; samim tim on/a neće moći na osnovi ovoga istraživanja uopće utemeljiti neku provedivu i konzistentnu vanjsku politiku u odnosu na BiH.

Drugim riječima, sudeći prema Woehrelovom izvješću, američki Kongres o BiH ili ne zna najvažnije činjenice, uključujući prije svega narav političkih odnosa u današnjoj BiH, ili raspolaže nekom vrstom kontradiktorne i nejasne slike na osnovi koje načelno nije moguće formulirati neku možebitno djelotvornu i praktičnu vanjskopolitičku inicijativu.

O stvarnim uzrocima takvoga stanja stvari možemo, naravno, samo nagađati. Prima facie nije jasno kako jedna supersila, s preko 300 milijuna stanovnika, i najboljim sveučilištima na svijetu, najvećim brojem nobelovaca, zavidnom tradicijom politološke misli, i definitivno daleko najviše sofisticiranom tehnologijom na svijetu, nije u stanju proizvesti plauzibilnu i istinoljubivu analizu političkih odnosa u jednoj državi kojom su se američki političari relativno mnogo i često bavili.

No, o tome se ipak mogu formulirati neka dobra nagađanja i, važnije, mogu se postaviti neka inspirativna i zanimljiva pitanja koja bi mogla poslužiti budućim istraživačima kao smjernice za empirijsko jasno usmjerena istraživanja iz oblasti socijalne ili političke epistemologije.

 U prvome dijelu ovoga ogleda fokusiram se na Woehrelove iskaze o BiH u smislu njihove veridičke vrijednosti – naprosto, pokazujem zašto ti iskazi ne preživljavaju u sučeljavanju s povijesnim i političkim činjenicama, imajući na umu da potonje uključuju i pravne i moralne činjenice.

U drugome dijelu ogleda fokusiram se na Woehrelove iskaze u smislu njihove koherentnosti i njihove relevantnosti; u tome dijelu posebno će me zanimati Woehrelove „slijepe mrlje”, dakle, činjenice ili odnosi koji u njegovom narativu o BiH ne nalaze mjesto, a trebali bi, iz čega se može zaključiti da on neke činjenice ili odnose nastoji prikriti. U trećem dijelu konačno se bavim i problemom objašnjenja mogućnosti predočavanja američkome Kongresu analize ili istraživanja tako niske kognitivne kvalitete.

Verdički aspekti

Već na prvoj stranici Woehrelovog istraživanja nalazimo fabrikat, odnosno krivotvorinu povijesnih činjenica:

”Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, Bošnjak, bio je zabrinut (1991 i početkom 1992) zbog mogućeg širenja sukoba na Bosnu i pokušao je pronaći kompromisno rješenje. Međutim, ta nastojanja bila su otežana od strane Miloševićevog i Tuđmanovog režima koji je imao aspiracije prema bosanskoj teritoriji. Osim toga, Izetbegovićevu je ruku pritisnula odluka Europske Zajednice (EC) iz prosinca 1991. da se osigura diplomatsko priznanje svake bivše jugoslavenske republike koja je priznanje tražila, pod uvjetom da republika održi referendum za neovisnost, i složi se s poštivanjem prava manjina, granicama susjednih republika, i drugim uvjetima. Izetbegović i ostali Bošnjaci osjećali su da ne mogu ostati u umanjenoj Jugoslaviji kojom bi dominirao Milošević te su morali tražiti neovisnost i priznanje od strane EC, čak i pod pretpostavkom opasne prijetnje koju je taj potez značio za mir u toj republici. Lideri bosanskih Srba upozorili su da će međunarodno priznanje BiH dovesti do građanskog rata.”

Očito da, nakon što pročitamo ovaj paragraf, naša slika o uzrocima rata u BiH svest će se na sljedeću priču: za izbijanje rata u BiH odgovorni su Tuđmanov i Miloševićev režim, pa onda i EC, te posebno lideri bosanskih Srba koji su na međunarodno priznanje BiH naprosto reagirali silom ili oružanom pobunom.

Najvažnije, Izetbegović je opisan kao ”dobar dečko” koji je čak tražio kompromisna rješenja. Naravno da je ta slika posve neodgovarajuća.

Glede BiH, Izetbegović nije tražio kompromisno rješenje: njegova je poruka tijekom 1991., i neposredno pred referendum za neovisnost, bila jasna – ili potpuna suverenost BiH, ili rat. Drugim riječima, sve važne činjenice Woehrel naprosto briše iz svog narativa: briše činjenicu da je, i početkom 1992., BiH multietnička država s tri jednakopravna konstitutivna naroda; briše činjenicu da je, pred izbijanje rata, Izetbegović dva puta stavio potpis na jedno kompromisno rješenje, koje nije on sam formulirao nego ga je formulirala međunarodna zajednica, odnosno službeno predstavnici EU/EC, no vrlo je brzo svoj potpis povukao, odnosno odustao od tih rješenja; briše također činjenicu da je Izetbegović svoj potpis povukao nakon susreta s američkim veleposlanikom Zimmermannom u Sarajevu; i, možda najvažnije, briše činjenicu da je Izetbegović svojim javnim iskazima iz 1991. i 1992. pokazao da BiH smatra državom u kojoj posebno, i čak temeljno, pravo bošnjačko-muslimanskog naroda (kao ”većinskoga” u Izetbegovićevoj slici, i samim tim državotvornoga za BiH) mora biti priznato, što je bilo neuskladivo s tada (a i danas) važećim Ustavom BiH.

Woehrelove krivotvorine činjenica protežu se ne samo na razdoblje prije oružanoga sukoba, nego i na postdaytonsko razdoblje, koje bi trebalo biti razdoblje provedbe jednoga mirovnog okvira.

Primjerice, na str. 3 Woehrel o Uredu visokog predstavnika tvrdi sljedeće: ”U prosincu 1997., na konferenciji PIC-a u Bonnu, Njemačka, međunarodna je zajednica visokome predstavniku dala ovlasti (poznate kao bonske ovlasti) da otpušta lokalne lidere i poduzima druge mjere protiv njih i stranaka, kao i da nameće zakone kako bi se implementirao mirovni sporazum i kako bi se, općenitije, u Bosnu uveli jedinstvo i reforma.”

Diktatorska instanca

U smislu pravne kvalifikacije, ovo je uvriježena, ali posve pogrešna prezentacija. Kao što je općenito poznato, PIC je, na Bonskoj konferenciji, naprosto ”pozdravio” odluku visokog predstavnika da koristi svoje ovlasti u širokome smislu. Drugim riječima, visoki je predstavnik samokonstituirana institucija koja nastaje tako što sama interpretira svoje ovlasti. U pravnome smislu, nitko ne stoji iznad te institucije, čak niti PIC, ako usvojimo upravo ono tumačenje ovlasti visokog predstavnika koje je on sam usvojio i kojemu se PIC na Bonskoj konferenciji priklonio.

Naravno, riječ je o pravno nebranjivom tumačenju; no, i visoki predstavnik i međunarodna zajednica, odnosno PIC, upravo su to tumačenje usvojili. Nedvojbeno, prema tome tumačenju, visoki je predstavnik ustvari diktatorska instanca u BiH, i sve dok takva instanca djeluje u BiH, ili može djelovati, BiH naprosto ne može biti demokracija.

Međutim, Woehler, kao i mnogi drugi ”intervencionisti”, skloni su prezentirati krivu sliku o PIC-u kao izvoru autoriteta visokog predstavnika naprosto zbog toga što, prema toj slici, visoki predstavnik izgleda manje autoritarno, odnosno više demokratski, nego onda kada se držimo striktnih pravnih činjenica, uključujući onu da je PIC ”pozdravio” odluku visokog predstavnika da djeluje prema širokome, diktatorskom mandatu. No, u drugome dijelu pokazat ću da Woehlerova prezentacija, u onome dijelu u kojem govori o ”jedinstvu i reformi Bosne”, sadrži još jedan kognitivni nedostatak.

 Woehlerova prezentacija sadrži još jednu, daleko goru krivotvorinu činjenica; ta se krivotvorina ne tiče niti preddaytonskog niti postdaytonskog razdoblja uzetih općenito, odnosno, longitudinalno; ona se tiče ”današnjeg trenutka BiH”, odnosno ta je falsifikacija izrečena s aspiracijom da predstavlja ključnu dijagnozu današnjeg stanja u BiH, da objasni što je to problematično upravo u današnjoj BiH.

Ta krivotvorina javlja se u prvoj rečenici samoga sažetka Woehlerova istraživanja: ”Posljednjih godina mnogi su analitičari izrazili zabrinutost činjenicom da napori međunarodne zajednice, tijekom posljednjih 17 godina, da se BiH stabilizira, propadaju. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS), jednoga od dva poluautonomna ‘entiteta’ unutar Bosne, opstruirao je pokušaje da se središnja vlada Bosne učini djelotvornijom. On je opetovano potvrđivao pravo RS da se odcijepi od Bosne, premda se do sada suzdržao od nastojanja da realizira tu prijetnju. Neki lideri etničkih Hrvata u Bosni zatražili su više autonomije za Hrvate u BiH, što možda prijeti dodatnim fragmentiranjem te zemlje.”

Dakle, Woehler ovdje prezentira Dodika kao ključni problem; Dodik je onaj koji naprosto želi odcijepiti RS od BiH, i to objašnjava njegovo opstruiranje pokušaja da se ojača središnja vlada BiH. Dodatni su problem Hrvati, koji su također skloni ”dezintegriranju” Bosne i Hercegovine. Iz Woehlerove prezentacije također jasno slijedi da nikakvi problemi ne dolaze iz ”kruga bošnjačkih političara”. Oni su konstruktivni i žele učiniti središnju vladu učinkovitijom.

No, Woehler naravno krivo prezentira i Dodikovu politiku i, još važnije, politiku hrvatskih lidera. Prvo, glede potonje politike, Woehler niti jednom riječju nije spomenuo činjenicu da su bošnjački glasovi bh. Hrvatima do sada dva puta izabrali hrvatskoga člana Predsjedništva BiH.

Nadalje Woehler niti jednom riječju nije spomenuo činjenicu da izborna pravila, zajedno s današnjom institucionalnom strukturom Federacije BiH uključujući i legislativu i egzekutivu, jesu de facto nametnuta od strane međunarodne zajednice, i da ta izborna pravila izravno krše status Hrvata kao jednoga od tri zamišljeno ravnopravna konstitutivna naroda BiH.

Dakle, kada se od hrvatskih političara i spominje, ili čak zastupa, ideja trećega entiteta, riječ je o racionalno motiviranome potezu, to jest, odgovoru na jedno nepravedno i izvana nametnuto pravno-političko stanje koje BiH čini i nepravednom i teško održivom upravo u pravno-političkom obliku u kojem ona danas postoji, ne općenito i ne apstraktno. Isto vrijedi za Woehlerovu prezentaciju Dodikove tobožnje opstrukcije: Dodikove su „prijetnje” racionalno motivirane – naravno da BiH, u današnjem pravno-političkom obliku, ne može opstati na dulji rok jer ona ne može opstati u formi ”međunarodne” diktature; i naravno da, u slučaju nepostizanja konsenzusa o budućem obliku BiH, secesija RS i podjela BiH na entitete-države predstavlja jednu od podjednako legitimnih opcija.

Najvažnije, Dodik nikada nije iskazao mogućnost da bi se RS odcijepila od BiH ako bi se poštivale izvorne, daytonske ovlasti i RS i BiH, onako kako su specifično i precizno enumerirane Daytonskim ustavom. Zapravo, njegovo spominjanje referenduma i odcjepljenja tiče se samo dodatno centralizirane strukture BiH, koju je nametnula ”međunarodna zajednica”, u suglasju s bošnjačkom političkom elitom, strukture koju je pak ta zajednica, opet bez ikakve osnove u Daytonskom ustavu, pokušala još i dodatno centralizirati.

[ad id=”40551″]

Koherentnost, relevantnost i ”slijepe mrlje”

Woehlerovo izvješće/istraživanje vrlo je često nekoherentno. Američki kongresmeni, koji su dobili ovo izvješće, stoga su, nakon čitanja, morali iskusiti značajnu količinu konfuzije. Primjerice, kako je moguće, u istome istraživanju, tvrditi da je Tuđmanov režim imao aspiracije prema teritoriji BiH, a onda, nekoliko rečenica kasnije, ustvrditi da su na referendum za neovisnost BiH izašli dominantno i Bošnjaci i bh. Hrvati?

Ponovno, kako je moguće tvrditi da je Tuđmanov režim imao aspiracije prema teritoriji BiH, a onda, nekoliko rečenica kasnije, naglasiti da su put prema Daytonskome sporazumu otvorile i združene vojne akcije hrvatskih i bošnjačkih vojnih snaga?

No, od ovih, uvjetno rečeno, historiografskih nekoherentnosti, mnogo su gore one koje se tiču postdaytonskog razdoblja implementacije daytonskog mirovnog okvira. Primjerice, Woehler dosta točno opisuje narav daytonske ustavne strukture za BiH: dva jaka entiteta, jedna slaba središnja vlada, posebni paralelni odnosi između entiteta i susjednih država.

No, on onda intervenciju međunarodne zajednice, u smjeru jačanja središnjih ovlasti države BiH, opisuje kao skoro prirodni fenomen, koji se podrazumijeva i koji bi se trebao prirodno nastaviti; opstrukcija, vidjeli smo, dolazi od Dodika i od, u nešto manjoj mjeri, hrvatskih političara, prema Woehlerovom narativu. No, ako je izvorna daytonska ustavna struktura onakva kakvom ju je Woehler opisao, onda nije Dodikova, ili ”hrvatska” politika, ono što je problematično u postdaytonskoj BiH; problematična je upravo politika međunarodne zajednice koju su, kako Woehler, ispravno naglašava, ”podržali (samo) bošnjački političari”.

Međutim, od spomenutih nekoherentnosti mnogo su važnije činjenice koje Woehler zapravo prešućuje, koje uopće ne spominje, iako je očevidno da je riječ o činjenicama koje su, tijekom implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma, morale nositi značajnu težinu, dakle od izuzetne su relevantnosti i za razumijevanje implementacije tog sporazuma. Primjerice, kada je ukratko opisao ulogu međunarodne zajednice kao faktora koji tobože „unosi jedinstvo i reformu u Bosnu”, onda neoprezan čitatelj može pomisliti da je samo i isključivo riječ o jačanju središnjih ovlasti BiH; međutim, naravno da je riječ o nečemu bitno drugačijem – riječ je zapravo o promjeni institucionalne strukture ne samo na razini države nego i na razini entiteta; i važnije, riječ je o promjeni koja nastoji posve obezvrijediti koncept ”konstitutivnog naroda” koji stoji u preambuli Daytonskog ustava.

O tome u Woehlerovom izvješću ne nalazimo niti spomena. Primjerice, ne možemo uopće pronaći spominjanje Odluke Ustavnog suda BiH U 5/98-III, koja je donesena većinom inozemnih i bošnjačkih glasova, a koja je predstavljala osnovu kasnijeg institucionalnog redizajniranja daytonske BiH na štetu konstitutivnih naroda, i ticala se u podjednakoj mjeri i razine entiteta i razine države.

Također, ne možemo u tome izvješću pronaći ništa o pokušaju Paddy Ashdowna da stvori osnovu za formiranje zajedničkih policijskih snaga BiH, protivno odredbama Daytonskog ustava.

Zanimljivo je, također, da, kada spominje posjetu američkog potpredsjednika Bidena BiH, u svibnju 2009., Woehler ne navodi ključne elemente Bidenovoga govora koji se uopće ne mogu uskladiti niti s daytonskom ustavnom strukturom za BiH niti s nespornim aspektima međunarodnoga konsenzusa o postdaytonskoj BiH. Podsjećam još jednom: Biden je, u svome govoru, naglasio da ”u BiH današnja većina može sutra postati manjina, i obratno”, te da ”Mi (SAD) smo vaš projekt”.

Prvi iskaz ne može se uskladiti s konceptom i statusom bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda, i prije i nakon Daytona, a drugi iskaz implicira da su SAD jedini autoritet za gradnju postdaytonske BiH jer, Biden implicira, Amerika pravi postdaytonsku BiH na svoju sliku i priliku.

Takve implikacije, vrlo jasne perceptivnim političkim analitičarima, očevidno su promakle Woehleru ili ih je on možda namjerno ostavio prikrivenima.

Woehler potiskuje još neke relevantne činjenice glede BiH, odnosno ne uključuje ih u svoje izvješće: primjerice, on eksplicite referira na takozvani travanjski paket ustavnih promjena iz 2006. godine; on naprosto kaže da lokalni političari/lideri nisu prihvatili taj paket. No, onima koji su upoznati s činjenicama bit će odmah jasno da Woehler uopće ne spominje glavne krivce za neusvajanje tog paketa jer to spominjanje ne bi se moglo uskladiti s ključnim dijelovima njegova narativa. Neoprezan kongresmen zasigurno će pomisliti da je Dodik, ili Srbi iz RS, krivac za neusvajanje tog paketa, no, to bi, naravno, bio povijesni fabrikat. Krivci su se, još se uvijek živo sjećamo, nalazili u jednoj bošnjačkoj i u jednoj manjoj hrvatskoj stranci.

Sveukupno, jedna je ključna ”slijepa mrlja” Woehlerova izlaganja: on naprosto odbija uzeti u obzir činjenicu da je postdaytonska BiH ustvari projicirana kao država s federalnim ustrojem, koja se kao takva zasniva na konceptu ustavotvornih naroda (u pluralu), i koja može funkcionirati samo na temelju konsenzusa.

Budući da je riječ o federalnome ustroju, podrazumijeva se da dotična država zahtjeva balans između etničke autonomije, i suradnje na osnovi paritetnog predstavljanja konstitutivnih naroda, u smislu konsocijacijskog aranžmana, s jedne, i državotvorne, integrativne funkcije, s druge strane. Podrazumijeva se, dakle, da državno-ustavni ustroj objedinjuje i centrifugalne i centripetalne institucionalne elemente, dakle, da je nemoguće centripetalnu tendenciju vrednovati kao više pozitivnu ili kao više vrijednu za postdaytonsku BiH.

A upravo je potonja ideja ona koju Woehler, kroz svoje istraživanje, nastoji prošvercati i nametnuti prosječnom američkom kongresmenu. I upravo zbog te ideje Woehlerovo istraživanje ne uspijeva odgovoriti na jedno ključno pitanje koje samo istraživanje snažno sugerira, iako ga nikada eksplicite ne iskazuje: ako je jedina održiva i bitna promjena u BiH mogla doći iznutra, konsenzusom (o, recimo, posve revidiranome postdaytonskom Ustavu koji bi stvarno stvorio učinkovite državne institucije), i ako do te promjene još uvijek nije došlo, kako uopće objasniti motivaciju međunarodnih intervencija u periodu kada su se te intervencije i dogodile, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da su, kako sam Woehler ispravno naglašava, predstavnici dva, od tri, konstitutivna naroda oponirali tim intervencijama?

Kako je bilo moguće zamisliti da netko može napraviti jednu državu za nekoga drugoga, a onda, kada se, 17 godina kasnije, shvatilo da je to nemoguće, zaustaviti se nad još zamršenijom i neučinkovitom strukturom i, što je još paradoksalnije, tražiti od lokalnih aktera da se nastave sami dogovarati kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo?

Woehlerova otvorena sugestija da će upiranje prstom u Milorada Dodika, kao tobožnjeg ”uzročnika glavne opstrukcije”, pomoći bilo kome da formulira odgovor na prethodno pitanje zapravo predstavlja izravno pobijanje svih rezultata Woehlerova istraživanja. Protivno Woehleru, očevidno je da su zapravo ključne članice PIC-a, dakle međunarodne zajednice, uključujući prije svega SAD i najutjecajnije države-članice EU, svojim intervencijama proizvele i održale u BiH povećanu političku, a samim tim i društvenu i gospodarsku, nestabilnost i unutarnju konfliktnost.

Analize, mitovi i ”Gestalt-efekt”

Na osnovi onoga što je Woehler ponudio američkom Kongresu, kao izvješće o stanju u BiH, odgovor na pitanje što američki Kongres zna o BiH, glasi: štogod da zna, bolje bi bilo da ne zna ništa. Naime, Woehler je Kongresu dao i netočnu i nekoherentnu i, za relevantne aspekte unutarnjih bosanskohercegovačkih odnosa, slijepu sliku. Iz toga neposredno slijedi da, na osnovi te slike, nije moguće formulirati neku koherentnu i svrhovitu vanjsko-političku inicijativu.

No, možda najvažnije, Woehlerovo izvješće ne govori o onome o čemu bi svaka ozbiljna politička analiza trebala govoriti: ono ne govori o političkim ciljevima, idejama, stavovima, ili projektima. Ključni lokalni akteri bosanskohercegovačke politike prikazani su kao akteri sa simpatijama ili antipatijama; no, nisu prikazani kao nositelji određenih političkih stavova i ciljeva, a bez nekog prikaza tih stavova i ciljeva zapravo nije moguće objasniti niti narav političkog sukoba u BiH niti stvarni karakter unutarnjih političkih odnosa.

Također, nije moguće objasniti smisao u kojem dotični stavovi podupiru, ili potkopavaju, važeću, daytonsku ustavnu strukturu BiH.

Woehlerov narativ o BiH sliči nečemu što je proizveo neki div promatrajući neku muhu, ne pomažući se pri tome mikroskopom. Izgleda kao da je div naprosto stavio na papir neke opaske o tome što bi, u njegovim očima, muha mogla označavati, neovisno o preciznijoj i detaljnijoj strukturi same muhe.

Pri tome, muha je u slici uveličana, ali ne mikroskopom nego arbitrarnim dovođenjem muhe u vezu sa širim kontekstom, susjednim zemljama i međunarodnom zajednicom, uključujući prije svega EU i NATO. No, kakvugod metaforu za Woehlerov narativ izabrali, jasno je da on nema karakter ozbiljne, argumentirane, na činjenicama zasnovane političke analize nego karakter mita.

Američki dominantni narativ o BiH već duže vrijeme pokazuje prije obilježja mita negoli utemeljene ili realistične slike. Kako sam pokazao na drugome mjestu, čini se da tvorce američkog narativa o BiH, počevši od početka bosanskohercegovačke političke krize početkom 1990-ih, zapravo ne zanima BiH sama po sebi: ona ih zanima prije svega kao povod da se ispriča priča o samoj Americi, i posebno da se stvori situacija u kojoj će biti moguće ojačati američku međunarodnu reputaciju, ali primarno u simboličkome, a manje u realnom smislu.

Zapravo Woehler ponavlja retoričku strategiju kakvu možemo pronaći već kod Holbrookea i koja se može posebno jasno ilustrirati kroz Holbrookeov prikaz Izetbegovića: u svojim je memoarima Holbrooke Izetbegovića prikazao kao političkog djelatnika bez inherentnih političkih ciljeva: riječ je o žrtvi koja se naprosto borila za preživljavanje.

To, prema Holbrookeu, objašnjava zašto ”bošnjački političari” nisu tijekom rata uspjeli formulirati koherentnu pregovaračku strategiju, i posebice zašto nisu za sebe jasno definirali svoje političke ciljeve – kakvu BiH uistinu žele u političkome smislu. No, danas znamo da je Holbrooke bio u krivu, odnosno, da je Izetbegovića oslikao svjetlijim bojama vjerojatno stoga što je želio posebno naglasiti pozitivnost američkog odnosa prema ”muslimanskome elementu” u BiH, i to zbog američkog imidža na međunarodnome planu, a ne zbog nekog inherentnog podudaranja američke politike s bošnjačko-muslimanskom u samoj BiH.

Dakle, glede Izetbegovića kao realnoga političkog djelatnika, Holbrookeov prikaz arbitraran je, neutemeljen i posve fiktivan.

Nije stoga čudno što kod Woehlera nalazimo znatan stupanj mitologizacije u političkoj analizi; nalazimo stare i stotinama puta prežvakane teme: ”bošnjačkom političkom elementu”, u Woehlerovom narativu, ne pridodaje se niti jedan negativan politički atribut ili obilježje; za razliku od tog elementa, u okvirima istoga narativa, sklonost destruktivnom ili problematičnome ponašanju pripisuje se srpskom elementu, otjelotvorenom u Dodiku, i, u nešto manjoj mjeri, hrvatskome elementu; imajući pri tome u vidu činjenicu da su Hrvati kao narod učinkovito dekonstituirani tihom revizijom Daytonskog sporazuma, upriličenom od strane međunarodne zajednice kao do sada glavnoga dirigenta u procesu provedbe tog sporazuma, Woehlerov narativ zapravo zvuči kao ”dodavanje soli na ranu”.

Također, Woehler svoj narativ nastoji postaviti u okvir ”prosvjetiteljskog djelovanja inozemnih misionara demokracije”, koje neki nedovoljno prosvijetljeni, barbarski element privremeno zaustavlja; Woehlerovo nastojanje očevidno nema veze s političkom realnošću, a već osnovna ustavna struktura daytonske BiH postavlja mu nepremostive probleme. No, budući da taj narativ nije motiviran političkom realnošću, imamo pravo zapitati se čime je on u najvećoj mjeri motiviran. Znamo da je riječ o priči koja ima status mita, ne status uvjerljivog i argumentiranog opisa i dijagnoze; čime je pak sam mit motiviran?

Zbog svojih ključnih izvornih narativa, onih koji su ugrađeni u kolektivnu sliku stvaranja američke nacije, Amerika sebe doživljava kao nepravedno protjeranog otpadnika od ”Staroga svijeta”, često identificiranoga s Europom, kao žrtvu nekih starih predrasuda i nepravdi, koja se vraća ne u liku osvetnika, nego u liku preobrazitelja. Ona je ona koja obnavlja pravdu, brani slabe, nezaštićene, potlačene, i u tome procesu aktivno i radikalno mijenja političku realnost.

Stoga se američki narativ uvijek tvori oko tipično dramatičnih političkih odnosa obilježenih jednoznačno zlim i jednoznačno dobrim elementima. U tome smislu, američka projekcija takvog narativa u BiH omogućena je jednim Gestalt-efektom: na zemljopisnim kartama BiH izgleda poput na glavu postavljenog trokuta okruženog nekim državama koje, preko samih naroda BiH (Srba i Hrvata), prirodno prodiru u taj trokut i stvaraju dojam i unutarnje i izvanjske prijetnje. Odnosi u samoj BiH mogu biti savršeni, no Gestalt-efekt svejedno djeluje – BiH djeluje kao izvana potpuno opkoljeni, ali i savršeni geometrijski oblik koji prirodno stoji pod prijetnjom raspada i umanjenja/slabljenja.

David i Golijat

Stoga Amerika tu ”vidi”, ili, bolje rečeno, fiktivno projicira prostor za svoju intervenciju, za obranu (ali i stvaranje i/ili obnovu) slabe, nezaštićene, ili opkoljene ili potlačene, nacije od kolektivnih predrasuda i zaostalih ideja o homogenim nacijama-državama i etničkim pravima.

Ovaj narativ, i sam dojam o prostoru za intervenciju, posve je iracionalan – zamislimo li da je BiH monoetnička država, nastanjena samo bošnjačkim narodom, Gestalt-efekt još uvijek djeluje. No, taj narativ predstavlja duboku unutarnju potrebu američkoga vanjskopolitičkog diskursa (prisjetimo se još nekih primjera: Tajvana, Kosova, i naravno Izraela), i upravo u svijetlu ovoga narativa Amerika je i djelovala i nastavlja djelovati u BiH neovisno o realnim rezultatima svog djelovanja.

Americi naprosto treba vizija dva jaka Golijata i jednog prividno slabog Davida, tri figure koje unutar te vizije jasno i jednoznačno određuju ulogu, dakle smisao i smjer djelovanja, i same Amerike.

Ta je vizija, a ne empirijski odgovarajuća, pouzdana i koherentna analiza realnih političkih odnosa, ono što motivira mit na kojem počiva Woehlerovo izvješće o BiH američkome Kongresu. Nadajmo se da će, unatoč tome, poneki američki kongresmen nadoći na ideju da bi suvremene države trebale počivati na ustavima, a ne na starozavjetnim mitološkim paradigmama.

Piše: Dr. sc. Dražen Pehar

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati