Pratite nas

BiH

Što je Hrvatima NDH

Objavljeno

na

Kako je počelo…….

 

Da su namjere velikosrpskog državnog aparata bile sasvim jasne i planski usmjerene na vojno pokoravanje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije, te njihovo prisilno uključivanje u buduću “Veliku Srbiju”, pokazuje i odluka “Jugoslovenskog Ministarstva vojske i mornarice” od 08.05.1940. godine, da se formira posebna ‘Četnička komanda’ sa šest četničkih bataljuna.

 

Dokument je potpisao armijski “đeneral” Milan Nedić. Na ovaj način, dotadašnje “pomoćne”, “neredovne”, “dobrovoljačke” ili “paravojne” četničke trupe i skupine legalizirane su, objedinjene i izdvojene u poseban rod vojske. Zbog protivljenja hrvatskog člana Ministarstva, kasnije je naziv “četnički” izostavljen, pa se ovi odredi srpskih ekstremista (već po tradiciji zaduženi za obavljanje najprljavijih poslova), službeno nazivaju “jurišnim odredima”. Ove postrojbe raspoređene su po cijelom području Kraljevine Jugoslavije, sa zapovjednim središtima u Novom Sadu, Nišu, Skoplju, Sarajevu, Mostaru i Karlovcu.

 

Gotovo godinu dana prije napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, velikosrpski je režim, dakle, u cilju discipliniranja nesrpskih naroda instalirao svoje “specijalne jedinice” s posebnim zadaćama na prostoru cijele države! One su obučavane po posebnim programima, imale su najsuvremenije naoružanje i opremu, ali ono što ostaje nepoznanica jesu aktivnosti koje su provodili od svoga formalnog vojnog ustrojavanja (8. svibnja 1940 godine) do početka rata i tijekom prvih mjeseci njegova trajanja. O tomu nema gotovo nikakvih službenih podataka – osim brojnih svjedočenja hrvatskih i muslimanskih civila vezano za masovne pokolje i represalije koje su skupa sa svojim pristašama činili prije uspostave NDH i u prvim mjesecima rata, diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

 

Budući da je uloga organiziranih ekstremnih srpskih skupina od velikog značaja za razumijevanje opće klime koja je dovela do krvavih događaja s masovnim žrtvama uz daljnje produbljivanje međunacionalne mržnje (što je i bila jedan od njihovih osnovnih zadaća), fenomen četništva posebice na području NDH, potrebno je dodatno razmotriti.

 

O četnicima i njihovoj organizaciji na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije (i posebice u Hrvatskoj) pisali neki od priznatih znanstvenih autoriteta, evo još jednoga pogleda na istu temu; ovoga puta, riječ je o knjizi koja se od svoga izlaska iz tiska nalazila u fundusu svih garnizonskih biblioteka vojske bivše SFRJ (“JNA”), što znači da nikako nije mogla biti naklonjena “hrvatskom” pogledu na ovu temu.

 

Evo, dakle, mišljenja jednoga od tih autora:

 

“Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja se pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost primjenjujući ovamo programatske svoje parole iz vremena stare Jugoslavije. Pošto su se za centralističkog monarhijskog sistema stavili na stranu režima, iskorištavajući svoju nekadašnju tradiciju iz borbi protiv turske vladavine (do 1912.) ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane ‘kralja i otadžbinu’, u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koju su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenkim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, dok se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće…”

 

I dalje:

 

“ Na području ‘ Nezavisne države Hrvatske’ nalazile su se četničke grupe naročito u Bosni i Hercegovini, zatim u Dalmaciji, te u Lici, Kordunu i Baniji. Ove su četničke grupe u pretežnom dijelu bile sastavljene od seljaka, koje je ovamo privukla čenička propaganda o čuvanju srpskog stanovništva od ustaškog terorizma i o potrebi uništavanja ustaških nasilnika…”

 

(Vidi: dr Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojnoizdavački zavod, str. 290 – 292)

 

Uzme li se, dakle, u obzir sve ono što se u Kraljevini Jugoslaviji događalo od 1918. godine do 1941. godine ( posebice krvavi teror režima prema hrvatskom narodu i sustavna, dobro organizirana i razgranata zločinačka aktivnost četnika – kao njegove produžene ruke – koja je dalje eskalirala poslije uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. godine, i dodatno dobila na zamahu u vrijeme stvaranja Banovina Hrvatske (1939.-1940.), treba li čuditi da se kod jednog dijela Hrvata javila netrpeljivost, pa i otvorena mržnja prema velikosrpskom režimu, pa samim time i prema starojugoslavenskoj vojsci koja je bila njegova okosnica?

 

U tim uvjetima, kod pojedinaca i skupina u hrvatskom nacionalnom korpusu javljaju se i tendencije poistovjećivanja cijeloga srpskog naroda s tim režimom, te ga se kolektivno smatra suodgovornim za tiraniju i zločine. Ova okolnost išla je na ruku ustaškom pokretu, koji je u takvim krugovima tražio oslonac za svoje vojno organiziranje nakon 10. travnja 1941. godine.

 

U traganju za uzrocima krvavih međusobnih sukobljavanja naroda (poglavito Hrvata i Srba), te slijeda događaja neposredno po okupaciji Kraljevine Jugoslavije i u prvim mjesecima Drugoga svjetskog rata, ove činjenice se po pravilu zanemaruju i opća ocjena svodi na konstataciju da je “sve započelo ustaškim zločinima nad nedužnim srpskim narodom”.

 

Je li tomu uistinu tako, i postoje li vjerodostojni argumenti koji potkrijepljuju ovu tezu?

 

Pri razmatranju nekih povjesnih činjenica,trebalo bi uzeti u obzir i međusobne uzročno-posljedične veze, pojedinih događaja, kao i njihov utjecaj na cjelokupnu situaciju u određenom prostoru i vremenu, kao i povratno djelovanje koje to opće stanje neminovno producira, određujući i uvjetujući pojedine događaje i procese. Sa stanovišta proučavanja složenih društvenih pojava (kao u ovom slučaju), nema više ili manje bitnih, značajnih i beznačajnih, važnih i nevažnih detalja, ukoliko se želi nekakva prava slika

 

Prije svega, treba reći, da je situacija u Kraljevini Jugoslaviji (iz već ranije spomenutih razloga), pred sam Drugi svjetski rat bila vrlo kaotična, bremenita brojnim suprotnostima i krajnje napeta. To je uvjetovalo osjećaj straha i neizvjesnosti na cijelom prostoru države, posebice neposredno prije i u vrijeme njezina raspada. Okupacija i travanjski slom (u kojemu je za nepunih 11 dana “slavna kraljevska jugoslovenska vojska” bez ispaljenoga metka položila oružje), dodatno su doprinijeli stvaranju atmosfere kaosa i anarhije. Dotadašnjom državom nije bio zadovoljan ni jedan narod – Srbi zbog toga što nisu u cjelosti ostvarili željeni stupanj hegemonije na račun drugih, a ostali narodi uslijed nazadovoljstva uzrokovanog prije svega neriješenim pitanjem nacionalne ravnopravnosti koja im je bila obećana prigodom ujedinjenja 1918. godine i nesmiljenog terora kojemu su bili izvrgnuti u cilju pretvaranja Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju”.

 

Više od dva desetljeća velikosrpske tiranije nad hrvatskim narodom, dakle, moralo je negativno utjecati na hrvatsko-srpske (ili srpsko-hrvatske) odnose, što je jednostavno činjenica. U nekim sredinama, Srbi su – nekad opravdano, nekad ne – doživljavani kao produžena ruka velikosrpskog režima, ili u namanju ruku kao do tada privilegirana nacija s posebnim pravima koja su ostvarivali na uštrb drugih naroda..* U okolnostima političkih i društvenih previranja u proljeće 1941. godine, sasvim je logično da je hrvatski narod propast omražene Kraljevine u kojoj je bio tlačen i ponižavan dugi niz godina, dočekao s radošću i oduševljenjem.

 

(* Struktura srbijanske vlasti “pod žezlom Karađorđevića”, kroz svo vrijeme (od 1918. do raspada Kraljevine Jugoslavije travnja 1941. godine), bila je takva da je osiguravala srpskoj naciji na cijelom području države povlašteni status. Sve najvažnije resore pokrivali su srpski ministri, a kompletan državni aparat bio je također u rukama Srba (posebice: vojska, žandarmerija, financije, obrana, vanjski poslovi, diplomacija). Uza sve to, drugi narodi (napose Hrvati – koje su Srbi s pravom promatrali kao glavnu branu za pretvaranje Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju”, bili su izloženi diskriminaciji u svakom pogledu (od onemogućavanja ravnopravne uporabe nacionalnog jezika i pisma, preko ekonomske eksploatacije posebnim porezima i globama, do otvorenog nasilja koje se očitovalo i teroru kraljeve vojske, žandara i četnika nad seljaštvom – uz česta ubijanja, progone, mučenja i zatvaranja.)

 

Taj osjećaj je bio potpuno razumljiv i opravdan – jer, nema naroda pod kapom nebeskom koji ne bi tako reagirao u sličnim okolnostima. .I tu je u pravu prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, kada 1990. godine, na Prvom općem saboru HDZ-a, među ostalim kaže kako “NDH nije bila samo puka kvinsliška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem” Svaki narod ima pravo na svoju slobodu, samobitnost, teritorij i odlučivanje o vlastitoj sudbini – i to podjednako vrijedi za sve, bili oni “mali” ili “veliki”. Dakako, u to se vrijeme još uvijek nije znalo kakve će naravi biti režim Ante Pavelića i kakve će sve posljedice uzrokovati.

 

S druge strane (što je, obzirom na tradiciju dugu više od stoljeća, također razumljivo), težnja značajnog dijela srpskog naroda bila je da se u novim okolnostima dotadašnji sustav velikosrpske monarhije, ako ne zadrži, a ono barem na neki način “restaurira” u vidu nove “Velike Srbije” – pa makar i u okviru Hitlerovog Trećeg reicha.

 

Ova dva potpuno i duboko oprečna interesa (težnja Hrvata za samostalnošću i neovisnom državom i velikosrpski projekt osvajanja njihovih zemalja), odredila su buduće odnose Srba i Hrvata, ne samo u razdoblju Drugoga svjetskog rata, nego i za dugi niz godina nakon njegovog svršetka.

 

U predstojećem srazu, Srbi su bili u osjetnoj prednosti. Prije svega, imali su na svojoj strani dobro naoružanu i kako-tako ustrojenu vojsku, te uz nju žandarmeriju i brojne četničke “odrede”, kao i fanatične ekstremne skupine diljem “srpskih zemalja zapadno od Drine”, koje su u svakom trenutku bile pripravne boriti se za “svete nacionalne ciljeve” i “ugroženo srpstvo”. Sve ove ekstremne srpske skupine i formacije (neovisno je li riječ o vojno ustrojenim cjelinama ili “spontano” okupljenim civilima, četnicima itd.), djelovale su sinkronizirano i imale iste ciljeva – iako nisu predstavljali jedinstvenu oružanu silu. Osim toga, treba uzeti u obzir da je srpski narod imao na raspolaganju ideologijski itekako dobro razrađenu političku koncepciju unitarizma (kroz cijelo razdoblje, od stvaranja Kraljevine SHS zastupala ju je i provodila najutjecajnija srbijanska politička snaga – Radikalna stranka), a koju su podržavali brojni pokreti, udruge građana, tiskovine i publikacije, Srpska pravoslavna crkva, najutjecajniji intelektualci, kao i dobro organizirana i vrlo rasprostranjena doušnička mreža agenata koja je bila jedan od stupova vlasti dinastije Karađorđevića.

 

Doda li se tomu činjenica da su Srbi tradicionalno bili čvrsto vezani za svoje “slavne pretke” i “junačku istoriju”, pa stoga po mentalitetu i militantniji i ratoborniji od svih drugih naroda u okruženju, nije teško pretpostaviti da je veliki broj njih s popriličnim elanom krenuo u novu povjesnu bitku za stvaranje “Velike Srbije”. Poneseni duhom mitomanske povijesti koja ih je uvjerila u to da su “izabrani narod”, te da na temelju toga mogu određivati svoja prava i interese, oni se ponovno vezuju za “čvrste temelje” nacionalne ideologije i tradicije.

 

I, doista, niti jedan narod na Balkanu i u Europi, nije bio tako masovno zadojen ovom vrstom mitomanije i megalomanije, kao što je to slučaj sa srpskim narodom.

 

Nedostatak povezanosti ekstremnih srpskih skupina u danima raspada Kraljevine Jugoslavije (zbog odsustva djelovanja državnog aparata), nadoknađen je dobro organiziranim i brojnim političkim aktivistima i pripadnicima bivših kraljevskih tajnih službi, koji su neposredno, na terenu organizirali propagandne i terorističke akcije. Na taj način, velikosrpski nacionalisti nastojali su osigurati što povoljniju poziciju u ratnom sukobu koji je bio na pomolu, pa su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine koristili naivnost, zbunjenost ili naklonost lokalnog srpskog stanovništva – uvjeravajući ga kako slijedi opći pogrom, pa je naoružavanje i organiziranje obrane “ugroženih srpskih interesa” tako ponovno postalo obveza i “sveta dužnost” svakog dobrog Srbina i patriote. Dakako, u tim propagandnim akcijama obilato su se koristile upravo ( već spomenute) epizode iz “slavne srpske prošlosti” koje su mogle podići “borbeni duh” Srba i potaknuti ih na vraćanje “duga” precima (podsjećanje na Nemanjiće, Kosovski boj, protuturske srpske ustanke, slavne epopeje iz Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata itd. itd.).

 

Tako osiona i i dobro osmišljena, ciljana propaganda, kod slabo obavještenog, mahom nepismenog srpskog naroda, trebala je probuditi nagon za samoodržanjem i panični strah od posvemašnje ugroze, što su bili nužni preduvjeti za političku i svaku drugu manipulaciju.

 

Mnogi su tomu nasjedali, i bili pripravni (po vodstvom svojih lokalnih “tribuna”) poduzeti sve, pa i “preventivne” akcije nasilja prema susjedima – da oni tobože, ne bi napali njih, smatrajući to “nužnom obranom.”

 

Scenario propagiranja svesrpske “ugroženosti” provodio se u svim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su postojali četnički odbori, po istom receptu: najutjecajniji ljudi (trgovci, sveštenici, učitelji, državni službenici ili agenti tajnih službi, policije i sl.), pozivali su svoje sunarodnjake Srbe “na okup”, nakon čega su slijedili inscenirani sukobi s lokalnim hrvatskim ili muslimanskim življem – u kojima su “oštećena strana” uvijek bili pripadnici srpskog naroda.* U

 

(* Da se povijest uistinu ponavlja, pokazali su događaji iz 1990/91. godine. Na istim mjestima gdje se ovaj scenario odvijao u vrijeme Drugoga svjetskog rata, Srbi su bili »ugroženi« i 50 godina poslije – i to uglavnom u regijama gdje su imali natpolovičnu ili apsolutnu većinu u ukupnom stanovništvu. Najprije su radi tobožnje “zaštite svojih ognjišta” od “povampirenog Tuđmanovog ustaštva” držali naoružane seoske “straže” i širili propagandu o “genocidu” koji im pripremaju Hrvati, potom su prelazili na pojedinačna ubojstva (hrvatskih civila ili policije) iz zasjeda tvrdeći da se brane od represije, i na kraju, krenuli skupa s JNA i četničkom subraćom iz Srbije u nemilosrdni obračun s nesrpskim pučanstvom, čineći masovne zločine i etnički čisteći prostor zamišljene “Velike Srbije”. Tako su se ponašali nakon 45 godina komunističke vlasti i unatoč svoj indoktrinaciji kojoj su bili izloženi ne bi li ih se prilagodilo socijalizmu i uklopilo u politiku “bratstva i jedinstva”; kako onda uopće vjerovati da su 1941. godine postupali drugačije – poslije 23 godine vladavine svoje (velikosrpske) dinastije, koja ih je uspjela uvjeriti da su Jugoslavija i “Velika Srbija” jedno te isto.)

 

U ovim nepostojećim, uglavnom izmišljenim “događajima“, nalazilo se potom opravdanje za tobože “pravednu” odmazdu – odnosno za masovne, ničim izazvane napade na nesrpske civile i svećenstvo. Tako je bio pokrenuto krvavo kolo međusobnih obračuna, u kojem se poslije teško moglo razabrati tko ga je i na koji način uistinu započeo.

 

Raspaljivanju strasti, svakako je najviše doprinijela Srpska pravoslavna crkva, koja (kao i uvijek do tada) “štiti srpski nacionalni interes” smišljenim i vješto plasiranim lažima i otrovnom propagandom, upućujući okupatorskim vlastima i međunarodnoj javnosti brojne “memorandume” o stotinama tisuća pobijenih Srba na području NDH, upravo u vrijeme dok četnici, starojugoslavenska vojska i srpski ekstremisti vrše masovna klanja nesrpskog življa diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Kako bi prikrili ove zajedničke zločinačke djelatnosti raspadajuće starojugoslavenske vojske, srpskih ekstremnih komunističkih skupina i četnika, vodeći autoriteti Srpske pravoslavne crkve bezočno izmišljaju pogrome i masovne “srpske žrtve”, ne bi li ojačali međunarodnu poziciju Srbije, a Hrvate i muslimane stigmatizirali kao glavne krivce koji zaslužuju odmazdu.*

 

(* Povijest se ponovila, na nevjerojatno sličan način i 1990/91.godine u Hrvatskoj, pa potom i u Bosni i Hercegovini. Dok su srpski ekstremisti, četnici i “JNA” razarali gradove i sela i ubijali na tisuće Hrvata, muslimana i pripadnika drugih nesrpskih naroda, velikosrpska propaganda je histerično vrištala o “masovnim pogromima Srba”, njihovom “bacanju u jame i klanju”, s obveznim osvrtima na Jasenovac i NDH, uz tvrdnje kako se “po treći put u ovom veku ponavlja genocid nad Srbima, na isti način i od istih neprijatelja.” Unatoč svim materijalnim dokazima (filmskim zapisima, iskapanjima masovnih grobnica, fotografijama, dokumentima, pa i priznanjima samih počinitelja masovnih zločina itd.) koji govore u prilog tomu da su upravo Srbi bili agresori, da su oni pokrenuli rat na prostoru bivše Jugoslavije i počinili najveća zlodjela (genocida i etničkog čišćenja), velikosrpska propaganda je jedan dio svjetske javnosti uspjela uvjeriti u suprotno! S ovog gledišta, nije čudno da se istina o svemu što se događalo u Drugom svjetskom ratu nije mogla dokazati, pa brojne dvojbe i “bijele mrlje” postoje i danas.)

 

 

Daran Bašić

www.dragovoljac.com

facebook komentari

BiH

Bakir Izetbegović: Moj otac Alija je pred smrt ostavio BiH Erdoganu u amanet, da skrbi o njoj

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović ponovo je u četvrtak eksploatirao problematičnu tezu po kojoj je njegov pokojni otac Alija prije smrti sadašnjem predsjedniku Turske Recepy Tayyipu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog skrbnika nad BiH.

Sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti Alije Izetbegovića koji je bio prvim predsjednikom Predsjedništva BiH kao samostalne države, njegov sin je novinarima u Sarajevu kazao kako je veza između njegova oca i sadašnjeg turskog predsjednika bila veoma važna, a o tome svjedoči kako je Erdogan bio jedna od posljednjih osoba s kojom je razgovarao prije smrti.

“On (Alija) je u njemu je prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet”, kazao je Bakir Izetbegović.

Na reakcije u povodu konstatacije o Erdoganu kao osobi kojoj je BiH ostavljena na skrb nije trebao dugo čekati a prvi je to učinio Izetbegovićev ogorčeni politički protivnik Milorad Dodik.

Kazao je kako je ta izjava “skandalozna i opasna” poručivši kako Bakir Izetbegović Erdoganu može dati na čuvanje samo ono što je katastarsko vlasništvo njegove obitelji.

“U BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti”, kazao je Dodik.

Sam Bakir Izetbegović u stalnim je kontaktima s Erdoganom, a jedan drugoga redovito oslovljavaju s “brate”. Zbog tako bliske suradnje Izetbegović je često izložen kritikama i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala na Balkanu.

Turska se posredstvom svog veleposlanstva u Sarajevu izravno uključila u obilježavanje ovogodišnje obljetnice smrti Alije Izetbegovića i to ponudivši u četvrtak sarajevskoj publici premijeru turskog televizijskog dokumentarca pod naslovom “Alija, posljednji bedem islama”.

U filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkog lidera, no čak je i njegovu sinu koji je nazočio projekciji zasmetao naslov koji je ocijenio “malo pretencioznim i jednodimenzionalnim”.

“Alija je naravno čovjek koji je borac za obranu islama na ovim prostorima, ali je bio i borac za demokraciju, slobodu, uvođenje višestranačkog sustava te obranu multietične supstance u BiH”, kazao je Bakir Izetbegović komentirajući film.

Začudio se ipak što se nitko u BiH nije sjetio snimiti film o njegovu ocu pa su to morali učiniti Turci koji su otišli i korak dalje jer njihova državna televizija TRT producira igrani serijal o Aliji Izetbegloviću koji se još snima.

Višnja Starešina: Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Nastavi čitati