Pratite nas

Što me hrđa svjetovaše (I. dio) – Pivci moji, u regionu mi ne pivajte, dragu moju ne budite

Objavljeno

na

Prije nekoliko sam tjedana shvatio od čega bih mogao živjeti ako ne dobijem stalno radno mjesto u matičnoj ustanovi. S obzirom na način na koji sam iznudio objavljivanje članka u jednome kulturnom tjedniku, vlastitu budućnost vidim u iznuđivačkoj djelatnosti (danas vole reći industrija i za poslove koji uključuju nošenje pladnjeva, pa dakle na novohrvatskome u iznuđivačkoj industriji).

Taj posao mogu obavljati zakonito (kao djelatnik Ministarstva financija) ili u sivome gospodarskom pojasu (SERP) za kakva kamatara. Nakon što je iznuda uspješno obavljena, a kako i mafija ima svoj kodeks časti, red je da ispunim obećanje dano glavnomu uredniku, tj. da vam u nekoliko brojeva Hrvatskoga slova razriješim pokoju jezičnu nedoumicu po njegovu izboru. Da Šćepša nije badava glavni urednik (ne samo zato što za to prima plaću) i da Hrvatsko slovo ima čitatelje s visokom razinom jezične kulture, pokazuje i njegov izbor posuđenica za koje mi vam valja ponuditi hrvatske zamjene, a koji je dijelom sastavljen na temelju vaših upita. logo-header

Za početak ćemo nekoliko riječi posvetiti riječima regija i region koje se zatrovale (rekao bi moj znanstveni ćaćko Petar Šimunović okužile) hrvatski medijski prostor. Za širenje su potonje riječi u najnovijemu razdoblju uvelike zaslužni kolumnisti Hrvatskoga slova koji je rabe kako bi vas upozorili što se krije iza internacionalizma regija koji se nastoji nametnuti čak i u nekoj novoj upravnoj podjeli. Mate Kovačević odavna s pravom upozorava kako bi bilo mnogo poštenije regionom, srpskim likom internacionalizma regija nastalom prema francuskoj riječi région,nazivati područje bivše Jugoslavije, zapadnoga Balkana ili tzv. Jugosfere kako bi govornicima hrvatskoga jezika bilo posve razvidno (novohrvatski transparentno) na što se navedena riječ odnosi. Naime, kad se u posljednje vrijeme govori o upravnome preustroju naše domovine, obično se tvrdi kako Hrvatsku treba raspodijeliti na povijesne regije ni ne sluteći da se zapalo u književnost. Kako, pitat će se mnogi čitatelj. Povijesna je regija, naime, stilska figura, svojevrsni ne svakomu prozirni (novohrvatski ponovno transparentni) oksimoron jer riječ regija u hrvatske rječnike ulazi tek u drugoj polovici 20. st., pa je nazivati Slavoniju povijesnom hrvatskom regijom jednako uputno koliko i tražiti riječ internet u Mikaljininu rječniku iz 17. st. Natuknicu regija donosi Klaićev rječnik u kojemu stoji da se ona izvodi od latinske riječi regio te ju se tumači različitim bliskoznačnicama: kraj, predjel, područje, okolina, zemlja, pokrajina, oblast, okrug, okružje; dio, mjesto, strana (tijela); sloj. Riječ pak region kao srbizam ulazi u hrvatski jezik 1970-ih godina, a u hrvatske jezične priručnike tek u 1980-ima.

hr pravopis logoInternacionalizam (rabi se i istoznačnica međunarodnica) se regija najopširnije određuje u HER-u, i to kao: 1. a) zemljopisno, povijesno, politički ili na neki drugi način izdvojeno ili označeno područje jedne ili više zemalja, 1. b) područno tijelo na razini neposredno ispod države (koje negdje ima pravo na političku autonomiju), 2. dio tijela, zona, centar i 3. zgrada u kojoj je stolovao Pontifex maximus u starome Rimu. Šonjin rječnik navodi značenja slična onim navedenim u HER-u pod 1. a) i b) s tim da se za regiju kao područje unutar države u definiciji navode hrvatski sinonimi kraj, područje i pokrajina, a natuknica se region (koju HER označuje kao srbizam)upućuje na regiju. U HJS-u se za riječ regija preporučuju zamjene područje i pokrajina, a natuknica se region upućuje na natuknicu regija. Ukratko: suvremeni hrvatski normativni rječnici i priručnici ne dopuštaju uporabu srbizma region (koji se danas medijima širi od Samobora do Surdulice), a internacionalizam regija upućuju na hrvatske riječi područje i pokrajina. No, iscrpljuju li se time sva suvremena značenja? Kako pohrvatiti medijima omiljenu svezu zemlje u regiji/regionu? Ako je suditi po onome što čujemo u priopćajnicama, navedenu je svezu najbolje prevesti kao države/zemlje u okružju (u nekim kontekstima države/zemlje u susjedstvu)te bi u budućim normativnim rječnicima i priručnicima svakako riječ regija trebalo uputiti, osim na hrvatske riječi područje i pokrajina, i na riječ okružje. Pridjev se pak regionalni zamjenjuje hrvatskim pridjevima pokrajinski i područni. Napominjem i kako neki Hrvati iz okružja od uporabe riječi regija i region bježe kao od kuge. Tako, primjerice, Hutovcisvoje neposredno susjedstvo (štono bi se reklo uži region)nazivaju bližik. Čitateljima je i suradnicima Hrvatskoga slova, po naputku glavnoga urednika Šćepice,uporaba riječi region dopuštena samo kao pogrdnica.

Zaključimo. Riječ je region jedan od rijetkih srbizama koji se u publicističkome funkcionalnom stilu ponajviše raširio u 21. st. te bismo, s obzirom na čestoću njegove uporabe, mogli dočekati da dalmatinska pjesma Pivci moji, ne pivajte promijeni stihove onako kako je navedeno u naslovu. To imamo zahvaliti ponajprije hrvatskim političarima poput Stjepana Mesića i Vesne Pusić koji su se zalagali za suradnju u regionu te time ujedno odredili vlastite političke dosege. Oni su se u slučaju bivšega predsjednika sveli na uži region ili bližik (u Hrvatskoj na područje oko Srba, Kumrovca i šume Brezovice, u BiH na nekoliko džepova u kojima je živio zanemariv broj Hrvata te izdvojenih lokaliteta poput Sutjeske i Kozare) i međusobno nepovezana prostranstva širega regiona (primjerice, Libija, Uzbekistan i Kina), a u slučaju trenutačne ministrice vanjskih poslova na istinski region od Đerdapa do Triglava (valjda se zato slabije snalazi u nadregionu, tj. Europskoj velezajednici). Treba istaknuti i da se riječ region u medijima nikad ne odnosi ni na jedno područje izvan Lijepe nam Bivše (nikad ne govorimo, primjerice, o skandinavskome, iberskome, baltičkome ili kavkaskome regionu), dok se internacionalizam regija katkad upotrebljava i za područja podalje od brdovitoga Balkana (Šonjin rječnik tako navodi primjere kao što je bliskoistočna regija, a danas se često govori o regiji Alpe – Adria). Internacionalizam je regija zamjenjiv hrvatskim riječima područje, pokrajina i okružje, što je još jedan zoran (novohrvatski eklatantan) primjer kako je uvriježeno mnijenje mnogoga Hrvata da su strane riječi preciznije od domaćih posve neutemeljeno jer ako se jedna riječ može zamijeniti trima, ne povećava li se mogućnost pojave komunikacijskih šumova? Predstavi li vam se pak tko kao regionalni direktor, provjerite je li iz Hutova jer ako jest, vjerojatno je riječ o ćati kakva kulturno-umjetničkoga društva iz bližika.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 16. svibnja 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Policija privela sedam osoba zbog skrnavljenje spomenika braniteljima u Novom Travniku

Objavljeno

na

Objavio

Policija u Novom Travniku privela je u utorak sedam osoba koje su tijekom vikenda sudjelovale u skrnavljenju spomen obilježja braniteljima Domovinskog rata Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), a mediji navode da su vandali bošnjački mladići.

Kako se navodi u priopćenju MUP-a Srednjobosanske županije, novotravnički policajci završili su kriminalističko istraživanje nad sedam osoba u dobi od 19 do 23 godine, koji se terete da su uništili križ sa spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Novom Travniku.

Mladići su priznali da su u noći s petka na subotu srušili spomen križ težak 70 kilograma te su ga odnijeli sa sobom.

Policija je navela inicijale vandala koji su počinili ovaj prekršaj, M.B. rođen 1997., S.L. rođen 1998., H.G. rođen 1998., S.A. rođen 1999., B.R. rođen 1997., M.P. rođen 1994. i M.S. rođen 2000. svi iz Novog Travnika.

Policija će protiv njih Županijskom državnom odvjetništvu u Travniku dostaviti izvještaj o počinjenom kaznenom djelu.

Mediji navode kako su počinitelji bošnjački mladići, te da se radi o kaznenome djelu počinjenom iz mržnje.

Unatoč odlukama, Federacija BiH ne želi vratiti imovinu Katoličkoj crkvi u Travniku

facebook komentari

Nastavi čitati