Pratite nas

U potrazi za Istinom

Što je cilj regionalizacije hrvatske države

Objavljeno

na

Josipović se razini unutarnjega ustrojstva države zalaže za podjelu Hrvatske na regije, a inzistiranjem na integraciji s balkanskim državama, pokazuje kako bi cilj novoga ustroja lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj mogao poslužiti realizaciji nekih, Hrvatskoj nesklonih političkih strategija, a koje njezin prostor, zbog vlastitih nacionalnih interesa još uvijek gledaju kao integralni dio nekadašnje jugoslavenske države

regionalizacija

Stabilnost svake države mjeri se po njezinoj unutarnjoj čvrstoći, a ona se zakonotvorno manifestira i u njezinu ustavnom ustrojstvu. Kao takva, untarnja je čvrstoća jamstvo državne cjelovitosti i opstojnosti, ali i mirotvorni čimbenik u svom bližem i nešto daljem okruženju. Iza unutarnjega narušavanja prirodno-gospodarske i političke arhitekture pojedinih država obično je tijekom povijesti bio prikriven interes pojedinih nezadovoljnih skupina, koje su, poradi zadovoljenja svojih sebičnih interesa, potporu za otporom prema središnjoj ili kraljevskoj vlasti pronalazile u susjednim vladarima ili moćnim velesilama.

U razvijenom feudalizmu središnja se vlast od samovoljnih velikaških pritisaka branila davanjem povlastica slobodnim kraljevskim gradovima, pa su oni slovili kao ravnoteža samovoljnim nositeljima moći. Suvremena se nacionalna država, kao što je današnja Hrvatska, od rastakanja i samovolje pojedinih mjesnih moćnika brani ustrojavanjem mjesne samouprave, u kojoj zapaženu ulogu trebaju imati općine, gradovi i županije, a na državnoj razini od prevelike moći pojedinaca ili stranačkih skupina u vrhu središnje vlasti, njihove bi probitke trebao braniti i zastupati Županijski dom Hrvatskoga državnog sabora, kako je to, kao izraz unutarnje hrvatske državnosti, bilo rješeno sve do dolaska na vlast t. zv. trećejanuarske koalcije, na čelu s bivšim komunističkim aparatčikom Ivicom Račanom.

Takav ustroj unutarnje uprave, doduše prilagođen uvjetima suvremene države, Hrvatska je, kao što je i naravno, naslijedila iz svoje ranosrednjovjekovne tradicije naslonjene na iskustvo organizacije prostora još iz antičkoga doba. Nu vlast novostvorene hrvatske države u organizaciji svoga prostora nije samo slijepo slijedila tradiciju, nego je vodila računa o gospodarskom značenju županijskih središta, prema kojima su gravitirala općinska i gradska naselja te o lokalnom osjećaju zavičajne pripadnosti. Možda još važnije od navedenih čimbenika državotvorna je vlast ondašnjom organizacijom unutarnjega hrvatskog prostora posebno vodila računa o ravnomjernom razvoju pojedinih područja, kako bi se promišljenom politikom u ruralnim sredinama izvan županijskih središta stvorili temeljni uvjeti za ostanak stanovništva i njegova životna opstojnost.

regijeTakvim ustrojstvom stvarani su preduvjeti za učinkovitije iskorišćivanje poljoprivrednoga zemljišta, na kojem je, razvojem malih obiteljskih gospodarstava bila temeljena i buduća demografska obnova zemlje, koju je, uz polustoljetni jugokomunistički režim, poharalo masovno iseljavanje Hrvata iz domovine, a procesom t. zv. industrijalizacije, cijela su ruralna područja ostajala przna. Razborito osmišljene prometne veze sa županijskim središtima te mogućnost plasmana poljoprivredne robe u bliža središta vezale bi dio ljudi za zemlju, koja daje hranu, ali i rađa ljude, što je bio i dio osmišljene politike nekih europskih zemalja, poput primjerice Francuske, u njezinu postindustrijskom razdoblju. Drugi pak važan ralzog dosadašnjem unutarnjem ustrojstvu Hrvatske ležao je i u njezinoj prirodnoj demokratičnosti pa su s pravom u njezinoj političkoj izgradnji željeli sudjelovati svi udovi njezina državnoga tijela.

Aktualne najave o promjenama hrvatskoga Ustava, po kojima bi se državu pretvorilo u nekoliko t. zv. regija, unišilo bi već do sad razvijeni sustav mjesne samouprave, u kojoj sudjeluju najširi slojevi hrvatskoga pučanstva, a na gospodarsko-društvovnoj razini takav bi ustroj potaknuo snažniju migraciju stanovništva prema županijskim središtima, većim gradovima, a vjerojatno jedinim dijelom i izvan Hrvatske, što bi, kako neki demografi tvrde, bio gotovo smrtni udarac pozitivnoj demografskoj politici. U političkom smislu moć bi se lokalne uprave premjestila u nekoliko regionalnih središta, što bi s jedne strane ojačalo centralizam unutar pojedinih regija, a s druge pak strane, na državnoj razini, otvorilo putove otpora državnoj središnjici u Zagrebu, što, s obzirom na položaj i oblik hrvatskoga državnog prostora, vrlo lako stvara disolucijske procese. U tako nesigurnom susjedstvu kao što je naše, Hrvatska bi postajala sve opasnijim čimbenikom nestabilnosti, na čijem bi prostoru druge silnice mogle zavoditi red. Premda kod znatnoga dijela naših regionalista vjerojatno ne postoji svijest o pogibelji od revitalizacije t. zv. povijesnih regija, valja podsjetiti na tragične posljetke nekadašnje regionalne razdijeljenosti, koja je u jeku modernizacije europskih nacija, tijekom 19. stoljeća, upravo preko pojedinih regija hrvatske zemlje držala u šapama triju susjednih imeprijalnih sila – Austrije, Ugarske i Turske.

Nedavna pak božićna poslanica srbijanskoga patrijarha Irineja, u kojoj se, između ostaloga, kao posebne državne cjeline, navode Slavonija, Dalmacija, Lika, Banovina i Hrvatska temelji se upravo na nekadašnjim imperijalnim politikama, kojima su te regije bile poluge za osvajanje, a potom i sprječavanje ujedinjenja hrvatske države. Irinijeva poruka, ma što god mi mislili o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ima svoje utemeljenje u već znatno nagrizenoj stabilnosti hrvatske države, podijeljenosti njezina nacionalnoga korpusa, koju svojom balkanskom i neokomunističkom politikom snažno potiče sam predsjednik države Ivo Josipović. Dok se na razini unutarnjega ustrojstva zalaže za podjelu Hrvatske na nekoliko regija, istodobnim inzistiranjem na integraciji s balkanskim državama, Josipović samo pokazuje kako bi cilj novoga ustroja lokalne uprave i samouprave u Hrvatskoj mogao poslužiti realizaciji nekih, Hrvatskoj nesklonih političkih strategija, a koje njezin prostor, zbog vlastitih nacionalnih interesa, još uvijek gledaju kao integralni dio nekadašnje jugoslavenske države.

Trenutni šef Pantovčaka to je vrlo drsko demonstriao na nedavnom skupu NATO-a, kad je, unatoč zaprepaštenju mnogih članica, objavio da Hrvatska vojska, na temelju potpisanih ugovora, već surađuje sa srbijanskom vojskom. Upravo zato bi ozbiljna društva i hrvatske nacionalne ustanove trebale pozvati lokalne političare da se zbog sebičnih i trenutnih interesa ne bi trebali igrati sudbinom hrvatske države i njezinih nacionalnih probitaka.

Mate Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Objavio

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

“Vlada RS Krajine” postoji i danas. Podupire je Republika Srbija. Hrvatska šuti

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, redovna sjednica “skupštine Republike Srpske Krajine (RSK) u progonstvu”, održana  je u Beogradu 17. prosinca 2016.  O njihovu radu stidljivo ali konstantno izvještavaju srpski mediji.  Sjednicu ne bi mogli održati da ih ne podupire srbijanska vlast. U Hrvatskoj o tome ni riječi.

Markovine se tome raduju pa nemaju potrebu pisati o slučaju, Pupovcima je takva pojava ionako sastavni dio dugoročnog plana, stoga šute.

Hrvatska službena politika glumi indoletnog mužeka – ne bi se štela mešati. Politiku glavnih TV kuća u Hrvatskoj odavno vode Maje i Aleksandri  koji vole preskočiti ovakove teme.

Tijekom veljače 2017., u Beogradu je svečano predstavljeno monumentalno (ne)djelo  Ratka Ličine, prijeratnog zastupnika u Hrvatskom Saboru. Zbornik je sastavljen od 10 tomova i više od 7000 stranica. Ime (ne)djela je slikovito:

„Republika Srpska Krajina – državna dokumenta“ 

Projekt je financijski, organizacijski i logistički obilato pomogla Republika Srbija.  Na predstavljanju je govorio i predstavnik Instituta za suvremenu povijest Republike Srbije (Institut za savremenu historiju Srbije), prof. Nikola Žutić. Profesor je pohvalio doprinos  zbornika za rasvjetljavanje svih srpskih agresija, koje nazivaju ratom „zapadnih srpskih zemalja.“

U međuvremenu se, opet u  Beogradu, potiho sastaje, radi, piše međunarodnoj zajednici, pa čak i Hrvatskoj predsjednicivlada RSK u progonstvu. Hrvatska prešućuje i ovaj izravni udar i prijetnju nacionalnoj sigurnosti, dok iz Republike Srbije pljušte optužbe, povijesne krivotvorine i direktno posezanje za hrvatskim teritorijem.

Predstavnici vlade RSK koju podržava Republika Srbija, otvoreno prijete Hrvatskoj, javno izjavljujući da su oni političko tijelo, kojemu je cilj očuvati državni kontinuitet do nekog povoljnog geopolitičkog trenutka. Vjeruju pri tome da će to biti podpomognuto „ruskom braćom.“

Ratko Ličina, član u Hrvatskoj zabranjene SDS, koju je naslijedila Pupovčeva SDSS-a,  ministar u vladi RS Krajine u progonstvu, po dobrom bizanstkom običaju slika velikosrpsku stvarnost, te izjavljuje da je iz Hrvatske “proterano 800 000 Srba.

Popis stanovništva iz 1981., nasuprot njegovim tvrdnjama bilježi  531 532 stanovnika srpske narodnosti u Hrvatskoj. Ovaj primjer svjedoči kakvim se bjesomučnim lažima služe danas, kad se svaka informacija može provjeriti u kratkom roku. Što su sve lagali u vremenima kad je protok i dostupnost informacija bila u rukama njihovih snaga, a bez današnje tehnološke razine, može se samo pretpostaviti.

Nadasve su zanimljive formulacije koje mnogi povezani s radom ovih institucija koriste pri opisu Hrvatske. Ratko Ličina poentira: „….ovo je trajni spomenik najzapadnijoj srpskoj državi.“

Eto nešto malo sličica iz susjedstva za sve one koji tvrde kako je velikosrpska prošlost davno umrla. Dok u Srbiji intenzivno rade na realizaciji ciljeva postavljenih u Memorandumu 2 SANU, dok Dodik otvoreno najavljuje kapitalizaciju „historijskog prelaska preko Drine“, dok u Beogradu opstoji i djeluje antihrvatsko, terorističko, agresivno tijelo, mi trošimo silnu energiju u natjecanju tko će više podilaziti Pupovcu i njegovu jedva prikrivenom velikosrpstvu.

Ž.M.-Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati