Pratite nas

Povijesnice

Što je povod, a što uzrok Prvom svjetskom ratu te u čemu je bila misija Gavrila Principa i Mlade Bosne?

Objavljeno

na

Gotovo da ne postoji grad u zapadnom svijetu koji neće obilježiti stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata. Mjesecima se već održavaju raznorazne izložbe, simpoziji, rasprave i sl. u kojima mnogi povjesničari i analitičari, zavisno iz koje su zemlje, iz svog kuta gledišta donose kontradiktorne zaključke kome treba pripisati povijesnu odgovornost za strašnu civilizacijsku golgotu u kojoj je pobijeno oko 20 milijuna ljudi. Što je povod, a što uzrok Prvom svjetskom ratu te u čemu je bila misija Gavrila Principa i Mlade Bosne? Za jedne je povijesna odgovornost za rat na Srbiji i Rusiji, a za druge na Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Za prve je

Gavrilo Princip eksponent velikosrpskog projekta, terorist i genocidni ubojica dok je za druge revolucionar, idealist, nacionalni romantičar i sinonim borca za slobodu svoga naroda.

Sarajevski-atentatU Sarajevu će se 28. lipnja na stoti „rođendan“ ubojstva nadvojvode i prestolonasljednika Franje Ferdinanda održati međunarodna znanstvena konferencija na kojoj će 150 uglednih povjesničara  pokušati podastrijeti „objektivnu istinu“ o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. Zasigurno da će se na tom skupu donijeti nekakva umivena „općeprihvatljiva interpretacija“ o uzrocima rata, no i poslije tog skupa će jedni htjeti podići spomenik Franji Ferdinandu na mjestu atentata dok će drugi na beogradskom Kalemegdanu izgraditi velebni spomenik Gavrilu Principu. Pravu bit i narav Prvog svjetskog rata teško da će itko na toj konferenciji dotaknuti, a kamoli zastupati tezu kako je Prvi svjetski rat osmišljen i isplaniran mnogo godina ranija u kuhinji „Velikog oka“ kao jedan kamenčić u mozaiku potpunog rastakanja kršćanskih dinastija u Europi.

Nije Prvi svjetski rat počeo slučajno. Još su se u 18. stoljeću u citadeli židovskih financijskih moćnika i iluminatne okultističke masonerije u Frankfurtu, kojom je suvereno vladao Mayer Amschel Rothschild, donosili pakleni planovi rušenja pojedinih kršćanskih dinastija, kao što je bilo i isplanirano ubojstvo francuskog kralja Luja XVI., švedskog kralja Gustava III. itd. Srušiti kršćanski monarhistički sustav u svijetu i na njegovo mjesto postaviti podaničku liberalnu buržoaziju postao je imperativ „Velikog oka“. Rušenjem monarhizma nestaje najvećeg branika za nezavisnost, opstojnosti i dugovječnost svake države. Poznato je da je liberalizam omiljeno čedo masonerije, a time je liberalna demokracija jamstvo „građanskog demokratskog društva“, odnosno društva pod njenom apsolutnom političkom i ekonomskom kontrolom.

Pored rušenja kršćanskih dinastija plan je predviđao da se narodi i države pretvore u suparničke tabore koji će se razlikovati politički, vjerski i ekonomski kako bi se lakše isprovocirali sukobi i ratovi među njima. Ratovi iscrpljuju svaku državu, pobjednike i pobijeđene, tako da osiromašene države nakon ratnih strahota vape za financijskom pomoći. Tada tu uskaču bankari „Velikog oka“. Da su ratovi najprofitabilnije poduzeće zorno nam je pokazala dinastija Rothschild još u vrijeme Napoleonovih ratova. Jedan brat je financirao Napoleona, drugi Veliku Britaniju, treći Habsburšku Monarhiju, a četvrti Rusiju.

Završna demontaža monarhizma, katoličkih dinastija u Njemačkom Carstvu i Austrougarskoj Monarhiji, pravoslavne dinastije Romanovih u Rusiji te Turskog Carstva dogovorena je početkom 20. stoljeća u Londonu – matici svjetskog masonstva u Milnerovoj grupi (Milner Group). Trebalo je samo zapaliti iskru na način da „osuđene dinastije“ budu uvučene u veliki rat kao agresori i inicijatori rata, dok bi na strani „pravednika“ bile zemlje u kojima je masonstvo već tada bilo velevlast.

Na razvalinama tih carstava stvorilo bi se niz masonskih vazalnih država, kako u Europi, tako i na Bliskom istoku. Posebice je bilo važno židovskim cionistima pod pokroviteljstvom masonske lože B’nai B’ritha demontirati Tursko Carstvo te na prostoru Palestine uspostaviti mandatnu vlast Velike Britanije. Britanija bi na okupiranom području omogućila naseljavanje Židova (do Prvog svjetskog rata bilo je svega 9% Židova u Palestini) koji bi postupno raznim metodama (otkupom zemljišta, pritiscima i sl.) protjerivali starosjedilačke Palestince. Kada brojčano stanje židovskih useljenika prijeđe kritičnu masu, Britanija će se povući s okupiranih područja i ostaviti državu cionistima.

Međutim, najviše je dvojbi imalo „Veliko oko“ kako rasklopiti Austro-Ugarsku Monarhiju. Trust mozgova Milnerove grupe (od 1909. Okrugli stol) imali su dva scenarija. Prvi je bio da poslije insceniranog međudržavnog sukoba Austro-Ugarska ostane krnja država koja bi bila u neku ruku protuteža njemačkom pangermanizmu u srednjoj Europi. Od dijela Austro-Ugarske (Bosne i Hercegovine i većeg dijela Hrvatske istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag, što je kasnije samo potvrdio srpski zločinac Šešelj), zajedno s Kraljevinom Srbijom stvorila bi se jaka srpska država koja bi imala oko 12 milijuna stanovnika i zauzimala gotovo cijeli hrvatski Jadran. Franz_ferdinand_autriche

Druga opcija je bila potpuno raskomadanje Austro-Ugarske, što su zastupali i istaknuti čehoslovački masonski političari Tomaš Garrigue Masaryk i Edvard Beneš, te stvaranje južnoslavenske države pod potpunom dominacijom Srba. Obje su opcije odgovarale Okruglom stolu, odnosno britanskom masonstvu jer je to značilo silazak Engleza posredstvom svoje ekspoziture Srbije na Mediteran, i oduzimanje od Germana strateški važno geopolitičko i prometno čvorište. Na taj način Britanci bi sa saveznicima Talijanima držali arteriju svoga Carstva, kontrolu žile kucavice koja preko hrvatskog Jadrana vodi k Bliskom i Dalekom istoku.

Plan se počeo ostvarivati poslije svibanjskog prevrata 1903. godine u Srbiji kada je četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka) pod zapovjedništvom pukovnika Generalštaba Vojske Srbije i šefa obavještajne službe srpske vojske, masona Dragutina Dimitrijevića Apisa, ubila srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu Mašin. Urotnici su provalili u spavaću sobu kraljevske palače, izboli noževima kralja i kraljicu, odrezali im prste s nakitom i izbacili njihova izmasakrirana tijela kroz prozor palače.

Poznato je da je  kralj Aleksandar Obrenović bio naklonjen Austro-Ugarskoj što nikako nije odgovaralo četničkoj organizaciji Crna ruka i njenom ekspanzionističkom planu stvaranja Velike Srbije. Na vlast su urotnici doveli slobodnog zidara, kralja Petara I. Karađorđevića, koji je niz godina živio u progonstvu gdje je stekao „britansku naobrazbu“ i koji je Srbiju nepovratno stavio u službu engleskog masonstva. Organizaciju Ujedinjenje ili smrt, koja je imala za cilj ujediniti sve „srpske zemlje“, osnovali su osim pukovnika Apisa još: Čedomir A. Popović, Velimir S. Vemić, Bogdan Rađenković, Ilija Radivojević, Ljubomir Jovanović-Čupa i Vojislav A. Tankosić. Zaštitni znak organizacije bila je bomba, nož, otrov i mrtvačka glava nad prekriženim kostima. Toj tajnoj organizaciji koja je radila po inicijacijama masonskih loža postupno su se pridruživali i drugi urotnici, od kojih mnogi nisu bili masoni, ali ih je većina s vremenom postala.

Još je nešto išlo u prilog stvaranja zajedničke južnoslavenske države pod dominacijom Srba, odnosno Velike Srbije. Poznato je bilo „Velikom oku“ da je srpsko svetosavlje opći remetilački faktor u širem okruženju pa je i s te strane masonstvu odgovaralo da se to hegemonističko srpstvo očituje u granicama stvorene neprirodne države, poglavito nad Hrvatima, nego da u slučaju samostalne srpske države remeti mir ostalih država u „regionu“ (omiljeni naziv bivšeg predsjednika Mesića).

Provođenje tog plana Okrugli stol ( The Round Table) je povjerio istaknutim masonskim srbofilima, škotskom povjesniku Robertu Wililiamu Seaton-Watsonu i uredniku londonskog listaThe Times, HenryjuWickhamu Steedu, koji su kao advocati diaboli skrojili gorku sudbinu Hrvatske. Ta čuvena dvojka koja će imati veliku ulogu u prekrajanju granica poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, organizirala je u Srbiji masonsku ložu znakovitog naziva Ujedinjenje koja je radila pod pokroviteljstvom francuskog Velikog Orijenta, a čiji je starješina bio industrijalac Vaso Jovanović. Masonska loža Ujedinjenje uskoro je preuzela patronat nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt. Masonski koncept stvaranja države Jugoslavije bio je sve bliži, trebalo je još samo ubiti austrijskog katoličkog prestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferninanda i inscenirati svjetski rat.

Kako ga se s tom zadaćom ne bi moglo povezati, četnička organizacija Ujedinjenje ili smrtpoznatija kao Crna ruka osnovala je svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju u Bosni i Hercegovini pod imenom Mlada Bosna (naziv je prvi upotrijebio njezin član, srpski književnik Petar Kočić). Organizaciji su većinom pripadali mladi Srbi, masonski podanici i  masonski kandidati, koji u javnosti nisu bili izravno povezani sa slobodnim zidarima. Posebice su se po svom radikalizmu isticali Vladimir Gačinović, Gavrilo Princip, Voja Tankosić, Nedeljko Čabrinović i dr. Zanimljivo je da je toj terorističkoj organizaciji pripadao i jedan hrvatski herostrat, kasnije proslavljeni mason i nobelovac Ivo Andrić.

Logično je da je revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna oružjem i drugim terorističkim potrepštinama opskrbljivala četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt. Stanoviti Spasoje Tadić, djed bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića i velikog prijatelja predsjednika Hrvatske Ive Josipovića,  koji je kasnije postao četnički zapovjednik, bio je glavni organizator organizacijeUjedinjenje ili smrt u Crnoj Gori, a zadužen je i bio za nabavku oružja Mladoj Bosni.

Jedini je programski cilj Mlade Bosne bio ubojstvo katoličkog prestolonasljednika Franje Ferdinanda. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, austrijski car Franjo Josip nije bio spreman na temeljite reforme u onemoćaloj Monarhiji, za razliku od njegovog nećaka, nadvojvode Franje Ferdinanda koji je Monarhiju htio urediti na bazi federativnog uređenja u kojoj bi hrvatska federalna jedinica obuhvaćala hrvatski povijesni prostor sa cijelom Bosnom i Hercegovinom. Jasno da takav scenarij ujedinjenja hrvatske povijesne zemlje nikako nije odgovarao Okruglom stolu, kao ni njenom podaniku, imperijalističkoj Srbiji. Ubojstvom odanog katoličkog vjernika, prestolonasljednika Ferdinanda, koji nije bio nimalo sklon slobodnim zidarima, Židovima, raznim liberalnim smušenjacima, marksistima i anarhistima, znalo se da će se pokrenuti veliki rat u kojemu će masonstvo domino efektom rasklopiti i ostale kršćanske dinastije, poglavito u Njemačkoj i Rusiji. Zanimljivo je da je nekoliko mjeseci prije atentata najavu skorog ubojstva Franje Ferninanda javno obznanilo masonsko-hegemonističko glasilo Pijemont,koje je izdavala četnička organizacija Crna ruka.

Pod pokroviteljstvom britanskog i francuskog masonstva, a u organizaciji četničke organizacijeCrne ruke, nakon tri neuspješna pokušaja (1902., 1906. i 1910.), pomno je isplaniran atentat na austrijskog nadvojvodu i prestolonasljednika Franju Ferninanda. Prvaci Crne ruke, masoni Dragutin Dimitrijević Apis (Pčela) i Voja Tankosić poslali su u siječnju 1914. godine svoje ljude u Bosnu da organiziraju atentat na prestolonasljednika uz pomoć terorističke organizacije Mlada Bosna.

Bogobojaznog prestolonasljednika i odanog katolika pod svaku cijenu se moralo ukloniti. Njegovim ubojstvom dalo bi se povoda Austrougarskoj Monarhiji da bude pokretač i inicijator velikog rata. U tom ratu Francuska je priželjkivala znatan dio njemačkog zapadnog teritorija, a Mađarska i Češka svoje jake države proširene na račun Monarhije. Prestolonasljednikovu smrt, a tako i veliki rat, priželjkivali su svi, sve države u okruženju gdje je masonstvo imalo izravnog utjecaja u sam vrh vlasti. Njegovu su smrt također željno iščekivali i u samoj Austriji, u prijestolnici Monarhije, Beču, koji je potpuno izgubio svoju bečku germansku samorodnost i postao multikulturalno masonsko središte s izrazitim judejskim štihom.

Izvršenje atentata povjereno je Nedeljku Čabrinoviću, Gavrilu Principu, Trifku Grabežu i dr., na pravoslavni blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, prigodom posjete Franje Ferdinanda Sarajevu. Očito je bilo da cijeli masonski svijet priželjkuje smrt nećaka  austrijskog monarha Franje Josipa. Naime, znakovita je bila razlika u mjerama sigurnosti 1909. godine prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu i onih za posjeta njegovog nećaka i prestolonasljednika Franje Ferdinanda 1914. godine. Prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu u osiguranju je bilo oko tisuću uniformiranih policajaca i oko dvije tisuće agenata u civilu. Na Vidovdan 1914. svega je sto i dvadeset policajaca osiguravalo prestolonasljednikovu sigurnost, dok je sve druge mjere vojni zapovjednik odbio, kao primjerice kordon vojske duž ulice kojom se vozio Franjo Ferdinand. Ubojstvom Franje Ferdinanda, nesuđenog budućeg fanatičnog katoličkog cara, nastalo je inicirano masonskom elitom, neprikriveno oduševljenje u Monarhiji, od Beča, Praga, Pešte do Zagreba i Sarajeva. Preduvjeti su stvoreni za preslagivanje nove karte Europe.

Masonstvo je nakon ubojstva austrijskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije negiralo bilo kakvu umiješanost u Sarajevski atentat. Pod pritiskom međunarodne javnosti održan je Veliki vojni sud u Solinu 1917. godine za osumnjičene u atentatu. Egzekutori samog atentata nisu priznali svoju povezanost s masonstvom, ali su za svoje nalogodavce potvrdili sumnju u njihovu pripadnost masonstvu. Na sudu su osuđeni sudionici sarajevskog atentata na čelu s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, šefom obavještajne službe u srpskoj vojsci i glavnim ideologom Crne ruke, i Gavrilom Principom, glavnim egzekutorom atentata. Obojica su završili svoju zadaću. Više nisu bili potrebni masonstvu. Apis je osuđen na smrt, dok je Princip umro 1918. godine u zatvoru, navodno od tuberkuloze.

Na kraju još jedna zanimljivost! Potpuna rehabilitacija osuđenih u Solunskom procesu stigla je tek u jednoj novoj masonskoj tvorevini, Titovoj Jugoslaviji. U dnevnom tisku iz 1953. godine objavljena je pravomoćna presuda osuđenih u Solunskom procesu. „Znanstveno“ je dokazana njihova pravna rehabilitacija, te je stavljena van snage presuda Velikog  vojnog suda u Solinu od 5. lipnja 1917. godine. Sudionici procesa, Dragutin Dimitrijević Apis, Milan Milovanović, Čedomir Popović, Velimir Vemić, Bogdan Radenković, Ljubomir Vulović, Vladimir Tucović, Damjan Popović, Radoje Lazić, Rade Malobabić i Mehmed Mehmedbašić su oslobođeni krivnje.

 

 

 

 

Korišteni dijelovi iz knjiga: Vladari svijeta i Masoni protiv Hrvatske

 

 

 

 

 

Mladen Lojkić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

16. listopada 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

facebook komentari

Nastavi čitati