“što gluplji seljak, to bolji krumpir”

0

U srijedu je treću godinu zaredom održana manifestacija Noć knjige, kojom se obilježava Svjetski dan knjige i promiče kultura čitanje. Manifestacijaje golema, obuhvatila je 156 gradova i okupila 370 kulturnih institucija. Uz knjižnice i knjižare uključile su se i škole, vrtići, bolnice i zatvori. Dakle, sva mjesta u kojima nekoga još uvijek možete natjerati na nešto. Čitanje je u Hrvatskoj odavno u krizi. Polovica stanovništva ne čita ništa niti uopće želi čitati. A i većina onih koji su u godinu dana nešto i pročitali, nisu se baš pretrgli u popravljanju nacionalnog prosjeka. Ako unutar korpusa kakvihtakvih čitatelja, odbijemo one koji “krive stvari čitaju”, dakle, trivijalnu književnost, , priručnike za samopomoć i i ostalu kamilicu, ostaje vrlo , malo ljudi koji ozbiljno parI ticipiraju u Svijetu pisane riječi.

noc knjige 2Ministrica Zlatar u povodu Noći knjige izjavila je kako čitamo pet puta manje od europskog prosjeka, što se čini pretjeranim, ali je sigurno da se u Hrvatskoj čita znatno manje nego u razvijenim europskim zemljama. To možemo uvidjeti i bez velikih istraživanja, već golim okom. Dovoljno je obratiti pozornost na to koliko se čitaju knjige u našim vlakovima, tramvajima, klupama u parkovima, čekaonicama, a kako s čitanjem stvar stoji npr. u Berlinu. Teško je zamisliti da u Švicarskoj ili Švedskoj može nastati vic poput onog u kojem prijatelj zove prijatelja telefonom da mu čestita rođendan i upita . ga što želi za dar:  Hoćeš knjigu?  Ne, hvala, imam već jednu.

Knjiga je jedno vrijeme bila statusni simbol i važna, ako ništa drugo, za uređenje interijera. Pa su se na kredit kupovali tomovi Dostojevskog, Andrića ili enciklopedija, i to u skladu s bojom namještaja. I to je legitimno, netko ukrašava stan knjigama, netko starom ambalažom poput amfora, a neki preferiraju hladno oružje na zidovima ili dijelove životinjskih leševa. Papirnata je knjiga, osim medij za prijenos napisanog, i fizički predmet. Pa između današnjih ljutih protivnika elektroničke knjige i onih koji je koriste kao dio namještaja u tom pogledu nema bitne razlike jer se i jedni i drugi fiksiraju na fizičku dimenziju, tj. na predmetnost knjige. Predrasude prema eknjizi i mistificiranje papirnate pitanje je duge navike.

I sam sam donedavno bio skeptičan prema Kindleu i pametovao o ljepoti papira, listanja stranica, mirisu knjige, dok nisam osjetio čari alergije na kućnu prašinu i nekoliko selidbi stotina kilograma knjiga. Kao obraćenik na eknjigu danas čitam u elektroničkom formatu sve što je moguće. Čudesan je osjećaj kad u džepu nosiš cijelu biblioteku i da u trenu možeš unutar knjige (u nematerijalnom smislu) naći bilo koje mjesto, ime, riječ, citat.

Tehnološki aspekt izdavaštva bio je od goleme važnosti u razvoju naše civilizacije. Izum tiska doveo je do velikog pojeftinjenja knjige i demokratizacije čitanja. Do Gutenberga, kojije u 15. stoljeću konstruirao tiskarski stroj, knjige su se umnažale ručnim prepisivanjem i bile sujako skupe. Mjereno cijenom današnje kvalificirane radne snage, ispalo bi otprilike daje jedan primjerak Biblije, po mišljenju legendarnog Pavla Močilca izuzetno štetne knjige, prije izuma tiska koštao poput novog automobila danas jer su za prepisivanje Biblije pisaru u srednjovjekovnom skriptoriju trebale tisuće sati rada. Nakon Gutenberga sve je jednostavnije: kad jednom od pokretnih slova složiš stranicu, namažeš je bojom i tiskaš koliko god puta hoćeš uz povremeno premazivanje. Neusporedivo lakša i brža reprodukcija knjige značila je i uniformnost i gubitak kaligrafske ljepote. Ne čudi stoga što je izum izazivao grintanja knjižnih tradicionalista tada, slično kao i eknjiga danas.

Kao obraćenik na eknjigu danas čitam u elektroničkom formatu sve što je moguće. Čudesan je osjećaj kad u džepu nosiš cijelu biblioteku i da u trenu možeš unutar knjige (u nematerijalnom smislu) naći bilo koje mjesto, ime, riječ, citat.

Pad interesa za čitanje dijelom se može objasniti razvojem novih medija koji zadovoljavaju potrebe za koje su nekada koristile knjige, od filma, televizije, videoigara do interneta. Uskoro će svi sa svima biti povezani u realnom vremenu. Možda pisanje i čitanje u osnovnom I komunikacijskom smislu više neće biti ni potrebno, već l ćemo se vratiti usmenoj kulI turi. Komunikacija pisanom riječju je bila način prevladavanja fizičke odsutnosti govornika/pisca i publike. Danas se slika i ton trenutačno  prenose u realnom vremenu i bez problema snimaju za budućnost. Nije teško zamisliti ni da će tehnologija omogućiti ljudima izravno komuniciranje misli pa bi se izdavaštvo modificiralo tako da, uz plaćanje manje naknade, izravno prebaci zamišljaj iz Jergovićeve ili Tribusonove glave u čitateljevu. Ali ni to ne mora biti pogubno za knjigu jer ona nije puki monolog ni struja svijesti prenesena u slova, već je rezultat duljeg rada, slaganja, sažimanja, strukturiranja, koje usmeno izražavanje nikada ne može do kraja postići.

Činjenica da namje potrebna manifestacija poput Noći knjige govori da su čitanje i knjige u krizi, da postaju nešto što treba umjetno održavati na životu. Ako Čitanje po sebi više nije vrijednost, tu održavanje na aparatima neće pomoći. Drugo je tumačenje da svijet pisane riječi nije izgubio značaj, već je, iz niza razloga, put do njega zastrt pa ljude treba potaknuti da ga otkriju. Kao jedan od razloga zašto se malo čita navodi se i ekonomska kriza. Međutim, priča o knjizi kao luksuzu ne drži vodu. Upisninaje ujavne knjižnice pedeset kuna godišnje, dakle za cijenu manje runde pića ili dvijetri kutije cigareta imate cijeli jedan cijeli svijet na dlanu.

Zašto čitati? Knjiga prije svega ima spoznajnu vrijednost. Čini nas informiranijima, pametnijima.  Jesi čitao Na Drini ćupriju?  Šta čitao, hodao!, kaže još jedan prastari vic o čitanju. Knjiga, površno gledano, može biti puka zamjena za stvarnost. Ali ono što zovemo stvarnost mi segmentiramo, uokvirujemo, dajemo joj značenje prema modelima na kojima počiva književnost. Ona je stoga stvarnija od stvarnosti jer govori o tome kako se stvarnost proizvodi. Ljudi koji na pravi način čitaju knjige stoga bolje čitaju i svijet.

Čitanje bez prisile je užitak. Čitajući Dantea, onaj koji ga razumije jednako uživa kao i gledajući Real  Bayern ili slušajući najnoviji trač, ali na drugoj razini. Knjige mogu biti i opasne. Cervantesov Don Quijote poblesavio je od Čitanja viteških romana. Danteove preljubnike Paola i Francescu iz Riminija čitanje knjige navede na grijeh pa završavaju u drugom krugu pakla. Bolje je svašta ne znati, ne čuti i ne vidjeti. Neke bismo stvari voljeli da nismo vidjeli, ali to ne znači da bismo se zato odrekli vida jer ipak što je dobro vidjeti preteže. Tako je i s čitanjem.

Ključna je točka za odgoj čitatelja škola i lektira. Nažalost, umjesto da ih uvede u svijet knjige, škola učenicima često omrzne čitanje do kraja života, prije svega daveći ih stvarima neprimjerenima njihovoj dobi i iskustvu. Stoga je ozbiljna rasprava o lektiri u školama nedostajala u kuknjavi oko toga kako se kod nas malo čita, koja je pratila i ovogodišnju Noć knjige.

Zašto nam je stalo poticati kulturu čitanja? S jedne strane zbog altruizma. Znaš daje nešto dobro, vrijedno i dostupno i gledaš svog brata žednog pokraj vode, kako mu ta vrijednost cijeli život promiče. Prirodno je da mu želiš ukazati na svu ljepotu i značaj Čitanja.

Drugo, država i institucije, barem formalno, potiču čitanje iz uvjerenja daje to društveno korisno i da će nacija čitatelja biti i uspješnija. Da čitanje stvara pametnije građane koji će onda bolje raditi i urediti društvo. Korelacija između čitanja i razvijenosti društva postoji, no nejasno je jesu li npr. Nijemci uspješni jer čitaju ili čitaju zato što su uspješni, ili im, možda, iz nekog dubljeg temelja proizlazi i uspješnost i potreba za čitanjem.

Naravno da ako i jednom dođemo na njemačku razinu čitanja, nećemo automatski dosegnuti i razinu njemačke ekonomije, ali joj se sigurno nećemo približiti ni upornim nečitanjem, jer poslovica “što gluplji seljak, to bolji krumpir” eventualno može vrijediti samo na mikroekonomskoj razini.

NinoRaspudić/VL

facebook komentari