ŠTO JE U HRVATSKOJ „LJEVICA“ I MOŽE LI SE ZVATI „HRVATSKOM LJEVICOM“?

0

Moj prijatelj Vjeko Zavracki napisa i objavi, a ja prenosim uz skroman komentar:

„Lijeva misao!!!??? Mislim da u Hrvatskoj i postoji ali da se kao i sve sto ima Hrvatski predznak trpa u kos sa desnicom, ova jugoslavenska desnica sto je zovem ljevičarima, nije i ne može biti Hrvatska lijeva misao. Po svojoj prirodi ljevica je nešto manje bitno,tek pomoć desnici,manje razvijeno i manje sposobno,ogromna većina ljudi se sluzi desnom rukom ili nogom,desna ili konzervativna razmišljanja,odanost vjeri i Bogu su kruća, ne dopuštaju izlaske van”okvira”i neće te uglavnom odvesti na”krivi put”,sto lijevija orijentacija u glavi a svi smo joj kao slabi ljudi skloni tražiti određene “slobode”, prizemne užitke, iskakanje iz zacrtanih pravila i uglavnom u tom svom traženju slobode vode u sve veće zapetljavanje,traženje opravdanja za greške i nemoral koji činimo i uvodi nas u još veću neslobodu,izgubljenost i grijeh u život koji nas zarobljava i koji bez pravila gubi smisao“.

ŠTO JE U HRVATSKOJ „LJEVICA“ I MOŽE LI SE ZVATI „HRVATSKOM LJEVICOM“?
[ad id=”93788″]

“Kontejner”, ne za otpad, nego za otpadnike. Bastarde u svim područjima javnog života i djelovanja. Za sve one koji su se odrekli identiteta, povijesti, kolektivnog naslijeđa. Ili ih (traganjima unatoč) nisu uspjeli pronaći. Za sve one koji su odgojeni bez muke i vlastitoga rada u komunizmu, na tuđem znoju i (nerijetko) krvi. Za one čiji su roditelji ogrezli u zločinu i duhovnoj bijedi, da bi njima osigurali lagodan život, „školovanje“ i sinekure. Na žalost, pridružuju im se i oni koji još uvijek tragaju. Za sobom. Koji ne upoznaše svoje roditelje, njihov vrijednosni sustav. Svjetonazor. Uljudbu. Nesigurni. Zavedeni. Oni koji biraju lakše putove. Oni koji su rasprodali sve. Naslijeđe, djedovinu, očevinu. Koji prodaše i još prodaju zabrinuti materin pogled i nježnu ruku sklopljenu u molitvi. Ostale su im još samo mrvice negdašnje časti i poštenja. Uz pomoć naših zabluda i inertnosti, preživjelo je ono najgore iz perioda najcrnjeg komunizma. Ne samo preživjelo. Mutiralo, množilo se. Zahvaljujući našoj gluposti i slabostima, dočepali su se “žezla” iskovanog na vatri Domovinskog rata, kaljenog u još  živoj krvi poginulih i ranjenih branitelja, glupošću, naivnošću i „izdajničkim“ rukama nas koji smo preživjeli. Tim žezlom, kao zalogom, “kupili” su desetine tisuća sinekura kojim su nagradili svoje veterane, sljedbenike i njihovu djecu. Oteli su nam sve. U dva mandata su uspjeli razoriti sve što je bilo “tvrda stina” naše državnosti. Ugušiti sve “što je hrvatski disalo” u institucijama mlade hrvatske države.

Istina, te snage nisu od jučer.  Postoje desetljećima.  I javno djeluju  od osamostaljenja Republike Hrvatske do danas. Istina, u ranim devedesetim te snage su se povukle „u mišje rupe“, i zbog toga su to za njih „godine mraka“. No ubrzo, (nakon Domovinskog rata) su ispuzale, preobukle se u „demokratsko ruho“ i danas organizirano, javno djeluju u pohodu razaranje svega Hrvatskog. Snage koje samostalnu državu nisu željele, danas vode i predstavljaju sve njene institucije. Neki su „sve učinili“ da do osamostaljenja ne dođe, neki su promatrali nemajući hrabrosti suprotstaviti se domoljubnom valu, pa nakupljene frustracije iz tog vremena rigaju danas, a neki su se aktivno, ili u ulozi „ostavljenih snaga“ suprotstavljali projektu stvaranja samostalne Hrvatske države. Te snage ne mogu i ne žele shvatiti da je njihova voljena Jugoslavija mrtva. Lamentiraju nad njenom sudbinom, žive u prošlosti svoje i njene ispraznosti, glorificiraju, niječu, relativiziraju ili opravdavaju zločine počinjene iz mržnje prema vlastitom narodu, u službi bolesne ideologije.

Mnogi od njih uviđaju da su „zastranili“, no ne mogu iskoračiti iz te „crvene falange“ jer bi se morali okrenuti protiv vlastitog oca, djeda, strica. Ne vide i ne žele vidjeti tko je od njih napravio socijalne i duhovne „lumpenproletere“, istina s odgođenim djelovanjem. Provociraju reakcije domoljubnih snaga sa ciljem izazivanja reakcije koja će prijeći granicu “nužne obrane”. Tada bi se stekli uvjeti da nam legitimno, legalnim sredstvima, zadaju konačan udarac.
Hrvatski narod, a poglavito Domoljubne snage su neprekidno izložene djelovanju protuhrvatskih snaga, dobro raspoređenih u mnoštvo organizacija, udruga, pokreta, medija, a u zadnje vrijeme (zahvaljujući mogućnostima “on line” komunikacija) i pojedinaca, koji svaki za sebe ne djeluju otvoreno protuhrvatski i protudržavno, ali svi zajedno kontinuirano provode program temeljen na načelima:

  • -stalnog uznemiravanja provokacijama na granici (ili u sivoj zoni) dopuštenog,
  • -sustavne zlouporabe svakog pojedinačnog odstupanja od najviših međunarodnih standarda poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, dizanje istih na n-tu potenciju i stvaranje privida o Republici Hrvatskoj kao zemlji netolerancije, nesloboda, raznih fobija,
  • -medijskog terorizma, (pre)oblikovanja javnog mišljenja, plasiranja dezinformacija, poluistina i laži, produkcije sivila i beznađa, multipliciranja negativnosti,
  • -planskog razaranja sigurnosnog sustava,
  • -planskog slabljenja obrambene i ekonomske moći,
  • -agresivnog nametanja „manjinskih“ ( u pravilu perverznih) svjetonazorskih ideologija, nasilnim sredstvima,
  • -radikalnog razaranja tradicijskog, na kršćanstvu utemeljenog, vrijednosnog sustava,
  • -planskog razaranja običaja i tradicije te sustavnog obezvrjeđivanja ukupne kulturne baštine hrvatskog naroda,
  • -sustavnog i kontinuiranog negiranja agresije na Republiku Hrvatsku, relativiziranja povoda i uzroka te agresije,
  • -relativiziranja trajne pogibelji od doktrine velikosrpske hegemonije i teritorijalnog proširenja na račun Republike Hrvatske,
  • -relativiziranja i omalovažavanja žrtve hrvatskog naroda u obrani Domovine,
  • -provedbi procesa izjednačavanja agresora i žrtve,
  • -omalovažavanju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, itd.

Kontinuirana provedba ovog programa, od osamostaljenja Republike Hrvatske do danas, rezultirala je sputavanjem hrvatskog političkog, kulturnog, jezičnog i povijesnog entiteta (autentičnog političkog bića), sužavanja prostora za suvereno političko djelovanje, nesputan politički život i razvitak hrvatskog naroda, do točke neizdrživog.
Svaki čas se najavljuju nova procesuiranja “ratnih zločina” počinjenih u obrani domovine, promjene zakona kojima se (u pravilu) reduciraju stečena prava hrvatskih branitelja, postavljaju se nove barijere za njihovo ostvarivanje. Branitelje se besramno proganja i sve bezočnije stigmatizira. Pokušava ih se (i djelomice uspijeva) sukobiti sa najranjivijim skupinama društva.

Istini za volju, ta lijeva, crvena, antihrvatska falanga ne bi mogla polučiti učinke (koje luči) da nema sinergijskog učinka sa autodestruktivnim djelovanjem „ultradesnih“ stranaka, strančica i pojedinaca, koje svoj smisao postojanja vide u bespoštednoj kritici Prvog Hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, HDZ-a, a time (svjesno ili nesvjesno) i projekta stvaranja Republike Hrvatske.

Prava, istinska ljevica, s kojom istina ne dijelim vrijednosni sustav, sa izuzetkom dijela koji nikako ne prelazi granice socijalnog nauka Katoličke Crkve, u cijelom svijetu nema protunacionalni karakter kao svoju glavnu odrednicu, sa izuzetkom Republike Hrvatske. Istina je da socijalističke doktrine baštine stanovitu dozu internacionalizma, koji u sinergiji sa neoliberalnim doktrinama ubrzano forsiraju nadnacionalno (globalno), ali prije svega na razini korporativnog nepriznavanja granica. No, niti korporacije, a ni kapital nisu baš „nacionalno slijepi“!! Iako nas globalistički gurui uče tim dogmama. Međutim, stvarnost ih demantira.

Ilija Vincetić/HrvatskoNebo/Kamenjar

facebook komentari