Pratite nas

Kolumne

‘Što je više kleveta i laži, Fred nam je miliji i draži’

Objavljeno

na

Duboko sam tronut izjavom ministra Freda Matića. Kaže Fred u subotnjem Jutarnjem: “Slomljen sam, ali ostavku ne dam. Ulica neće mijenjati ministre!” Slomljeni Fred jedva se izborio za 24., 25. i 26. stranicu našeg najtiražnijeg dnevnika. Teško da bi toliki prostor dobili Putin ili Obama. Možda jedino nadvojvoda Voja Šešelj kad se do njega probije Boris Dežulović.

fredPopularni slomljeni ministar bez branitelja 15. studenog o. g., tri dana prije Kolone sjećanja, uzvratio je udarac onako kako to inače “slomljeni” ministri rade. Kad se pročita naturalistički tekst Vlade Vurušića na tri strane, ostaje gorak okus. Kakav smo to mi Hrvati narod kad vrijeđamo ministra koji je s dva sina pravoslavnoga paroha tri mjeseca prkosio antifašističkoj JNA? Da je pravoslavni paroh slučajno imao više sinova, Fred bi još i dandanas odoljevao antifašistima. Što su u ta tri mjeseca radili Fredovi pomoćnici Mile Dedaković Jastreb, Nikola Toth, Tomislav Josić, Vinko Mažar i drugi branitelji, ne zna nitko. Ni Fred ni Vlado Vurušić! Fred mi i dalje tjera suze na desničarsko-ognjištarske oči kad kaže: “Ne želim doživjeti sudbinu starih partizana koji su se borili i patili, a onda postali svima dosadni. “Ima Fred pravo što se partizana tiče. Borili se, patili četiri godine, bježali pred nadmoćnim fašistima. I što su za to bježanje dobili? Ništa! Napunili jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, organizirali križne puteve i marševe smrti te nakon toga dosadili svima. Stvarno žalosno! Neki, preko veza i bez javnoga natječaja upali u ekipe za odstrel neprijateljske emigracije. Je li to satisfakcija za četiri godine borbe i patnje? Naravno da nije! Trebalo je “starim partizanima” svake godine organizirati partizanske igre u okviru kojih bi se reprizirali križni putevi i marševi smrti. Tu bi se evocirale uspomene na herojske dane nakon 8. svibnja 1945. g. kad su “stari partizani” bili u vrhunskoj formi. I tako, dok su Fred i sinovi pravoslavnoga paroha odolijevali nadmoćnim antifašistima, čudno kako mu na njegovu memoriju pamćenja nije palo pitanje: tko to napada Vukovar? Možda “stari partizani” i njihova djeca. Jesu li to fašisti zalijepili cvenu zvijezdu na kape i šubare te napali Freda i sinove pravoslavnog paroha ili su to možda antifašisti za koje je zločesti Churchill proročanski ustvrdio da su to budući fašisti. I to je bolje nego pasti u zaborav!

Zdravko Komšić

Zdravko Komšić

U tu subotu 15. studenoga o. g., Fred je dobio “neočekivanu” potporu od Kordinacije udruga proisteklih iz Domovinskoga rata. Predsjednik Kordinacije Zdravko Komšić pozvao je predsjednika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara da raspusti Stožer. Argumentirano, kao da je proglas pisan u Ministarstvu branitelja, Zdravko Komšić zaključuje kako Stožer nije ispunio svoju zadaću jer je ćirilica i dalje u Vukovaru. Misli Zdravko da je Stožer morao zoljama skidati ćirilične ploče. Da su te zolje dali u ruke Fredu i sinovima pravoslavnog paroha, od ćirilice danas ne bi ostalo ni Ć. Nisam vidio tko je potpisao taj mudri istup Kordinacije, ali sam skoro siguran da tamo piše: “Što je više kleveta i laži, Fred nam je miliji i draži.” Julije Cezar je jednom rekao: “Divide et impera.” Podijeli pa vladaj. Vidi se da Fred zna za tu mudrost Julije Cezara. A možda je čuo i za čuvenu izreku koja se pripisuje rimskom senatoru Marku Porciju Katonu Starijem koju je on u doba pred početak Trećega punskoga rata ponavljao na kraju svakog zasjedanja rimskog Senata: “Ceterum censeo Karthaginam esse delendam.” Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti. Hrvatska moderna verzija te izreke bi odprilike glasila: “Uostalom, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara treba raspustiti!” Na opće veselje i sreću Freda Matića, Zdravka Komšića, Ante Tomića, Borisa Dežulovića, Jelene Lovrić, Olivera Frljića, Drage Zvonimira Carlosa – suca Marijana Bertalenića, Mirjane Kasapović te milijun gledatelja Žikine dinastije. Stožer je na tu osmu neprijateljsku ofanzivu odgovorio krako: “Svi koji su protiv Stožera za obranu hrvatskog Vukovara su petokolonaši.”

Na kraju o principijelnosti “neprincipijelne koalicije”. Fred mi je jednom prilikom poslao na poklon svoju knjigu “Ništa lažno” s vlastoručnom posvetom. Pročitao sam je. Na jednom mjestu izrazito negativno piše o branitelju Ivi Kovačiću za kojeg kaže da se je sam upucao te da ne nabrajam dalje. Uostalom, knjiga još nije rasprodana pa se svatko može uvjeriti o čemu pišem. Neki dan je u Kordinaciji koja se okomila na Stožer sjedio među ostalima i Ivo Kovačić. Fred ga je predložio predsjedniku Josipoviću za odlikovanje Reda Kneza Domagoja koji je Ivo Kovačić i dobio. Sad sam u dvojbi o kojem je Kovačiću riječ. O onom za kojega Fred piše da se sam upucao ili o nekom drugom stvarnom heroju kojega je Predsjednik države iznenada otkrio. Red Kneza Domagoja u pravilu dobivaju heroji… Fred bi morao sam malo prolistati svoje memoare te nam objasniti o kojem se Kovačiću radi. Da se možda ne radi o Ivanu Goranu Kovačiću…

Oscar Wilde je jednom zločesto napisao: “Memoare najčešće pišu ljudi koje je pamćenje davno izdalo ili u životu nisu učinili ništa vrijedno pamćenja.”

frljaDok se u Lijepoj našoj oni, koji su je stvorili, dijele na one koji su puni ljubavi za sve nas, a zovemo ih mentalnim Jugoslavenima i one koji mrze, one koji su puni ljubavi i tolerancije za antifašiste – Perkovića i Mustača – za aktualnu lijevo-liberalnu vlast, za vampirijade 25. svibnja u Kumrovcu itd. Za to vrijeme kod komšija u Srbiji opće oduševljenje. Na smrt bolesni Vojvoda iz dana u dan poziva Srbe da svrgnu s vlasti bivše četnike Nikolića, Vučića te sve koji su sad euro-četnici. Tamo nema Kordinacije koja bi vojvodu Voju pozvala da ode u “rodno mesto”. U RH se uznemirilo Hrvatsko filozofsko društvo u kojemu je časni član bio Vojislav Šešelj od 1983. g., do 1990. g. Na njegovo članstvo naročito su bili ponosni članovi najpoznatije filozofske škole u hrvatskoj Praxis filozofije, skraćeno poznatiji kao praksisovci. Milan Kangrga, Gajo Petrović, Bošnjak, Vranicki itd., svi su oni voljeli Voju. On je za njih bio jugoslavenski disident. Visoka filozofija i filozofska misao koja je sublimirana u Vojinoj rečenici: “Kad vidite Hrvata, ubijte ga kao kera pored tarabe!” Naravno, Kangrga i ekipa nije tamo davne 1983. g., mogla znati da je Šešelj postati takova filozofska veličina iz koje će izletjeti tako mudra i pastoralna politička mudrost. Praksisovci su dijalektički osjećali da treba stati iza Voje. Sloboda govora (u komunizmu ha! ha!), Voja je hrabar i treba stati iza njega. Mislim da je već onda trebalo stati ispred njega! U vrijeme Hrvatskog proljeća, jedan drugi član Hrvatskoga filozofskoga društva, Vlado Gotovac, došao je u sukob s “demokratskim centralizmom”. Odmah je završio zbog pisane riječi u Staroj Gradišci. Međutim, on – kako se dobro sjeća Milan Jajčinović u Večernjem – nije imao podršku praksisovaca. On je bio vulgarni hrvatski nacionalist, a ne poželjni jugo-disident. Ta priča traje do dan danas. Primitivni hrvatski nacionalisti, ognjištari, desničari, ustašoidi, mrzitelji EU-a, mrze Documentu, nevladine udruge, Jugoslavene. Kaže premudra Jelena Lovrić: “Ako su ljudi iz vladajuće garniture Jugoslaveni, onda su to valjda i svi građani koji su im na izborima dali glas.” Jelena tobože dopušta da su prosvjedi legitimno pravo branitelja. “Ali zašto im je pritom potrebno izmišljati Jugoslavene?” Jugoslaveni su danas zbirna imenica za onih 20 % koji ovu državu ne mogu smisliti. Tu je pokojni predsjednik Tuđman bio apsolutno u pravu. To su danas gledatelji Žikine dinastije, mnogi ministri u Hrvatskoj Vadi, razni Frljići, Butkovići, Tomići, Jergovići, Lovrićke, Pofuci, Mandići, Dežulovići, riječki SDP-ovci i kamo bi me odvelo da ih dalje nabrajam. Njihova Jugofilska opcija je legalna kao i svaka druga opcija u demokratskom društvu. No, zahvaljujući njihovoj medijskoj okupaciji Lijepe naše, nemaju pravo primitivnom demagogijom svoje jugofilstvo širiti na sve ostale građane. Oni ne mrze, oni vole sve ljude jednako, osim Thompsona i Stožera vukovarskog.

Oni vole sve, a naročito naše komšije pa preko Jutarnjeg već sad upozoravaju: “Hrvatska je nemoćna: Unija neće dopustiti pritisak na Beograd. “Uzbudio se Robert Bajruši na izjavu Ministra pravosuđa. Isti se na Hrvatskom radiju usudio reći da će Hrvatska napredovanje Srbije prema EU uvjetovati novim suđenjem i optužnicama za ratne zločine. Za njega je neprihvatljivo da zločin na Ovčari završava na činu kapetana JNA. Mislim si nekako da je taj čin skoro imao veliki hrvatski književnik Ante Tomić. Odmah se javio notorni Augustin Palokaj koji misli da se članstvo u EU može iskoristiti, ali ne i zlorabiti te da Hrvatska ne smije dati povod da je se krivi za sporost Srbije. Morati će Vesna Pusić malo omekšati svoju krutu retoriku prema Beogradu. Inače ćemo morati u kutu klečati na kuruzi.

Uznemirila se i Bisera Fabrio pa kaže: “Ambasadore brine govor mržnje, odobravaju Glavaševićev nastup.” Bisera je čekala lijepo vrijeme te obišla sve ambasade. Svi se ambasadori zabrinuše za Glavaševića. Zbog toga je i Frlja izvjesio Glavaševićev portret na pročelju Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana plem. Zajca. Na slici piše “ja ne mrzim” i “heroj, ne zločinac”. Uz Gotovinu već drugi heroj, a ne zločinac. Na Facebooku sam vidio na pročelju istog kazališta sliku Frljića. Iznad piše “ne mrzim”, a ispod “gadi mi se”. Moram priznati – i meni! I na kraju jedna izjava koju svi moramo osuditi. Ovih je dana izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao: “Kome se ne sviđa Izrael, neka se seli u Gazu.” Ne mogu vjerovati – jedan premijer! Pa demokratsko je pravo da svatko može izraziti neslaganje s politikom neke države. Riječju i djelom. Recimo bombama postavljenim u autobuse i vlakove. To je pravo bilo priznato i drugu Titu u tzv. bombaškom procesu. Ako netko, zaigran, postavi bombu mora, po narcisoidnom Premijeru, odmah u Gazu! Stvarno, ljudska prava u nekim zemljama skoro da i ne postoje. Žalosno!

Bertrand Russell je napisao: “Sloboda misli i djelovanja može postojati jedino onda kada država vjeruje da je sigurna.”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati