Što je cilj regionalizacije hrvatske države

4

Josipović se razini unutarnjega ustrojstva države zalaže za podjelu Hrvatske na regije, a inzistiranjem na integraciji s balkanskim državama, pokazuje kako bi cilj novoga ustroja lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj mogao poslužiti realizaciji nekih, Hrvatskoj nesklonih političkih strategija, a koje njezin prostor, zbog vlastitih nacionalnih interesa još uvijek gledaju kao integralni dio nekadašnje jugoslavenske države

regionalizacija

Stabilnost svake države mjeri se po njezinoj unutarnjoj čvrstoći, a ona se zakonotvorno manifestira i u njezinu ustavnom ustrojstvu. Kao takva, untarnja je čvrstoća jamstvo državne cjelovitosti i opstojnosti, ali i mirotvorni čimbenik u svom bližem i nešto daljem okruženju. Iza unutarnjega narušavanja prirodno-gospodarske i političke arhitekture pojedinih država obično je tijekom povijesti bio prikriven interes pojedinih nezadovoljnih skupina, koje su, poradi zadovoljenja svojih sebičnih interesa, potporu za otporom prema središnjoj ili kraljevskoj vlasti pronalazile u susjednim vladarima ili moćnim velesilama.

U razvijenom feudalizmu središnja se vlast od samovoljnih velikaških pritisaka branila davanjem povlastica slobodnim kraljevskim gradovima, pa su oni slovili kao ravnoteža samovoljnim nositeljima moći. Suvremena se nacionalna država, kao što je današnja Hrvatska, od rastakanja i samovolje pojedinih mjesnih moćnika brani ustrojavanjem mjesne samouprave, u kojoj zapaženu ulogu trebaju imati općine, gradovi i županije, a na državnoj razini od prevelike moći pojedinaca ili stranačkih skupina u vrhu središnje vlasti, njihove bi probitke trebao braniti i zastupati Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora, kako je to, kao izraz unutarnje hrvatske državnosti, bilo rješeno sve do dolaska na vlast t. zv. trećejanuarske koalcije, na čelu s bivšim komunističkim aparatčikom Ivicom Račanom.

Takav ustroj unutarnje uprave, doduše prilagođen uvjetima suvremene države, Hrvatska je, kao što je i naravno, naslijedila iz svoje ranosrednjovjekovne tradicije naslonjene na iskustvo organizacije prostora još iz antičkoga doba. Nu vlast novostvorene hrvatske države u organizaciji svoga prostora nije samo slijepo slijedila tradiciju, nego je vodila računa o gospodarskom značenju županijskih središta, prema kojima su gravitirala općinska i gradska naselja te o lokalnom osjećaju zavičajne pripadnosti. Možda još važnije od navedenih čimbenika državotvorna je vlast ondašnjom organizacijom unutarnjega hrvatskog prostora posebno vodila računa o ravnomjernom razvoju pojedinih područja, kako bi se promišljenom politikom u ruralnim sredinama izvan županijskih središta stvorili temeljni uvjeti za ostanak stanovništva i njegova životna opstojnost.

regijeTakvim ustrojstvom stvarani su preduvjeti za učinkovitije iskorišćivanje poljoprivrednoga zemljišta, na kojem je, razvojem malih obiteljskih gospodarstava bila temeljena i buduća demografska obnova zemlje, koju je, uz polustoljetni jugokomunistički režim, poharalo masovno iseljavanje Hrvata iz domovine, a procesom t. zv. industrijalizacije, cijela su ruralna područja ostajala przna. Razborito osmišljene prometne veze sa županijskim središtima te mogućnost plasmana poljoprivredne robe u bliža središta vezale bi dio ljudi za zemlju, koja daje hranu, ali i rađa ljude, što je bio i dio osmišljene politike nekih europskih zemalja, poput primjerice Francuske, u njezinu postindustrijskom razdoblju. Drugi pak važan ralzog dosadašnjem unutarnjem ustrojstvu Hrvatske ležao je i u njezinoj prirodnoj demokratičnosti pa su s pravom u njezinoj političkoj izgradnji željeli sudjelovati svi udovi njezina državnoga tijela.

Aktualne najave o promjenama hrvatskoga Ustava, po kojima bi se državu pretvorilo u nekoliko t. zv. regija, unišilo bi već do sad razvijeni sustav mjesne samouprave, u kojoj sudjeluju najširi slojevi hrvatskoga pučanstva, a na gospodarsko-društvovnoj razini takav bi ustroj potaknuo snažniju migraciju stanovništva prema županijskim središtima, većim gradovima, a vjerojatno jedinim dijelom i izvan Hrvatske, što bi, kako neki demografi tvrde, bio gotovo smrtni udarac pozitivnoj demografskoj politici. U političkom smislu moć bi se lokalne uprave premjestila u nekoliko regionalnih središta, što bi s jedne strane ojačalo centralizam unutar pojedinih regija, a s druge pak strane, na državnoj razini, otvorilo putove otpora državnoj središnjici u Zagrebu, što, s obzirom na položaj i oblik hrvatskoga državnog prostora, vrlo lako stvara disolucijske procese. U tako nesigurnom susjedstvu kao što je naše, Hrvatska bi postajala sve opasnijim čimbenikom nestabilnosti, na čijem bi prostoru druge silnice mogle zavoditi red. Premda kod znatnoga dijela naših regionalista vjerojatno ne postoji svijest o pogibelji od revitalizacije t. zv. povijesnih regija, valja podsjetiti na tragične posljetke nekadašnje regionalne razdijeljenosti, koja je u jeku modernizacije europskih nacija, tijekom 19. stoljeća, upravo preko pojedinih regija hrvatske zemlje držala u šapama triju susjednih imeprijalnih sila – Austrije, Ugarske i Turske.

Nedavna pak božićna poslanica srbijanskoga patrijarha Irineja, u kojoj se, između ostaloga, kao posebne državne cjeline, navode Slavonija, Dalmacija, Lika, Banovina i Hrvatska temelji se upravo na nekadašnjim imperijalnim politikama, kojima su te regije bile poluge za osvajanje, a potom i sprječavanje ujedinjenja hrvatske države. Irinijeva poruka, ma što god mi mislili o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ima svoje utemeljenje u već znatno nagrizenoj stabilnosti hrvatske države, podijeljenosti njezina nacionalnoga korpusa, koju svojom balkanskom i neokomunističkom politikom snažno potiče sam predsjednik države Ivo Josipović. Dok se na razini unutarnjega ustrojstva zalaže za podjelu Hrvatske na nekoliko regija, istodobnim inzistiranjem na integraciji s balkanskim državama, Josipović samo pokazuje kako bi cilj novoga ustroja lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj mogao poslužiti realizaciji nekih, Hrvatskoj nesklonih političkih strategija, a koje njezin prostor, zbog vlastitih nacionalnih interesa, još uvijek gledaju kao integralni dio nekadašnje jugoslavenske države.

Trenutni šef Pantovčaka to je vrlo drsko demonstriao na nedavnom skupu NATO-a, kad je, unatoč zaprepaštenju mnogih članica, objavio da Hrvatska vojska, na temelju potpisanih ugovora, već surađuje sa srbijanskom vojskom. Upravo zato bi ozbiljna društva i hrvatske nacionalne ustanove trebale pozvati lokalne političare da se zbog sebičnih i trenutnih interesa ne bi trebali igrati sudbinom hrvatske države i njezinih nacionalnih probitaka.

Mate Kovačević

facebook komentari

  • EMINƎM

    nije krv ivo voj’voda 😉 đava crveni čuči u njemu

    • EMINƎM

      3X smacker

      • Alan B’Stard

        Sretan je kada Nikolica sretne ko malo dijete