Što je Hrvatima NDH

2

Kako je počelo…….

 

Da su namjere velikosrpskog državnog aparata bile sasvim jasne i planski usmjerene na vojno pokoravanje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije, te njihovo prisilno uključivanje u buduću “Veliku Srbiju”, pokazuje i odluka “Jugoslovenskog Ministarstva vojske i mornarice” od 08.05.1940. godine, da se formira posebna ‘Četnička komanda’ sa šest četničkih bataljuna.

 

Dokument je potpisao armijski “đeneral” Milan Nedić. Na ovaj način, dotadašnje “pomoćne”, “neredovne”, “dobrovoljačke” ili “paravojne” četničke trupe i skupine legalizirane su, objedinjene i izdvojene u poseban rod vojske. Zbog protivljenja hrvatskog člana Ministarstva, kasnije je naziv “četnički” izostavljen, pa se ovi odredi srpskih ekstremista (već po tradiciji zaduženi za obavljanje najprljavijih poslova), službeno nazivaju “jurišnim odredima”. Ove postrojbe raspoređene su po cijelom području Kraljevine Jugoslavije, sa zapovjednim središtima u Novom Sadu, Nišu, Skoplju, Sarajevu, Mostaru i Karlovcu.

 

Gotovo godinu dana prije napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, velikosrpski je režim, dakle, u cilju discipliniranja nesrpskih naroda instalirao svoje “specijalne jedinice” s posebnim zadaćama na prostoru cijele države! One su obučavane po posebnim programima, imale su najsuvremenije naoružanje i opremu, ali ono što ostaje nepoznanica jesu aktivnosti koje su provodili od svoga formalnog vojnog ustrojavanja (8. svibnja 1940 godine) do početka rata i tijekom prvih mjeseci njegova trajanja. O tomu nema gotovo nikakvih službenih podataka – osim brojnih svjedočenja hrvatskih i muslimanskih civila vezano za masovne pokolje i represalije koje su skupa sa svojim pristašama činili prije uspostave NDH i u prvim mjesecima rata, diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

 

Budući da je uloga organiziranih ekstremnih srpskih skupina od velikog značaja za razumijevanje opće klime koja je dovela do krvavih događaja s masovnim žrtvama uz daljnje produbljivanje međunacionalne mržnje (što je i bila jedan od njihovih osnovnih zadaća), fenomen četništva posebice na području NDH, potrebno je dodatno razmotriti.

 

O četnicima i njihovoj organizaciji na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije (i posebice u Hrvatskoj) pisali neki od priznatih znanstvenih autoriteta, evo još jednoga pogleda na istu temu; ovoga puta, riječ je o knjizi koja se od svoga izlaska iz tiska nalazila u fundusu svih garnizonskih biblioteka vojske bivše SFRJ (“JNA”), što znači da nikako nije mogla biti naklonjena “hrvatskom” pogledu na ovu temu.

 

Evo, dakle, mišljenja jednoga od tih autora:

 

“Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja se pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost primjenjujući ovamo programatske svoje parole iz vremena stare Jugoslavije. Pošto su se za centralističkog monarhijskog sistema stavili na stranu režima, iskorištavajući svoju nekadašnju tradiciju iz borbi protiv turske vladavine (do 1912.) ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane ‘kralja i otadžbinu’, u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koju su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenkim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, dok se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće…”

 

I dalje:

 

“ Na području ‘ Nezavisne države Hrvatske’ nalazile su se četničke grupe naročito u Bosni i Hercegovini, zatim u Dalmaciji, te u Lici, Kordunu i Baniji. Ove su četničke grupe u pretežnom dijelu bile sastavljene od seljaka, koje je ovamo privukla čenička propaganda o čuvanju srpskog stanovništva od ustaškog terorizma i o potrebi uništavanja ustaških nasilnika…”

 

(Vidi: dr Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojnoizdavački zavod, str. 290 – 292)

 

Uzme li se, dakle, u obzir sve ono što se u Kraljevini Jugoslaviji događalo od 1918. godine do 1941. godine ( posebice krvavi teror režima prema hrvatskom narodu i sustavna, dobro organizirana i razgranata zločinačka aktivnost četnika – kao njegove produžene ruke – koja je dalje eskalirala poslije uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. godine, i dodatno dobila na zamahu u vrijeme stvaranja Banovina Hrvatske (1939.-1940.), treba li čuditi da se kod jednog dijela Hrvata javila netrpeljivost, pa i otvorena mržnja prema velikosrpskom režimu, pa samim time i prema starojugoslavenskoj vojsci koja je bila njegova okosnica?

 

U tim uvjetima, kod pojedinaca i skupina u hrvatskom nacionalnom korpusu javljaju se i tendencije poistovjećivanja cijeloga srpskog naroda s tim režimom, te ga se kolektivno smatra suodgovornim za tiraniju i zločine. Ova okolnost išla je na ruku ustaškom pokretu, koji je u takvim krugovima tražio oslonac za svoje vojno organiziranje nakon 10. travnja 1941. godine.

 

U traganju za uzrocima krvavih međusobnih sukobljavanja naroda (poglavito Hrvata i Srba), te slijeda događaja neposredno po okupaciji Kraljevine Jugoslavije i u prvim mjesecima Drugoga svjetskog rata, ove činjenice se po pravilu zanemaruju i opća ocjena svodi na konstataciju da je “sve započelo ustaškim zločinima nad nedužnim srpskim narodom”.

 

Je li tomu uistinu tako, i postoje li vjerodostojni argumenti koji potkrijepljuju ovu tezu?

 

Pri razmatranju nekih povjesnih činjenica,trebalo bi uzeti u obzir i međusobne uzročno-posljedične veze, pojedinih događaja, kao i njihov utjecaj na cjelokupnu situaciju u određenom prostoru i vremenu, kao i povratno djelovanje koje to opće stanje neminovno producira, određujući i uvjetujući pojedine događaje i procese. Sa stanovišta proučavanja složenih društvenih pojava (kao u ovom slučaju), nema više ili manje bitnih, značajnih i beznačajnih, važnih i nevažnih detalja, ukoliko se želi nekakva prava slika

 

Prije svega, treba reći, da je situacija u Kraljevini Jugoslaviji (iz već ranije spomenutih razloga), pred sam Drugi svjetski rat bila vrlo kaotična, bremenita brojnim suprotnostima i krajnje napeta. To je uvjetovalo osjećaj straha i neizvjesnosti na cijelom prostoru države, posebice neposredno prije i u vrijeme njezina raspada. Okupacija i travanjski slom (u kojemu je za nepunih 11 dana “slavna kraljevska jugoslovenska vojska” bez ispaljenoga metka položila oružje), dodatno su doprinijeli stvaranju atmosfere kaosa i anarhije. Dotadašnjom državom nije bio zadovoljan ni jedan narod – Srbi zbog toga što nisu u cjelosti ostvarili željeni stupanj hegemonije na račun drugih, a ostali narodi uslijed nazadovoljstva uzrokovanog prije svega neriješenim pitanjem nacionalne ravnopravnosti koja im je bila obećana prigodom ujedinjenja 1918. godine i nesmiljenog terora kojemu su bili izvrgnuti u cilju pretvaranja Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju”.

 

Više od dva desetljeća velikosrpske tiranije nad hrvatskim narodom, dakle, moralo je negativno utjecati na hrvatsko-srpske (ili srpsko-hrvatske) odnose, što je jednostavno činjenica. U nekim sredinama, Srbi su – nekad opravdano, nekad ne – doživljavani kao produžena ruka velikosrpskog režima, ili u namanju ruku kao do tada privilegirana nacija s posebnim pravima koja su ostvarivali na uštrb drugih naroda..* U okolnostima političkih i društvenih previranja u proljeće 1941. godine, sasvim je logično da je hrvatski narod propast omražene Kraljevine u kojoj je bio tlačen i ponižavan dugi niz godina, dočekao s radošću i oduševljenjem.

 

(* Struktura srbijanske vlasti “pod žezlom Karađorđevića”, kroz svo vrijeme (od 1918. do raspada Kraljevine Jugoslavije travnja 1941. godine), bila je takva da je osiguravala srpskoj naciji na cijelom području države povlašteni status. Sve najvažnije resore pokrivali su srpski ministri, a kompletan državni aparat bio je također u rukama Srba (posebice: vojska, žandarmerija, financije, obrana, vanjski poslovi, diplomacija). Uza sve to, drugi narodi (napose Hrvati – koje su Srbi s pravom promatrali kao glavnu branu za pretvaranje Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju”, bili su izloženi diskriminaciji u svakom pogledu (od onemogućavanja ravnopravne uporabe nacionalnog jezika i pisma, preko ekonomske eksploatacije posebnim porezima i globama, do otvorenog nasilja koje se očitovalo i teroru kraljeve vojske, žandara i četnika nad seljaštvom – uz česta ubijanja, progone, mučenja i zatvaranja.)

 

Taj osjećaj je bio potpuno razumljiv i opravdan – jer, nema naroda pod kapom nebeskom koji ne bi tako reagirao u sličnim okolnostima. .I tu je u pravu prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, kada 1990. godine, na Prvom općem saboru HDZ-a, među ostalim kaže kako “NDH nije bila samo puka kvinsliška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem” Svaki narod ima pravo na svoju slobodu, samobitnost, teritorij i odlučivanje o vlastitoj sudbini – i to podjednako vrijedi za sve, bili oni “mali” ili “veliki”. Dakako, u to se vrijeme još uvijek nije znalo kakve će naravi biti režim Ante Pavelića i kakve će sve posljedice uzrokovati.

 

S druge strane (što je, obzirom na tradiciju dugu više od stoljeća, također razumljivo), težnja značajnog dijela srpskog naroda bila je da se u novim okolnostima dotadašnji sustav velikosrpske monarhije, ako ne zadrži, a ono barem na neki način “restaurira” u vidu nove “Velike Srbije” – pa makar i u okviru Hitlerovog Trećeg reicha.

 

Ova dva potpuno i duboko oprečna interesa (težnja Hrvata za samostalnošću i neovisnom državom i velikosrpski projekt osvajanja njihovih zemalja), odredila su buduće odnose Srba i Hrvata, ne samo u razdoblju Drugoga svjetskog rata, nego i za dugi niz godina nakon njegovog svršetka.

 

U predstojećem srazu, Srbi su bili u osjetnoj prednosti. Prije svega, imali su na svojoj strani dobro naoružanu i kako-tako ustrojenu vojsku, te uz nju žandarmeriju i brojne četničke “odrede”, kao i fanatične ekstremne skupine diljem “srpskih zemalja zapadno od Drine”, koje su u svakom trenutku bile pripravne boriti se za “svete nacionalne ciljeve” i “ugroženo srpstvo”. Sve ove ekstremne srpske skupine i formacije (neovisno je li riječ o vojno ustrojenim cjelinama ili “spontano” okupljenim civilima, četnicima itd.), djelovale su sinkronizirano i imale iste ciljeva – iako nisu predstavljali jedinstvenu oružanu silu. Osim toga, treba uzeti u obzir da je srpski narod imao na raspolaganju ideologijski itekako dobro razrađenu političku koncepciju unitarizma (kroz cijelo razdoblje, od stvaranja Kraljevine SHS zastupala ju je i provodila najutjecajnija srbijanska politička snaga – Radikalna stranka), a koju su podržavali brojni pokreti, udruge građana, tiskovine i publikacije, Srpska pravoslavna crkva, najutjecajniji intelektualci, kao i dobro organizirana i vrlo rasprostranjena doušnička mreža agenata koja je bila jedan od stupova vlasti dinastije Karađorđevića.

 

Doda li se tomu činjenica da su Srbi tradicionalno bili čvrsto vezani za svoje “slavne pretke” i “junačku istoriju”, pa stoga po mentalitetu i militantniji i ratoborniji od svih drugih naroda u okruženju, nije teško pretpostaviti da je veliki broj njih s popriličnim elanom krenuo u novu povjesnu bitku za stvaranje “Velike Srbije”. Poneseni duhom mitomanske povijesti koja ih je uvjerila u to da su “izabrani narod”, te da na temelju toga mogu određivati svoja prava i interese, oni se ponovno vezuju za “čvrste temelje” nacionalne ideologije i tradicije.

 

I, doista, niti jedan narod na Balkanu i u Europi, nije bio tako masovno zadojen ovom vrstom mitomanije i megalomanije, kao što je to slučaj sa srpskim narodom.

 

Nedostatak povezanosti ekstremnih srpskih skupina u danima raspada Kraljevine Jugoslavije (zbog odsustva djelovanja državnog aparata), nadoknađen je dobro organiziranim i brojnim političkim aktivistima i pripadnicima bivših kraljevskih tajnih službi, koji su neposredno, na terenu organizirali propagandne i terorističke akcije. Na taj način, velikosrpski nacionalisti nastojali su osigurati što povoljniju poziciju u ratnom sukobu koji je bio na pomolu, pa su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine koristili naivnost, zbunjenost ili naklonost lokalnog srpskog stanovništva – uvjeravajući ga kako slijedi opći pogrom, pa je naoružavanje i organiziranje obrane “ugroženih srpskih interesa” tako ponovno postalo obveza i “sveta dužnost” svakog dobrog Srbina i patriote. Dakako, u tim propagandnim akcijama obilato su se koristile upravo ( već spomenute) epizode iz “slavne srpske prošlosti” koje su mogle podići “borbeni duh” Srba i potaknuti ih na vraćanje “duga” precima (podsjećanje na Nemanjiće, Kosovski boj, protuturske srpske ustanke, slavne epopeje iz Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata itd. itd.).

 

Tako osiona i i dobro osmišljena, ciljana propaganda, kod slabo obavještenog, mahom nepismenog srpskog naroda, trebala je probuditi nagon za samoodržanjem i panični strah od posvemašnje ugroze, što su bili nužni preduvjeti za političku i svaku drugu manipulaciju.

 

Mnogi su tomu nasjedali, i bili pripravni (po vodstvom svojih lokalnih “tribuna”) poduzeti sve, pa i “preventivne” akcije nasilja prema susjedima – da oni tobože, ne bi napali njih, smatrajući to “nužnom obranom.”

 

Scenario propagiranja svesrpske “ugroženosti” provodio se u svim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su postojali četnički odbori, po istom receptu: najutjecajniji ljudi (trgovci, sveštenici, učitelji, državni službenici ili agenti tajnih službi, policije i sl.), pozivali su svoje sunarodnjake Srbe “na okup”, nakon čega su slijedili inscenirani sukobi s lokalnim hrvatskim ili muslimanskim življem – u kojima su “oštećena strana” uvijek bili pripadnici srpskog naroda.* U

 

(* Da se povijest uistinu ponavlja, pokazali su događaji iz 1990/91. godine. Na istim mjestima gdje se ovaj scenario odvijao u vrijeme Drugoga svjetskog rata, Srbi su bili »ugroženi« i 50 godina poslije – i to uglavnom u regijama gdje su imali natpolovičnu ili apsolutnu većinu u ukupnom stanovništvu. Najprije su radi tobožnje “zaštite svojih ognjišta” od “povampirenog Tuđmanovog ustaštva” držali naoružane seoske “straže” i širili propagandu o “genocidu” koji im pripremaju Hrvati, potom su prelazili na pojedinačna ubojstva (hrvatskih civila ili policije) iz zasjeda tvrdeći da se brane od represije, i na kraju, krenuli skupa s JNA i četničkom subraćom iz Srbije u nemilosrdni obračun s nesrpskim pučanstvom, čineći masovne zločine i etnički čisteći prostor zamišljene “Velike Srbije”. Tako su se ponašali nakon 45 godina komunističke vlasti i unatoč svoj indoktrinaciji kojoj su bili izloženi ne bi li ih se prilagodilo socijalizmu i uklopilo u politiku “bratstva i jedinstva”; kako onda uopće vjerovati da su 1941. godine postupali drugačije – poslije 23 godine vladavine svoje (velikosrpske) dinastije, koja ih je uspjela uvjeriti da su Jugoslavija i “Velika Srbija” jedno te isto.)

 

U ovim nepostojećim, uglavnom izmišljenim “događajima“, nalazilo se potom opravdanje za tobože “pravednu” odmazdu – odnosno za masovne, ničim izazvane napade na nesrpske civile i svećenstvo. Tako je bio pokrenuto krvavo kolo međusobnih obračuna, u kojem se poslije teško moglo razabrati tko ga je i na koji način uistinu započeo.

 

Raspaljivanju strasti, svakako je najviše doprinijela Srpska pravoslavna crkva, koja (kao i uvijek do tada) “štiti srpski nacionalni interes” smišljenim i vješto plasiranim lažima i otrovnom propagandom, upućujući okupatorskim vlastima i međunarodnoj javnosti brojne “memorandume” o stotinama tisuća pobijenih Srba na području NDH, upravo u vrijeme dok četnici, starojugoslavenska vojska i srpski ekstremisti vrše masovna klanja nesrpskog življa diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Kako bi prikrili ove zajedničke zločinačke djelatnosti raspadajuće starojugoslavenske vojske, srpskih ekstremnih komunističkih skupina i četnika, vodeći autoriteti Srpske pravoslavne crkve bezočno izmišljaju pogrome i masovne “srpske žrtve”, ne bi li ojačali međunarodnu poziciju Srbije, a Hrvate i muslimane stigmatizirali kao glavne krivce koji zaslužuju odmazdu.*

 

(* Povijest se ponovila, na nevjerojatno sličan način i 1990/91.godine u Hrvatskoj, pa potom i u Bosni i Hercegovini. Dok su srpski ekstremisti, četnici i “JNA” razarali gradove i sela i ubijali na tisuće Hrvata, muslimana i pripadnika drugih nesrpskih naroda, velikosrpska propaganda je histerično vrištala o “masovnim pogromima Srba”, njihovom “bacanju u jame i klanju”, s obveznim osvrtima na Jasenovac i NDH, uz tvrdnje kako se “po treći put u ovom veku ponavlja genocid nad Srbima, na isti način i od istih neprijatelja.” Unatoč svim materijalnim dokazima (filmskim zapisima, iskapanjima masovnih grobnica, fotografijama, dokumentima, pa i priznanjima samih počinitelja masovnih zločina itd.) koji govore u prilog tomu da su upravo Srbi bili agresori, da su oni pokrenuli rat na prostoru bivše Jugoslavije i počinili najveća zlodjela (genocida i etničkog čišćenja), velikosrpska propaganda je jedan dio svjetske javnosti uspjela uvjeriti u suprotno! S ovog gledišta, nije čudno da se istina o svemu što se događalo u Drugom svjetskom ratu nije mogla dokazati, pa brojne dvojbe i “bijele mrlje” postoje i danas.)

 

 

Daran Bašić

www.dragovoljac.com

facebook komentari

  • Oj Hrvatska širi svoja krila, triput veća nego što si bila!

    Svaka čast, peppermint, tolika je prava i prirodna država Hrvatska, a ne ni Banovina ni zavnoh.

  • Oj Hrvatska širi svoja krila, triput veća nego što si bila!

    Svaka čast, peppermint, tolika je prava i prirodna država Hrvatska, a ne ni Banovina ni zavnoh.