Što je pisao PORFIROGENET, KIMANOS, DVA SULTANA i drugi…

2
Na osnovu hrvatske narodne predaje i pisanih službenih spomenika u carskom arhivu u Bizantu, car Konstantin VII. Porfirogenet (905.—959.) u svom djelu 
“O upravi carstvom”

[dropcap]P[/dropcap]otanko je opisao dolazak Hrvata na Jadran i njihovo naseljenje rimsko-bizantskih pokrajina. On kaže, da je tadašnji bizantski car Heraklije L (610.—641.) najprije izdao “zapovijed” (prostaksis), da Hrvati otpočnu borbu s Avarima, naravno uz obećanje, da će im dati zemlje, koje osvo­je. Kada su pak Hrvati za nekih desetak godina, od god. 626. do 635. po prilici, pobijedili Avare i prot­jerali ih sjeverno od Dunava, car Heraklije izdao je drugu “naredbu” (kaleusis, iussio), kojom je Hrvatima službeno predao osvojene zemlje, naravno pridržavši sebi i bizantskom carstvu vrhovništvo nad tim zemljama

Kako se vidi iz Porfirogenetovih navoda, rimska Dalmacija od Raše u Istri do Drine i od Jadrana do Bosanske Posavine bila je središnja zemlja, koju su Hrvati kod svoga dolaska na Jug zauzeli i naselili. Tu je pokrajinu car Heraklije morao posebno istaći u svojoj prvoj “zapovijedi” (prostaksis), prije nego su oni krenuli u borbu s Avarima. Međutim, kako je Hrvata došlo na Jadran mnogo, a oni tada živjeli ostočarstvu i površnoj poljoprivredi, nijesu im bili do­voljni brdoviti krajevi tadašnje rimsko-bizantske Dal­macije, pa su zaposjeli, kako je Porfirogenet zabilježio, i tadašnji Ilirik i Panoniju.

Prema Porfirogenetu su, dakle, Hrvati kod svoga dolaska na Jadran naselili:

Prvo, rimsku Dal­maciju, kako su se zvale zemlje od rijeke Raše u Istri do Drine, te od Jadrana do crte potegnute sa Snježnika povrh Istre uz Kupu do Petrove Gore, oda­tle na Grmeč-planinu u Bosni te preko Manjace, Tisovca i Borja-planine povrh Krivaje na Drinjaču rijeku do njezina ušća u Drinu, odakle se tom rije­kom, zatim Pivskim planinama i Durmitorom spuštala do Budve u Boki Kotorskoj.

Drugo Ilirik, kako se u Porfirogenetovo vrijeme zvalo jadransko porječje današnje Crne Gore i Albanije, od Budve od Valone.

Treće, Panoniju, naime zemlje sjeverno od rimske Dalmacije pa do Mure i Drave. Današnja bosanska Posavina nalazila se je u rimskoj Panoniji, a svi drugi bosanski krajevi i cijela današnjaHercegovina ležali su u rimsko-bizantskoj Dalmaciji. Budući da su Hrvati kod svoga dolaska na Jug naselili rimsku Dalmaciju i južnu Panoniju, oni su tada nase­lili cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, koje su ležale u tim rimskim pokrajinama.GoldSolidusConstantinVIIPorphyrogenetos913-959

Hrvati, koji su pošli na Jadran, sastojali su se od sedam srodnih hrvatskih plemena, kojima su za­družno vladali 5 braće i 2 sestre jednoga ogranka vla­darske obitelji zakarpatskih Hrvata. Ni onda, kada su svladali Avare i naselili se u novoj domovini, hrvatska plemena nijesu se izmiješala, nego je svako dobilo svoj posebni kraj, u kojemu je vladao jedan od braće i sestara, koji su ih doveli, naravno pod vrhovništvom najstarijega brata i njegovih nasljednika. Tim su Hrvati, iako podijeljeni na plemenske pokrajine, sačuvali svoje narodno i državno jedinstvo i stvorili način zajedničke obrane od vanjskih neprijatelja.Glavno hrvatsko pleme, kojim je neposredno upravljao vrhovni vladar Hrvata, naselilo se između Cetine i Zrmanje uz Jadransko more, a u nutrini do Vlašića i Borja-planine. Na taj način, to je pleme na­selilo današnje Duvno, Hlivno, Glamoč, Grahovo i cijelu bosansku Krajinu od Vrbasa do Une, izuzevši Posavinu. Druga hrvatska plemenanaselila su se za­padno i istočno od toga središnjega i najjačega ple­mena. Jedno od tih plemena naselilo je Zahumlje i Travunju, kako se u Srednjem vijeku zvalo zemlje današnje Hercegovine, a drugo sredovječnu Bosnu od Vraniće i Vlašić-planine do Drine.

Čelnik samoupravne hrvatske državne jedinice u Bosni zvao se od najstarijih vremena “ban”, i po njemu njegova zemlja “banovina”. To je ustanova čisto hrvatska, koju nisu poznavali ni Srbi niti drugi narodi sredovječne Evrope. To nam govori, da su u Bosni od najstarijih vremena živjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati svome zemaljskom vladaru čisto hrvatski naziv “ban”.

Da su Hrvati kod svog dolaska na Jug naselili sve zemlje od Drave i Dunava do Jadrana te od Istre do Drine i Valone u današnjoj Albaniji, govore namvjerodostojni povijesni izvori. Mi smo već naveli prvorazredno svjedočanstvo bizantskoga cara Porfirogeneta, koji je god. 94S./52. na osnovu starih doku­menata u carskom arhivu u Bizantu zabilježio, da su Hrvati naselili rimsku Dalmaciju, Ilirik i Panoniju.

Od drugih izvora, koji to potvrđuju, treba spo­menuti samo slijedeće:

U upravnom priručniku hrvatskih službenika, koji se zvao Methodos, a bio sastavljen i hrvatskim jezikom napisan na velikom hrvatskom saboru god. 753. na Duvanjskom polju, pisalo je, da se tadašnja hrvatska država sastojala od Zapadne ili Bijele Hrvatske, od Južne ili Crvene Hrvat­ske i od Zagorja, u kojem se nalazila Bosna. Prema Methodosu, Bijela Hrvatska se protezala od Vinodola kod današnje Rijeke do rijeke Cetine i Duvna, a Crvena Hrvatska od Cetine i Duvna do grada “Bambalona” kako su kasniji neupućeni prepisivači iskvarili romanski naziv Valone, La Valone, Bosna se god. 753. protezala od “gore Borove” , t.j. od da­našnjega Borja i Vlašić planine do Drine.

To nam isto svjedoči i jedan stari hrvatski ljeto­pis iz 8. stoljeća, kojim se poslužio pisac “Kraljevstva Hrvata” . U tom ljetopisu je pisalo, da je vrhovni vladar Hrvata, kada je došao na Jadran:

“Uze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jest s ovu stranu Valdemije (Val — de — vino = Vinodol) deri do Polonije (Polina, stara Apolonija kod Valo­ne)… i priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju… donju zem­lju i zagorsku… I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri doPolonije, tako primorsko kao i za­gorsko kraljevstvo”

I stari pisci “Kraljevstva Hrvata«” iz god. 1074./80. i “Ljetopis Popa Dukljnina” iz god. 1149./53. pišu, da je Bosna činila dio hrvatske države.

Arapski zemljopisac Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris (o. 1099.—1166.) zabilježio je god. 1154. ovo:

“Splita do Stona ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba’h)”

Za grad Dubrovnik kaže:

“Ovo je zadnji grad Hrvatske”.

Budući da je sredov­ječno Zahumlje, glavni dio današnje Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono, prema Idrisu, pripadalo tadašnjoj Hrvatskoj i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, što Idris izričito spominje, kada govori o Stonu, tadašnjem glavnom gradu Za­humlja.

Bizantski ljetopisac Ivan Kinamos, opisujući završetak vojne cara Emanuela Komnenca god. 1155., o bosanskom banu Boriću ovo piše:

“Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema dru­goj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od druge, srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je sama za se; narod, koji svojim zasebnim načinom žive i sam sobom upravlja”

Kinamos, koji je s carem Emanuelom Komnen-com (1143.—1180.) više put osobno bio u Raši, ovdje nam iz osobnoga znanja svjedoči, da Srbija dopire do Drine, a zapadno od te rijeke, naime u Bosni, da žive drugi narod, različit od Srba i po vladavini i po načinu narodnoga života i običaja. Taj drugi narod mogao je biti i bio je narod hrvatski, jer u 11. i 12. stoljeću, kako i danas, u Bosni i Raši nije bilo drugoga slaven­skoga naroda, osim Srba i Hrvata. Ako po Kinamosu, bošnjaci nisu bili Srbi, oni su morali biti Hrvati.

Od sredine pak 12. stoljeća, kada je Ivan Kina­mos u Bosni nalazio samo Hrvate, različite od Srba, pa do turskih osvajanja u 14. i 15. stoljeću, nije bilo narodnih pomicanja ni promjena u pučanstvu sadašnje Bosne i Hercegovine. To nam potvrđuju razni suvre­meni izvori, između njih i sultani turskoga carstva. Ta­ko Murat II. dne 6. prosinca 1430. daje Dubrovčanima slobodu trgovine po svim zemljama, koje potpuno ili djelomično priznaju njegovu vrhovnu vlast,

“da in’ tr’govcihode slobodno po svoj zemli gospoctva mi… i po suhu i po moru u Sr’blijeh’, u Arbanaseh i u Bosni ..”

Sultan Mehmed II., dne 11. studenoga 1459. daje Dubrovčanima slobodu trgovanja:

“i po blgor’skoj zem’li i po Srbljeh’ i po vlaškoj zem’li i po ar’banaš’koi i po Bosni..”

Oba sultana jasno dijele Bosnu od zemlje “Srbljah”.

Daran Bašić

facebook komentari

  • Davno bilo sad se spominjalo, na svu žalost! Zahvaljujući takozvanim hrvatskim antifašistima, oni su najodgovorniji za gubitak hrvatskih područja, pokrajina i u raseljavanju Hrvata. Ako se Poglavnika bezrazložno optužuje da je prodao dalmaciju Talijanima, što u stvari ne odgovara istin, jer su talijani već imali u svojem posjedu dalmaciju od kraja prvog svjetskog rata, ipak Poglavnik je 9 rujna 1943. godine povratio sve okupirana hrvatska područja u sastav Hrvatske Države. Sada se ozbiljno postavlja pitanje tim takozvanim hrvatskim antifašistima, kada će oni njihovom povratiti izgubljena hrvatska područja Hrvatima i Hrvatskoj Državi?! Nikada, zato što su izdajnici u službi neprijatelja, jer su se hrvatskim neprijateljem borili protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje možemo požaliti ali ne i ignorirati.

  • Davno bilo sad se spominjalo, na svu žalost! Zahvaljujući takozvanim hrvatskim antifašistima, oni su najodgovorniji za gubitak hrvatskih područja, pokrajina i u raseljavanju Hrvata. Ako se Poglavnika bezrazložno optužuje da je prodao dalmaciju Talijanima, što u stvari ne odgovara istin, jer su talijani već imali u svojem posjedu dalmaciju od kraja prvog svjetskog rata, ipak Poglavnik je 9 rujna 1943. godine povratio sve okupirana hrvatska područja u sastav Hrvatske Države. Sada se ozbiljno postavlja pitanje tim takozvanim hrvatskim antifašistima, kada će oni njihovom povratiti izgubljena hrvatska područja Hrvatima i Hrvatskoj Državi?! Nikada, zato što su izdajnici u službi neprijatelja, jer su se hrvatskim neprijateljem borili protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje možemo požaliti ali ne i ignorirati.