Što me hrđa svjetovaše (IV. dio) – Lasciate mi mistificare

4

lome broju Hrvatskoga slova utvrdili da je hrvatski puk sve gladniji i žedniji, u ovome nam je zadatak utvrditi uzroke gladi koja je zavladala našom domovinom koju sve češće nazivaju zemljom.

Kako bismo ih utvrdili, morali smo posegnuti za mnogim gospodarskim i sociološkim studijama, pače se pozabaviti i klimatskim promjenama i promjenama u bilinstvu i živinstvu (kako nekoć zvasmo floru i faunu). Sve nam to bješe zaludu jer nam je istinske uzroke gladi otkrio najveći živući hrvatski mislilac na prijelazu iz drugoga u treće tisućljeće, osoba prema kojoj su Aristotel, Seneka i Einstein intelektualni liliputanci. Riječ je, dakako, o gotovo pa zenzi našega Šćepe Šćepuljice. Pogađate već  jamačno da je riječ o najumnijemu Hrvatu, čija se mudrost širi od Libije do Šangaja, našemu najvećem drugom predsjedniku Stjepanu Mesiću. Godinama nije mogao spavati pod teretom tegoba hrvatskoga čovjeka, često se sam šetao Pantovčakom, rastreseno pratio brijunske predstave Rade Šerbedžije (Pusti me, pusti, Rade! Lako je tebi. Sa svakom novom predstavom, postaješ netko drugi, a ja sam uvijek samo predsjednik.), zanemarivao suprugu Milku, nisu ga više veselili ni kipići s njegovim likom koje mu je poklanjao uzbekistanski kolega, na kavi bi s građanima umjesto sladora miješao sol, a čak mu se dogodilo i da ga je umjesto ustaške zmije u Kumrovcu iznenadio poskok. Šetao se, šetao i mislio poput Baltazara dok se napokon nije domislio: „Hrvatska je gladna jer je ostala bez resursa!“ Na tu genijalnu misao zapljeskali su mu svi savjetnici i uskoro prenijeli radosnu vijest diljem Lijepe Naše. 

domagoj

Prije negoli pak sami objasnimo što su resursi, objasnimo kako se bez njih ostaje. Razloga je više. Jedan nam je rasvijetlio treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Njegove su misli poprilično mesićolike valjda stoga što je zadržao mnoge savjetnike svojega prethodnika. Jedan je od njegovih veleumnih zaključaka: „Bez resursa ostajemo jer više trošimo nego što imamo.“ Prenesemo li njegovu misao na jezik, možemo je objasniti onim što smo u jednome od prethodnih jezičnih savjeta podrazumijevali pod žargonskim nazivom sveriječ. Dakle, ako jedna riječ poprimi previše značenja (reklo bi se novohrvatski ako se riječ pretjerano konzumira), više ne znači ništa. Stoga nas je i pretjerana uporaba riječi resurs dovela do toga da ona znači sve, pa samim time zapravo ništa. Isprazna je poput govora naših političara. Druga je misao našega predsjednika: „Sve resurse treba iskoristiti jer nam BDP pada već deset kvartala zaredom.“ U toj se rečenici naš predsjednik nije poslužio svim hrvatskim jezičnim resursima jer svaki pučkoškolac zna za riječ tromjesečje kojom se mijenja prekrasna riječ latinskoga postanja kvartal. Uzrok neiskorištenosti resursa može biti nedostatna proaktivnost (rekli bi stari pisci hrvatski i mnogi Imoćani poduzetnost). Nadalje, jezične resurse nepotrebno crpemo pleonazmima.

Već smo govorili o pretjeranoj političkoj korektnosti naših javnih djelatnika koja se analogijom prenosi i na mjesnu razinu. Oni, primjerice, rado pozdravljaju građane grada Zagreba. Čemu dvaput grad? Zar nemamo standardnojezični etnik Zagrepčanin ili mjesni Zagrepčanec? S druge sam strane nedavno čitao o tome kako su mještani grada/Grada Otoka kod Vinkovaca primili u svoje domove nastradale od poplave u Posavini. Otok je upravno grad, ali je mnogima jasno da u urbanističkome smislu nije grad istoredan ne samo Zagrebu, nego i znatno manjim Vinkovcima, pa se novinar nije usudio napisati građani grada/Grada Otoka, a pomutnju je mogao jednostavno riješiti etnikom Otočanin. Posebna je pak priča kad se imenica grad (pritom ne mislim na tuču ‘odmjeravanje snaga’, nego ono krupno što nam zna uništiti usjeve) piše velikim početnim slovom. Tako na mreži nalazim primjer Turistička zajednica grada Županje, a nedavno su me pitali je li ispravno pisati Nagrada Grada Metkovića. U oba je slučaja ključno to što je riječ o „proizvodima“ grada kao upravne jedinice. Kad pisati veliko početno slovo? Nekad je uistinu najpametniji posegnuti za nikad zapisanim pravilom još jednoga Stjepana (Babića) kako malo slovo prouzročuje male, a veliko velike pogrješke.

Uvođenjem naziva grad zakonodavci su uistinu unijeli veliku pomutnju jer je, primjerice, Dubrovnik grad (veliko i uređeno naselje), ali i dvaput Grad (jednom kao upravna jedinica koja ne obuhvaća samo naselje ili grad Dubrovnik, a drugi put je Grad „nadimak“ Dubrovniku). Zagreb pak ima Gradsku skupštinu Grada Zagreba. Ne čini li vam se i ovdje suvišnim dvaput navoditi da je nešto grad, ali kako to izbjeći kad nam je grad i naselje i upravna jedinica? Dodajmo opisu pojave kako je sociolingvistički posebno zanimljivo da se, otkad ne jedemo i ne pijemo nego konzumiramo, sve manje služimo riječima selo, seljanin i seljak. Selo je danas u posvemašnjoj (da ne rečem apsolutnoj) težnji za svim mogućim oblicima korektnosti gotovo posve zamijenjeno riječju mjesto. I tu pretjerano rabimo jedan resurs pa ga možda i izgubimo, a s neuporabom riječi selo čini mi se da još više potičemo iseljavanje iz ruralnih područja (da ne bismo rekli seoskih).

Otkud resursi u jeziku hrvatskome? A. B. Klaić u Rječniku stranih riječi navodi množinski lik resursi koji dovodi u svezu s francuskom riječju ressource ‘sredstvo’ te daje sljedeće tumačenje: sredstva zalihe; izvori prihoda, izvori prirode (odakle se dobivaju sirovine); prenes. duševne snage. U Hrvatskome enciklopedijskom rječniku (HER) zabilježen je jedninski oblik resurs sa sljedećim značenjima: 1. izvor podrške ili pomoći; 2. a) sredstvo koje se može profitabilno upotrijebiti; 2. b) kapital, imovina; 3. mn. prirodni izvori, prirodna bogatstva jedne zemlje, kraja, regije ili kontinenta. U Šonjinu rječniku imenica resurs ima odrednicu ekonomskoga pojma te joj se navodi značenje: prirodne i proizvodne zalihe te ljudska znanja i sposobnosti koje se mogu korisno uporabiti u proizvodnju; izvor, vrelo, sredstvo. U Hrvatskome jezičnom savjetniku nude se pak zamjene sredstva, zaliha; izvori prihoda, izvori privrede. Mogli bismo reći da se resurs u značenjima navedenim pod 1. i 2. a) u HER-u može zamijeniti riječju sredstvo, u značenju su 2. b) autori HER-a sami ponudili zamjenu, a u 3. značenju riječ se resursi može jednostavno zamijeniti riječju sirovina ili svezom prirodno bogatstvo (u užemu značenju katkad i s ruda). Struna pak navodi i građevinarski naziv resurs ‘osobe ili timovi koji posjeduju specifična znanja i vještine te sredstva koja se mogu profitabilno upotrijebiti’ koje djelomično navodi i Šonje.

To mi se čini nešto naprednijom inačicom Klaićeve sveze duševne snage, a kako je u međuvremenu i društvo napredovalo, danas mnoge tvrtke imaju odjele za ljudske resurse koji su donekle nadomjestili negdašnje personalne odjele i kadrovske službe. Određene su pak tvrtke, koje ipak nastoje prikriti da su im ljudi resurs (tj. sredstvo ili, ne daj Bože, sirovina), odjele za ljudske resurse preimenovale u odjele za ljudske potencijale, a kako bi ljudima lakše upravljali (da ne rečem iskoristili), postoje i timovi za upravljanje ljudskim potencijalima koje bi ipak valjda bilo prevulgarno (da ne rečem prosto) nazvati službama za upravljanjem zaposlenicima ili ljudima/ljudstvom. S druge strane, tvrtka može imati i manjak intelektualnih resursa, što bi značilo da sastav zaposlenika ne odgovara potrebama tvrtke. Ako pak prolazniku dobacite kako pati od nedostatka intelektualnih resursa, zapravo ste mu uljudno rekli da nije prepametan. Danas se sve češće govori i o vodnim ili rudnim resursima. Riječ o onome što na zdravorazumskome hrvatskom (kojim ne govori nitko tko drži do sebe) zovemo voda ili rude, a ako već imamo potrebu da čarobiramo jezikom, onda barem čarobirajmo hrvatski, pa umjesto o zabrinutosti za vodne ili rudne resurse, vodimo računa o vodnome ili rudnome bogatstvu.

 

I dođosmo do kraja posljednjega savjeta po narudžbi Šćepicinoj u ovome ciklusu u kojemu vam uznastojah prikazati kako se pojedine posuđenice u Hrvata šire poput mungosa po Mljetu nekoć. Mungosi u početku bijahu korisni, ali nakon što su istrijebili zmije, krenuli su u napad na kokoši, što Mljećane nije oduševilo. Slično je i s posuđenicama. Dobro je ako nam posluže za leksičku popunu jer ih katkad ne možemo zamijeniti, no ako ih se previše propusti, brzo zaboravimo na uvijek lijepe i drage hrvatske riječi koje hrvatskomu uhu ipak slaje zvonidu. Ne treba se stoga osvrtati na tezu Snježane Kordić, koju, kao i obično kad pokušava čarobirati, potkrjepljuje navodima iz stranih djela, tvrdi da je jezično čistunstvo odlika naci(onali)zmu sklonih naroda. Bit će da je Bogoslav Šulek, kojega autorica spominje i koji je podrijetlom Slovak, bio prvi europski nacist iako je živio gotovo stoljeće prije Hitlera.

Za kraj pak pozdrav Šćepi koji Stonskim ratom i Radimljom brodi oživljavajući starohrvatske običaje druženja uz medovinu pod dubovima. Kao pravi dramatičar i europejac nasljeduje on i drevne grčke običaje izvodeći svih svojih pet dramskih komada na malim pozornicama (da ne rečem scenama): u atrijima oštarija, unutar palisada staratelja (dobrotvora ili mecena) i na trijemovima sustvaratelja književnika. I bit će tako dok ne ostane bez resursa jer, kako je davno ustvrdio Libo, vrli pisac iz Boljuni neki: Propade i Mursa kad osta bez resursa.

idi na 3.DIO

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 6. lipnja 2014.

kamenjar.com

facebook komentari

  • peppermintt

    Pogađate već jamačno
    da je riječ o najumnijemu Hrvatu, čija se mudrost širi od Libije do
    Šangaja, našemu najvećem drugom predsjedniku Stjepanu Mesiću. Godinama
    nije mogao spavati pod teretom tegoba hrvatskoga čovjeka, često se sam
    šetao Pantovčakom, rastreseno pratio brijunske predstave Rade Šerbedžije
    (Pusti me, pusti, Rade! Lako je tebi. Sa svakom novom predstavom, postaješ netko drugi, a ja sam uvijek samo predsjednik.),

  • peppermintt

    Pogađate već jamačno
    da je riječ o najumnijemu Hrvatu, čija se mudrost širi od Libije do
    Šangaja, našemu najvećem drugom predsjedniku Stjepanu Mesiću. Godinama
    nije mogao spavati pod teretom tegoba hrvatskoga čovjeka, često se sam
    šetao Pantovčakom, rastreseno pratio brijunske predstave Rade Šerbedžije
    (Pusti me, pusti, Rade! Lako je tebi. Sa svakom novom predstavom, postaješ netko drugi, a ja sam uvijek samo predsjednik.),

  • peppermintt

    Stoga nas je i pretjerana uporaba riječi resurs dovela do toga da ona znači sve, pa samim time zapravo ništa. Isprazna je poput govora naših političara

  • peppermintt

    Stoga nas je i pretjerana uporaba riječi resurs dovela do toga da ona znači sve, pa samim time zapravo ništa. Isprazna je poput govora naših političara