‘Što ćemo jesti?’, ‘Što ćemo piti?’ , ‘U što ćemo se obući?’

    0

    »Nitko ne može služiti dva gospodara. Ili će jednoga mrziti i drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati i drugoga prezirati.

    [dropcap]N[/dropcap]e možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite tjeskobno zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« »Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? Tko si od vas može svojim brigama produljiti život za samo jedan sat? I što ste tako tjeskobno zabrinuti za odijelo? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« »Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti i ne pitajte: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za se. Dosta je svakom danu zla njegova.«

    (Matej 6, 24-34)

    POD TERETOM BRIGA

    „Svaku večer ja svoje brige predam Bogu.

    On će i onako cijelu noć biti budan.“

    Mary C. Crowley

    Koliko je današnja tema, hajde nazovimo je kolokvijalno „don’t worry, be happy“, primjerena trenutku u kojem se mi kao narod i kao pojedinci nalazimo?

    Gospodarska kriza, ideološke podjele, bešćutnost i bahatost političke kaste, visoka nezaposlenost, ugroza vitalnih nacionalnih interesa, medijsko jednoumlje, stalni pad životnog standarda, nedostatak vizije, sveprisutna tjeskoba i zabrinutost … dugo bismo mogli nabrajati sve ono što naše brige, ne da smanjuje, nego ih eksponencijalno povećava.

    Isusove riječi da ne budemo „tjeskobno zabrinuti“ mogu većini, koja ih danas sluša, zazvučati šuplje, zar ne ?!

    Uz sve nabrojeno postoje među nama i oni kojima su brige i nevolje standardni dio života, pa čak i u vremenima društvenog mira i obilja.

    Beskućnici, terminalno bolesni, nevoljeni, rastavljeni, ostavljeni, zlostavljani. Oni čija su se djeca odala drogi, alkoholu, abortusu. Oni čiji roditelji pate od kronične demencije. Ljudi teško mentalno bolesni. I ovdje je popis nevjerojatno dug.

    Teško je ne suosjećati s ovim ljudima, a možda smo i mi sami, još tako reći do jučer, bili među njima, na ovom popisu, pa znamo jako dobro što je to kada te brige uvale u tjeskobu, a tjeskoba se pretvori u očaj.

    I evo sada Isusa sa svojim današnjim porukama koje tresu i zbunjuju.

    Nemilice tresu i zbunjuju. I ne daju nam mira.

    Taman kada smo pomislili kako ćemo ovu nedjelju provesti u ozračju mira i dobrog raspoloženja, evo Isusa koji razvaljuje sve naše planove.

    Jer, htjeli mi to ili ne htjeli, nakon Isusovih riječi, nama instinktivno padaju na pamet pitanja tipa: „A što ako se „ukrajinski scenarij“ pojavi kod nas?“, „A što ako propadne ova turistička sezona?“, „A hoće li Bog i sutra voditi računa o nama?“, „Hoće li nam isplatiti mirovine?“. „Što se ovo zbiva sa zdravstvom?“.

    Što to Isus želi od nas?

    Kaže nam služite Bogu, a ne stvarima. Kaže nam da ne brinemo, jer ako najprije tražimo Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, da će nam sam Bog osigurati sve ono ostalo, što nam je tako potrebno. Dakle, ne bismo trebali brinuti ni kako ćemo platiti račune za režiju, ni kako ćemo vratiti kredit, ni kako ćemo platiti osiguranje, hranu, školovanje djece … e, da.

    E, da je Isus sada tu pitali bi mi njega ako bi nam se pružila prigoda: „Dragi moj Isuse, zar ti stvarno ništa ne znaš o globalnoj financijskoj krizi? Znaš li ti koliko je samo nezaposlenih u Hrvatskoj? Jesi li ti ikada čuo za čovjeka koji se preziva Linić?“

    Sve bismo mi to tako rado pitali Isusa, a Isus bi, najvjerojatnije, s onim svojim blagim osmjehom na licu, govorio o pticama nebeskim, o ljiljanima u polju … i … nazvao bi nas – malovjernima.

    Jer mi to uistinu i jesmo.

    Ali mi bismo se opet pitali, pa dobro, što to ti Isuse želiš od nas?

    Isuse, mi ti želimo sigurnost, sigurnost za sebe i za svoju djecu. Vidiš kakva su vremena, a ti nama o pticama i ljiljanima? Mi smo sve svoja nadanja položili u EU, u NATO, u Euro, u strana ulaganja, u narednu turističku sezonu, u stabilnost mirovinskog fonda, u dodatno zdravstveno osiguranje, ali čini nam se da se sve to raspada, a ti … ti opet o pticama i cviću?

    „Ako Gospod ne gradi kuće,

    uzalud se muče graditelji.

    Ako Gospod ne čuva grada,

    uzalud stražar bdi.

    Uzalud ustajete prije zore

    i kasnite na počinak,

    vi što jedete kruh muke:

    miljenicima svojim u snu on daje.“

    (Psalam 127, 1-2)

    Tijekom čitave povijesti čovjek je opsjednut stjecanjem. Stjecanjem materijalnih dobara. Radimo naporno kako bismo izgradili svoje kuće, svoje domove. Prezaposleni smo stjecanjem stvari koje bi nam (mi u to uistinu vjerujemo) trebale osigurati sigurnost za nas i za naše obitelji. Rano ustajemo, odlazimo na posao, ubijamo se radeći po čitav dan i onda, došavši kasno kući, padamo od umora. Nešto pojedemo i tonemo u san, potpuno iscrpljeni. Ponekad se naš rad pretvori u čistu bol. A sve to radimo zato što užasno brinemo da ako tako ne postupimo da ćemo mi i naše obitelji – propasti.

    Iako mi „vjerujemo u Boga“ mi „Bogu ne vjerujemo“.

    Ne vjerujemo da smo mi najveća Božja briga, nego sigurnost tražimo u drugog gospodara. U materijalnom.

    Zašto smo takvi? Zašto tako živimo?

    Mi živimo pod krivim pretpostavkama, koje su u apsolutnoj suprotnosti s onim što nas Isus uči i što Sveto pismo kaže. Nas je privukao sirenski zov lažne životne filozofije, koja nas uvjerava da je svrha našega života, da je smisao našeg postojanja – akumulacija stvari. Prikupljanje svega i svačega. I da je ono za nas najvrjednije ovdje – na zemlji.

    I kada mi tu filozofiju, filozofiju naših zemaljskih gospodara, prihvatimo i kada živimo po njoj, onda naš život s vremenom izgubi stabilnost, izgubi ravnotežu, izgubi fokus. Mi Boga zamijenimo stvarima, ambicijom, novcem, karijerom, svojim egom i onda je naš fokus na tim stvarima, a ne na Bogu.

    Sve te stvari zauzimaju samo središte našega bića, a kako smo mi „djeca Božja“ i naše je srce, kako kaže Sv. Augustin, nemirno dok se ne smiri u „tebi Bože“, onda neminovno dolazi do neravnoteže. A kada dođe do neravnoteže, e onda mi padamo. Padamo pod teretom briga.

    U svojoj knjizi „Vjeruj i pripadaj“ Bruce Larson piše kako je godinama radio u NYC gdje je u svojem uredu savjetovao velik broj ljudi koji su se hrvali sa svojim brigama. Često bi im predložio neka prošetaju s njim do zgrade RCA (Radio Corporation of America).

    Pred ulazom u tu zgradu nalazi se divovska statua Atlasa, savršeno građenog čovjeka, kojemu su svi mišići napeti do krajnjih granica i koji drži Zemlju na svojim ramenima. Najsnažniji čovjek na planeti, predstavlja čovjeka i snagu ovoga svijeta, ali koji jedva stoji pod svojim teretom.

    I svojim suputnicima Bruce Larson bi rekao: „Eto, to je jedan način kako živjeti svoj život – pokušati nositi čitav svijet na svojim ramenima. Ali sada pođite sa mnom preko ulice.“

    Na drugoj strani Pete Avenije nalazi se katedrala Sv. Patricka i tu, iza glavnog oltara, nalazi se svetište dječaka Isusa. Isus je prikazan statuom dječaka od desetak godina, koji bez ikakvog napora drži čitav svijet u jednoj svojoj ruci.

    Ono što je Bruce Larson želio reći svojim pacijentima bilo je pred njihovim očima.

    Mi imamo izbor.

    Možemo se pouzdati u ovaj svijet, u njegovu sigurnost, možemo se pouzdati u svoju vlastitu snagu i moć, možemo pokušati nositi svijet i sve svoje brige na svojim ramenima.

    Ili možemo se okrenuti Bogu i reći mu: “Bože, ja odustajem. Evo ti život moj. Evo ti sve moje brige. Ja ti dajem čitav moj svijet, jer ja bez tebe ne mogu. Bez tebe padam i propadam pod težinom svojih briga.“

    Kada se mi pouzdajemo u Krista onda su naši životi (i sve naše brige) najveća Kristova briga.

    „Predajmo svoj posao, svoje planove, sebe same,

    svoje živote, one koje volimo, svoj utjecaj,

    sve svoje, pravo u Božje ruke, i tada,

    kada mu sve predamo,

    ne će preostati ništa

    o čemu bi brinuli.“

    (Hudson Taylor, misionar u Kini)

    Ivica Ursić/hrsvijet

    facebook komentari