Pratite nas

Kolumne

Što bi Tito pomislio kada bi se čudom vratio iz mrtvih i posjetio Hrvatsku?

Objavljeno

na

Hrvatskom vlada socijalističko jednoumlje. I s lijeva i s desna. A mediji su na jaslama države.

Ako bi se Josip Broz kojim čudom vratio iz mrtvih i posjetio današnju Hrvatsku, možda bi jedna od stvari koja bi mu pala na pamet bila ta da je sav onaj njegov poratni partizanski teror proganjanja i eliminacije “narodnih neprijatelja” bilo sasvim nepotrebno i besmisleno pretjerivanje, a potonje uspostavljanje jednopartijske diktature tek izlišno političko zastranjivanje.

Vladajuća lijeva Kukuriku koalicija sasvim dosljedno drži Hrvatsku prikovanu za ekonomsko dno bez ikakve ideje kako da učini da ekonomija prodiše i pokrene se udavljena njenim konstatnim pritiscima i regulacijama. Porezni fašizam divlja, zatirući sve što je ekonomski zdravo i ima budućnost, subvencionira se sve što se prethodno porezima zatrlo, proračun se rebalansira kvartalno, kreditni rejting pada. Hrvatska je gospodarski na koljenima. Jedino što cvjeta su socijalizam i parazitstvo. No, da stvar bude sasvim prikladna hrvatskom Apsurdistanu, pritom za sve ove promašaje socijalističkih politika biva optužen “neoliberalni kapitalizam”.

Naime, današnja je Hrvatska živi dokaz da je socijalizam moguće provoditi demokratskim i kulturnim sredstvima, a ne samo nasiljem i terorom. Ako bi itko posumnjao u to da nije potreban monopol jedne partije da bi se provodile socijalističke politike, neka samo pogleda današnje glavne političke stranke u Hrvatskoj i izjave njihovih čelnika.

Broz u višestranačkom ruhu

Vladajuća lijeva Kukuriku koalicija sasvim dosljedno drži Hrvatsku prikovanu za ekonomsko dno bez ikakve ideje kako da učini da ekonomija prodiše i pokrene se udavljena njenim konstatnim pritiscima i regulacijama. Porezni fašizam divlja, zatirući sve što je ekonomski zdravo i ima budućnost, subvencionira se sve što se prethodno porezima zatrlo, proračun se rebalansira kvartalno, kreditni rejting pada. Hrvatska je gospodarski na koljenima. Jedino što cvjeta su socijalizam i parazitstvo. No, da stvar bude sasvim prikladna hrvatskom Apsurdistanu, pritom za sve ove promašaje socijalističkih politika biva optužen “neoliberalni kapitalizam”.

Čovjek bi rekao, “ok, to je socijalistička vlada, normalno je da provodi socijalističke politike i za sva zla optužuje kapitalizam”. No, ako pogledamo oporbu, stvar je u dlaku ista, pa čak i za nijansu gora. Oporba, naime, Milanovićevu socijalističku vladu optužuje za nedostatak socijalne osjetljivosti i neoliberalizam, a građanima kao rješenje svih problema obećava još više državnog intervencionizma i borbu protiv neoliberalnog zla.

Dok jedni obećavaju da će hrvatski ekonomski bicikl pokrenuti iz gospodarskoga jarka tako što će nekakvim novim hrvatskim New Dealom, tj. velikim državnim investicijama premrežiti tunelima cijeli Jadran, drugi obećavaju Zeleni New Deal, tj. velike državne investicijske programe pošumljavanja i zatravnjivanja Hrvatske i ulaganja u gradnju ekonomski neisplativih i energetski nestabilnih “obnovljivih izvora energije”. Jedni će reći da je “tržište najveće zlo” i na svoju gospodarsku savjetnicu koja ih je napustila baciti anatemu kao na “neoliberalku”, dok će drugi govoriti kako je “državni intervencionizam neophodan” a svoj program opisati kao “antineoliberalni”.

I tako, u Hrvatskoj imamo višepartijski sustav, slobodne izbore, slobodne medije, sve tekovine demokratske civilizacije, što bi se reklo, a ipak – Hrvatskom vlada sasvim ozbiljno socijalističko jednoumlje. Sve relevantne političke stranke imaju radikalne socijalističke ideje u gospodarstvu, pozicija, kao i opozicija, jedna, druga, treća… Gospodarstvo nam je socijalističko i na izdisaju, ali se kao recept za uspjeh, za veliki iskorak naprijed, nudi – još više socijalizma.

Zaista genijalno. U usporedbi s našim političarima, Broz djeluje kao običan amater i neotesani grubijan, koji bi se posramio pred svojim političkim nasljednicima.

It’s the Culture, Stupid!

Kako je to moguće da je socijalizam živ i zdrav u Hrvatskoj unatoč tome što je jednopoartijski politički monopol Komunističke partije već davna prošlost? Jedan od odgovora – po meni i najuvjerljiviji – jest da je aktualni hrvatski socijalizam rezultat socijalističke kulturne revolucije. Naime, za ostvarenje socijalističkog revolucionarnog sna nije potreban ni partijski politički monopol, niti policijski teror, niti pak nasilna nacionalizacija i “podruštvljavanje sredstava za proizvodnju” – dovoljno je ostvariti socijalistički monopol u kulturi.

Broz je sa svim onim terorom i policijsko-političkim nasiljem bio marksistički ortodoks. Tako je po Knjizi izgledala socijalistička revolucija. Međutim, kao što znamo, Marx je bio loš prorok, kako pri prorokovanju skorog sloma kapitalizma na Zapadu, tako i glede načina uspostavljanja socijalističkog sustava. Naime, on je vjerovao da će njegovo komunističko “evanđelje” zdušno prigrliti radnička klasa kao izraz svih njihovih težnji, a da će se tome surotstaviti “otuđena” politička i kulturna elita.

Ali, dogodilo se sasvim suprotno – Marxovo “evanđelje” su prvi prigrlili upravo političari i intelektualci, dok se proletarijat pokazao najotpornijim i najkonzervativnijim elementom pri prihvaćanju marksističke ortodoksije i uspostavljanju socijalizma. Otuda su se i teror, i jednopartijski sustav, i sva zla koja je komunizam sprovodio nad “zatucanim narodom”, činili nužnim. Trebalo je proleterima silom utjerati socijalizam u glavu, probuditi u njima “klasnu svijest”. Ali, lini se, uzalud. Batinom to nije nikako išlo. Proleteri su ostali lumpenproleteri, reakcionarna bagra nesvjesna svoga povijesnog poslanja.

Ovaj faux pas marksističke ortodoksije prvi je jasno primjetio talijanski komunist Antonio Gramsci pri svom boravku u Sovjetskom Savezu neposredno nakon revolucije. Promatrajući potpuni ekonomski debakl uspostavljanja socijalističkog modela gospodarstva i masovnu glad koju je takav oblik privređivanja izazvao u Rusiji, te promatrajući ruskog seljaka koji se nije htio odreći svoga pravoslavnog praznovjerja ni pod cijenu žestokog terora kome je bio podvrgnut, Gramsci je izveo zaključak da ključ uspjeha socijalizma nije u promjeni privrednog sustava, tzv. ekonomske baze, već u promjeni nadgradnje, u ostvarenju kulturne hegemonije.

Socijalistička revolucija je, tvrdio je Gramsci, prije svega kulturna revolucija, a ne ekonomska revolucija, kako je tvrdio Marks. Kada se jednom ostvari ta kulturna hegemonija, kada socijalističke ideje prodru u glavnu kulturnu matricu, kada one ostvare prevagu nad tradicionalnim kulturnim vrijednostima – socijalistička revolucija će sama, poput zrelog ploda, pasti u krilo, mase će same spontano prigrliti socijalizam. Nasilje je izlišno, socijalizam može biti uveden i demokratskim putem, savjetovao je Gramsci, samo treba odnijeti ideološku pobjedu nad buržoaskom kulturom i tredicionalnim vrijednostima.

I doista, ako promatramo današnju Hrvatsku, vidjet ćemo da je Gramscijev duh sasvim živ i sveprisutan. Brozovo marksističko-lenjinističko nasilje je posve inferirono nad suptilnijim gramscijevskim metodama kultur-kritičkog oblikovanja hrvatske političke stvarnosti.

Trijumf ideologije nad zdravim razumom

Zdravi razum nam govori da je socijalizam loš i poguban ekonomski sustav, a da je kapitalizam daleko superiorniji. Što se tiče “zla” neoliberalnog kapitalizma, svatko se može u tri sekunde uvjeriti u očitu laž takve tvrdnje uspoređujući listu ekonomski najslobodnijih država s listom najbogatijih država na svijetu. To je jedna ista lista. Ekonomske slobode znače istovremeno i veće materijalno blagostanje. Također, može usporediti i listu ekonomski najneslobodnijih zemalja s listom najsiromašnijih zemalja. Mi smo bliži ovoj drugoj listi.

Kako je, onda, moguće da u Hrvatskoj ljudi sami žele socijalizam, zašto glasaju za vlastito osiromašenje i ekonomsko propadanje? Kako je moguće da su listom sve političke stranke socijalističke a da u neoliberalnom kapitalizmu vide najgoru pošast? Odgovor može biti samo jedan – gramscijevski marš kroz kulturne institucije u Hrvatskoj je u potpunosti uspio. Ako pogledamo hrvatske medije, filmove, glazbu, stripove, književnost, ako zavirimo u srednjoškolske i sveučilišne udžbenike, ako pogledamo vodeće ljude u HAZU – svi oni danas propagiraju socijalizam i zagovornici su socijalističke ideologije. Ideologija je odnijela štih zdravome razumu.

Neovisni mediji na državnim jaslama

Ljevičari se slabo razumiju u ekonomiju, ali im u stvarima ideološke nadgradnje nema ravnih. Otuda je ministarstvo kulture je najvažniji resor u hrvatskoj vladi.  Preko njega hrvatska politička elita održava svoj socijalistički ideološki monopol u hrvatskom društvu.

 Kako je, onda, moguće da u Hrvatskoj ljudi sami žele socijalizam, zašto glasaju za vlastito osiromašenje i ekonomsko propadanje? Kako je moguće da su listom sve političke stranke socijalističke a da u neoliberalnom kapitalizmu vide najgoru pošast? Odgovor može biti samo jedan – gramscijevski marš kroz kulturne institucije u Hrvatskoj je u potpunosti uspio. Ako pogledamo hrvatske medije, filmove, glazbu, stripove, književnost, ako zavirimo u srednjoškolske i sveučilišne udžbenike, ako pogledamo vodeće ljude u HAZU – svi oni danas propagiraju socijalizam i zagovornici su socijalističke ideologije. Ideologija je odnijela štih zdravome razumu.

U to se možemo uvjeriti ako, kao slučaj za primjer, pogledamo i zadnji natječaj Stručnog povjerenstva za neprofitne medije Ministarstva kulture o dodjeljivanju nepovratnih sredstava tzv. nevladinim medijima, čiji rezultati su objevljeni prije neki dan. Listom su svi mediji koji su dobili potporu ministarstva – pogađate – ljevičarski. Bloger “Tko je John Galt” napravio je detaljniju analizu ove skandalozne kulturne politike aktualne vlade. Sve ti mediji u svojoj uređivačkoj politici imaju kritiku (u Hrvatskoj nepostojećeg) kapitalizma i “kritičko” veličanje dosega (u Hrvatskoj dominantnoga) socijalizma.

To se zove “promicanje alternativnih i neovisnih medija”. U stvarnosti, to se zove najbrutalniji ideološki dril hrvatske javnosti. Naravno, samo se u šali možete nazivati alternativnima i neovisnima ako vas financira vlada. Ako pogledamo samo prva četiri sretna dobitnika potpore Ministarstva kulture (svakom po 250.000 kn hrvatskih poreznih obveznika), H-alter, Forum.tm, Lupiga i Kulturpunkt.hr, vidjet ćemo da se bez razlike radi o radikalno lijevim glasilima. Osnovna poruka ovih portala je da je kapitalizam vrhunaravno zlo, a da je socijalizam rješenje svih naših problema. Na čudan način te medijske poruke koincidiraju s osnovnim ideološkim usmjerenjem Vlade i naše političke elite uopće.

Tako će se H-alter zajedno s Lenjinom pitati „Što da se radi?“, i odmah stvar definirati kao apel intelektualcima da „moraju postati organski intelektualci potlačenih društvenih klasa“ koji bi artikulirali nezadovoljstva i zahtjeve radničke klase unutar postojećih struktura kako bi „revolucionarno djelovali kroz te strukture“, dok će Forum.tm lamentirati nad „impotencijom radničke klase da bude nositelj društvenih promjena“. Kulturpunkt će kritizirati konzumerističko društvo i rezignirano pisati o izostanku revolucije, dok će Lupiga objavljivati neobične kolumne u kojima se hvali lopovluk i uopće zagovara neobičan moral otimanja tuđe imovine. I sve slično tome i u istom duhu.

I to su sadržaji za koje je „stručno povjerenstvo“ Ministarstva kulture našlo za shodno poduprijeti novcem hrvatskih poreznih obveznika. Na taj način se favorizira jedna potpuno pomaknuta i iskrivljena slika stvarnosti, samo jedna do kraja ideologizirana ljevičarska kultura laži u Hrvatskoj. Hrvatska se ne može nigdje pokrenuti dok se ne obračuna s tom kulturom laži koja joj priječi uvid u prave uzroke problema koji ju drže zakucanu za dno.

Kako bismo počeli otkrivati pravu dimenziju tih problema, možda bismo za početak mogli krenuti od ukidanja ovog besmislenog, potpuno arbitrarnog, ispolitiziranog i po svemu skandalozmog natječaja Stručnog povjerenstva za neprofitne medije Ministarstva kulture Republike Hrvatske? Pa i samo Ministarstvo kulture, koje se pretvorilo u pravo-pravcato orwellijansko Ministarstvo Istine, zašto ne?

Orwell o totalitarnoj kulturi

O opasnosti koja vreba od državnog financiranja kulture, pa i medija, možda je, na kraju, najbolje poslušati osobu koja je jako puno znala i o kulturi i o totalitarnoj propagandi. Riječ je o Georgeu Orwellu i njegovom eseju iz 1941. godine, “Književnost i totalitarizam”.

“Očito je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centraliziranu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavna implikacije toga nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza na intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moraliziranog liberalizma. Država će se brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život. Umjetnost će moći cvjetati kao u doba liberalnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom. Sada, na osnovi postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene.“

Ove riječi trebaju stajati iznad svake kulturne institucije u Hrvatskoj. Ukinimo državno financiranje kulture i medija, jer samo tako možemo kulturi povratiti njeno dostojanstvo, duhu njegovu neovisnost, a zdravome razumu sposobnost valjane procjene stvarnosti. Jedino ukidanjem državnog financiranje kulturnih projekata i medija možemo ukinuti i neprobojnu ideološku laž u kojom su naši poslanici u kulturi obavili stvarnost u Hrvatskoj. To je jedini način da konačno strgnemo taj veo laži koji nam je nametnula naša socijalistička kultura i susretnemo se sa stvarnošću Hrvatske i njenim pravim izazovima i problemima.

izvor:Politika plus, autor Borislav Ristić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati